Mudrost Duha Svetoga

U poruci od 25.05.2001., Gospa kaže:

... tražite mudrost Duha Svetoga da vas vodi …

Traženje mudrosti zajedničko je svim kulturama starog Istoka (Mezopotamija, Egipat …). Mudrost o kojoj govore ima praktičnu namjenu: radi se o tome kako se valja ponašati da bi se uspjelo u životu, što uključuje i određeno razmišljanje o svijetu i definiciju morala, iz kojih nije isključena ni religiozna dimenzija. U Grčkoj VI. stoljeća prije Krista, to razmišljanje postaje sve više spekulativno, a mudrost postaje filozofija. Mudrost je dakle jedan važan element civilizacije, ona je humanizam antike.

U Biblijskoj objavi, Riječ Božja uzima oblik mudrosti, što ne znači da se objava pretvara u humanizam. Inspirirana mudrost, čak i onda kad uključuje najbolje elemente ljudske mudrosti, druge je prirode. To se posebno pokazuje u Novom zavjetu.

Mudrost u Starom zavjetu

Prvi mudrac kojeg spominje Stari zavjet bio je kralj Salomon: njegova mudrost ne dolazi od ljudi, već od Jahve, od kojega moli «pronicavo srce da može suditi svom narodu i razlikovati dobro od zla» (1 Kraljevi 3,9). Time se Salomon izdiže iznad grijeha praroditelja Adama i Eve, koji su, na poticaj zmije, poželjeli postati «kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo» (Postanak 3,5), uzimajući nešto što je Bog, u svojoj mudrosti, pridržao.

Starozavjetni proroci dižu svoj glas protiv lažne mudrosti kraljevskih savjetnika i pismoznanaca koji vode politiku ljudskih interesa i Jahvin Zakon pretvaraju u laž (Jeremija 8,8; Izaija 29,15), prezirući Riječ Božju, koja je jedini izvor istinske mudrosti (Jeremija 8,9). Izaija najavljuje dolazak pravednog kralja koji će posjedovati puninu mudrosti Duha Jahvina: «duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg. Prodahnut će ga strah Gospodnji: neće sudit po viđenju, presuđivat po čuvenju, već po pravdi će sudit ubogima i sud prav izricat bijednima na zemlji. On će pravdom opasati bedra, a vjernošću bokove.»(Izaija 11,1-5) Tako naučavanje proroka odbija napast skretanja u samodopadni humanizam: spasenje čovjeka dolazi samo od Boga.

Prema pravoj mudrosti

Propast Jeruzalema potvrđuje naučavanje proroka: lažna mudrost kraljevskih savjetnika zemlju vodi u katastrofu! Od sada se prava mudrost može slobodno razvijati u Izraelu. Njezina je osnovica Božji Zakon, a kruna Strah Gospodnji (Izreke 9,10; Sirah 1,14-20). Odsada će pismoznanci, iscijeljeni od svojih oholih pretenzija, u svoja razmišljanja uklopiti sve ono dobro što im ljudsko razmišljanje može ponuditi, pa se humanizam može razvijati u svjetlu vjere.

Isus –Božja mudrost

Isus naučava na način mudraca Starog zavjeta: služi se njihovim stilom, upotrebljavajući izreke i usporedbe. Poput njih, on daje životna pravila (Besjeda na gori: Matej 5-7), ne da bi ukinuo Zakon ili Proroke, nego da bi ih do kraja ispunio (Matej 5,17). Mnoge učenike odbija od sebe, jer je njegova mudrost «tvrda besjeda, tko je može slušati?» (Ivan 6,60). Isus obećaje svojim učenicima dar mudrosti (Luka 21,15), ali je kruna svih njegovih djela obećanje Duha Svetoga kojeg će dati nakon što bude proslavljen, da bi učenici u punini shvatili njegovu nauku, da bi je mogli živjeti i prenositi. (Ivan 7,39; 14,16; 16,13) «Bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama; ako pak odem, poslat ću ga k vama. A kad on dođe, pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda.» (Ivan 16,7-8) «Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe! To reče o Duhu kojega su imali primiti oni što vjeruju u njega.» (Ivan 7,38-39)

Umirući na križu, Isus svoj duh predaje Ocu i prenosi na učenike. (Ivan 19,30) Kao Dobri Pastir, svoj život polaže dragovoljno: «Nitko mi ga ne oduzima, nego ga ja sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga.» (Ivan 10,17-18)

Više od proroka, više od mesije, Isus je Sluga Jahvin, Božji Sin i Sin Čovječji koji mora trpjeti, da bi na čovjeka prenio mudrost Božju i slavu Božju (Izaija 52,13-53,12), da bi izlio Duha i time pokazao svu mudrost Božjeg plana spasenja.

«Uistinu, besjeda o križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja. Ta pisano je: Upropastit ću mudrost mudrih i odbacit ću umnost umnih. Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje je istraživač ovoga svijeta? Zar ne izludi Bog mudrost svijeta? Doista, kad svijet u mudrosti Božjoj Boga ne prepozna mudrošću, svidjelo se Bogu ludošću propovijedanja spariti vjernike. Jer i Židovi znake ištu i Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost, pozvanima pak – i Židovima i Grcima – Krista, Božju snagu i Božju mudrost. Jer ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi. … Od Boga je da vi jeste u Kristu Isusu, koji nama posta mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje i otkupljenje…» (1 Korinćanima 1,18-31)

«Ako dakle živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo!» (Galaćanima 5,25)