Dođite i vidite...
Svakodnevno se suočavam s ljudski neodgonetivom činjenicom: Što je to što ljude sili na hodočašćenje u Međugorje? Što ih privlači, tko ih nagovara? Koja nutarnja pokretačka energiji leži iza odluke zaputiti se u Međugorje? Kakvo i koje iskustvo te čiji poticaj? Dok se drugi naprežu svim silama privući u svoja svetišta vjernike, napose mlade, postavljajući veleplakate, nudeći raznovrsne sadržaje, oglašavajući svoje skupove u obavijesnim sredstvima mjesecima unaprijed, da bi na kraju požnjeli malen ili nikakav uspjeh ili blagoslov, dotle oko Međugorja imamo u domaćim obavijesnim sredstvima već godinama nazočnu zavjeru šutnje ili pak nalog da se mora šutjeti. Ne smije se pisati o ovdašnjim duhovnim iskustvima. Međugorje je za mnoge tabu, nedodirljiva tema. Dok se Međugorje u domaćoj Crkvi sustavno medijski potire i ubija, vjernici sve snažnije i brojnije hrle u Međugorje. I što ga se više niječe, ono snažnije raste. S pravom se može i na Međugorje primijeniti čuvena Tertulijanova spram mučenika: ‘Što ga više potiru i ubijaju, ono postaje snažnije i moćnije’, na pozornici svijeta na pragu novoga tisućljeća.
Doživjeli smo to zorno upravo ovih smo dana za skupa mladih iz cijeloga svijeta. Procvat Međugorja - u doslovnom smislu riječi. Toliko zastava svih boja, neprebrojiva mladost kroz punih sedam dana. Koliko samo neumorne molitve i pjesme, danonoćno! Ne samo dan-dva, nego punih tjedan dana. Za obljetnicu Marijinih ukazanja zna se ovdje sliti mnoštvo od kojih stotinu tisuća ljudi. Međutim, ovaj skup mladih daje pečat cijelome Međugorju kao planetarnomu duhovnom gibanju. Gotovo petsto svećenika na skupu koji dosiže brojku od 30 tisuća. Kroz tih tjedan dana Međugorje je prava radionica i škola Duha Svetoga, jedna velika ispovjedaonica, cjelodnevna. Predavanja, svjedočenja, zanosno pjevanje. I najdojmljivije od svega: Mladi, pojedinačno ili udvoje odnosno utroje, ali nikako ne u većim skupinama, uronjeni u sebe, u molitvu, u meditaciju, svuda naokolo. Nešto se u njima kuha, Gospodin ih ne pušta, ne da mira. Premišljaju svoj život, prebiru u svojoj duši, u svomu srcu. Idu u ispovjedaonicu, čiste se i peru, odlaze presretni s usklikom aleluja na usnama. Kolika samo sreća biti svjedok toga u duhovnoj pustoši suvremene Europe!
Mnogi se danas pitaju, što će biti s naraštajima koji danas odrastaju bez vjere, bez kršćanstva? Stalno postavljam sebi pitanje: Tko se to u svojoj oholoj preuzetnosti usudio ovdje u Europi uskratiti svojoj djeci, svomu potomstvu Kristovu, kršćansku i katoličku baštinu? Odakle ova sustavna bezbožnost i posvjetovnjačenje već dva stoljeća? U ime koje su ideologije ili nazovivjere mladi danas izručeni lažnim bogovima i božanstvima? Tko se usudio uskratiti im blago pohranjeno u Kristovoj osobi i onomu što je Krist Isus iza sebe ostavio? Kad se obazremo oko sebe, vidimo naraštaje odrasle bez vjere, Boga, bez Isusa Krista. Nazoviprosvjetitelji i nazovimislioci su na pozornici ovoga svijeta iz svih registara propovijedali da je Bog prijevara i izmišljotina, da je Isus velika obmana, a zapravo su bili sami u svojoj spodobi demonski zavodnici koji su ostavili iza sebe strahovitu pustoš i pustinju. Zato su danas mnogi mladi suvremeni pogani. Nisu oni bezbožni, jer prema nekim brojkama oko sedamdeset posto suvremenih Europljana jest religiozno, ali ih samo oko dvadesetak posto vjeruje u osobnoga Boga. Naši su suvremenici pogani koji sve i svašta vjeruju. Mladi su danas žrtve kojekakvih opsjenara koji za skupe novce grabe i srce i dušu, a ostavljaju duhovnu glad i žeđ iza sebe.
Prije nešto više od mjesec dana Papa je objelodanio svoje apostolsko pismo o Crkvi u Europi. Ponovno je i u tomu spisu u žarištu govor o novoj, ali i o početnoj evangelizaciji europskoga kontinenta. Prema riječima velikoga pape Pavla VI. evangelizirati znači na veoma jednostavan način svjedočiti o Bogu koji se objavio po Isusu Kristu u Duhu Svetomu. Svjedočiti svojim životom da je Bog u svomu Sinu uzljubio svijet, da je u Isusu Kristu, svojoj Riječi, dao opstojnost svakoj stvari i ljude pozvao na vječni život.
Osvrćući se na veličajni skup mladih ovdje u Međugorju s punom odgovornošću mogu reći da se želja velikih papa ozbiljuje upravo ovdje. Ovakav skup, u sebi neposredan, posve otvoren, razdragan, gdje se jednostavnim riječima naviješta Isus Krist i njegova ljubav, gdje su svećenici shvatili svoju svećeničku i mistagošku službu, naviještajući i uvodeći u stvarno iskustvo Boga i Duha Svetoga, može poslužiti kao primjer drugima. Zapravo je ovdje velika škola i za svećenike. Naime, na primjeru međugorskih iskustava dalo bi se govoriti i o preorijentaciji cjelokupnoga teološkoga studija. Suvremeni teološki studij započinje s metodološkom sumnjom. Sve se stavlja pod upitnik, na početku svega stoji dvojba. Studij je teologije opterećen mnogim suvišnim stvarima. Treba zapravo samo jedno: Krajnje ozbiljno shvatiti djelovanje Duha Svetoga u povijesti i sadašnjosti. Isus daje jasne naputke svojim učenicima: Kraljevstvo je Božje tu, liječite bolesne, mrtve uskrisujte, gubavce liječite, izgonite nečiste, zle sile i duhove (usp. Mt 10,7). Nakon što su “kršteni Duhom Svetim” (Dj 1,5) te se tako “obukli u silu odozgor” (Lk 24,49), apostoli čine upravo to što im je zapovjedio Gospodin. Propovijedaju u snazi i sili, a Gospodin je sam surađivao s njima i potkrjepljivao njihov navještaj znakovima i čudesima koja su se događala u Isusovo ime (usp. Mk 16,20). Nakon zanosnoga Petrova govora na blagdan Duhova nazočnici su, probodeni (doslovce!) u srcu Petrovim riječima, pitali što im je činiti. Petar nije sazivao krizni stožer, nije vijećao ni s kim, nije pitao statističare, znanstvenike, Veliko vijeće, nije sazvao teologe ni pismoznance na neki seminar da se s njima posavjetuje. Ne. Jednostavno naviješta: Obratite se, vjerujte, prihvatite Isusa Krista, dajte se krstiti da vam se oproste grijesi te ćete i vi primiti Duha Svetoga (usp. Dj 2,37sl.)
To i samo to je put nove evangelizacije. To i samo to se naviješta u Međugorju. Ovdje je upravo Marija zvijezda nove evangelizacije, u službi svoga Sina, kako Papa neprestano ponavlja i naglašava. Samo na takav način moguće je pokrenuti danas evangelizaciju u našemu svijetu preplavljenu mračnim silama. Svi svećenici, svi studenti teologije i oni koji žele studirati teologiju trebaju stoga uzeti u ruke Djela apostolska i čitati ih doslovce, kao čisti povijesni izvještaj o djelovanju Duha Svetoga. Dogodilo se upravo onako kako je zapisano. Promatrajući izbliza što se zbiva s mladima i u mladima ovdje, mogu samo zaključiti jedno: Ovdje je zbilja novo poglavlje ili novo izdanje Djela apostolskih. Čudesa su moguća, ona se svakodnevno događaju pod svećeničkim rukama, i na oltaru, ali poglavito u ispovjedaonicama.
Kroz cijelu povijest Crkve imamo zabilježena sva ona čudesa koja su zabilježena u Novomu zavjetu. Ništa od onoga nije legendarno. Samo je suvremeni čovjek umislio sebi da je znanstvenik, i da znanost u svome tehnicizmu i mehaničkomu poimanju ne trpi nikakvih odmaka i čudesa. Priroda pak na svakome koraku čini odmake od svojih zakonitosti i pravilnosti.
Naši svećenici i pripravnici za svećeništvo moraju se ponovno suočiti sa zbiljnošću nadnaravnoga svijeta te snagom riječi koje izgovaraju. Ako sami ne vjeruju u ono što govore, onda govore u prazno. Isto tako, nastave li se naši budući svećenici odgajati u dosadašnjemu stilu, odvajajući studij od vlastite teološke i duhovne biografije, ne smijemo se onda čuditi činjenici da će nam vjernici, a napose mladi, odlaziti tražiti na drugim mjestima kakvosnije duhovne ponude. Svi ćemo biti suočeni s još većim razvodnjavanjem kršćanske srčike, tako da ćemo na kraju nuditi svijetu ne ono što je htio ponuditi Krist, naime, sol zemlji i svjetlo svijetu, nego možda neku petpostotnu otopinu (soli) Evanđelja, koje niti kome škodi, niti koristi, nego je nekakva mlaka i bljutava limunada. I što na kraju ostade od Isusova navještaja? Možda neko izdanje suvremenoga humanizma. Pa upravo su takav humanizam, doslovce, nudili u Pavlovo vrijeme rimski velikan Seneka i drugi stoici. Krist je pak htio novoga, preobraženoga čovjeka, snagom Evanđelja i Duha Božjega.
Naši mladi trebaju stanovitu mjeru strogoće, dosljednosti, vodstva. Treba ih odgojiti u slobodi. Njima treba dati nešto od čega mogu živjeti, hranu za put, čvrstu i trajnu, koja može nositi život. Crkva nije samposluživaonica, gdje se kupuje prema vlastitomu ukusu. U njoj se događa ponuda smisla, spasenja, života, duhovnoga iskustva i trajnoga rasta u Duhu. U vjeri vrijede samo ona iskustva koja je čovjek sam doživio. Sve je drugo bezvrijedno. Treba sam skočiti u vodu i plivati, treba se zaputiti kroz oganj i ne izgorjeti, prema samoj Božjoj riječi. Nitko ne govori u tolikoj mjeri o vanzemaljskome, neobičnome, o tajnim porukama i prostorima onkraj ove zbiljnosti kao Crkva. Neprotumačive se stvari odigravaju u našemu okružju, izvanredne pojave koje nije moguće shvatiti, obuhvatiti, koje se mogu samo na određenomu stupnju iskusiti. Nije to nikakav opsjenarski hokuspokus, nego su to istinska mistična iskustva naše vjere. Jesmo li na njih i za njih spremni? Neka nam primjeri mladih s međugorskih skupova budu svima, a napose svećenicima, poticaj za bitni pomak u životu prema iskustvu sadržaja naše vjere. Ovdje imamo uvijek novo izdanje onoga Isusova: “Što tražite vas dvojica?” - “Gdje stanuješ, Učitelju!” - “Dođite i vidite”. Pođoše, ostadoše kod njega, a on ih zanese svojom osobom da više nisu mogli bez Isusa. To je Međugorje.
Međugorje, 6. kolovoza 2003.
Fra Tomislav Pervan ofm
