Prijavi se

Svjedočanstva 1981.

Svjedočanstva iz Međugorja i o međugorju

U zadnjem broju našega lista na zadnjoj, 24. stranici napisali smo jednu posebnu poruku čitateljima koju ovdje doslovce ponavljamo: "Dragi čitatelji! Vjerojatno ste u ovom broju očekivali posebni članak o neobičnim pojavama u hercegovačkoj župi Mepugorje. No, radije ćemo to prepustiti vremenu, strpljenju i Božjoj providnosti!"

Od prvih neobičnih pojava u župi Međugorje prošla su tri mjeseca. Gotovo isto toliko prošlo je od izlaska zadnjeg broja (trobroja) našega lista. Vrijeme dovoljno dugo da i mi o međugorskim neobičnim pojavama ipak nešto kažemo. Poglavito zato što su se te pojave iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, susljedno ponavljale te privlačile u Međugorje stotine tisuće vjernika i radoznalih namjernika. Naime, šestero međugorske djece danomice je čvrsto svjedočilo o svagdanjim Gospinim ukazanjima, a vjerničko mnoštvo iz gotovo svih krajeva naše zemlje (pa i iz inozemstva) ta je svjedočanstva sve čvršće prihvaćalo. Usporedo s tim počeli su se javljati i pojedini svjedoci s tvrdnjama o čudesnim ozdravljenjima, koja ti svjedoci pripisuju zagovoru Majke Božje, nakon što su joj se usrdno molili i povjerovali joj.

No unatoč svemu tome, mi ovdje ipak nećemo govoriti ni o čudesnim ukazanjima ni o čudesnim ozdravljenjima. Prepuštamo to i dalje "vremenu, strpljenju i Božjoj providnosti". Mjesto toga reći ćemo samo ponešto o nekim pojavama i svjedočanstvima koja su očigledna i svakom očevidcu dostupna.

Prije svega, u Međugorju se od početka neobičnih pojava pa do danas vjerničko mnoštvo s dubokom pobožnošću moli. Ta duboka pobožnost, koja se rijetko gdje susreće, uočljiva je svakome tko pohodi međugorsku župnu crkvu u vrijeme misnog i molitvenog bogoslužja. Također je uočljivo da i muški i ženske, i stari i mladi, pa i oni najmlađi, ostaju u neobično dugoj i veoma sabranoj molitvi. I k tome, u golemom broju pristupaju sakramentu svete ispovijedi. A među ispovjeđenima nimalo nisu rijetki oni koji otvoreno pripovijedaju da se desetljećima nisu ispovijedali, da ih je sada nešto povuklo u Međugorje na ispovijed i da se nakon te ispovijedi osjećaju duhovno preporođeni.

Očigledno je i to da se u Međugorje gotovo neprekidno slijevaju pobožna hodočašća. I to ne samo iz obližnjih već i iz najudaljenijih krajeva zemlje. I to ne samo katolici nego i vjernici drugih vjera. A među neprebrojnim hodočasničkim skupinama nije malen broj ni hodočasnika-pješaka, koji do Međugorja pješače i po više dana. Među takvima su opet često zamjetljivi bosonogi hodočasnici. Hodočasti se svakodnevno, pa i svakonoćno,  da se stigne na večernju misu koja se svake večeri (i radnim danom i blagdanom) slavi u šest sati. I prostrana međugorska crkva (jedna od najprostranijih u Herceg-Bosni) gotovo je uvijek pretijesna za okupljeno mnoštvo vjernika.

Očigledan je također post koji u ovo vrijeme prihvatiše brojni vjernici iz svih uzrasta. Posti se najredovitije petkom, ali i u druge dane. A posti se onako kako se već odavna  nije postilo: samo o kruhu i vodi. Uza sve ovo, zasvjedočena su i mnoga pomirenja zavađenih susjeda, zavađenih obitelji i zavađenih pojedinaca.

Napokon, poruke za koje djeca-vidioci tvrde da su Gospine poruke, koliko je do sada poznato, ne izlaze iz sadržaja evanđeoske vjere niti se s tim sadržajem kose. Naime, djeca-vidioci postojano ističu da Gospa preko njih potiče vjernike na usrdniju molitvu, na djelotvorniju vjeru, na mir, na pomirenje, obraćenje, opraštanje i slavljenje Boga. Na to isto, po tvrdnji djece, Gospa potiče i sve crkvene službenike.

Ne bi na kraju valjalo zanijekati ni svjedočanstvo o iznimnoj ljubaznosti i gostoljubivosti međugorskih vjernika i njihovih svećenika. O tome s posebnim zanosom zbore oni koji su u Međugorje dolazili iz dalekih krajeva, pa su u Međugorju našli i toplu riječ i toplu okrepu i topli dom. To podjednako svjedoče katolici i nekatolici.

Naša ognjišta, XI, 8, Duvno, 1981., str. 3.

Međugorje, tiho molitveno mjesto

Zašto i vi ne biste barem nakratko pohodili župu Međugorje, pa "s lica mjesta" prenijeli čitateljima  svoje dojmove o onom što tamo vidite, doznate i doživite?

Takvim nas pitanjima i poticajima već tjednima i mjesecima zasipaju veoma ozbiljni i osvjedočeni vjernici. Pa, napokon, odlučismo poći. Jednoga vedrog popodneva otisnuli smo se u smjeru pitomog Brotnja. U Međugorje prispjesmo u blago i toplo listopadsko predvečerje. Bilo je već šest sati. Vrijeme svakovečernje mise u župnoj crkvi. Nad selom kraljuje otajstveni mir, a u crkvi bruji skladna molitva. Ubrzavamo korake i eto nas pod svodovima velebne međugorske crkve. Misno bogoslužje već je pri kraju, a vjernici svi na koljenima. Jedni u klupama, drugi na golom podu. Kružimo radoznalim pogledima po cijeloj crkvi i zamjećujemo da je među nazočnicima popriličan broj vjerničke mladosti, a među tom mladosti opet lijep broj mladića. Stasitih kao gora i mladih kao kap rose.

Okonča se i misno slavlje, ali se nitko ne miče iz crkve. Dapače, svi ostaju na koljenima. Onda uskoro započe posebna molitva od sedam Očenaša, pa potom krunica. Sve to predmole djeca,  vidioci. Taj put bijaše ih samo dvoje. Najstarija Vicka i najmlađi Jakov. Drugi su u školi izvan Međugorja. No subotom i nedjeljom i oni se najčešće pridruže Vicki i Jakovu. Molitva je jasna i razgovijetna. Na trenutke se doimlje kao žubor uzgibanog gorskog potočića. Pridružujemo se toj molitvi, ali i dalje kružimo pogledima s vrha do dna crkve. I odjednom opazismo kako se jedna poveća skupina dječaka i djevojčica, sa školskim torbama u ruci, slijeva u crkvu. Kako ulaze, tako prigibaju svoja koljena i prihvaćaju zajedničku molitvu. Poslije nam rekoše da je to njihova svakovečernja nezaobilazna postaja. Iz škole ravno u crkvu, pa tek onda kući. Oni to čine s radošću, bez ičijeg poticaja.

Molitva krunice traje prilično dugo, a nitko u crkvi ni da okom trepne. Posebno nas je očarala pobožnost kršćanskih mladića. Valjda i zato što tako sabrane i skrušene momke još nikada ne susretnemo u našim crkvama!

Nakon krunice dio vjernika zaputi se iz crkve, a manja skupina ostade na zaključnoj molitvi namijenjenoj za teže bolesnike. U crkvenom predvorju susrećemo se najprije s mladićima koji nas u crkvi očaraše svojom nenamještenom pobožnošću. Bez bilo kakva našega pitanja, oni nam odmah stadoše otvarati svoje srce koje kipti ljubavlju prema zajedničkoj nam Majci Mariji. Ima ih iz raznih krajeva Hercegovine. Mi posebno razgovaramo s onima koji su došli iz Mostara i bliže mostarske okolice. Govore nam da su često u Međugorju. Vuče ih tamo jedinstveno molitveno ozračje, a na povratku ih prati neopisivi duševni mir od kojega danima žive. Pripovijedajući nam i to kako oni i mnogi njihovi mladi znanci gotovo svakoga petka održavaju strogi post. Dragovoljno i oduševljeno.

Oprostismo se s mladićima, a u susret nam istoga časa dođe skupina mladih žena i djevojaka. Neke su od njih iz Međugorja, neke iz susjednog Čitluka, a neke iz udaljenijih mjesta. Ni njima ne stigosmo postaviti bilo kakvo pitanje, jer nas i one predusretoše izljevima svoga vjerničkoga zanosa. Slično mladićima, i žene najviše govore o molitvi koja ih nosi i zanosi, o duševnoj smirenosti, o nutarnjoj radosti. Jedna djevojka, koja se prije kraćeg vremena vratila iz Njemačke, s ushitom svjedoči kako odnedavno može i satima moliti u potpunoj sabranosti i kako joj je molitva postala prava duhovna slast.

I još nekoliko takvih susreta pred crkvom B u kasno predvečerje. S gotovo jednakim iskazima i s jednakim oduševljenjem.

Jedno je u svemu ovome posebno zanimljivo: vjernici mnogo manje razglabaju o dječjim viđenjima i bolesničkim ozdravljenjima (iako u sve to čvrsto vjeruju) nego što bi se to moglo očekivati. Naprotiv, mnogo više govore o svom nutarnjem preobražaju, o pomirenju i praštanju te o svemu onome što već navedosmo. I tako, malo pomalo, vjernici se raziđoše svojim kućama. Uz slavopoj marijanskih pjesama, od kojih se najčešće čuju "Marijo, o Marijo" i "O mila Majko nebeska".

Mi se potom premjestismo u župni ured B da malo porazgovaramo i s djecom B vidiocima. Vicka i mali Jakov spremno na to pristadoše. Već na početku razgovora stječemo dojam da su ta djeca veoma bistra, veoma otvorena i nadasve veoma prirodna. Vicka govori neobično živo i sigurno, ali nimalo nametljivo. I uvijek pravi vrlo jasnu razludžbu između onoga u što je ona potpuno uvjerena i onoga što može samo posredno zaključiti ili tek nagađati.  Na pitanja odgovara brzo, spretno i jezgrovito (ponekad i slikovito!). A kad nema odgovora, onda jednostavno, bez uvijanja kaže: "Ne znam!" Nije ni umišljena što je u određenom smislu postala središte pozornosti te što danomice prima i po pregršt vjerničkih pisama iz zemlje i inozemstva. Štoviše, ona za sebe neće kazati ni da je osobito dobra, a kamoli savršena. Ona samo veli da iskreno nastoji biti što bolja i čestitija: i kao ljudsko biće i kao vjernica.

Mali Jakov ponaša se u skladu sa svojim godinama. Dok mi s Vickom razgovaramo, on dječački nestašno "prekopava" župne knjige, igra se sa svežnjem olovaka, kucka po strojopisu, trčkara, na trenutak sjedne, pa opet nastavi svoju igru. No začudo, kad mu postavimo neko ozbiljno pitanje, onda se i on odjednom uozbilji, ostavi igračke i vrlo ozbiljno odgovara na postavljeno pitanje.

Naš razgovor s djecom bio je prisan, neposredan i vedar, pa smo se katkada pomalo uzajamno i našalili. U jednom trenutku ponešto izazovno skrenusmo pozornost Vicki da njihova dječja viđenja mnogi ne shvaćaju ozbiljno, mada su oni ozbiljni vjernici, a neki čak i izravni crkveni službenici. Ali Vicka se nimalo zbog toga ne uzrujava, već mirno odgovara da nitko ne mora vjerovati u njihova viđenja ako to ne može ili ako drukčije misli. Pa onda stade pričati da nakon prvog viđenja ni ona sam nije bila u to posve uvjerena. A nije htjela nikome ništa reći ni priznati dok se nije "sto-posto uvjerila da vidi Gospu i da s njom razgovara". A o svojim "razgovorima s Gospom" Vicka govori tako prirodno kao da je riječ o razgovoru s rođenom majkom s kojom je maločas besjedila. Iz tih "razgovora s Gospom" ona najviše ističe "poruke" koje se odnose na molitvu i pokoru, vjeru i vjernost Bogu, mir i pomirenje zavađenih, čestitost i čovječnost, ljubav i dobrotu. Dakle, nešto slično onome što nam spominjahu i vjernici pred crkvom, a opet posve u skladu s onim što tvori srž i okosnicu pravoga vjernika. Nakon razgovora s djecom, probesjedismo malo i s mjesnim franjevcima B dušobrižnicima. Oni odmah, među svoje prve i najsnažnije dojmove o međugorskim vjernicima i međugorskim hodočasnicima, jednodušno istaknuše mnogo toga što mi već čusmo pred crkvom: produbljena pobožnost i molitva, brojno i skrušeno pristupanje sakramentima nedvojbene su činjenice u Međugorju, a nutarnja radost i smirenje opet su nedvojbena svjedočanstva koja vjernici vrlo često očituju i na razne načine priopćuju. Fra Tomislav nam prenosi dva takva najsvježija primjera. Prvi se odnosi na nekoga pravoslavnog vjernika koji je krajem minulog ljeta hodočastio u Međugorje. Samo koji dan prije našega dolaska on se telefonski javio međugorskom župnom uredu. Najprije je pripomenuo da se njegov vid (gotovo je potpuno slijep) ni nakon hodočašćenja u Međugorje nije popravio, a onda je odmah s ushićenjem dodao kako on sada osjeća toliki mir i toliku radost u duši da mu je to mnogo dragocjenije od očinjeg vida. Slično je svjedočanstvo priopćila neka naša zemljakinja katoličke vjere koja radi u Švedskoj. Nakon pohoda Međugorju ona se potpuno oslobodila svojih nesnosnih duševnih tegoba, pa je sad neizmjerno sretna i duboko zahvalna Bogu i Majci Božjoj.

Uz put doznajemo da je prilično velik broj vjernika pravoslavne i muslimanske vjere tijekom zadnjih mjeseci pohodio Međugorje te da su prema vlastitim pismenim i usmenim priznanjima ponijeli odatle nezaboravne uspomene. Tako su neki pravoslavci bili ganuti do suza kad im je međugorski svećenik uz toplo gostoprimstvo toplo prozborio o zajedničkom nam Ocu nebeskom i zajedničkoj Majci Mariji, koji nas sve jednako ljube bez obzira na stanovitu različitost vjeroispovijedi. Drugi su opet bili ganuti pažnjom i gostoljubivošću domaćih vjernika, koji su ih primali u svoj obiteljski dom kao rođenu braću i sestre. A domaći vjernici i svećenici opet su bili ganuti dubokom vjerom i bogoljubnošću tih pripadnika drugih vjeroispovijedi. Posebno ih je očarala vjera i pokorničko raspoloženje jedne skupine pravoslavnih Roma, koji su iz stanovite udaljenosti (od Lukoća) na koljenima došli do ulaza u međugorsku crkvu. Fra Tomislav nam reče da nikad nije vidio tako dostojanstven pristup križu kakav su pokazali upravo pravoslavni Romi u jednoj prigodi, kad su prema dobnom uzrastu pristupali križu i ljubili ga.

Pravoslavni vjernici dolazili su u Međugorje iz veoma udaljenih krajeva. Primjerice, iz Leskovca, Zaječara, Šapca, Smedereva, Beograda, Subotice. I muslimanskih hodočasnika bilo je iz veoma udaljenih mjesta. Na primjer, jedna je skupina došla ravno iz Zagreba.

I jedni i drugi ostajali su u dugoj molitvi te pratili bogoslužje uzornim ponašanjem. Katolički pak hodočasnici pristizali su iz gotovo svih krajeva naše zemlje, pa i iz inozemstva. Pokušasmo malo zaviriti i u kojekakve brojke, ali mjesni franjevci ne žele iznositi nikakve neprovjerene podatke. Je li od lipnja do listopada u Međugorju bilo 150 tisuća ispovijedi, 200 tisuća pričesti, milijun hodočasnika, ili nešto više ili nešto manje B to je nemoguće provjeriti. Sigurno je da se radilo o golemom mnoštvu, a najvažnije je da je golema većina toga mnoštva hrlila u Međugorje na krilima vjere i iskrene pobožnosti. Ti bi otprilike bio zaokruženi odgovor na naše pitanje o brojkama.

Onda opet prijeđosmo na ono što je doista mnogo važnije i spasonosnije od običnih suhih podataka. Posebno je znakovito i znamenito, naglašavaju dalje domaći dušobrižnici, da ovdašnji vjernici i hodočasnici počinju zalaziti u vlastitu nutrinu, u vlastitu dušu B kako bi u duši vidjeli ono što je u Bibliji tako vidljivo. Otud i sve češće traženje dubljih ispovijedi, traženje duhovnih razgovora i savjeta B do potpunog oživotvorenja vjere i života. Otud valjda i poticaji za međusobna izmirenja, pa i fra Tomislavov svježi podatak da je jedne skore subote veoma dugo pričešćivao samo muške osobe u dobi od 25 do 30 godina. Uzgred rečeno, subotnja i nedjeljna večernja misa znatno su posjećenije nego večernje mise u obične radne dane B što je i razumljivo. Tako je jedne nedjeljne listopadske večeri, prema procjenama pomnih očevidaca, osim pune crkve u crkvenom dvorištu bilo još dvaput toliko vjernika!

Napokon, sažimajući sve činjenice i dojmove, jedan mladi svećenik iz bližeg susjedstva ustvrdi da se Međugorje zadnjih mjeseci preobrazilo u tiho molitveno mjesto, koje pokornički a ne "dernečki" slavi Boga. A fra Tomislav pridodade kako u cijelom tom ozračju oživljavaju i stare već pomalo zaboravljene duhovne vrednote, kao što je strogi post i duga sabrana molitva. (Neki mu je vjernik priznao da je samo od svoje pokojne bake nekada davno čuo za strogi post ili "sušenje", a sada je svjedok da su i mnogi mladi dragovoljno prihvatili takav način posta.

Doista, mnogo lijepog, poticajnog i poučnog čusmo i osjetismo u Međugorju. A kao da se sve te pouke, poruke i svjedočenja svode na jednu želju i jedno očekivanje: da u svakom čovjeku poraste čovječnost, a u čovjeku B vjerniku da poraste vjera. To je u svakom slučaju dobro. Jer, uz čovječnijeg čovjeka i vjernijeg vjernika sveukupni ljudski život bit će mnogo sadržajniji i radosniji. Takvo nešto zacijelo svi želimo, bez obzira na vjeru i svjetonazor. A takvo nešto u Međugorju se pomalo nazire. Uz nadu i molitvu da tako bude, zaputimo se iz međugorskog župnog ureda. Na nebu su se iskrile zvijezde. A nad Međugorjem je kraljevao mir.

B. B L.
Naša ognjišta, XI., 9 (77), Duvno, studeni 1981., str. 10-11.

Međugorje u znaku bjeline i svjetla

Na poticaj brojnih međugorskih hodočasnika, koji uvjerljivo tvrde da su doskora u više navrata bili svjedoci neobičnih i zorno viđenih pojava, opet smo nakratko posjetili župu Međugorje. Bilo je to jedne studene večeri u mjesecu studenome, ali studen nije spriječila Gospine štovatelje da večernje sate posvete molitvi u mepugorskoj župnoj crkvi. Po završetku večernjih pobožnosti susreću nas i predusreću poznate i nepoznate osobe. Iz Međugorja, od Ljubuškog, iz Mostara, od Posušja, a ponetko i iz znatno veće udaljenosti. Razgovor nije teško otpočeti «kad su srca puna i otvorena». I otpočesmo. No odmah izrazismo i tajnovitu suzdržanost prema neobičnim pojavama o kojima se u zadnje vrijeme toliko priča. Međutim, svjedoci tih pojava ne dadoše se smesti ni pokolebati. Ima ih velik broj. Razgovaramo sa skupinama i pojedincima. Skupno i odvojeno. I svi u biti tvrde isto. Razlika je jedino u tome što se svi ne služe istim riječima i izrazima. Ali to je već stvar osobnosti i stupnja izobrazbe.

Svjedočanstva o neobičnim pojavama

O kakvim se pojavama radi, govore očevidci. Svih dobnih uzrasta i različitih zvanja. Slušali smo ih pozorno i pribilježili njihove iskaze. Evo nekih:

«Jedne listopadske večeri vidio sam umjesto velikog križa na brdu Križevcu divnu bjelinu i usred te bjeline nešto kao lik Gospe u obliku kipa» - kazivao nam je jedan mladić iz poveće skupine mladića i djevojaka, rodom iz sela Bijakovića. Kad smo stavili primjedbu da bi to mogao biti bljesak sunca, svi su gotovo uglas odgovorili da je to nemoguće, jer tada uopće nije bilo sunca. Rekoše nam i to da se takva pojava jednoga dana ponovila više puta. Onda se za riječ javlja jedna djevojka i opisuje tu pojavu svojim riječima: «Najprije se vidi križ kao i obično. Potom se mjesto križa ukaže bjelina kao bijeli stup. Bjelina počinje sa dna križa i ide prema vrhu. Križ tada iščezne oku, a u bjelini se pojavi ženski lik.» Dok djevojka to opisuje, ostali je nadopunjuju opisima nekih sitnih podrobnosti. «Nas je tridesetero jednoga jutra promatralo tu pojavu, nastavlja djevojka svoje kazivanje. Među nama je bio i neki čovjek iz Zagreba sa ženom i djetetom. Kad su oni vidjeli tu pojavu, zaputili su se prema križu uz brdo Križevac. Mi smo ih ispred kuće pratili pogledom dok nisu izmakli našem pogledu. A kad se opet pojavila bjelina, ponovno smo ih jasno vidjeli u hodu prema križu, kao što sada vas vidimo. I na njihovu povratku bilo je tako. Oni su se pojavljivali i gubili iz našega vida, zavisno od pojave bjeline»

Mladi tvrde da su među tih tridesetero očevidaca bili zastupljeni svi dobni  uzrasti, pa pozivaju i nas da ostanemo i da se sami osvjedočimo, jer se ta pojava s vremena na vrijeme ponavlja.

«I ja sam to vidjela» - upliće se u naš razgovor neka sredovječna žena iz župe Čerin. «Vidjela sam lik žene ovako s ovu stranu križa. Ja sam to gledala 15 minuta, a mnogi koji su prije došli kažu da je to trajalo pola sata. Ja sam tu pojavu počela gledati pet minuta prije pet sati popodne.» Žena još tvrdi da je taj prizor gledalo oko pedesetak osoba, pa dodaje: «Padala je kiša, a na nas kao da ne pada. Molimo se, radujemo se i od dragosti plačemo. To je nešto najveće i najljepše što sam u životu vidjela. Nikad to ne ću zaboraviti i sada ne žalim umrijeti.»

Tako žena s Čerina. A neki stariji čovjek odmah nadovezuje na ženin  iskaz i tvrdi da u selu Bijakovićima nema nitko tko tu pojavu nije vidio.

Našem razgovoru pridružuje se i skupina paka. Oni pripovijedaju kako su prigodom jedne takve pojave prekinuli vjeronaučni sat, izišli u crkveno dvorište i svi na isti način vidjeli taj neobični prizor.

Oni koji još podrobnije opisuju ta svoja zajednička viđenja, ističu da je spomenuta bjelina blistava kao najblistavije svjetlo što su ikad vidjeli, a neki čak tvrde da to svjetlo nema ništa zajedničkog s običnim osvjetljenjem. Među našim sugovornicima bilo je i onih  koji su svjedočili da su navlas istu pojavu vidjeli na križu crkvenog zvonika, a jedan bistroumni starac do u sitnice nam je opisao takvu pojavu na Podbrdu iznad Bijakovića.

Svjedočili su ljudi i o pojavama u obliku golemog plamena, pa je bilo od toga i strepnje. No brzo se moglo ustanoviti da nije riječ ni o kakvom požaru.

Među svjedocima tih učestalih znamenja u Međugorju susreli smo i nekoliko svećenika. Starijih i mladih. I njihova se svjedočenja u biti poklapaju sa svjedočenjima ostalih vjernika. Evo što nam je kazao jedan šezdesetogodišnji svećenik, kojeg je posebna odlika dubokoumnost i razumsko vrednovanje svih pojava:

«Bilo je to četvrtkom oko 17 sati. Nalazio sama se zajedno sa svojim kolegom i sa skupinom od još sedamdesetak vjernika. Izišao sam iz sakristije i pogledao gore prema Križevcu: Nema križa! Ma što?! Ja se iznenadih. I dok se još ne stiša moje iznenađenje, pojavi se kao neki bijeli stup. Onako uzbuđen, vratih se u sakristiju i pozvah časnu sestru da izađe vani i da pogleda, vidi li ona ikakvu pojavu. A ona odmah reče da vidi ženski lik nalik na Gospu. Onda sam požurio u župni ured da pozovem druge svećenike, ali oni su već bili izišli vani i već pozorno motrili prizor na brdu Križevcu. Neki su se služili i dalekozorom. Potom sam i ja od nekoga zgrabio dalekozor i usmjerio pogled prema brdu. I ubrzo sam zamijetio ženski lik sazdan od svjetla. A bilo je to tako bijelo i tako ugodno svjetlo kakvo ja u životu nikad nisam vidio. Zatim sam pošao u crkvu da pozovem ostale vjernike, ali oni su već bili vani i po kišnoj ledini klečali na koljenima, zaronjeni u žarku molitvu. Nakon molitve vjernici su zapjevali nekoliko Gospinih pjesama, a potom je nastupila sveopća radost i glasno klicanje. Među tom razdraganom vjerničkom skupinom zapazih i jednu meni poznatu ženu iz Hamzića. Ona je na sav glas govorila: «O, hvala ti Gospe! Večeras sam petnaesti put došla ovdje. Neka mi se dogodi što god ti hoćeš, tebi hvala što sam te večeras vidjela!» Sa svoje strane moram opet naglasiti da sam ja bez dalekozora vidio samo bijeli svijetli stup, ali sam kroz dalekozor vidio i ženski lik.

Druga pojava zbila se, čini mi se, u utorak 27. listopada. Vrijeme je bilo ljepše nego prvi put, pa je bilo i dosta svijeta vani. I opet ista stvar: Nesta križa. A onda se križ opet pojavi, ali kako? S krakovima i gornjim dijelom, a ispred križa pojavi se jedan bijeli ženski lik. Prizor je trajao oko 15 minuta.

Treća pojava s posebnim znamenom dogodila se 4. studenog u pet sati i 15 minuta popodne. Promatralo ju je makar 300 osoba. No ta pojava očitovala se na drugom mjestu. Možda oko 200 metara sjeveroistočno od Križevca. Pojava je imala obličje plamena koji je mirovao kao u nekom okviru. Nešto kao jedna velika vrata koja se ponekad malo smanjuju pa opet povećavaju.

Eto to su te tri pojave kojima smo bili svjedoci nas pet svećenika: «Ovo su samo neka svjedočanstva o neobičnim svjetlosno-bijelim pojavama u Međugorju. Čuli smo ih mnogo više. Moramo ovdje reći da su nam se sve osobe koje su o tim pojavama svjedočile poimence predstavile i da su pojedini opisi viđenih prizora bili znatno opširniji nego što smo ih mi ovdje zabilježili.

Svjedočanstva o duhovnim preobražajima

Prenijeli smo, eto, iskaze očevidaca. A sud o svemu tome prepuštamo Božjoj providnosti, crkvenom učiteljstvu, pa i onima koji se osjete pozvanim da te pojave i takve iskaze protumače i pojasne. Kao vjernici svjesni smo da od takvih pojava vjera ne živi niti bez njih umire. Temelj i snaga naše vjere jest prije svega Evanđelje i osvjedočeni evanđeoski život, mada i određena znamenja koja Bog na poseban način šalje mogu razbuditi usnulu vjeru.

Međutim, tik do ovih pojava o kojima su nam svjedočili pojedinci i skupine nalazi se nešto što je mnogo uvjerljivije, opipljivije, pa i čudesnije od samih pojava koje smatramo čudesnima. To su duhovni preobražaji koji se događaju u ljudskim dušama. O tim duhovnim preobražajima svjedočili su nam iste večeri isti oni vjernici koji su nam prenosili svjedočanstva o svjetlosno-bijelim znamenjima u župi Međugorje. Svjedočili su i riječju i primjerom, tako da smo se i mi mogli o svemu tome osvjedočiti.

Govorili su kako im je pobožnost u crkvi nekoć bila preduga i kad je trajala samo pola sata, a sad im nije predugo ni četiri sata. Štoviše, u zadnje se vrijeme događa i to da svećenik s oltara potiče vjernike na večernji izlaz svojim kućama, ali mnogi od njih i dalje ostaju u molitvi. To nam i nisu morali dokazivati, jer smo se i sami uvjerili da je doista tako.

Govorili su nam, nadalje, kako se u njihovu mjestu već mjesecima ne čuje psovka, a ni mi je ne čusmo – premda smo zalazili i tamo gdje nas nitko nije poznavao.

Navodili su nam imena i primjere pomirenja onih koji su već odavno bili zagazili u sudska parničenja, pa nema razloga da i to ne povjerujemo.

Mladi i stari upirali su prstom u svoj dojučerašnji grješni život, koji su sada iz temelja promijenili. A na licima im se moglo čitati da ne glume niti se pretvaraju.

Naveli su i jedan posebno dirljiv primjer koji svjedoči o dubokoj vjerničkoj preobrazbi. Naime, na sam minuli Božić jedan je njihov mještanin gorko plakao jer su mu sinovi postali toliko vjerski nehajni da nisu htjeli poći ni na božićnu misu. A sada su ti isti njegovi sinovi svake nedjelje i svake večeri pokraj samoga oltara u sabranoj molitvi i iskrenoj pobožnosti.

Naglasimo i to da se takva činjenična svjedočanstva o nutarnjim duhovnim preobražajima ne odnose samo na međugorske vjernike, već i na mnoge međugorske hodočasnike iz bližih i dalekih krajeva.

A ti duhovni preobražaji, ta nutarnja bjelina i svjetlo, evanđeoske su vrednote i ideali za kojima bi morao neprestance težiti svaki kršćanski vjernik. Ta i sam je Krist, koji je došao da otkupi i spasi svijet, nazvan «Svjetlom svijeta».

Naša ognjišta, XI., 10 (78), Duvno, prosinac 1981., str. 13-14.