Biskupi i nadbiskupi u Međugorju

POSJETI BISKUPA

Od 12. do 15 listopada u Međugorju je boravio msgr. Joseph Das iz indijske biskupije Berhampur. U njedjelju 15. listopada predvodio je misno slavlje za hodočasnike engleskog jezičnog područja kojom prigodom je i propovijedao. Ovo je inače njegov prvi posjet Međugorju.

26. listopada na putu prema Dubrovniku, u pratnji don Ante Luburića, kancelara Mostarsko-duvanjske biskupije, Međugorje je posjetio i biskup iz Mexica msgr.Florencio Olvera Ochoa iz biskupije Tabasco. Izjavio je kako je želio posjetiti Međugorje budući da veliki broj njegovih vjernika hodočasti u ovo mjesto.

Koncem listopada u Međugorju su boravila još četiri biskupa. U organizaciji jedne američke agencije, zajedno s oko 700 hodočasnika, ova četvorica biskupa su na višednevnom hodočašću po marijanskim svetištima diljem Europe. Jedno od mjesta u kojima su se zadržali u molitvi bilo je i Međugorje. Bili su to: msgr. Leo Drona iz biskupije San Jose, Filipini; msgr. Nestor Carizo, generalni tajnik biskupske konferencije Filipina; msgr. Cirilo Almario, biskup u miru iz biskupije Malolos s Filipina, te msgr. Nicodemus Kirima, nadbiskup iz Nyeria u Keniji.

POSJET TALIJANSKOG BISKUPA

Koncem rujna u dvodnevnom posjetu Međugorju bio je umirovljeni biskup msgr. Janez Moretti. Msgr. Moretti je prije umirovljenja obavljao službu apostolskog nuncija u Bruxullesu u Belgiji.

BISKUP SAINT VINCENTA I GRANADE MLADIMA

Na nedavno završenom 11. međunarodnom molitvenom susretu mladih na temu: "Riječ je tijelom postala i prebivala među nama", jedan od predavača bio je msgr. Robert Rivas, biskup Kingstowna, Saint Vincent i Granada. Tom prigodom obratio se okupljenoj mladeži:

"Dragi mladi!

Pišem vam u duhu velike Jubilarne godine. Velika je povlastica biti s vama ovdje u Međugorju za Međunarodni molitveni susret mladih. Hvala vam što ste poslušali i odazvali se Gospinom pozivu na susret u ovoj oazi mira, pobožnosti i duhovne obnove. Divim vam se što dolazite s mnogih kontinenata da svjedočite vašu vjeru u Isusa Krista, Marijina Sina. Hvala vam što ste došli na susret s Isusom u ovoj Jubilarnoj godini.

Naše veliko jubilarno ispovijedanje vjere usredotočeno je na Krista u otajstvu njegova Utjelovljenja. Sveti Ivan, ljubljeni učenik, poziva nas da se duboko zagledamo u otajstvo Utjelovljenja i Rođenja Kristova kada zapisuje u svom Evanđelju: ‘Riječ je tijelom postala i prebivala među nama. To su riječi života. Pokazuju kako nam je Bog došao blizu. Božansko je dodirnulo čovječansko. Sve ono što je čekalo, zapravo svo stvorenje, poskočilo je od radosti pri najavi Kristova rođenja. To je veliki događaj koji slavimo u ovoj Jubilarnoj godini. Mladi, neka vam danas srce poskoči od radosti, jer vaš Bog prebiva među vama.

‘Riječ je tijelom postala i prebivala među nama ‘ (Iv 1,4)

Marija je u srcu ovog velikog otajstva vjere. Ona je rekla da Bogu i dala nam je Krista. Kristovo rođenje otvara vrata najveće ljubavne priče koja je ikada bila ispričana ili napisana. Opet nas sveti Ivan uvodi u srce priče: ‘Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.‘ (Iv 3,16) Marija nosi tu utjelovljenu ljubav. Njezina poruka vama, mladim ljudima, jest da budete nositelji te ljubavi vašim prijateljima i mladima vaše generacije na početku ovog novog tisućljeća. Mi smo svi sudionici te velike ljubavne priče koja treba biti življena i pričana sve do kraja vremena. Isus je obećao da će biti s nama zauvijek. To je ljubav, ljubav koja vječno traje. Naša vjera u Isusa Krista je najdragocjeniji dar ljubavi koji možemo podijeliti s drugima. Uvijek se sjetite majčinskih riječi upućenih vama: ‘što god vam rekne, učinite!‘

‘Riječ je tijelom postala i prebivala među nama ‘ (Iv 1,4)

Isus je sam sebe oplijenio (Fil 2,7) i s nama se identificirao u svemu osim u grijehu (Heb 4,14-16). Isus zato zna na čemu je s nama. A kakav je naš odnos prema Isusu? Naš Sveti Otac, papa Ivan Pavao II. kaže da Isus od mladih očekuje velike stvari. Doista, na početku ovog novog tisućljeća u vaše je ruke položena velika odgovornost: Primiti vjeru, sačuvati vjeru i predati vjeru vašoj generaciji i budućim generacijama. Zato ne smijete čekati da vidite što će drugi učiniti. Vi morate biti svjetlost! Imate li vi, mladi kršćani i kršćanke, viziju kako ići naprijed? Imate li plan kako ćete produbiti i ojačati vaš angažman prema Kristu? Odnos prema Isusu je angažman koji traži energiju i žar vaše mladosti. Dajte danas Kristu vaš mladenački žar! Oplijenite se u službi i u ljubavi prema drugima. Vi možete donijeti velike promjene u Crkvi i u društvu.

Ne bojte se postati sveci novog tisućljeća! (15. svjetski dan mladih, poruka Svetog Oca, Nř3), ne bojte se biti žene i muževi nade. Vaši biskupi računaju na vas! Crkva računa na vas. U svojoj poruci za vas prilikom ovogodišnjeg Svjetskog dana mladih, Sveti Otac vam ukazuje na Krista kao onoga koji je ovdje za vas i kojemu vam valja ići. Papa vam kaže: Ne idite nikome osim Kristu. Ne tražite nigdje drugdje ono što vam samo on može dati. (Nř3)

Trudite se uvijek da posvuda, u svemu i u svakome nađete Krista. Prepoznajte ga u izobličenim licima mladih vaše generacije. Čujte njegov krik u kricima siromašnih, odbačenih i onih koje je slomilo trpljenje. Čujte zov za pravdom i brinite se za brige drugih. Susretnite Krista svaki dan u njegovoj Riječi i zaljubite se u njega u Euharistiji. Neka vaša molitva bude hranjena euharistijskim klanjanjem. Naši su životi prazni bez osobnog odnosa prema Kristu. Neka to bude jedan od vaših mladenačkih prioriteta. Krist hoće da budete sretni. Zato radosno živite svoj život. Isus nije došao da vam oduzme radost nego da po njemu upoznate pravu radost.

‘Riječ je tijelom postala i prebivala među nama ‘ (Iv 1,4)

Mladi, pozivam vas da izaberete Boga za cijeli svoj život, neka to bude vaš životni izbor. Postanite misionari života. Slušajte, poput Marije, poticaje Duha Svetoga i spremno idite tamo gdje vas Krist treba kao svoje predstavnike. Ne bojte se. Isus, Riječ Tijelom postala, Kruh života, vaš brat, je s vama!

Blagoslivljam vaše obitelji, vaše svećenike, redovnike i prijatelje.

Gospe naša, Kraljice Mira, moli za nas! Međugorje, 3. kolovoza 2000."

POSJET BELGIJSKOG BISKUPA

Polovicom srpnja Međugorje je posjetio biskup belgijskog grada Namour-a msgr. Leonard Andre- Mutien. U Međugorju je boravio tri dana. Tom prigodom fra Slavko Barbarić razogvarao je s msgr. Leonardom za Glas mira. U nastavku donosimo dio toga razgovora:

AML: Međugorje sam susreo preko mojih bogoslova. Kad sam bio rektor bogoslovije St-Paul u Louvain-la-Neuve, 1982. i 1983., neki od mojih bogoslova išli su u Međugorje. To je bilo na samom početku ukaznja. Nikad prije nisam čuo o tome govoriti. Nekoliko bogoslova je došlo k meni tražiti dopuštenje da za vrijeme praznika odu u Međugorje. Nisam ništa znao o tome, i pitao sam ih postoji li stav Crkve u svezi s Međugorjem. Rekli su mi da ne, da je to počelo prije nekoliko godina, te da se čini da se Djevica tamo ukazuje. Dali su mi jedan članak na čitanje i rekao sam im: idite vidjeti, idite vidjeti! Nekoliko puta su mi o tome govorili pa sam 1984. i sam odlučio otići vidjeti. Nas četvero svećenika s bogoslovije došli smo u Međugorje u lipnju 1984. Moram reći da ono što sam vidio u župnoj crkvi 1984., tu pučku pobožnost, način na koji se moli krunica, slavi Euharistija, susret koji sam imao s vidiocima dva puta za vrijeme “ukazanja” u sakristiji - sve to mi se činilo vrlo pozitivnim, posebno način na koji se ovdje molilo.

GM: Koliko puta ste već došli u Međugorje?

AML: Ovo mi je drugi posjet. Prvi sam put, dakle, došao 1984. Zadržao sam vrlo pozitivan dojam o onome što sam tu vidio. Kasnije sam bio informiran. Čitao sam knjige oca Laurentina, ne sve, ali nekolicinu. Pročitao sam nekoliko članaka, dakle, zanimao sam se. Posebno, dok sam bio profesor u Louvain-u, vidio sam među studentima neke koji su bili u Međugorju i koji su tu otkrili molitvu, ispovijed, Euharistiju i post i sjećam se da sam na bogosloviji počeo postiti petkom dosta redovito slijedeći primjer nekih mojih bogoslova ili drugih studenata koje sam susreo na sveučilištu i koji su postili nakon hodočašća u Međugorje. Kad sam postao biskup susreo sam vjernike moje biskupije koji su postili svakog petka, koji su otkrili sakramente zahvaljujući susretu s Međugorjem. Utvrdio sam da među bogoslovima redovito ima onih koji su doživjeli obraćenje i dobili zvanje zahvaljujući Međugorju. Sada imam tridesetak bogoslova, među kojima je njih nekoliko koji su ovdje doživjeli duhovno iskustvo koje je obilježilo njihovo zvanje. Takvi plodovi me zanimaju. Znam da po logici od krivih premisa možemo izvući točne zaključke. Pa ipak, činjenica da se toliko pozitivnih otkrića događa upravo zahvaljujući Međugorju pozitivan je dokaz u prilog Međugorja. Ja sam se, dakle, nastavio informirati i rekao sam da bih se jednog dana mogao i vratiti u Međugorje. U 2000. godini pomislio sam da bih mogao iskoristiti Jubilej za kratko hodočašće. Činjenica da u ovom trenutku u Francuskoj i u Belgiji postoji mnogo otpora prema Međugorskim događanjima, knjiga koje kritiziraju Međugorje, potakla me da dođem i vidim vlastitim očima. Ne volim suditi stvari, situacije i osobe iz daleka, samo iz knjiga; radije osobno malo pogledam. Nakom što sam informirao mostarskog biskupa o svom dolasku, došao sam ovamo kao hodočasnik moliti, ali i osobno se uvjeriti, i moram reći da mi se ono što vidim u župnoj crkvi na pastoralnom planu čini jako dobro: molitva krunice, Euharistija, klanjanje, solidna pobožnost, uravnotežena pobožnost, prosvijetljena pobožnost. Što se Međugorskih događaja tiče, nije na meni da se o tome izjasnim, to je na mjesnom biskupu, na biskupima Bosne i Hercegovine, da nakon detaljnog proučavanja situacije formuliraju sud o vjerodostojnosti ili nevjerodostojnosti ukazanja. To nije moja stvar! U svakom slučaju, prihvatit ću službeni sud Crkve.

GM: Zašto se u Crkvi oklijeva kad se vide dobri plodovi?

AML: Ja mislim da Crkva u svojoj mudrosti želi da se kod ovakvih fenomena najprije prouče činjenice, a tek onda plodovi. Mislim da je to pravilo koje je već formulirao kardinal ćeper kad je bio prefekt Kongregacije za nauk vjere. Najprije se proučava činjenice, a tek onda plodove. Proučavanje plodova nije dovoljno. Treba proučavati činjenice, ali obilatost pozitivnih plodova je po sebi pozitivan dokaz, iako mi se čini da ima, kao u svakoj ljudskoj stvari, i negativnih plodova. Gdje god ima ljudi ima i ljudskih stvari, katkada preljudskih. Kao i među 12 apostolač

GM: Odakle dolazi opozicija?

AML: Razumijem da se postavljaju pitanja o fenomenima Međugorja i da postoje prigovori protiv ukazanja u Međugorju. Razumijem da se na primjer postavljaju ovakva pitanja: mnoštvo ukazanja, činjenica da su na neki način predvidljiva, zna se kojeg dana. Razumijem da postoji otpor. Osobno nema mnogo apriornih zamisli o tome što bi Presveta Djevica trebala, a što ne bi trebala učiniti. Ja radije prihvaćam stvari, makar i uznemiruju moje osobne ideje, ali razumijem da se pitanja postavljaju i vjerujem da, prema onome što sam mogao vidjeti, u ovom fenomenu Međugorja ima bitnih stvari, ali ima i parazita. Vjerujem da postoji ono temeljno, ali i slučajnosti, jedno je više pozitivno, a drugo više negativno. U Lourdesu me se jako dojmilo svjedočanstvo Bernardice, rekao bih 100% čisto. Čini mi se da je ovdje oko središnjeg događaja bilo parazita. Razumijem da se postavljaju pitanja. Ostajem informiran i o pitanjima koja si postavljaju protivnici Međugorja. Treba ih čuti, i zato sam pročitao knjigu Joachima Boufflet-a od početka do kraja. Napisana je u polemičkom tonu koji mi se ne čini na mjestu, ali ima pravih pitanja koja su postavljena i koja jednog dana moraju dobiti jasan i povijesno utvrđen odgovor. Prihvaćam, dakle, ta pitanja, ali želim ostati otvoren događaju. Poznajem prijatelje biskupe kojima je pravilo ponašanja reći: “Pazi, ako smo otvoreni događaju Međugorja možda možemo ohrabriti nešto što nije vjerodostojno.”Postoji rizik. Ja sam osjetljiv više na suprotan rizik i kažem: “Isto tako je moguće da je Nebo govorilo ljudima na tom mjestu i ja ne želim preuzeti rizik da se apriori zatvorim toj milosti.” Postoje dva rizika: rizik da se prevarimo u Međugorju i rizik da prođemo pokraj jednog milosnog dara.

GM: Dara Neba?

AML: Želim da oni koji za to imaju milost i kompetenciju, mjesni biskup, biskupska Konferencija Bosne i Hercegovine, teološka i naučna komisija, nastave proučavati ovaj fenomen, da jednog dana formuliraju sud Crkve o onome što se je ovdje dogodilo. Do tada, između dva rizika, ja radije preuzimam rizik da budem preotvoren nego li rizik da se apriori zatvorim milosti Božjoj koja može djelovati na ovom mjestu. Zato, dakle, zauzimam stav otvorenosti u razboritosti.

GM: Mi franjevci, čekajući konačan sud, stavljamo se na službu osobama koje dolaze ovamo. Biskup nas smatra “neposlušnima” zbog “ukazanja”, ali mi nemamo nekog velikog izbora: ako ljudi dolaze ovamo, mi im moramo služitič

AML: Koliko mogu vidjeti, vaš pastoralni rad u župnoj crkvi ne temelji se na ukazanjima kao takvima. Čini mi se da se puno ne spominju ukazanja kad se slavi Euharistija i sakramenti. Katkada čak čujem: “Svi plodovi Međugorja dolaze jednostavno od činjenice da se slavi Euharistija, da se klanja Euharistiji, da se ispovijeda, da se moli. Plodovi, dakle, ako ih ima, ne dolaze od navodnih ukazanja nego od sakramenata Crkve.” To katkada čujem.

GM: Neki kažu: “Gdje ima molitve, ima milosti i čudesa.”

AML: Ta mi se logika ne čini sasvim točnom. Istina je da tamo gdje ima molitve, Euharistije, ispovijedi, plodovi dolaze. Ali ima mnogo drugih mjesta na svijetu gdje se moli, gdje se ispovijeda, gdje se slavi Euharistija, a nema iste vrste tako očitih plodova!

GM: Vi, dakle, mislite da se ta dimenzija može pripisati ukazanjima?

AML: Vjerujem da je to indikacija koju treba proučavati, indikacija koja navodi na razmišljanje. Redovito susrećem mlade koji misle na svećeništvo ili koji su imali duboko iskustvo obraćenja dolazeći ovamo, mnogo više nego u odnosu na druga mjesta i to mi nameće pitanja. Ne mogu prihvatiti bez rezerve da su plodovi Međugorja vezani jedino uz življenje sakramenata, njih se živi i na drugim mjestima. Ovdje postoji nešto što postavlja posebno pitanje. Nije na meni da se izrazim o realnosti tih osnova, ali postoji pitanje koje se ne može izbjeći.

GM: Na kraju, želite li ovdje dati neku poruku svijetu?

AML: Mislim da živimo u razdoblju koje na duhovnom planu zahtijeva hitnost. Uvjeren sam, kao i Papa Ivan Pavao II., da je vrijeme Jubileja vrijeme posebne milosti koje priprema, kao što je Ivan Pavao II. više puta rekao, novi izljev Duha Svetoga na Crkvu. Ono što očekujem od Međugorja je da doprinese pripremanju tog novog izljeva Duha Svetoga kojeg Crkva i svijet trebaju. Stoga mislim da je najnužnije koncentrirati se na najbitnije, kao što to vi ovdje radite, u ovoj župi: koncentrirati se na Euharistiju koja je izvor kršćanskog života, a za ostalo mislim da treba njegovati milost mira i tražiti da se razlučivanje u vezi Međugorja učini u najboljoj mogućoj klimi, za dobro Crkve.

GM: Molit ćemo za vas. Blagoslovite nas! Hvala!"

POSJET BISKUPA IZ BRAZILA

Od 1. do 4. lipnja u Međugorju je bio msgr. Waldemar Chaves de Araujo sa skupinom hodočasnika iz Brazila. Prije njegova odlaska iz Međugorja s msgr. Araujom razgovarao je fra Slavko Barbarić. Razgovor donosimo u cijelosti.

S.B.: Preuzvišeni, recite našim čitateljima nešto o sebi?

WCH: Ja sam msgr. Waldemar Chaves de Araujo, biskup u biskupiji Sao Joao del Rei u Brazilu. Studirao sam u Brazilu i u Belgiji. Situacija u mojoj biskupiji je dobra. Razvio sam sa svojim svećenicima, redovnicima i laicima dobre odnose i imamo različite skupine aktivnih ljudi koji djeluju na različitim razinama. U ovo vrijeme organiziramo posebne susrete u župnim zajednicama, zatim na biskupijskoj i onda na regionalnoj razini. U mojoj biskupiji ima oko 300.000 vjernika, s 304 zajednice. Došao sam na hodočašće s malom skupinom iz Brazila koja je hodočastila u ovo mjesto posvećeno Marijinom nazočnošću. Molimo zajedno, razmišljamo, ostajemo u tišini. Ovo je moj prvi dolazak u Međugorje.

S.B.: Kad i kako ste čuli prvi put za Međugorje i kakvo je Vaše iskustvo?

WCH: Čitao sam izvještaje iz Međugorja o ukazanjima i sve što se događa, a razgovarao sam s ljudima, koji su ovamo hodočastili. Ja vjerujem da se Gospa ovdje ukazuje. Ona je Majka Isusova i Majka naša. Ona nam želi pomoći. Zato sam došao s ovom skupinom i živimo ove dane svjesni da je ona na poseban način s nama kao Majka. Moje je iskustvo da je ovo zaista pravo mjesto molitve. Mogu reći da sam uvijek njegovao pobožnost prema Mariji, ali sam je ovdje još obnovio i produbio. Zaista, nemam nikakvih poteškoća vjerovati da se Ona ovdje ukazuje. Bog djeluje kako hoće i kad hoće i na ovaj način je odlučio djelovati u Međugorju.

S.B.: Imate li neku poruku župljanima, hodočasnicima i uopće ljudima?

WCH: Moja poruka iz Međugorja je poruka nade. Tko god se odluči za pravu pobožnost prema Mariji i čini ono što ona govori, on će susresti Isusa, a Isus daje nadu. Tko god počne živjeti sakramente, kao što sam vidio da se ovdje živi – misno slavlje, ispovijed, klanjanje, molitva - njegov će životni put bit ispunjen nadom i mirom. S Marijom je naš put siguran. Prihvatite ono što ona govori, ona poznaje Put, poznaje svoga Sina i pomoći će nam na našem putu do konačne domovine u nebu. Bog neka Vas sve blagoslovi.Molit ću za sve vas.

POSJET BISKUPA IZ NJEMAČKE

Od 18. do 23. ožujka u Medjugorju je boravio msgr. Franziskus Eisenbach, pomoćni biskup Mainza. O svojim dojmovima je kazao slijedeće:

Ovdje sam kao hodočasnik. Želim Međugorje upoznati i u njemu moliti. Već godinama poznajem i pratim Međugorje i želio sam i ranije doći, ali sam čekao siguran znak za sebe kad ću se odlučiti posjetiti Međugorje. Ovaj put sam izričito bio pozvan, zato sam došao. Već prvi dojam jest da je crkva neprestano puna na svim misama, a posebno kod klanjanja. Očito je da su mnogi ljudi shvatili da je ovo posebno mjesto molitve. Iskustvo mnogih je da se njihova osobna molitva poboljćava i da je noćena iskustvom zajedničke molitve. Poznam mnoge ljude koji su u Međugorju obnovili svoju vjeru i ponovno naučili moliti. A sada sam i osobno mogao iskusiti kako Međugorje u ovom smislu pomaže. Drugo iskustvo, koje mi je vrlo važno, jest da se u Međugorju ne radi samo o molitvi, nego da molitva donosi i plodove u službi čovjeka, posebno čovjeka u nevolji. Posebno mi je bilo važno upoznati "Majčino selo" u kojemu majke s djecom, napuštena djeca i ratna siročad nalaze utočićte, a sve je povezano i s velikim vrtićem u kojemu se događaju susreti izmepu djece iz zdravih obitelji s djecom koja su iz raznih razloga izgubila normalnu obitelj. Vidio sam da napuštena djeca ovdje imaju priliku učiti živjeti. A to je jako važno. Također me se duboko dojmila zajednica s. Elvire u kojoj ovisnici o drogi i drugim zlima nalaze mjesto utočićta i ozdravljenja. Slavio sam s njima svetu misu i molio jutarnju molitvu. Vrlo je bilo lijepo vidjeti s kakvom snagom mole i kako radosno slave sv. misu. Shvatio sam da je glavna metoda liječenja produbljivanje vjere i doživljavanje zajedništva u molitvi i radu.

Važno mi je bilo slušati o Kumstvu djeci, tj. akciji pomoći djeci poginulih branitelja, u kojemu sudjeluju mnoge obitelj iz Njemačke, pomažući mjesečno svojim novčanim prilozima nastradale obitelji i njihovu djecu. Ova djela djelatne ljubavi za potrebne meni osobno pokazuju da se u Međugorju radi o pravom duhu molitve. Ljubav prema Bogu koja se pokazuje u molitvi donijela je plodove koji se prepoznaju u brizi za čovjeka.

Svakako sam želio shvatiti bolje i samu pojavu ukazanja, stoga sam nastojao susresti barem nekoga od onih koji govore o svojim iskustvima i tvrde da vide Gospu. Susreo sam jednu od vidjelica, s njom razgovarao i bio nazočan na ukazanju. Kod prvog susreta s Marijom u njezinoj obiteljskoj kući našao sam je u vrtu kako radi u gumenim čizmama. Ona je sasvim normalna, mlada žena s troje djece. U razgovoru s njom shvatio sam da je vrlo budna osoba, zna postavljati pitanja i govoriti o svojim iskustvima i dobro razlikuje stvari, vidi što je dobro i što nije dobro. Pozvala me je da sudjelujem i na molitvi kod nje kojom se priprema za susret s Gospom, koji traju već više od 18 godina. Molili smo u kapelici njezine kuće gdje se za ovu priliku bilo skupilo dosta ljudi. Molili smo krunicu na različitim jezicima i čekali trenutak ukazanja. Marija nas je kratko upozorila da se približio trenutak ukazanja i nakon molitve, koju je ona vodila, ostala je u tišini. Svi smo znali da je to trenutak kad ona vidi Gospu. Nakon ukazanja nam je rekla da je Gospa molila nad svima i sve blagoslovila. Joć nas je jednom pozvala sudjelovati u molitvi. Susret s Marijom mi je pokazao da je ona jedna sasvim normalna, mlada žena, da s obje noge stoji na zemlji i dobro se brine za djecu. Vidio sam da ima dobar odnos sa svojom obitelji i s hodočasnicima. Jednostavna i prirodna, a onda opet jasna i razumljiva kad govori o svojim iskustvima. Nakon svega mogu reći da je to žena kojoj se može vjerovati, koja je vjerodostojna i stoga nemam poteškoća povjerovati u to što govori, odnosno da vidi i da je istinito. Ovo je za mene vrlo važno iskustvo, jer sam zaključio da ovo molitveno mjesto počiva na iskustvu koje su kao dar ovi mladi ljudi dobili i koje uvjerljivo prenose drugima.

Marija se u Međugorju ćtuje kao Kraljica mira. Ovaj naziv i sve što ona traži, trebao je svijet pripremiti na ona straćna ratna iskustva. Deset godina nakon prvog ukazanja izbio je rat u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Međugorje je mjesto gdje se neprestano moli za mir. Poruka Medjugorja za cijeli svijet je jasna: treba nadvladati ratove i sukobe snagom ljubavi. Stječe se dojam da se u Međugorju dodiruje čitav čovjek, srce, duća i tijelo. Molitve i molitvena mjesta ovdje zahvaćaju cijeloga čovjeka. Stoga Međugorje, u ovome smislu, nosi poruku za cijelu Crkvu: dopustiti Bogu i Gospi da nas u našoj cjelokupnoj ljudskoj stvarnosti dodirnu i da Mariji dopustimo da nam daruje svoju ljubav, te tako učimo ljubiti cijelim srcem. Stoga mogu reći da se nitko ne treba bojati Međugorja iako još nije službeno priznato u Crkvi. Ovdje se zaista moli na način koji pokreće čovjeka. Zato ovamo i dolazi mnoštvo vjernika koji žele učiti moliti. Ja želim da se ova poruka i ovo iskustvo prenese i u Njemačku, jer smo mi Nijemci skloni racionalizmu više nego osjećaju. A ovdje se radi o poruci za čovjeka u cijelosti, što nam je zaista svima potrebno.

POSJET BISKUPA S KARIBA

Kao što smo pisali u Biltenu br. 137, u veljači je u privatnom posjetu u Međugorje boravio msgr. Robert Rivas. U Međugorje dolaze mnogi hodočasnici, među njima sve više svećenika, redovnika i redovnica. Oto je sasvim prirodno, dolazi i sve više biskupa. Prema Zadarskoj izjavi iz travnja 1991. biskupi trebaju pratiti događaje u Međugorje da bi znali kamo njihovi vjernici idu. Iskoristili smo prigodu i razgovarali s msgr. Robertom Rivasom, biskupom St. Vincenta i Grenadinesa s Karipskog otočja, koji je 10-tak dana boravio u Međugorje. Zahvalni smo za njegovu spremnost da podijeli s nama svoje svjedočanstvo. S biskupom Rivasom razgovarao je fra Slavko Barbarić. Donosimo dijelove toga razgovora:

SB: Predstavite se našim čitateljima!

RR: Moje ime je Robert Rivas. Ropen sam u lipnju 1946. u Trinidad-Tobagu. U 18. godini pristupio sam dominikanskom redu. Novicijat i teoloćke studije zavrćio sam u Irskoj. Za svećenika sam zarepen 1971. Nakon toga sam otišao u Rim i zavrćio svoje studije na Angelikumu s licencijatom iz teologije.

Budući da me je vrlo zanimao rad na radiju i televiziji, u Irskoj sam studirao komunikacije. Kad sam se nakon skoro devet godina vratio u Trinidad, moji poglavari su mi rekli da sam dugo izbivao i da se moram opet dobro upoznati s problemima u Trinidadu. Sedam godina sam djelovao u tri župne zajednice. Zatim sam dvije godine bio ravnatelj službe komunikacija. Bio sam punih deset godina učitelj novaka. U vremenu od tih 10 godina 6 sam godina bio i duhovnik studenata. Nakon toga sam dobio zadaću da na Karipskim otocima organiziram i povežem različite dominikanske zajednice, kojih je u to vrijeme bilo šest, ali još nije bila uspostavljena provincija. Četiri godine sam djelovao na tom području, a onda sam postao biskup St. Vincenta, otoka u Karipskom moru.

SB: Kada ste i kako prvi put čuli za Međugorje?

RR: U Trinidadu se mnogo događa u svezi s Međugorjem, i to već od prvih dana ukazanja. Netko od hodočasnika me ja kao svećenika pozvao da dopem. Odgovorio sam na pozive tek 1988. Bio sam vrlo sretan i zadovoljan svojim prvim posjetom Međugorje, jer sam doživio obnavljanje vjere i života po vjeri u hodočasnicima. Posebna milost Međugorja jest da svećenici koji dođu sa skupinom postaju sposobni služiti kao svećenici, stavljajući se na raspolaganje za ispovijed i razgovore. Najveća milost Međugorja jest upravo ispovijed. Hodočasnici dolaskom u Međugorje postaju spremni biti aktivni u svojim župama - i što se tiče molitve i sakramentalnog života, i uopće župnih aktivnosti. Zbog svega onoga što sam doživio kod ljudi, moram reći da ovdje postoji posebni milosni zahvat i da je Marija nazočna. Ja zaista vjerujem da Gospa ovdje govori.

SB: što Vas je najviše uvjerilo i pomoglo Vam, da prihvatite Međugorje?: Opet moram reći: To su hodočasnici koji su ovdje počeli mijenjati svoj život i odlučili se živjeti vjeru.

SB: Sada ste drugi put u Međugorje i to ne više kao svećenik nego kao biskup. Što sada možete reći?

RR: Odlučio sam ovaj put doći i biti u tišini i ostati "incognito". Želio sam ovdje obaviti duhovne vježbe i biti u tišini. Međutim, to se nije dogodilo, jer su me hodočasnici tražili za ispovijed a i propovijedao sam. Shvatio sam da se i moja uloga kao svećenika promijenila. Posebno me je dirnula ljubav vjernika prema biskupu. Tko voli biskupa, voli Crkvu. Duh Sveti je ovdje na djelu. Gospa ovdje djeluje. Osobno neprestano želim biti pod Njezinom zaštitom.

SB: Želite li nešto poručiti iz Međugorja?

RR: Ono što ja nastojim ostvariti u svom životu jest jednostavnost. Mislim da sam naučio jednostavnost u trpljenju u svom svećeništvu, i rastao sam u dubokoj ljubavi prema Bogu, Gospi, Crkvi i potpunom predanjem Kristu. Sve što želim jest vršiti Božju volju i Božje djelo. Moja poruka župnoj zajednici, vidiocima, svećenicima u župi i svim hodočasnicima jest da budu sposobni svoj život potpuno predati Bogu i biti oslobođeni za ljubav, da se evanđelje živi u potpunoj jednostavnosti i ljepoti. Želim da svi spoznamo da je Isus Kralj našega života. Mi katolici moramo biti sposobni pokazati svijetu ljepotu svoje vjere uz pomoć Gospe. Preporučio bih svima da dođu u Međugorje, jer će ovdje produbiti svoju vjeru za Crkvu i Gospu i tako postati dobri svjedoci radosne vijesti drugima. A u Međugorje je radosna vijest: Mir.

SB: Hvala Vam na razgovoru i obećajemo Vam svoje molitve.

POSJET BISKUPA IZ BRAZILA

Od 3. do 5. ožujka u privatnom posjetu u Međugorje boravio je msgr. Joao E. M. Terra, pomoćni biskup Brazilije iz Brazila. To je njegov drugi posjet Međugorje.

POSJETI - IZJAVE BISKUPA

U 129. broju Press Bulletin-a javljali smo o posjetu biskupa koji su u Međugorju boravili koncem listopada. U ovom broju donosimo i njihove dojmove.

Nakon nekoliko dana provedenih u Međugorju msgr. Stanislas Lukumwena iz Konga između ostaloga kazao je i ovo: "Prvo jutro, čim sam došao, išao sam moliti na Brdo ukazanja. To me se vrlo dojmilo, jer sam susreo mnoge ljude koji su pobožno i sabrano molili. Važno mi je bilo iskustvo i večernjeg programa na kojemu je bilo mnogo ljudi. Mnogi ljudi iz različitih zemalja, različitih jezika, koji su zajedno molili, dali su mi osjetiti jednu duboku i neizrecivu radost. Ja sam ovdje u privatnom posjetu, te stoga službeno prihvaćam stav Crkve, ali osobno iskustvo je ipak nešto drugo. Osobno mogu reći da mi je jasno da se sve ovo što se ovdje događa, a posebno veliko mnoštvo ljudi, ne može protumačiti nikako drugačije već kao posebni Božji zahvat. Što se, dakle, tiče vjerodostojnosti ukazanja - sud moramo prepustiti onim osobama u Crkvi koji su za to i pozvani. Osobno molim da trenutak priznanja dođe što prije. Gospa nam je uvijek govorila da molimo za mir. Svijet je danas razdijeljen, nema ni mira ni ljubavi. Poručujem svima da nastojimo svim silama u poniznosti moliti da što prije dođe mir svim ljudima. Preporučio bih svim zajednicama koje nemaju zvanja da ovamo dođu i u ovom duhu koji je ovdje žive i mole, i sigurno će imati zvanja. Svima vama koji živite ovdje želim reći da trebate nastaviti raditi u duhu sv. Franje: predano i ponizno, kako sada već i radite. Nastavite nadati se, jer će doći vrijeme priznanja i svi ćemo se radovati."

Msgr. Jose de Jesus Nunez Viloria, biskup Gayane iz Venezuele došao je sa skupinom hodočasnika, te sam kao hodočasnik boravio u Međuđgorju od 24. do 28. listopada 1999. O svojim dojmovima kazao je slijedeće:

"Nakon ovih dana provedenih u Međugorju imam vrlo pozitivne dojmove. Jasno mi je da u ovom mjestu postoji nešto vrlo jako i nadnaravno. Bez ove nadnaravnosti ne bi se ovi događaji mogli ovoliko održati i ovako se raširiti po cijelom svijetu. Znam da sve više ljudi dolazi iz cijeloga svijeta, te da ovdje mnogo mole i obraćaju se. Ovo je velika nadnaravna stvarnost o kojoj govore same činjenice. Vidioci prenose jednostavno ono što im Gospa govori, a to su pozivi iz Biblije: mir, obraćenje, molitva, post, a vjernici ih prihvaćaju i po njima nastavljaju živjeti. Kad sam slušao jednu od vidjelica vidio sam da se neki hodočasnici bave i znatiželjnim pitanjima, a vidjelica je odgovarala vrlo jednostavno: ona može reći ono što joj Gospa kaže, a druge stvari moraju pitati svećenike. Moj dojam je vrlo pozitivan o svemu što se ovdje događa. Posebno mi se sviđa večernji program, krunica i misa, te klanjanje.

Ovo je pravi put obraćenja.

Jedino što mogu bratski reći je da vi koji ovdje radite trebate biti strpljivi s ljudima koji ovamo dolaze. Oni dolaze iz daleka, mnoge stvari ne znaju i treba ih uvijek, koliko je to moguće, strpljivo saslušati i pomoći. Vidiocima, svećenicima i hodočasnicima bih poručio da prihvate Mariju koja nam danas na osobit način pomaže da dođemo do Krista, a on je jedini Posrednik i Spasitelj. Njoj je Isus rekao s križa: Evo ti sina, ali je i učeniku rekao: Evo Ti Majke! Uvjeren sam da je to razlog ukazanja koji Mariji daje pravo i iz kojega dolazi dužnost da se ukazuje i da nam pomogne, a naša je zadaća da je primimo.Ono što se ovdje naviješta je bit evanđelja, zato to trebamo prihvatiti. Radi se, dakle, o obnovi života po evanđelju. Duh pobožnosti i žara koji se ovdje vidi poslužit će zaista novoj evangelizaciji. Preporučam sebe osobno u vaše molitve kao i sve svećenike i cijeli svijet, a sam obećajem da ću za sve moliti."

U predposljednjem tjednu listopada u privatnom posjetu Međugorju boravio je i msgr. Emilio L. Bataclan, biskup s Filipina. Pred svoj odlazak iz Međugorja kazao je i ovo:

"Ja vjerujem da se Gospa ovdje ukazuje. Ona je Majka i brine se za nas.Vjerujem da je ona uvijek sa svojom djecom, posebno kad moraju trpjeti, kad ima toliko problema. Nemam poteškoća vjerovati da je Gospa ovdje, jer najprije mi "sensus fidelium" (osjećaj naroda) govori da je Marija ovdje, a i moja mi svećenička i župnička iskustva kroz skoro punih 25 godina, i sada biskupska, pomažu prepoznati posebne znakove da je Marija ovdje nazočna i da se brine za svoju djecu. Želio bih svima reći: Marija je majka koja voli i zaista mora doći u ovaj svijet. Ona dolazi i govori što moramo činiti, jer se za nas brine. Nadam se da će svijet otvoriti srce i dušu ovoj dobroj Majci. Molimo za milost svim ljudima da se njihova srca otvore. Molimo jedni za druge. Neka vas sve Bog blagoslovi."

POSJET BISKUPA

U listopadu su u privatnom posjetu u Međugorju boravila i četvorica biskupa: msgr. Joseph Mugeny Sabiti i msgr. Christopher Kakooza iz Ugande, msgr. Stanislas Lukumwena iz Konga, msgr. Jose de Jesus Nunez Viloria, biskup u miru iz Venezuele, te msgr. Emilio L. Bataclan sa Filipina.

U ovom broju Press Bulletin-a donosimo dojmove dvojice ugandskih biskupa. Msgr. Joseph Mugeny između ostalog kazao je i ovo:

" Ovdje ništa nije problematično. Ono što se u Međugorju uistinu događa vrlo je snažno. Vidimo ljude iz cijeloga svijeta. Vrijeme u kojemu mi živimo posebno je vrijeme. Bog nam preko ovoga mjesta daje posebne milosti. Mnogi vjernici koji imaju poteškoća sa svojom vjerom trebali bi doći ovdje, u Međugorje. Međugorje je prilika, privilegij, poseban dar od Boga koji nam posredstvom Blažene Djevice Marije daje da bi nam pomogao. Svijet je u iznimno lošem stanju i dobro je da imamo nekoliko mjesta kao Međugorje. Ratovi, rastave braka, droga i druge ovisnosti - sve su same loše stvari. Trebamo mjesto u kojemu možemo učiti istinsku ljubav, istinski mir i pravu vjeru. Stoga nema nikakve zabune o tome što se ovdje događa. Doživljaj je ovdje snažniji no igdje drugdje. Ljudi koji ovdje žive imaju molitveni duh. Mislim da ljudi koji vode Crkvu trebaju ovdje doći i doživjeti ovo mjesto.

To nam svima može pomoći da živimo bolje i vodimo druge prema dobru i Bogu.

O svojim dojmovima msgr. Christopher Kakooza kaže:

"Blažena Djevica Marija ukazuje se u mnogim mjestima. Važne su stvari njezini pozivi na suosjećanje, molitvu i pokoru. Gospini pozivi na svetost života, na obraćenje, na život s Bogom pozivi su kojima možemo zavrijediti vječnost. Mislim da su obraćenje i molitva poruke koje cijeli svijet treba usvojiti da bi se mogao vratiti Bogu. Na taj način čovjek otvara put ka vječnosti."

POSJET AUSTRIJSKOG BISKUPA

Nakon što je 19. rujna sudjelovao na susretu vjernika sa Sv. Ocem u Mariboru (Slovenija) msgr. Georg Eder, nadbiskup Slazburga iz Austrije 20. rujna posjetio je Međugorje. Tom prigodom između ostalog kazao je i ovo:

"Drugi sam put u Međugorju, ali neslužbeno budući da jedan biskup još ne može ovamo službeno hodočastiti. Došao sam u Međugorje na jedan dana iz osobnih razloga. Ja imam veliko povjerenje u Mariju iz Međugorja. A i ja kao biskup imam puno stvari koje nosim kao teret. Onda se ode nekamo gdje se traži i nalazi pomoć. Svako pametno dijete ide k majci. Tako i biskup treba pomoć. Početkom ove godine ovdje sam našao veliku pomoć i nadam se da ni sad neću otići prazan.

Ovo što se ovdje događa nije ni krivo, ni lažno, nego dobro. Kada se prizna vjerodostojnost ovih događaja, što će biti s onima koji nisu vjerovali. Nema sumnje - ovo što se ovdje događa je dobro. Ovdje se događa ono što bi se u Crkvi moralo događati: molitva, misa, ispovijed, klanjanje, obraćenja, molitvene skupine koje nastaju, zvanja koja se rađaju. Sve je u svjetlu događanja koje Marija vodi i priprema nas za novo tisućljeće. A mnogo se ovdje događa od onoga što smo u Crkvi zaboravili. Marija nas poziva i uči. Mogu reći za Crkvu u Austriji: Mnogo toga smo zaboravili i moramo ponovno početi s ovim što Marija u Međugorju govori.

Od početka ukazanja teče već 19. godina. Tu je 6 vidjelaca. Zanimljivo je da su kroz sve ovo vrijeme ostali vjerni, nikada nisu izrekli neku proturječnost. To je pravo čudo. U Lourdesu je bila samo jedna vidjelica, u Fatimi troje vidjelaca i to je trajalo kratko. Ovdje je savim drugačije. Gospa ne govori o onome što se sada događa. Ovdje je bio strašan rat. Sad vidim da je to vrlo mudro. Da počne govoriti o onome što se događa u svijetu bila bi velika opasnost da se sve zaplete. Kad sam vidioca Ivana upitao zašto Gospa ne govori o problemima današnjega svijeta, on je jednostavno odgovorio da nam Gospa govori ono što treba činiti, da molimo mi osobno, u obiteljima i u molitvenim skupinama. I ja vidim da je to zaista tako. Uzrok rata i svake druge nevolje leži u nama. Kad ljudi nađu mir u Bogu, onda mogu mir dalje posredovati. Zato Marija ima pravo. Ovdje ljudi doživljavaju i radost i mir i sreću. Ja to vidim. Iako ima mnogo negativnoga u svijetu najbolji put za njegovo izlječenje je ukazivati na pozitivno.

Poruke su mi na početku, moram priznati, bile prejednostavne. Mi teolozi smo takvi. Htjeli bismo nešto veliko. Izgledale su mi nekad i banalno jednostavne. To je tako bilo do mojega prvoga posjeta. Od tada ih drugačije doživljavam. Svaku večer pročitam jednu poruku. Kad je prvi put pročitam, učini mi se opet sve prejednostavno, a kad je pročitam drugi put vidim da je na jednostavan način u njoj rečeno upravo što nam treba. Mi smo takvi da želimo velike pokrete, uzvišene stvari, a zaboravljamo da sve počinje jednostavno, u srcu svakoga od nas: najprije mir, te put svetosti, zatim radost. Marija je Majka i govori jednostavno. Vrlo često se sjetim riječi koju je moja majka nama govorila: Koliko često vam moram ovo reći? Dok je ponavljala uvijek isto ona nas je odgajala. Tako je ulazilo u srce ono što je majka govorila. Sjećam se kako nas je opominjala da molimo, da idemo na ispovijed. Svakoga prvog petka npr. morala je ponovno spominjati da ne zaboravimo na ispovijed. Marija je u Međugorju izabrala pravi način kako nam pomoći i zahvalan sam joj na svemu.

U Međugorje sam vrlo rado došao i na samo jedan dana i moram priznati da sam kod ovoga posjeta mislio i na sebe. Hvala Vam na svemu i Bog Vas blagoslovio u svemu što činite."

DOJMOVI S HODOČAŠĆA U MEĐUGORJE MSGR. TADEUSZ WERNO-A

Međugorje posjećuje sve više biskupa iz raznih krajeva svijeta. Jedan od njih je msgr. Teadeusz Werno, biskup poljskog grada Koszalina o čijem smo posjetu kratko izvijestili u broju 124 Press Bulletin-a. Nakon nekoliko dana provedenih u Međugorju o svojim dojmovima, između ostalog, kazao je i ovo.

"Ove godine slavim 25 obljetnicu biskupstva. To je srebreni jubilej. Ovdje sam prvi put na nagovor župnika iz Podstrzela, sjeverna Poljska, koji je duboko zahvaćen međugorskim duhom. Kad smo jednom razgovarali, uvjeravao me je da trebam doći u Međugorje i u tom mi se smislu stavio na raspolaganje. Tako sam došao.

Iskustva ljudi koji dolaze u Međugorje potvrđuju da je ovo mjesto mjesto posebne milosti. Mnogi se obraćaju, vraćaju se na put istine.Priznajem da i ja osobno molim krunicu, ali se umorim već kod prvog dijela. Ovdje sam možda prvi put izmolio sva tri dijela krunice. Ljudi mole na različitim jezicima, a to uopće ne umara. I to je lijepo čuti. Vidio sam da se mnogi ispovijedaju, vraćaju se sv.misi, pričesti, zajedništvu s Bogom koji je ovdje među nama. Ja se zaista radujem što vidim da ovdje u Međugorju franjevci, naša braća, preko Gospe vode ljude do Isusa. Vrlo sam im zahvalan. Posebno mi se dopada pobožnost križnog puta na Križevcu. To je nešto prelijepo. Susreo sam i jednu od vidjelica i s njom smo razgovarali. Bio sam i u zajednici s. Elvire, koja pomaže mladima s problemima ovisnosti. To je uistinu divan plod međugorskih događanja. Osim toga, jučer sam gledao ljude za vrijeme sv. mise. Mladići, djevojke, odrasli muškarci, djeca - mole, kleče satima, ispovijedaju se. To je ono što nam je potrebno. Ja vjerujem u Isusa i nisu mi potrebna ukazanja ni u Lourdesu ni u Fatimi ni u Međugorju, ali mi je potrebna hrana na koju nas ukazanja upozoravaju i do koje nas dovode. Ovdje se naglašava Sv. misa kao središte života. Treba kazati ono što je Isus Krist rekao: "Primite Duha Božjega, Duha istine, Duha ljubavi, budite moji svjedoci na sve strane svijeta, u obitelji, na ulici, u školi, svugdje. Imajte hrabrosti napraviti znak križa, radovati se i veseliti.

I na koncu, vama franjevcima želim da ustrajete u ovoj veličanstvenoj zadaći, da nastavite biti oružjđe u Božjim rukama. Uvjeren sam da sadašnji Papa blagoslivlje vašu službu u Međugorju, da u svom srcu misli na vas, jer i on jako voli Gospu. Neka sve vas zajedno sa svim hodočasnicima blagoslovi Bog po zagovoru Marijinu. Morate ustrajati. Ovo je veličanstveno."

NADBISKUP SEULA U MEĐUGORJU

Nadbiskup Seula Paul Kim Tchang-Ryeol posjetio je od 6. do 10. kolovoza Međugorje s trojicom svećenika iz svoje biskupije (Rhee Dae Won, Chang Daee Ik i Chang Keung Sun) Slijedeći tisuće Koreanaca koji svake godine hodočaste Kraljici mira, došao je upoznati mjesto hodočašća, molitveni i liturgijski život hodočasnika. Kao hodočasnik posebno je molio za svoju Crkvu i uklanjanje napetosti među Koreancima koji su podijeljeni u dvije države.

POSJET KARDINALA I BISKUPA MEĐUGORJU

Kao što smo javljali u prošlom broju Press Bulletin-a u privatnom posjetu Međugorju od 26. do 28. lipnja bili su kardinal Bernardino Echeverria Ruiz, nadbiskup u miru Guayaquila i biskup Victor Maldonado, obojica iz Ecuadora.

Od 27. do 29. lipnja također u privatnom posjetu boravila su još dva biskupaa iz Ecuadora: msgr. German Pavon Puente, biskup Tulcana i msgr. Carlos Altamirano, pomoćni biskup Quita.

O svojim dojmovima u razgovoru s fra Slavkom Barbarićem rekli su sljedeće:

Kardinal Bernardino Echeverria Ruiz:

P.B.: Kad ste prvi put čuli o Međugorju?

B.E.R.: Već davno. Bila mi je velika želja da odmah dođem ovamo, ali mi do sada nije bilo moguće. Tako sam sretan što sam došao. Što se tiče poruke, već nam je dobro poznata, jer je potpuno biblijska. Ono što me je privlačilo je želja da doživim ovu župnu zajednicu i susretnem braću franjevce koji obavljaju tako divan posao ovdje. To je prava evangelizacija. Kad sam jučer sudjelovao na večernjoj misi, to je za mene bilo veličanstveno iskustvo. Ovdje se ima vremena za molitvu, za slavljenje mise. Osjetio sam svu pobožnost dok smo prije sv. mise molili krunicu. To me je sve duboko dirnulo. Shvatio sam da je osim poruke koju je Gospa dala, ovdje tako važna njezina nazočnost. Bog ovdje govori preko Marije ne samo vama, nego svim narodima i svim kulturama. Ovamo se ne dolazi zbog turizma. Ovamo se dolazi zbog ispovijedi, susresti Boga. Ovo je božanski trenutak za svijet. Osim poruke i nazočnosti Marijne, važan je sav rad, koji se ovdje čini. Ja osobno ovdje osjećam početak obraćenja cijele Europe. Vidio sam toliko ljudi koji čekaju na ispovijed. Mnoštvo se vjernika pričešćuje, slavi sv. misu. A to je ono što nama svima u pastoralu mora biti prvenstveno i najvažnije, da budemo ljudima na raspolaganju. Tu se to događa. Zahvalan sam Bogu što sam ovdje susreo svoju braću franjevce i hrvatski puk i osjetio vašu vjeru.

Msgr. Victor Maldonado:

P.B.: Kakav ste dojmove dobili o Međugorju?

V.M.: Mogu potvrditi ono što je kardinal Bernardino Echeverria već rekao: Međugorje je mjesto susreta Boga i čovjeka. Ovdje se nalazi istinski izvor spasenja. Kad se ovamo dođe, onda se odmah shvati da nam je svima potrebno obraćenje. Susreli smo ovih dana vidjelicu Mariju. Molili smo s njome za vrijeme ukazanja i razgovarali. Zaista nam je potrebno obraćenje da možemo izvršiti svoju zadaću i pomoći drugima na putu obraćenja. Moram priznati da mi je ovaj dolazak otvorio oči za mnoge stvari i mnogo bih toga drugačije učinio u svim svojim životnim zadaćama.

P.B.: Kad se vratite, što ćete reći onima koji su Vam povjereni?

V.M: Shvatio sam ovdje bolje ulogu Marije u životu kršćanina. Smatram da mi je to veliki dar i velika milost. Stoga ću ljudima upravo o tome govoriti.

POSJET NADBISKUPA IZ PANAME

U prošlom broju Press Bulletina objavili smo vijest da je u Međugorju boravio nadbiskup Jośe Dimas Cedeño Delgado iz Paname. Donosimo ulomak iz razgovora koji je vodio fra Slavko Barbarić :

S.B.: Recite ukratko nešto o sebi !

J.D.: Ja sam nadbiskup u Panami, Središnja Amerika. Ja sam i predsjednik Biskupske konferencije. Govorni jezik je španjolski. Panama ima oko milijun stanovnika, a zanimljivo je da je to prva osnovana biskupija u cijeloj Americi, a sada ima 8 biskupija. Ja sam 47. biskup otkad postoji ova biskupija. Stanje u našoj Crkvi je dobro. Imamo još dosta zvanja, te je posebno važno što imamo mnogo laičkih pokreta i aktivnih laika koji unose pravi duh u aktivnost Crkve. Imamo razloga za nadu.

S.B.: što možete reći o svome boravku u Međguroju?

J.D.: Došao sam prvi put u Međugorje. Sa mnom je došlo dvadesetak hodočasnika. Ovih dana sam vidio i doživio veliku pobožnost i revnost u molitvi. To se primjećuje u svim hodočasničkim skupinama. Spremnost na molitvu je zadivljujuća. Duh vjere koji se ovdje osjeća u molitvi, potiče na obnovu vjere u srcima svih koji ovamo dolaze.

GM: Jesu li vidljivi plodovi Međugorja u Panami?

JD: Svakako, Bogu hvala. Imamo jednu župnu zajednicu koju vodi vel. Francesco Verar. On dolazi često u Međugorje i napravljena je crkva potpuno jednaka ovoj ovdje u Međugorju. Francesco je osnovao i jednu zajednicu, koja se zove: Sestre Marije Kraljice mira. Svaku večer imaju isti program kao i ovdje u Međugorju. Vrlo su aktivni.

GM: Jeli ova zajednica već crkveno priznata?

JD: Da. Ja sam priznao ovu zajednicu na biskupijskoj razini, kad sam vidio što rade i kako žive, te da im je glavna zadaća moliti za mir i kad sam osjetio njihovu duhovnost.

Zajednica postoji već nekoliko godina. Imaju dobra iskustva. A pozvao sam župnika, koji ih dobro pozna i kad mi je on opet sve potvrdio, ja sam točno 25. lipnja 1998. priznao zajednicu. A to je zapravo i godišnjica ukazanja. Ja sam potpuno svjestan da je to plod Međugorja.

SPLITSKO-MAKARSKI NADBISKUP U MIRU O MEĐUGORJU

U razgovoru za "Kultruni obzor" splitsko-makarski nadbiskup u miru msgr. Frane Franić osvrnuo se i na međugorska događanja:

Na upit: "Za vas je neupitno Marijino posredništvo. Koja je Marijina uloga u suvremenomu svijetu? Što kažete o njezinoj ulozi u Međugorju?" msgr. Franić je kazao:

"činjenica je da su Marijina svetišta brojna u svim katoličkim narodima. Najpoznatija su i najposjećenija danas Marijanska svetišta u Lurdu, Fatimi i Međugorju. Ja sam pristaša i podržavatelj u Crkvi brojnih karizama koje sveti Pavao nabraja u svojim poslanicama, proroštvo, tjelesna čudesna ozdravljenja i slavljenje Boga u drugim jezicima, što sam ovih dana čitao i u Papinoj poslanici "Fides et Ratio" (vjera i razum) u talijanskomu prijevodu. Tu je govorio o misticizmu i o potrebi obnove metafizike u filozofiji i teologiji. Meni nije bilo teško, nakon nekih mojih osobnih iskustava, prepoznati Gospinu nazočnost u Međugorju, koja govori već osamnaestu godinu preko svojih izabranih vidjelaca i tako priznati autentičnost tih Marijinih pojava. Ali se treba čuvati i lažnih viđenja i slušanja, jer takvih lažnih proroka je uvijek bilo i uvijek će ih biti."

Vecernji list, str. 13, br. 250., Zagreb 14. 2. 1999.

POSJET AUSTRIJSKOG BISKUPA

Ponovno je Međugorje posjetio i jedan crkveni dostojanstvenik. Početkom prosinca stigao je nadbiskup iz Salzburga msgr. Georg Eder. Večer prije njegova odlaska zamolili smo ga za razgovor. O svojim dojmovima između ostalog kazao je i ovo:

"Za događanja u Međugorju čuo sam nedugo poslije njihova početka. U posljednje se vrijeme mnogo govori o ukazanjima i kao biskup dobivao sam skoro svakoga tjedna nešto o ukazanjima, viđenjima i objavama. Moram priznati da sam za vrijeme komunističke Jugoslavije često dolazio na odmor u Istru, ali dalje na jug nisam išao, iako sam mogao. Ništa me nije na to dovoljno poticalo. Onda sam sve češće sebi postavljao pitanje: Zašto ove sasvim jednostavne poruke, koje se još i ponavljaju? Uvijek je to poziv na molitvu, post, pokoru, molitvu za mir. Rekao sam: To mora imati neko značenje. Što čini jedna majka, kad odgaja svoju djecu? To sam kod kuće doživio, ona uvijek ponavlja isto: ja sam vam to već često rekla; ipak ne mogu prestati govoriti da molite ili učinite to! Slično se ponaša Marija u Međugorju. Ona uvijek isto govori djeci koja su sada već odrasle osobe. A što bi drugo morao činiti svećenik u svojoj župi? On poziva uvijek na molitvu. Ivan-Pavao II. je jednom rekao da svećenici moraju biti prvi molitelji i da moraju biti učitelji molitve. To čini Marija, dobra Majka. Ona uči moliti, doduše na vrlo jednostavan način. Sada moram zaista reći da za mene vrijedi Kristova riječ kao raspoznajni znak: Po njihovim plodovima ćete ih prepoznati!

Moji dojmovi ovdje nisu iznenađujući. Znam da skupine iz Salzburga vrlo često idu u Međugorje, da neprestano nastaju molitvene skupine, da je sve više osoba koje kažu da su u Međugorju dobili zvanje! Smatram da gubimo tri stvari koje u Međugorju ponovno dobivamo: pokora, obraćenje i zvanja. U Austriji uzalud čekamo ove stvari. Obraćenje se više ni ne spominje, jer to ljudi ne trebaju, ispovijed kod nas izumire, osim u svetištima i u redovničkim crkvama gdje se ovaj sakramenat traži i živi, duhovnih zvanja je sve manje. U Međugorju se ovo događa neprestano: ispovijedi, obraćenja i duhovna zvanja!

Ono što se pitam jest: što moramo činiti, da se kod nekoga dogodi obraćenje? Često sam ponavljao članovima "Zahtjevi naroda" da mi u njihovom programu nedostaje obraćenje. Jesmo li mi oni koji ne trebaju obraćenja, kako to Isus kaže u evanđelju? Obraćenje se isključjuje, a ispovijed se gubi, duhovnih je zvanja sve manje, te se pitamo kako možemo uopće održati sjemeništa. A u Međugorju se sve ovo nalazi. Tu nalazimo upravo ono što nama nedostaje.

Imam još želju da ovdje dođe do mira između franjevaca i biskupa, te da se Međugorje zaista može razvijati onako kako to Marija želi. Ja sam sada uvjeren u istinitost Međugorja. Vjerovao sam to već odavno. Htio sam još doći i pogledati. Kad su me hodočasnici zvali da s njima pođem u Međugorje, odgovarao sam da sam Međugorju duhovno mnogo bliže nego neki drugi! Moj dojam se potvrdio zbog jednostavnosti vidjelaca i večernjeg programa. Sve je u crkvenom duhu i to vrlo, vrlo jednostavno. U isto vrijeme i vrlo pobožno, s jakom vjerom i iznad svega s jakom voljom za obraćenjem i stvarnom obnovom."

POSJET AMERIČKOG BISKUPA

Kao što smo javili u prošlom broju Press Bulletin-a pomoćni biskup Portlanda, američke savezne države Oregon i župnik župe St. Mary's Corvallis, msgr. Kenneth Steiner prvi put je u privatnom posjetu Međugorju boravio od 7. do 12. studenoga 1998.

Evo što je, između ostalog, kazao o svojim dojmovima o Međugorju:

"Ljudi su gladni i moraju otkriti duhovnu dimenziju u svome životu, koju im televizija, sekularizam i materijalizam ubijaju, te su mnogi zaista izgubili tu dimenziju. Svojim dolaskom u Međugorje hodočasnici otkrivaju tu duhovnu dimenziju i vraćaju se kući, pomažući drugima da je također postanu svijesniji. Pravo je čudo što ljudi ovdje doživljavaju i nose sa sobom u svoje obitelji i župne zajednice. Mnogi ne mogu ovamo doći iz različitih razloga, stoga su im potrebni svjedoci koji će im pomoći naši nutarnji mir i otkriti Boga. A mnogi tek kad se vrate kući postaju svijesni svega što im je ovdje Bog dao. To isto mogu reći o samome sebi. I ja sam postao svjestan da sam zaista ovim dolaskom blagoslovljen. Ovim dolaskom sam potpuno obnovljen. Postao sam svjesnji Kristove nazočnosti u sakramentima, u Crkvi, u Sv. pismu i uopće u ljudima.

U Međugorju sam dobio novu duhovnu motivaciju. Možda ponetko misli da mi biskupi i svećenici ne trebamo takve obnove. Taj nije u pravu jer nam je obnova zaista potrebna. Susreo sam mnoge svećenike koji su došli u Međugorje. Shvatili su bolje smisao svoga svećeništva. To je ono što ću ja osobno ponijeti sa sobom. Reći ću ljudima da je Međugorje mjesto gdje ljudi mogu ići i obnoviti se u svojoj vjeri. Susreo sam ovdje mnoge ljude s dubokom vjerom i žarkom molitvom. Shvatio sam da su ljudi, unatoč velikom trpljenju, ostali vjerni Bogu.

Ja sam ponovno otkrio Boga i to mi je dokaz da je Gospa ovdje. Upravo to je njezina zadaća. Ljudi ponekad ovamo dođu tražiti Mariju, ali nađu Boga. To je njezina želja, jer ona ne želi ništa za sebe, nego sve čini da ljudi bolje upoznaju njezina Sina Isusa. Gospa želi proširiti Božji mir među ljudima, među svojom djecom.

Ja pozivam sve one koji ovamo dolaze da postanu primjerom svim ljudima kad se vrate kući. Neka postanu pozivom na mir, molitvu i obraćenje. Svatko tko dođe ovamo susreo je već nekoga tko mu je dao dobro svjedočanstvo o Međugorju i pokazao u svome životu promjenu na bolje. Mi moramo biti svjedoci, moramo evangelizirati druge. To je naše poslanje: ljudima donositi radosnu vijest o Bogu koji spašava. Moramo donijeti Isusa i Gospu u ovaj svijet i pomoći ljudima shvatiti da je život u Bogu u ovome svijetu moguć i potreban svima. Mi moramo biti svjedoci onima koje je Gospodin poslao u naš život.

Ja ću moliti za svakoga od vas i neka vas Bog blagoslovi."

POSJET DVOJICE BISKUPA S HAITIA

Od 16. do 23 studenog 1998., zajedno sa skupinom od 33 hodočasnika, u Međugorju su boravila i dvojica biskupa s Haitia: Louis Kebreau, biskup Hinche i Joseph Lafontant, pomoćni biskup glavnoga grada Haitia. Prigodom svoga posjeta msgr. Luis Kebreau o svojim dojmovima kazao je i ovo:

"Mnogo ljudi nam je pričalo o Međugorju. Slali su nam knjige, slike, medaljice i video vrpce. Nas obojica imamo zajedničkog prijatelja u Americi, koji nas je informirao o svemu što se ovdje događa. Taj prijatelj nam je i ponudio ovo putovanje. Prihvatili smo i evo nas u Međugorju.

Ja doživljavam Međugorje s vjerom. U evanđelju čitamo kako je Isus došao u Nazaret i čitao u sinagogi čitanje. Mnogi su se divili onome što je govorio, ali su neki protestirali govoreći da poznaju njegovu obitelj, majku, oca. Mislim da treba doći, imati vremena, vidjeti, iskusiti živjeti. Tako možemo upoznati Međugorje. Ne može se olako govoriti o Međugorju. To je iskustvo duboko, intimno, osobno. Ovdje se doživljava nutarnji mir, pomirenje. Lako se otkriva ono što je prava kršćanska vjera. Za mene je ovo vrijeme obnove. Jednostavno, treba doći, vidjeti, susresti i poslušati osobe, treba ići na brda, sudjelovati u večernjem programu, naći vremena za osobnu molitvu u tišini. Imam osobno iskustvo pomirenja sa samim sobom. U svakome od nas postoji jedan dio koji ne poznajemo, to je onaj poganski dio u nama. Budući da se radi o nutarnjem oslobođenju pomirenjem, ponekad se može osjetiti napad sotone jače nego obično, ali se dobiva i snaga. Marija Djevica donosi sa sobom svjetlo koje nam pomaže vidjeti svoj put i bolje shvatiti svoju zadaću. Ona nas prati na našemu putu i želi nas dovesti do života u Bogu. Međugorje nam upravo otvara put da možemo zaroniti u život Presvetoga Trojstva. To Marija ovdje čini. Tako sam joj zahvalan."

Prigodom svoga, također prvoga posjeta msgr. Joseph Lafontant, između ostalog, rekao je sljedeće:

"Skoro punih deset godina primao sam vijesti o Međugorju. Sve me više zanimalo. I, rado sam prihvatio biti u ovoj hodočasničkoj skupini. Poglavito, jer je tu i msgr. Louis.

Ja sam često išao na hodočašća u Fatimu, Lourdes i druga mjesta. Ovdje otkrivam veliku razliku od svih drugih hodočasničkih mjesta. Nema ništa stereotipno. Sve je drugačije nego na drugim mjestima. Svatko ima svoje osobno iskustvo, iako se nalazi usred mnoštva naroda. Ono što iznenađuje jest da svaki koji dođe ovamo kao hodočasnik želi sve prihvatiti.

Konačni poticaj da prihvatim dolazak u Međugorje bio je i posjet vidioca Jakova Čole u rujnu. Mnoštvo naroda je sudjelovalo. Tek tada sam postao svijestan koliko vjernika sa Haitia poznaje Međugorje. On se susreo s vjernicima u dvije crkve. Za vrijeme njegova boravka bila je tako očita volja i želja za pomirenjem sa samim sobom i pomirenjem s drugima. Bio je velik broj onih koji su u te dane tražili ispovijed, zaita više nego uobičajeno. Sudjelovao sam na oba susreta. Jednom sam ja slavio misu, a jednom msgr. Louis. To je pravo iskustvo vjere. Dolazak ovamo je to samo potvrdio. Svim ljudima potrebno je ovo iskustvo. To je iskustvo obraćenja, povratka samome sebi i Bogu kao i iskustvo pomirenja s drugima. Gospa pomaže svakome svome djetetu pronaći sebe samoga. Gospa želi svakoga osjetiti, osobno ga dodirnuti i voditi. Ipak u dubini duše nitko se ne osjeća prisiljen prihvatiti sve ovo, sloboda se poćtuje potpuno. Jedan Hrvat koji živi u Americi na uzletištu mi je rekao da u početku nije vjerovao, ali kada je došao ovdje našao je mir i od tada vjeruje u Gospinu nazočnost. Sada ga razumijem. Ovdje ljudi pronalaze mir i pomiruju se."

Razgovor su obojica biskupa završila riječima:

"Neka vas sve prati Božji blagoslov i zaštita Kraljice mira."

POSJET BISKUPA

U listopadu 1998. su Međugorje posjetila i dva biskupa , jedan iz Brazila, a drugi iz poljske. Ovaj potonji je msgr. Albin Malysiak koji ima 81 godinu no, kao što i sam kaže, radi kao što je radio prije 15 godina. Zanimljiv je i po tome što je surađivao sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom II. preko 20 godina. O tom svom životnom razdoblju kazao je i ovo:

"I nakon što je postao Papa, ostali smo prijatelji i susrećemo se koliko je to moguće. Na primjer, bit ću s Papom početkom studenoga ove godine, zatim opet početkom ožujka slijedeće godine. Deset godina sam suradjivao kao župnik i profesor na teologiji,a deset godina kao njegov pomoćni biskup. Raditi s njim to je bila uvijek moja velika radost. To je veliki čovjek, pošten i iskren. Uvijek je imao mnogo razumijevanja za druge. Bio profesor na katoličkom sveučilištu u Lublinu. Predavao je društvenu etiku, obrađivao je problematiku siromašnih i ostavljenih. Uvijek sam ostao njegov bliski suradnik. Zajedno smo trpjeli zbog komunista i to nas je posebno zbližilo."

Iako je posjet msgr. Malysiaka Međugorju bio privatan, o svojim dojmovima kazao je i ovo:

"Vrlo ću rado doalziti ovamo, kad Crkva prizna Medjugorje, jer svi čekamo službeni stav Vatikana. Ja osobno vjerujem, da vidioci imaju istinska ukazanja. Sreo sam neke od njih. Vidio sam jutros Vicku. Ona je tako radosna i zrači mir. I vjerujem, ovo je mjesto ukazanja, ali prije svega to je mjesto velike molitve. To me se najviše dojmilo. Išao sam na Križevac. Vidio sam mnogo ljudi koji zaista pobožno mole u sabranosti pred križem.Broji sam jednu skupinu. Bilo ih je 70 koji su sjedili oko križa na kamenju i molili u tišini. Bilo je podne i bilo je jako vruće, ali im vrućina nije smetala. Tišina i duh molitve me je nadahnuo me i vratit ću se kući sa slikom u dući onih koji mole. Divim se franjevcima koji djeluju ovdje, stalno su s ljudima, mole s njima i na raspolaganju su za razgovore i ispovijedi. Pitam se odakle im tolika snaga. U crkvi osjeća molitva naroda. Kad smo zajedno molili Očenaš onda je bilo divno čutiv sve te jezike kako jednoglasno mole, a čuo se posebno jasno i poljski jezik. Drago mi što dolazi mnogo svećenika s hodočasnicima.U Poljskoj ću govoriti o Medjugorju. Govorit ću o pobožnosti i vjeri onih koje sam susreo. O tome ću govoriti u svojim susretima s ljudima i u propovijedima. U Poljskoj se već puno govori o Medjugorju. Zato sam i došao ovamo. I na koncu bih kazao i ovo: nadahnut sam radom franjevaca u Medjugorju. Što se tiče marijanske pobožnosti drago mi je vidjeti, da ste vjerni nauku Crkve i pozivima Svetoga Oca. Ljubav prema Gospi, koja se ovdje susreće u ljudima, pomaže onima koji dolaze rasti u vjeri. Moramo svi pokušati prihvatiti i živjeti poruke koje nam Gospa daje. Radi se o miru u svijetu, zato se moramo odlučiti za ljubav jednih prema drugima, a onda će ljubav uroditi mirom. Ovdje je posebno naglašen poziv, ali i odgovor na molitvu. Sve što se nađe u porukama slaže se na naukom Crkve. Snažan je poziv na život u vjeri i život po sakramentima. Nadam se da će se ova poruka širiti u sve više, te da će sve više ljudi dolaziti i prihvaćati poruku dok svi zajedno čekamo da Vatikan prizna Medjugorje. Ja sve blagoslivljem i želim vam mir."

POSJET NADBISKUPU DR. FRANI FRANIĆU

U petak, 9. listopada 1998. su fra Ivan Landeka, Međugorski župnik i fra Slavko Barbarić posjetili dr. Franu Franića, nadbiskupa splitsko-makarskog u miru. Evo što su o tom susretu kazali:

"Susret i razgovor, te zajedničko blagovanje bili su zaista srdačni. Unatoč svojoj poodmakloj dobi, nadibskup provodi svoje vrijeme u čitanju i pisanju, a poslije podne provodi vrijeme u molitvu i klanjanju. Uz smiješak i duboko uvjerenje priznaje da je to naučio u Međugorju i da ostaje vjeran Gospinim pozivima na molitvu. Sjetio se i onoga što je rekao na koncu svoje dijamantne mise: Da svaki svećenik treba moliti tri sata, biskupi četiri, a biskupi u miru pet sati. Obećao je svoj ponovni dolazak u Međugorje koje i sada jednako prihvaća kao i 1982. kad je došao incognito vidjeti što se ovdje događa. On je prvi put posjetio Međugorje osjećajući se odgovornim za vjeru svoga naroda, te je htio imati osobno iskustvo Međugorja da bi mogao zauzeti i odgovoran stav. Od prvog iskustva Međugorja postao je veliki zagovornik i branitelj Međugorskih događanja. Povjerio nam je i jedan svoj doživljaj koji se zbio tijekom ukazanja. Prigodom jednog svog posjeta Međugorju bio je nazočan na ukazanju nakon kojega mu je vidjelica Marija dala poruku koju mu je Gospa osobno uputila. Ta poruka je za nadbiskupa sada proročka riječ budući da se kasnije doslovno i ostvarila. Budući da se radi o nečemu, što vidjelica nikako nije mogla znati to je za Nadbiskupa novi razlog da vjeruje u vjerodostojnost ukazanja. Zahvalili smo nadbiskupu za sve što je svojim stavom učinio za Međugorje poželjevši mu što skoriji posjet Međugorju."

POSJET BRAZILSKOG BISKUPA

U prvom tjednu lipnja ove godine Međugorje je pohodio brazilski biskup u miru Don Silverio Jarbas Paulo de Albuquerque. Iz Reda je franjevaca i upravljao je od 1970. do 1995. biskupijom Feira de Santana. U pratnji jednog svećenika svoje biskupije proveo je u Međugorju tjedan dana.

Dojmove svoga boravka u Međugorju sažeo je ukratko: "Najsnažniji dojam na mene je ostavila jednostavnost molitve i snaga vjere onih koje sam susreo. Ovdje nema nikakva fanatizama. Vidio sam jako mnogo mladih koji se ovdje okupljaju. Marijanska svetišta imaju važnu ulogu u životu Crkve."

POSJET BRAZILSKOG BISKUPA

Msgr. Tomasin posjetio je i Međugorje, a o svom iskustvu kazao je i ovo: 'Vjerujem, da sam prvi put bio 1984. Na put me potakao jedan prijatelj koji mi je kazao da je tamo dobio veliku duhovnu milost. Doćli smo osobnim kolima. Sjećam se dobro komunističkih policijskih postava. Stigli smo u Mostar, gdje smo i prenoćili. Dan kasnije stigli smo u Međugorje. Krajolik me se veoma dojmio. Najprije smo ućli u crkvu. Nije bilo mnogo svijeta. Iznenadilo me kada se pred večer, prije početka večernje molitve, crkva ispunila. Uglavnom sam vidio mnogo mladih. Osjetio sam duboku pobožnost koja nije imala ništa sa fanatizmom. Vidio sam mnogo ljudi koji se ispovijedaju. Ova mi je činjenica privukla posebnu pozornost. Za vrijeme mise nisam ništa razumio, ali sam vidio da se radi o dubokoj pobožnosti. Dok su u crkvi mnogi molili krunicu, ja sam bio pozvan da sa vidiocima molim krunicu. Bio sam nazočan na ukazanju. Ostao sam duboko dirnut jednostavnošću. Slijedeći dan sam se rano ustao i otišao na Brdo ukazanja. Molio sam za sebe, svoju zajednicu i za cijelu Crkvu. U međuvremenu na Brdo je došlo dosta vjernika koji su zaista pobožno molili. Otišao sam u crkvu i ostao sam skoro cijeli dan u molitvi. Tako sam proveo svoje dane u Međugorju. Nisam razgovarao ni s kim od franjevaca, ni vidjelaca. Kad sam se vratio kući osjećao sam se potpuno duhovno obnovljen. Bolje sam shvatio Mariju i bolje je prihvatio kao svoju Majku. Shvatio sam da se po njoj Crkva obnavlja.

Kad sam bio ponovno izabran za generala reda, opet sam došao u Međugorje. Išao sam preko Ancone i putovao sam s mjesnim biskupom msgr. Žanićem koji mi je, tom prigodom, iznio sve svoje poteškoće. Slušao sam ga. Poznavao sam situaciju vezanu za komisije i svu različitost stajališta. I ovaj put se ponovilo moje duhovno iskustvo. Vratio sam se s dubokim uvjerenjem da se događaju mnoge stvari koje se ne mogu tumačiti ni filozofski, ni psihološki. Otkrio sam vjerodostojnu vjeru i plodove te vjere. Vjera i ukazanja su dvije stvarnosti. Plodove vjere u Međugorju nitko ne može dovesti u pitanje. Nazočnost Božja i Njegova milosrđa su očiti, a prema crkvenim ocima Njegovo milosrđe dolazi po Majci milosrđa, Majci grješnika, koja je stajala uz križ. Za mene je ovo vjerodostojno izvan svake sumnje. Što se tiče samih ukazanja, osim obraćenja i drugih dobrih plodova vjere mora biti još nešto više. I tu treba čekati. "

ISKUSTVO MEĐUGORJA BISKUPA GERARDA DIONNA

U Međugorje neprestano dolaze biskupi sa svih strana svijeta privučeni snažnim Gospinim govorom. Krajem travnja u posjetu nam je bio Gerard Dionn iz Edmonsona, New Brunswick iz Kanade. Tom je prilikom izjavio slijedeće.

"Prvi sam put u posjetu Međugorju za koje sam čuo od hrvatskih franjevaca koji rade u mojoj biskupiji u Ontariu. Tako sam u zadnjih sedamnaest godina, ne samo od njih, neprestano slušao da se Gospa ovdje ukazuje svaki dan. Bilo je sve to za mene prilično iznenađujuće i nisam znao trebam li vjerovati ili ne, budući da svi ovi događaji još nisu službeno potvrđeni.

Ove godine slavim pedesetu obljetnicu svoga svećeničkog ređenja. Jedna skupina hodočasnika koja je namjeravala putovati u Međugorje zamolila me je da im budem duhovni vođa na tom putovanju. Bio je to za mene jedan lijep dar, jer sam se već odavno želio svojim očima uvjeriti što se to tamo događa.

Sve ono što sam ovdje vidio za vrijeme svoga boravka duboko me se dojmilo. Nešto slično teško je naći na nekom drugom mjestu. U srce mi se duboko usjekla vjera ovdašnjih ljudi, posjećenost sv. mise i duh požrtvovnosti. Gledao sam ljude kako se u nebrojenom mnoštvu penju na brda na koja se nije lako popeti, ispovjedaju se, mole. Bili su sa svih strana svijeta. Teško je zato zaključiti da je sve to slučajno, da je ovo obično mjesto i da se ovdje ništa nije dogodilo. Po mom mišljenju samo vjera može voditi ove ljude ovamo, vjera koja se osvjedočila na nečem konkretnom.Može se sve to usporediti s Lourdesom i Fatimom. Naravno da ja ne mogu izricati konačni sud, to spada samo na mjesnoga biskupa. Ipak, po plodovima koje vidim, mogu reći da se ovdje zbilja događa nešto posebno. Nisu franjevci ti koji privlače ljude. I ja u svojoj župi imam franjevce, pa se ništa posebno ne događa. Bog je onaj tko ovamo privlači ljude.

Često sam razgovarao s onima koji su bili u Međugorju. Neki su dolazili i po više puta, iako je pud dug i vrlo skup. Nastojali su novim žarom svjedočiti svoju vjeru. Bog u njihovim srcima i u srcima drugih preko svoje Majke budi novu nadu. Vjerujem da se ona ovdje ukazuje. Ne znam kako bih drugačije objasnio fenomen koji se ovdje živi. Nije moguće da je đavao na djelu, budući da se ljudi mole. Isto tako ne može sve ovo biti jedna obična prijevara. Ljude se može varati kratko, ali ne punih sedamnaest godina i ne milijune ljudi. Vjerujem da se ovdje nešto posebno događa zbog plodova. Ne može biti toliko dobrih plodova na lošem stablu.

Promatrajući liturgijski život u župi Međugorje nisam zapazio ništa posebno. To je svakodnevni uobičajeni život Crkve. Misa se slavi kao i na drugim mjestima. Nema tu ništa posebnoga. Sinoć smo imali klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Sve je bilo tako jednostavno: nekoliko riječi, nekoliko pjesama, baš onako kako to Crkva traži. Ljude to toliko privlači da su spremni satima provesti na koljenima. Mi to isto činimo i u našim crkvama, ali ljudi ne dolaze u ovolikom broju. Zašto? Ne mogu odgovoriti drugačije nego da je Bog ovdje prisutan na poseban način.

Želi bih da župa Međugorje i nadalje ustrajno svjedoči svoju vjeru kroz molitvu i post. Ako su oni spremni odogovoriti na Gospin poziv, lakše ćemo to učiniti i mi koji dolazimo sa strane. Na njoj je zaista velika odgovornost. Nadam se da će je uspješno podnijeti i ostati jednostavna kao i do sada. Mnogi hodočasnici koji su ovamo dolazili nose u svojim srcima uspomenu na vjeru i na gostoljubivost koju su susreli u Međugorskoj župi. Velika je čast za ovu župu da ju je Gospa pohodila na poseban način i da je progovorila hrvatskim jezikom. Nadam se da to župa Međugorje i čitav hrvatski narod nikada neće izgubiti iz vida.

POSJET DVOJICE BISKUPA

Pred Uskrs Međugorje su posjetila i dva biskupa: msgr. John Dew iz Novog Zelanda i msgr. Donald Montrose iz Sjedinjenih Američkih Država. Evo što su tom prigodom kazali o svojim dojmovima:

"Prvi put sam za Međugorje čuo od svojih župljana. Oni koji su dolazili u Međugorje, vratili su se s dobrim plodovima: duhom molitve, posta, vratili su se sakramentalnom životu i postali aktivni članovi župne zajednice. Utemeljene su mnogobrojne molitvene skupine. Ja sam došao sa skupinom hodočasnika koja je posjetila i svetu zemlju. Ovi događaji u Međugorju ostavili su dubok dojam na mene. Sve mi se čini tako naravno i normalno. Ne vidim nikakvih nastranosti. Ljudi govore o ukazanjima na jednostavan način i veliki broj vjernika nastoji živjeti Gospine poruke. Meni osobno veoma su korisna iskustva posta i molitve. Na poseban način ću nastojati naći vrijeme za molitvu prije svete mise. Sve ću to pokušati ponuditi i župama moje biskupije. A vi ovdje, u župi Međugorje, molite i postite i budite apostoli ljubavi u svakodnevnom životu. Ovo je priprema svih nas za kršćansku proslavu Velikog jubileja." - kazao je msgr. John Dew, pomoćni biskup Wellingtona iz Novog Zelanda.

"Prvi put sam došao u Međugorje prije nego sam postao pomoćnim biskupom. Sada sam došao na poziv jedne skupine hodočasnika. Ovdje osjećam osobitu Gospinu nazočnost. Vidim veliki broj vjernika koji su posjetili Međugorje da se vraćaju s obnovljenom vjerom, obnovljenim iskustvom molitve, posta, ispovjedi, sv. mise i klanjanja. Onaj norod koji je vjeran Gospi, vjeran je i Crkvi. Marijanska pobožnost je vrlo važna. Moja poruka vama u župi Međugorje je: Živite poruke, ljubite Gospu, ljubite Euharistiju, nemojte zanemariti ispovjed, nađite vrijeme za molitvu, izmolite svaki dan barem jedan dio krunice. Svima vam obećajem svoju molitvu i blagoslov. Posebno želim moliti za franjevce, jer ovo što se ovdje događa je veliko i franjevci imaju veliku odgovornost. Znam za sve vaše muke i poteškoće, ali ustrajte u dobru." -kazao je msgr. Donald Montrose, biskup Stocktona iz Sjedinjenih Američkih Država.

POSJET AUSTRALSKOG BISKUPA

Koncem veljače 1998. Međugorje je posjetio pomoćni biskup Canberre iz Australije msgr. Patrick Power. Evo što je tom prigodom kazao:

"Svećenik sam već 33 godine, a biskup 12 godina. Moja majka je bila uistinu divna žena i vrlo pobožna prema Djevici Mariji. Moj otac je posebno štovao lurdsku Gospu. Ja sam rođen 11. veljače upravo na blagdan lurdske Gospe. Bio sam i u Lourdesu, ali sam ovdje doživio nešto posebno. U siječnju 1993. sudjelovao sam u molitvenom programu u Canberri na kojem su sdujelovali fra Slavko Barbarić i Ivan vidioc. Bio sam duboko dirnut onim što sam čuo i vidio. Poruka koju je Ivan rekao i način na koji je to učinio, vrlo me se dojmio. Govorio je o miru molitvi, obraćenju, pokori, postu i dubokoj vjeri. To su poruke koje sam toliko puta čuo i prije i govorio o njima, ali ona jednostavnost kojom se sve to izreklo bila je za mene iznimno važna. Sjećam se kako je moja majka to sve doživjela. To je bio za nju neopisiv doživljaj. U svibnju 1993. bio sam u Rimu. Nakon toga sam s dubrovačkim biskupom Želimirom Puljićem došao u Dubrovnik, budući da sam imao tri dana slobodna. Mi smo prijatelji još od 1972. kada smo se susreli za vrijeme studija u Rimu (1972. -1975.). Dakle, u svibnju 1993. iskoristio sam vrijeme i došao u Međugorje "incognito". Bio je još rat. Nije bilo mnogo hodočasnika. Međutim, mnoge stvari su me se dojmile. Već tada sam bio biskup, ali nisam došao ovamo kao biskup. Ostao sam privatna osoba. Slavio sam misu. Ovo je drugi put da dolazim u Međugorje. Ovaj put sam došao sa skupinom iz Australije, te sa sestrom i njezinim troje djece. Nisam došao s nikakvim posebnim očekivanjima, ali je ovo vrijeme zaista vrijeme velike milosti. Ja želim biti iskren. Ovaj put sam došao zbog moje obitelji. Kad sam se vratio kući nakon mog prvog posjeta napisao sam i jedan članak o svojim iskustvima. Bilo je vrlo dobro. Iako sam sada tu zbog svoje obitelji, moram priznati da je Gospa i za mene pripravila mnoge milosti. Našao sam duboki mir, posebno nakon što sam čuo Vickino svjedočanstvo. Osjetio sam onaj isti mir, koji sam osjetio 1993. kad sam prvi put čuo govor o porukama. Ovo mi sve pomaže ponovo se odlučiti za svoje zvanje kao svećenik i za svoju službu kao biskup. Međugorje je MIR. Ja sam iskusio unutarnji mir i o tome sam svjedočio svima u skupini s kojom sam došao. Kada vidim što se događa u našoj skupini, kako se ljudi vraćaju vjeri, molitvi, ispovijedi, onda moram preporučiti mnogima da dođu ovdje. Iznimno mi je važno iskustvo ispovijedi i večernjeg molitvenog programa, te susreti s vidiocima. Ne samo ja, nego i msgr. Kennedy, koji je ovdje bio nekoliko puta, preporučuje vjernicima dolazak u Međugorje. Ja želim reći: Hvala. Hvala vjernicima i svećenicima koji ovdje rade. Vaše svjedočanstvo vjere, ljubavi, molitve i gostoprimstva za nas hodočasnike vrlo je važno."

POSJET BRAZILSKOG NADBISKUPA

U posjetu župi Međugorje, od 25. do 28. veljače 1998. bio je i nadbiskup Krieger iz Brazila. Na večernjoj sv. misi 27. veljače propovijedao je okupljenim vjernicima. Propovijed donosimo u cijelosti:

"Ja sam biskup Murillo Krieger, nadbiskup grada Maringa iz Brazila. Prošlo je već osam godina odkako nisam bio u Međugorju. Za mene je velika radost biti zajedno s vama ovdje, jer Međugorje je uvijek ostalo u mome srcu. Budući da sam ovdje s vama zasigurno biste željeli saznati sve ono što jedan nadbiskup misli o Međugorju. Vidim Međugorje kao jedan dar i odgovornost. Međugorje je dar i milost. Gospa daje svima onima koji ovdje dođu mogućnost pronaći istu ljubav i nježnost koju je očitovala u Kani Galilejskoj. Gospa nam se približava i traži od nas činiti "... sve ono što vam On kaže..." I poslužitelji u Kani Galilejskoj učinili su sve ono što su od njih tražili i napunili su vrčeve vodom.Tako je i Isusu bilo moguće učiniti prvo čudo u Kani. Kada bi naša srca bila otvorena i spremna koračati Kristovim putem, sve ono što je Gospodin želio učiniti preko Međugorja zasigurno bi već učinio. Zar je tako teško darovati naše srce Isusu Kristu? Međugorje je velika odgovornost. To sam shvatio odmah, od prvog trenutka, kročivši na tlo Međugorja. To je bilo u svibnju1985. odmah nakon moga biskupskog posvećenja. Gledajući i slušajući vidioce zaključio sam: Oni trebaju naše molitve da bi mogli biti vjerni svome poslanju. Od tog trenutka odlučio sam njima posvetiti prvu krunicu moga svakodnevnog Ružarija. To je moj mali dar. Time im pružam podršku i pomoć, jer oni imaju važno poslanje koje se očituje u predstavljanju Međugorja u odnosu na župu i Crkvu u svijetu. Zahvaljujem se vidiocima za njihovu raspoloživost i otvorenost milosti Božjoj. Zahvaljujem i franjevcima za njihovo posvećenje i ustrajnost u ovom pastoralnom radu. Zahvaljujem vama u Župi Međugorje, jer ste odgovorili u velikom broju na Gospin poziv. Vi ne možete ni zamisliti koliko je važna uloga ove župe za Crkvu i za svijet. Neka vas Gospodin sve blagoslovi. Gospa, Kraljica mira neka prati svojim zagovorom vas, vaše prijatelje i braću u Međugorju."

POSJET VOJNOG NADBISKUPA

Dana 1. ožujka 1988. župu Međugorje posjetio je vojni nadbiskup SAD-a. Evo što je tom prigodom rekao:

"Ja sam Edwin O'Brien, nadbiskup odgovoran za cjelokupnu vojsku Sjedinjenih Američkih Država. To je odgovornost za sve američke vojnike, bez obzira gdje se oni nalaze kao i za vojne bolnice, te za sva diplomatska predstavništva. Ovu službu sam započeo u rujnu1997. Nedavno sam postao nadbiskupom. Moja zadaća je posjećivati američke vojnike tamo gdje se nalaze. Bio sam na Pacifiku, sada sam u Europi ( Italija, Njemačka, Engleska, Belgija, BiH ). Za Božić sam posjetio Sarajevo i bio sam vrlo razočaran što mi već tada nije uspjelo doći u Međugorje. Čuo sam toliko puta u Americi o Međugorju. Mnogi su me ljudi pitali jesam li bio u Međugorju. Ja sam morao odgovoriti: Ne! Nisam imao prigodu. U Rimu sam boravio od 1985. do 1990., ali nisam došao. Kad sam bio u Sarajevu pitao sam svoje odgovorne mogu li posjetiti Međugorje. Danas sam ovdje. Činjenica da sam slavio sv. misu u župnoj crkvi sv. Jakova za mene je veliki privilegij. Čuo sam o Međugorju mnogo dobrih stvari. Mnoga su srca posvjedočila svoju promjenu na bolje. Mnogi govore o svojemu obraćenju. Bio sam vrlo kratko u Međugorju. Sada već planiram svoj drugi posjet Međugorju. Želio bih otići na Podbrdo, mjesto ukazanja, ali nemam vremena i to me smeta. Sretan sam da sam ovdje danas slavio sv. misu, molio pred Gospinim kipom. Nadam se, da me Gospa razumije. Odlučio sam da ću drugi put imati više vremena biti ovdje. Učinit ću sve ono što i drugi hodočasnici čine. Sve ću učiniti da moj slijedeći posjet bude već ovoga ljeta. Do tada ostanimo povezani u molitvi za mir u svijetu."

IZJAVA SV. OCA O MEĐUGORJU BISKUPU ROBERTU CAVALLER-U

Ovo svjedočanstvo nam je pismeno predao g. Marcello Pierucci, Via Castiglione 154, Bologna, Italija, 9. listopada 1997.

" Za vrijeme Euharistijskog kongresa, koji se održavao prošlih dana u Bologni, ugostio sam msgr. Nadbiskupa Marija Rizzi-a, bivšeg apostolskog nuncija u Bugarskoj, a sada nastanjenog u Rimu gdje radi na proglašenju blaženih sluga Božjih. Za vrijeme večere, u nazočnosti moje supruge Anne i msgr. Novella Pedezzini-a, nadbiskup Rizzi ispričao je slijedeće:

'Nalazio sam se u privatnoj kapelici svetog Oca na jutarnjoj misi. Na koncu sv. mise sv. Otac nam se približio i osobno pozdravljao sve nazočne. Blizu mene je bio msgr. Roberto Cavallero iz svetišta Gospe od Orta iz Chiavari-a. Kad nam se Papa približio, s namjerom da nas pozdravi, msgr. Cavallero je rekao: Sveti Oče upravo dolazim iz Medjugorja.

Papa je rekao : Monsignore, vjerujete li ?

Monsignor je odgovorio: Da, Sveti Oče !

Zatim je biskup Cavallero upitao Papu: A Vi, Sveti Oče, vjerujete li Vi?

Nakon ovog pitanja Papa je zastao trenutak u šutnji i zatim u razmacima odgovorio:

Vjerujem... vjerujem... vjerujem...'

Slijedeću večer na moju zamolbu nadbiskup Rizzi je ponovio ovo svjedočanstvo u nazočnosti msgr. Novella Pedezzini-a i biskupa iz Prata msgr. Gastone Simoni-a"

Vjerodostojnost ovoga svjedočanstva potvrđujem vlastoručnim potpisom.

Međugorje, 9. listopada 1997. Marcello Pierucci - potpis

POSJET BISKUPA IZ MEKSIKA

Početkom studenog 1997. zajedno sa skupinom hodočasnika iz Meksika Međugorej je posjetio i biskup Lazaro Perez, biskup meksičke biskupije De Autlan Jalisco.O svojim iskustvima, ponajprije o svojoj zemlji i o svim dojmovima o Međugorju, progovorio nam je kroz jedan kratak razgovor. Izdvajamo njegove dojmove o hodočašću u Međugorje:

"U Mexicu je Međugorje jako poznato. Ja sam prvi put saznao za Međugorje prije petnaest godina kada se počelo pomalo i govoriti o Međugorju.Trebam biti iskren i reći da kada mi biskupi čujemo vijesti o ukazanjima i sličnim fenomenima da smo uglavnom oprezni u svojim izjavama. Obično se dogodi da u prvom trenu kažemo da je to nemoguće, želimo to odmah suzbiti.Uvijek se bojimo odmah potvrditi vijesti o ukazanjima, budući da strahujemo da ovaj vid vjerovanja ne bude krhak i ne preraste u fanatizam.To je bilo moje osobno uvjerenje na samom početku. Poslije toga sam 1985. godine otišao u Italiju. Susreo sam se s jednim bračnim parom koji je bio u posjetu Međugorju. Nakon toga počeo sam se zanimati sve više i više. No, obično sam govorio da to nemože biti istina. Držao sam da poslije ukazanja u Guadalupe ne može više biti govora o drugim ukazanjima, jer Marija iz Guadalupe je bila Kraljica Meksika. Sve više se počelo govoriti o Marijinom poslanju ovdje, o njenom govoru preko djece. Brinuo sam da se ne stvori neka vrsta vjerskog fanatizma. Moje veliko zanimanje počelo je od onog trenutka kad sam sasvim slučajno došao do knjige teologa Rene Laurentina u kojoj piće o ukazanjima u cijelom svijetu. Knjigu sam čitao s velikim zanimanjem, samim tim što je autor svećenik i moj bivši profesor u Rimu gdje sam slušao njegova predavanja iz mariologije. Pomislio sam da je on ipak ozbiljan i poznat teolog, te da se ne radi o fanatiku.Stoga sam nastavio čitanje s još većim zanimanjem. U toj knjizi sam pronašao jednu dirljivu rečenicu u kojoj otac Laurentin kaže: '... prolazimo kroz jedno razdoblje u kojem su crkveni vrtovi postali neplodni i bilo je vrijeme da ih Gospa dođe obnoviti i dati im novu svježinu....' Došao sam do zaključka da problemi koji postoje u Crkvi nisu rješeni i za to su možda odgovorni pastiri u Crkvi. Ja sam se osjećao jedan od njih. Trebamo više svetih svećenika i pastira koji se zalažu da žive po Isusu Kristu Dobrom Pastiru i Presvetom Srcu Isusovu. Svi ovi događaji su otvorili vrata ateizmu, sekularizmu, potrošačkom društvu koji zajedno čine kulturu vrijednosti koje su u suprotnosti učenju iz evanđelja. Čitajući iskustva oca Laurentina rekao sam: 'Ovo sigurno nije izmišljotina, on govori istinu'. Jednom prilikom sam razgovarao s jednim prijateljem koji je bio teolog. Savjetovao mi je da ne idem u Međugorje rekavši da on ne bi riskirao svoju teološku čast. Prof. Laurentin mi je rekao da ovakvi teolozi govore mnogo o Mariji, ali je ne ljube istinski. Služe se mariologijom za naučavanje, ali nemaju osjećajni odnos prema Mariji. Sve ovo mi je pomoglo da se u meni probudi veliko zanimanje prema Gospi, premda osjećam da je kroz cijeli moj život Gospa imala značajno mjesto. U znakovlju naše biskupije imamo zvijezdu koja predstavlja Gospu. Ja sam silno želio da Gospin simbol uđe u grb naše biskupije. Nakon pročitane Laurentinove knjige sve više je raslo moje zanimanje za ove događaje.Osim toga, susreo sam mnogo hodočasnika koji su bili u Međugorju. Na povratku u Meksiko bili su religiozno bogatiji i spremni živjeti dobročinstvo u duhu nove Evangelizacije. Sve to pokazuje plodove Međugorja, iako službena Crkva još uvijek oprezno gleda na ovaj fenomen. Ja mislim da prije svega treba obratiti veliku pozornost na plodove Međugorja. Trenutno se nalazim ovdje sa stotinuosam hodočasnika iz Meksika i već sada mogu reći da sam zapazio mnoge dobre plodove.

Moje vjernike ću pozvati da dođu u Međugorje. Šteta je što ste previše daleko do Meksika. Mi imamo naglašenu vjersku kulturu, a posebno mjesto ima štovanje Blažene Djevice Marije. Mislim da je temelj moga poziva pobuditi štovanje prema Gospi. Smatram da Marija, kako kaže Drugi vatikanski sabor, i moli i zagovara zajedno s Kristom i to je ono što sam doživio ovdje u Međugorju. Jutros smo razgovarali s jednom vidjelicom - Vickom. Prenosila nam je Gospine poruke o obraćenju, postu, molitvi, praštanjui svetoj ispovjedi, o svim ovim vrijednostima koje se u današnje vrijeme pomalo gube. Osobno mislim slijedeće: Ako Gospa preko Krista nastoji oživjeti ove vrednote onda bi to trebalo biti temeljna zadaća za jednog svećenika, osobito za nas biskupe. Svojim vjernicima treba kazati da ovaj svijet ima put spasenja, jer Krist je naš put. Krist je naš Spasitelj i ovdje vidimo da nas Kristova Majka na to poziva: Oživjeti vrijednosti koje nas vode spasenju. To su molitva, pomirenje, obraćenje i post tako da možemo biti bliže Kristovu križu.U današnje vrijeme, kao i onda u vrijeme sv.Pavla, križ postaje znak sablazni i ne samo za nevjernike. Nažalost, križ je postao sablazan i za kršćane. Svi bi željeli lagodan život, ljudi se boje kušnje, nastoje s obzora ukloniti nazočnost križa. Zato smatram da nam Gospa želi dati veliki savjet: Obnovite sve zapostavljene kršćanske vrijednosti, a posebno molitvu i doživjet ćete obraćenje. Svi se mi trebamo pomiriti s Bogom i Crkvom preko sakramenta svete ispovjedi tako da ako se iskreno pomirimo s Bogom možemo lakše slijediti Kristov put. Slijediti Krista ne na bilo koji način, nego biti spreman uzeti svoj križ i svjedočiti Kristovu vjeru.

POSJET BRAZILSKOG BISKUPA

Početkom studenog 1997. svetište Kraljice mira u Međugorju posjetio je pomoćni biskup Brazilije, glavnog grada latinskoameričke zemlje Brazil, monsinjor Joao Evangelist Martins Terra. Za vrijeme svoga boravka rado je prihvatio reći nešto o svojim dojmovima i iskustvima. Razgovor donosimo u cijelosti.

Press Bulletin.: Na početku Vam želimo izraziti dobrodošlicu u Međugorje. Recite nam nešto o Vašoj zemlji, Vašem gradu Braziliji, kulturi vašeg naroda, religiji, standardu ...

Biskup Martins: Najprije pozdravljam sve čitatelje. Ja sam pomoćni biskup Brazilije i zovem se Juan Evangelist Martins Terra. Brazilija je jedan novi grad i glavni grad Brazila. Star je samo tridesetak godina, a već ima tri milijuna stanovnika. Brazilija je grad s velikim doseljavanjem. Iako je broj sekta u Brazilu u porastu, ipak Brazilija je biskupija s najvećim brojem katolika. Imamo biskupijsko sjemenište s 206 sjemeništaraca, imamo i sjemenište franjevačkog reda s tridesetak sjemeništaraca, zatim imamo i jedan pokret koji se sve više širi u svijetu, a to je neokatekumenski pokret. Veliko je i sjemenište neokatekumenskog pokreta gdje se nalaze 76 sjemeništaraca. Slijedeće godine zarediti će se dvadesetak svećenika iz ovog pokreta. Brazilija je u početku imala svećenika iz svih redova koji su pristizali zajedno s narodom. Brazil sa svojom ogromnom površinom više sliči na jedan kontinent. Toliko je velik kao same Sjedinjene Države i Europa zajedno. Postoji mješavina raznih naroda i rasa; većina je portugalskog, talijanskog i drugih europskih naroda. Imamo i crnačko stanovništvo koje vuku podrijetlo od robova dovedenih u šesnestom stoljeću, te na koncu domorodačko stanovništvo ili indiosi. Sve ovo sada čini jednu mješavinu naroda od kojih 80 % pripada katoličkoj vjeri.U posljednje vrijeme počele su se javljati razne sekte. Te sekte su nedefinirane, s jako naglašenom diskriminacijom. Nema razlike među sektama, jedino imaju različite vođe. Ja mislim da je ovaj fenomen neznatan i prolazan.Protiv ovih pojava sekta imamo izvanredan karizmatični pokret koji se zove Obnova u Duhu.

Došao sam ovdje sa skupinom od 45 članova tog pokreta. Najprije smo posjetili Svetu Zemlju, bili smo u Jeruzalemu, Nazaretu i Betlehemu. Mnogo smo molili na tim svetim mjestima. Nakon svakog hodočašća u Svetu Zemlju navratimo na kraju u Međugorje. Ovdje u Međugorju se osjeća posebna pobožnost prema Gospi. Brazilci su veliki štovatelji Presvete Djevice, Gospe Kristove Majke. U Brazilu postoji svetište Abresida u kojem se ukazala Gospa i postoje mnoga svetišta posvećena Gospi.

P. B.: Kada ste prvi put čuli za Međugorju i od koga ste saznali za ovo mjesto?

B. M.: Prije petnaest godina sam prvi put čuo govoriti o Međugorju. U to vrijeme sam bio u Europi. U Brazilu imamo jednu vojnu katedralu posvećenu Kraljici Mira. Marija Pavlović i fra Leonard Oreč 1991. posjetili su Brazil. Tom prigodom su bili nazočni blagoslovu kamena temeljca za spomenutu katedralu. Katolički radio Brazilija nosi ime Kraljica Mira i ima veliku zaslugu što mnogi poznaju događaje u Međugorju.

P. B.: Jeste li prvi put u Međugorju?

B. M.: Da, ovdje sam prvi put i neočekivano. Za mene je ovo kao neko malo čudo što se nalazim ovdje. Znate ja sam profesor Biblije i sada bih trebao biti na predavanjima u Brazilu, ali neke neobjašnjive okolnosti su me dovele ovdje. Za mene i za cijelu skupinu ovo je bilo na neki način čudotvorno hodočaćće, da možemo dugo i neumorno moliti.

P. B.: Koji su vaći dojmovi, kao vjernika, kao biskupa, pastira Crkve?

B. M.: Više puta sam posjetio Lourdes i Fatimu. Vidio sam da je tamo već sve zapravo dovrćeno, dok su ovdje još uvijek prisutni vidioci, osjeća se velika prisutnost Gospe. Osjećam da cijelo mjesto i okolina žive za Gospu, zar nije tako? Cijelo mjesto živi za Gospu. Iznenađuje me mjesto koje nije veliko kao Fatima koja je postala veliki grad, ovdje nije tako. Joć uvijek se očuvala jednostavnost oko crkve. Jučer sam bio na ručku kod Međugorskih fratara i zadivila me njihova jednostavnost kao i poslije na molitvi i u vrijeme ispovjedi. Imao sam osjećaj kao da se nalazim u prvim crkvama u Jeruzalemu. Ja sam živio i radio u Jeruzalemu dvije godine, kao arheolog i profesor sv. Pisma. Radio sam u sirijskoj pustinji kao kapelan u jednom plemenu Levita. Mislim da me sav taj rad pripremio da sad ovdje mogu osjetiti veliku milost i Gospin blagoslov.

P. B.: Vi kao biskup, pastir Crkve znate da naš mjesni biskup nije naklonjen ovim događanjima. Smeta li vam to ?

B. M.: Ne, jer postoje i drugi biskupi koji misle drugačije. Spomenuo bih nadbiskupa Pescare koji je moj veliki prijatelj i svake godine odlazimo na duhovne vježbe u San Marino zajedno s ocem Gobbiem. Svake godine se organiziraju duhovne vježbe za svećenike i biskupe, tako da često dođe i nadbiskup Pescare. Jednom prigodom mi je rekao da je pitao Svetog Oca o ovim događanjima. "Sveti Oče što učiniti kad vjernici iz moje biskupije Pescara žele često hodočastiti u Međugorje", "Što rade?" - pitao je Sv. Otac. "Mole i idu na svetu ispovjed." "Pa zar to nije dobro?" odgovorio je Sveti Otac. Ja sam radio deset godina sa Svetim Ocem i kardinalom Ratzingerom . Kardinal Ratzinger je prekrasan čovjek, pun duhovnosti i jako simpatičan. Ponekad čujem da za njega kažu da je veoma strog i ozbiljan, ali ja mislim da je on čovijek koji ima veliko srce. Jednom prigodom sm ga upitao što misli o ovom pokretu. Odgovorio mi je da se stablo prepoznaje po plodovima, jer dobri plodovi su znak Božje nazočnosti.

P. B.: Kardinal Ratzinger vam je to rekao ?

B. M.: Da.

P. B.: Za Međugorje ?

B. M.: Da. Za Međugorje i za oca Gobbia. Za oba pokreta.

P. B.: Kada se vratite u Brazil što ćete reći svojim vjernicima kao biskup, pastir Crkve ?

B. M.: U Brazilu imamo organizirana hodočašća za Međugorje, zatim imamo i hodočašća u druga svetišta. Najbrojnija su hodočašća u Međugorje, što mi je bilo jako zanimljivo i stoga sam sada došao zahvaliti se Gospi za ovaj lijepi dar. Smatram da sam ovim dolaskom obradovao veliki broj vijernika u našoj biskupiji.

P. B.: Dat ćete im podršku pri odlasku u Međugorje ?

B. M.: Naravno. Osim toga u Brazilu imamo tjedna izdanja u kojima se nalaze naj novije vijesti iz Međugorja. Izdanja su besplatna, pa je time i veći broj onih koji ih čitaju.

P.B.: I na kraju, što biste rekli nama koji ovdje živimo i svakodnevno radimo s hodočasnicima? Vaša poruka svim župljanima Međugorja?

B. M.: Obično se kaže da nitko nije prorok u svome mjestu. Mnogo ljudi dođe ovdje na molitvu, pa se zapitam žive li i stanovnici ovog mjesta na sličan način. Ponovno se pitam jesu li mladi iz Međugorja svjesni koliko milosti ima ovdje. Mogu li preuzeti svu odgovornost i svjedočiti jaku vjeru koja im je data od Boga. Odgovornost nije samo na svećenicima, nego na svim župljanima koji su se posvetili Gospi. Ovo bi trebali imati uvijek na umu svi stanovnici Međugorja.

P. B.: Na koncu Vam zahvaljujemo i koristimo prigodu preporučiti se u Vaše molitve. U ime svih čitatelja obaćavamo naše molitve Vama i svim hodočasnicima koji ovdje dolaze.

B. M.: I meni je bilo veoma drago što sam bio zajedno sa svima vama, a nažalost već ovog poslijepodneva vraćamo se u Brazil.

POSJET AFRIČKOG NADBISKUPA

Već nekoliko godina u Međugorju se susrećemo s hodočasnicima iz afričke zemlje Gabon. U rujnu 1997. hodočasničku skupinu pratio je nadbiskup glavnoga grada Libervile-a msgr. Andre Fernand Anguile. U Međugorju se zadržao tjedan dana. Govoreći o svojoj zemlji i svojim dojmovima u Međugorju između ostalog kazao je i ovo:

"Često su mi dolazili vjernici koji su bili u Međugorju. Govorili su mi o svojim iskustvima, donosili knjige i novinske članke. Prošle godine hodočasnici su me pozvali poći s njima. Međutim, ja nisam želio ići, budući da mi je bilo poznato da Međugorje još nije priznato. Ove godine došao sam s ovom skupinom, i to sasvim svjesno, kao privatna osoba. Želio sam vidjeti što se to događa. Znam za mnoge dobre plodove Međugorja. Oni koji su dolazili ovamo, nakon povratka kućama, postaju svjesniji vjernici i to na svim razinama. I to je ono što nam je u ovom trenutku najpotrebnije.

Prvo što me se duboko dojmilo jest molitveni duh ovdje u Međugorju.Vidim hodočasnike iz cijeloga svijeta. Večernji molitveni program pokazuje koliko se i kako ovdje moli. I oni koji su u crkvi i oni koji ne mogu stati u crkvu i ostaju vani, pobožno i žarko mole.Vidim mnogo svećenika, koji ovdje satima ispovijedaju i pobožnije mole nego što je to uobičajeno. Posebno me oduševilo mnoštvo mladih koji ovdje mole, ispovijedaju se. Ovdje nije teško osjetiti nazočnost Božju i djelovanje milosti, zato se može vjerovati i u nazočnost Marijinu. Slušao sam svjedočanstvo vidjelaca i bio nazočan na molitvi s Ivanom za vrijeme ukazanja. Oni isijavaju mir i radost. Govore jednostavno, a posebno me se dojmio njihov govor o molitvi. Preporučili smo se u njihove molitve i zamolili ih da Gospi preporuče Gabon, sav narod i Crkvu. Opći dojam koji sada nosim sa sobom je zaista dobar. Ljudi ovamo dolaze i mnogo mole. Osjeća se mir. Ovdje nema turizma. Osjeća se Gospin duh i nazočnost.

Na pitanje :'Što biste poručili vjernicima, svećenicima i biskupima?.Msgr. Anguile je odgovorio:' Gospina ukazanja su dobar znak za naše vrijeme. Ona nas i preko Međugorja želi pripremiti za treže tisućljeće i treba činiti ono što nam govori. Ako je budemo slušali, bit će dobro i svijet će imati nadu. Dobro je što se Gospa ukazuje Vi ovdje, svećenici i vidioci i cijela župna zajednica nastojte ostati vjerni. Postali ste primjerom mnogima. Ovdje se čini mnogo dobra. Preporučam se u vaše molitve i obećajem da ću moliti za sve vas. A kad se vratim kući onda ću kazati da sam bio u Međugorju i pozvat ću vjernike da više mole i poste, da svi zajedno dopustimo da nas Marija vodi u novo vrijeme.'"

PREDSJEDNIK BISKUPSKE KONFERENCIJE JAPANA POSJETIO MEĐUGORJE

Predsjednik Biskupske konferencije Japana msgr. Stephen Fumio Hamao posjetio je Republiku Hrvatsku na poziv kardinala dr. Franje Kuharića. Tijekom svog boravka u Hrvatskoj 16. kolovoza posjetio je i Međugorje u pratnji veleposlanika Republike Hrvatske u Japanu g. Anđelka Šimića. Nakon obilaska svetišta japanski nadbiskup susreo se i razgovarao o Međugorskim događanjima s Međugorskim župnikom i ostalim franjevcima koji trenutno djeluju u Međugorju. Msgr. Hamao posebno se zanimao za dolazak hodočasnika iz Japana i ostalih dijelova južne Azije u ovo svjetski poznato svetište. Međugorski župnik fra Ivan Landeka darovao je uglednom gostu Fotomonografiju Međugorja i krunice, a ravnatelj Informativnog centra fra Miljenko Stojić predstavio je japanskom nadbiskupu najvažnije podatke o Međugorskim događanjima tijekom ovih 16 godina.

POSJET BISKUPA IZ INDIJE

Početkom kolovoza 1997. Međugorje je posjetio biskup iz Indije msgr. Arokiaswamy. U Međugorju se zadržao tjedan dana. Jednu večer je predvodio misno slavlje kojom prigodom je i propovijedao okupljenim vjernicima. Propovijed msgr. Arokiaswamy donosimo u cijelosti.

"Ja sam biskup iz Indije. Postao sam biskupom prije 21 godinu, a svećenikom prije 51.

Želja mi je posjetiti sva marijanska svetišta, sva mjesta gdje se ukazala naša presveta Majka. Lurd, koji je najpoznatiji od ovih svetišta, posjetio sam 4 ili 5 puta. Posjetio sam također i kapelicu Čudotvorne medaljice. Prošle godine posjetio sam i Montichiari na sjeveru Italije gdje se naša Gospa ukazala kao Rosa mistica. Godinu dana prije toga posjetio sam Fatimu u Portugalu i Garabandal u Španjolskoj.

Ove godine imam čast posjetiti ovo svetište Kraljice mira u Međugorju, zahvaljujući mom prijatelju iz Njemačke gosp. Benedictu Meieru kojega sam sreo u Montichiari prošlog studenog. Radostan sam da sam ovdje mogao provesti nekoliko dana u molitvi. Ovdje se osjeća ugođaj vjere, molitve i duboke pobožnosti prema presvetoj Majci, Gospi, kako je vi ovdje zovete.

Međugorska poruka je ista kao i drugdje: molitva, pokora i obraćenje. Veliko mnoštvo ljudi koji se ispovjedaju i vraćaju se Bogu, velik su znak nade za budućnost Crkve.

U prošlom i u prijaćnjim stoljećima racionalizam je preplavio svijet. Ljudi su počeli govoriti da ne postoje takve stvari koje spadaju u područje nadnaravnog ili čudesnog i da se ono što je smatrano čudom može razjasniti prirodnim uzrocima, znanošću. U jednom ovakvom kontekstu Gospa se ukazala u Lurdu i izvela mnoga čudesa. Kada su znanstvenici pojedina od njih počeli razjašnjavati prirodnim uzrocima, Gospa je izvela još čudesa i još veća čuda, kao da ih poziva: "Sada, što vi kažete na ovo... i na ovo"??? Na kraju su znanstvenici morali priznati da oni ne mogu razjasniti one začuđujuće događaje prirodnim uzrocima i morali su im priznati nadnaravno i čudesno podrijetlo. Bog je želio čovjeka vratiti od njegove samodopadnosti prema Njemu samome.

Isto se događa i danas. Tehnološki napredak doveo je čovjeka na Mjesec i na Mars. Čovjek se ponosi tehnologijom i misli da nema potrebu za Bogom. Pokušava pronaći zadovoljstvo u razuzdanom zadovoljstvu. No, pronalazi prazninu u sebi, materijalna dobra i težnja za zadovoljstvom ne ispunjaju ga. Pronalazi da samo Bog može ispuniti ovu prazninu i dati mu pravo veselje i duševni mir.

Bog šalje svoju Majku u različita vremena na različita mjesta da bi ona ljude dovela Njemu samome. Posvuda je poruka ista: molitva, povratak Njemu u povjerenju, pokora i obraćenje. Ovo su evanđeoske vrijednosti, ne možemo naći druge. To je razlog da su temeljne poruke u svim marijanskim ukazanjima iste.

U Međugorju su mnogobrojna čudesa pripisana zagovoru Presvete Majke, Gospe: tjelesna ozdravljenja, obraćenje od grešnog života prema dubokom kršćanskom životu. Činjenica da ovamo neprestano dolaze hodočasnici i u sve većem broju dokaz je da se ovdje dijele čudesni darovi. Da je to drugačije, priliv hodočasnika bi davno prestao.

Mislim da je Chesterton bio onaj koji je kazao: "Neke ljude možete varati čitavo vrijeme, sve ljude možete varati neko vrijeme, no, ne možete varati sve ljude čitavo vrijeme".

Ovdje ljudi neprestano dolaze u sve većem broju i vraćaju se s mirom u svojim srcima.

Osobno sam uvjeren da su događaji ovdje čudesnog podrijetla. No, moramo čekati "službeni" sud Crkve, što može trajati godinama.Na službeni sud Crkve u slučaju Lurda čekalo se vrlo dugo - blizu 50 godina. Međugorski događaji stari su tek 16 godina. Crkva je spora, ali nije zabranila hodočašća.

Ono što me najviše žalosti i zadaje mi boli jest negativni stav mjesnog biskupa, kako ovoga sadašnjeg, tako i njegova predčasnika. Molimo se da se promijeni ovaj negativni stav. Papa privatno potiče hodočašća u Međugorje. Privatno ih je on odobrio. Ovo je dovoljno za nas za sada.

Utecimo se žarko Presvetoj Bogorodici da nas preoblikuje prema slici svoga Sina Isusa da bismo živjeli prema evanđeoskim vrijednostima ljubavi, opraštanja i solidarnosti i bili Isusovi svjedoci među ljudima s kojima živimo.

Danas je svetkovina sv. Lovre, glasovitog đakona i mučenika rane Crkve. Budući da je danas nedjelja ne slavi se njegova svetkovina. Asistirao je u euharistiji Papi Sikstu II (čiju smo svetkovinu slavili prije tri dana. Bila su mu također povjerena materijalna dobra Crkve i briga za siromašne.

Bilo je prenešeno rimskom caru da Crkva ima veliko bogatstvo; car je želio sebi prigrabiti crkvena dobra. Poslao je jednoga svoga službenika da mu kaže: "Lovro, čuo sam da Crkva posjeduje veliko bogatstvo i dobra. Možeš li mi ih pokazati"? Lovro mu je rekao da će mu ih pokazati nakon tri dana. Službenik je bio vrlo sretan. Četvrti dan Lovro je skupio sve rimske siromahe, bogalje, kljaste, slijepe i njima slične u rimskom okrugu i pokazao ih rimskom službeniku govoreći: "Ovo je riznica Crkve". Službenik je bio bijesan što ga je Lovro nasamario pa je naložio da bude mučen na željeznoj rešetki s vatrom ispod. Priča se da je u jednom trenutku Lovro rekao svojim mučiteljima: "Jedna je strana službeno ispečena, okrenite drugu stranu i jedite". Umro je kao glasoviti mučenik.

Pazimo na siromahe, vidimo u njima Krista koji pati i pomozimo im, kao što bismo pomogli Kristu. Isus je rekao: "Sve što ste učinili jednome od ovih najmanjih, meni ste učinili". To je ono što Majka Terezija čini u slamovima Kalkute. Prepoznajmo Isusa u siromašnima koji pate i pomozimo im koliko možemo.

Crkva moli u svojim službenim molitvama da budemo sačuvani od strasti i pokvarenosti, kao što je Lovro bio sačuvan od vatre.

Neka nas Gospodin po zagovoru Blažene Djevice, Gospe, oslobodi od vatre strasti i pomogne nam voditi dobar kršćanski život."

POSJET KOLUMBIJSKG NADBISKUPA

Za 16. obljetnicu ukazanja Međugorje je posjetio i jedan kolumbijski nadbiskup. Evo što je tom prigodom izjavio:

"Ja sam Fabio Betancourt Tirado, nadbiskup Manizalesa iz Kolumbije. Došao sam sa skupinom hodočasnika u kojoj su 4 svećenika, 52 vjernika i ja. Nakon hodočašća u Svetu Zemlju odlučili smo posjetiti ove krajeve, a posebno ovo svetište. Na putu smo prema Rimu, gdje trebam primiti nadbiskupski štap 29. lipnja. Ovo je prvi put da dolazim u ovo mjesto. Ovdje osjećam nazočnost Božju. To je ona ista nazočnost koju sam osjećao i u drugim marijanskim svetištima, kao u onim iz moje domovine Kolumbije, isto tako u onim iz drugih krajeva svjeta kao u: Fatimi, Lourdesu i Loretu. Osjećam Božju milost koju daruje svojim vjernicima posredstvom Svoje Svete Majke, Djevice Marije. Vidim jako puno djece, mladih, odraslih i starih koji se dolaze moliti Djevici Mariji. Njoj predaju svoje potrebe, svoje probleme sa sigurnošću da mogu Njezinim zagovorom doći do Gospodina.

Nisam upoznao u cijelosti Međugorsku poruku. Sigurno je da nas Djevica Marija poziva slušati Gospodina. Govori nam o miru i o obraćenju, a to je nešto što je Bog uvijek tražio od čovjeka i što nastavlja tražiti posredstvomCrkve. Gospa traži pomirenje i bilo bi dobro da možemo pozitivno odgovoriti na taj poziv. Preko Djevice Marije Gospodin ponovno traži od nas da se obratimo i budemo nositelji mira."

16. OBLJETNICA GOSPINIH UKAZANJA U UPI MEĐUGORJE

Za 16. obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorje su došla i trojica i crkvenih velikodostojnika: splitski nadbiskup u miru dr. Frane Franić, biskup Rusade u Italiji Paolo Hnilica i nadbiskup nadbiskupije Manizales u Kolumbiji Fabio Betancur Tirado koji je inače na svom proputovanju prema Rimu gdje će se sastati s papom Ivanom Pavlom II. S hodočasnicima sus lužili sv. Misu i svjedočili o svome uvjerenju u Gospinu nazočnost u župi Međugorje.

POSJET TANZANIJSKOG BISKUPA MSGR. DAMIANA KYARUZI

Koncem svibnja Međugorje je posjetio novo imenovani biskup u Tanzaniji msgr. Damiano Kyaruzi. Na svojem putovanju u Rim, gdje će biti zaređen za biskupa, posjetio je i Međugorje. Evo što je tom prigodom rekao: "Ja sam svećenik biskupije Bukoba u Tanzaniji. Do sada sam bio generalni vikar u svojoj biskupiji, a sada sam imenovan biskupom biskupije Sumbawanga. Svećenik sam već 29 godina. Biskupsko posvećenje će mi biti na obljetnicu moga svećeničkog ređenja 29. lipnja 1997. U Međugorju sam prvi put. Došao sam ovdje moliti prije svog biskupskog ređenja. Našao sam ovdje mjesto i ljude koji mnogo mole u crkvi, na Podbrdu i Križevcu. Vidio sam duboku pobožnost na brdima. Ovo iskustvo mi je dobro došlo, jer ono za mene znači, da su ljudi spremni moliti, kad im se dadne prilika i kad ih se dobro vodi. Ali nije ovdje samo mjesto molitve, nego mjesto u kojemu se mnogo može naučiti. Posebno mi je važno što sam shvatio, da smo mi svi hodočasnici. Hodočasnici koji ovamo dolaze otkrivaju dar života. Bog ih ovdje liječi. Vraćaju se Bogu, prihvaćaju zakone života i postaju glasnici mira. elim u svome djelovanju govoriti ljudima da se ne boje prihvaćati život, iako znam da to nije lako. Kad se penjemo na Međugorska brda, možemo shvatiti te poteškoće. Posebno se to može doživjeti na Križevcu. Lekcija koja se dobiva na Križevcu glasi: Sve što se susretne u životu treba prihvatiti i izvršiti svoju zadaaću. Treba samo gledati i slijediti Križni put Isusov. Želim da svi hodočasnici ovdje priohvate svoje životno hodočaćće s Bogom i Marijom".

POSJET BISKUPA IZ KAMERUNA

Polovicom lipnja Međugorje je posjetio msgr. ADALBERT HDZANA, biskup biskupije Mbalmayo iz Kameruna. Evo što je tom prigodom kazao: "Rado posjećujem velika hodočasnička marijanska mjesta. Bio sam već dva puta u Lourdesu, te u Fatimi. Ovdje se osjećam potpuno ispunjen i sretan sam što sam došao. Ovdje osjećam, kako je Međugorje nastavak Fatime. Netko je to već prije izrekao. Ali ovo što ovdje vidim, to je nastavak Fatime, jer ovdje vidim ostvarivanje evanđelja na način, kako odgovara današnjem čovjeku i situaciji čovjeka. Gospa govori vrlo jednostavno. U porukama nema prijetnji stoga ni straha u srcima ljudi. Ono što je važno, ovdje se naglašava: ljubav, povjerenje u Boga. Međutim, grijeh se opire onome životu, koji nam Bog ovdje nudi. Sve što nam Gospa ovdje govori nalazi se u evanđelju i sredstva na koja nas poziva su iz evanđelja i tradiciji Crkve. Ovdje se govori o životu, a u svijetu se doživljava smrt. Sakramenti su kanali preko kojih dobivamo božanski život. I Gospa nas poziva da prihvatimo sakramente i da ih živimo. Ponaosob se radi o sakramentu pomirenja, a u središtu se nalazi euharistija. Način na koji se ovdje sve događa je vrlo jednostavan, to mi se sviđa, a opet naglašava ono što je najvažnije. Vjerujem, da u ovakvim dogadjanjima Crkva mora ostati vrlo razborita. Posebno mogu shvatiti sav oprez, jer događaji ovdje još nisu završili. Ali ovdje se događa mnogo dobroga i već duže vrijeme i to nam mora pomoći da shvatimo o čemu se radi. Ono što sam ovdje naučio, mislim, da će mi pomoći da se vratim više pastoralu, kako nam je i Papa govorio, kad nam je rekao, da sve učinimo da se dobro pripremimo za jubilarnu 2000-tu godinu. Ono što mi je posebno na srcu ovdje u Međugorju, što ću govoriti svojima, to je obraćenje i posvećivanje. Gospa nam neprestano govori, oslobodite se grijeha i otvorite se ljubavi Božjoj. Ja ću, kad se vratim, ponovno naglašavati ovo što sam ovdje čuo i doživio. To je ono što znači re-evangelizacija. Sve pozivam, da iskoriste ovo milosno vrijeme koje ovdje Bog daruje po Mariji. Bog neka vas blagoslovi. Molit ću za Vas sve a Vi molite za mene i moju domovinu. "

SUSRET SA SLOVENSKIM NADBISKUPOM

Na poziv Međugorskih hodočasnika i prijatelja Međugorja fra Slavko Barbarić je u svibnju 1997.posjetio nekoliko župa u Hrvatskoj i Sloveniji prenoseći vjernicima Gospinu poruku mira i duh Međugorskog molitvenog programa u njihovim mjesnim crkvama. Na svim susretima sudjelovao je veliki broj vjernika, a na jednom od susreta u Sloveniji fra Slavko se susreo i s nadbiskupom Francom Rodeom. U otvorenom razgovoru upitao ga je , zna li da mnogi Slovenci dolaze u Međugorje i kakav je njegov stav. Odgovorio je: "Jednom je biskup iz Pescare pitao Papu što treba činiti s narodom, koji ide u Međugorje. Papa je odvratio pitanjem: "A što narod radi tamo?" Biskup je odogovorio: "Moli, ispovijeda se, čini pokoru!" Papa je onda kratko odgovorio: 'Pa, pusti narod nek ide tamo!' Fra Slavko je pitao nadbiskupa je li to njegov stav i njegov odgovor. Uz simpatični smiješak je rekao: Da."

NADBISKUP FRANIĆ NA PREDSTAVLJANJU FOTOMONGORAFIJE MEĐUGORJE

Fotomonografija Međugorja, o kojoj smo govorili u prošlom broju Press Bulletin-a, 3. lipnja 1997. predstavljena JE i u Splitu. U nazočnosti velikog broja vjernika, te djelatnika iz kulturnog, vjerskog i javnog života toga grada prvi je o knjizi govorio msgr. dr. Frane Franić, nadbiskup splitsko-makarski u miru. Evo što je tom prigodom rekao: " Gospina ukazanja treba promatrati kao zahvat onostranosti u ljudsku povijest, što se može razumjeti samo u dužem vremenskom razdoblju. Ja osobno čuo sam Gospin glas, no nikada je nisam vidio. U Međugorskim plodovima molitve, posta i bratske ljubavi vidim znakove priprave za susret s Bogom. Naši su biskupi Izjavom iz 1991. potvrdili Međugorje kao mjesto hodočašća i molitve, kao takvo preporučili vjernicima, što je ono i postalo na svjetskoj razini."

UGANDSKI BISKUPI O MEĐUGORJU

Kao što smo objavili u br. 65 Press Bulletin-a od 8. do 15. svibnja 1997 u posjetu svetištu Kraljice Mira u Međugorju bila su tri biskupa iz Ugande: Frederick Drandua, Deogratias Byabazaire i Joseph Oyanga. U prošlom broju objavili smo u cijelosti zanimljivu propovijed msgr. Drandua, a u ovom broju donosimo vam kratke izjave svih trojice biskupa.

MSGR. DEOGRATIAS BYABAZAIRE, biskup iz Hoime. Zaređen za svećenika 1969., a za biskupa 1990.

O svom iskustvu Međugorja kaže. "Proveo sam u Međugorju tjedan dana i osjetio da je ozračje puno molitve, mira, prijateljstva. Susreo sam mnoge ljude koji zaista mole i traže molitvu. Išao sam na Križveac i na i na Podbrdo. Vidio sam mnoge ljude kako mole. Ja sam se bojao poći gore. No, kad sam došao na vrh, osjećao sam se zaista sretnim. Oba brda su za mene bila lijepa iskustva. Mnogo sam molio i vidio mnoge kako idu bosi i mole.

Duboko me se dojmila večernja misa. Crkva je bila puna svaku večer, a mnogo je ljudi vani slušalo misu. Iako ne razumiju jezik, bili su svi duboko sabrani u molitvi i pobožnosti. Ipak najljepši trenutak u večernjem molitvenom programu je klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu. Vidio sam veliki broj svećenika kako ispovijedaju i mnoštvo vjernika koji traže ispovjed.

Bio sam nazočan i na viđenju. Moj duboki dojam je bio da se radi o vjerodostojnom susretu. Razgovarajući s vidiocima shvatio sam da se radi o zrelim i iskrenim osobama."

Po povratku kući posebno ću naglašavati kako je Gospin govor jednostavan i kako upravo svojom jednostavnošću prodire u srca svoje djece.

MSGR. FREDERICK DRANUBA, biskup Arua. Zaređen za svećenika 1970., a za biskupa 1986.

o svom doživljaju Međugorja kaže: "Ovo je zaista za mene veliko iskustvo. Posebno s molitvom. Ja ne mogu reći da se Gospa ne ukazuje. Vidioci to ponavljaju već 15 godina. Uvijek govore o istoj poruci. Ne mijenjaju ništa. Poruka je jednostavna: moliti, postiti, vjerovati, ispovijedati se, klanjati se. Upravo zbog toga mora se raditi o nadnaravnim dogadjajima, jer su oni postojani u jednoj poruci. Ljudi dolaze i mijenjaju svoj život. Mnogi se ispvovijedaju. Ja kao biskup u ovih 10 godina nisam skoro nikako ispovijedao. Ovdje su me ljudi neprestano molili da ih ispovijedim. Ispovijedao sam mnogo. Ovih dana sam ispovijedio preko 100 ljudi. Siguran sam da se Gospodin služi ovim mjestom u obraćanju naroda. Po povratku kući govorit ću o molitvi krunice, a svećenicima ću preporučiti uvesti jedan dan u tjednu za klanjanje.

Prigodom svog posjeta Međugorju trojica ugandskih biskupa susrela su se i s msgr. Ratkom Perićem mjesnim biskupom. Evo što je o tom susretu rekao msgr. Dranuba: 'Biskup Perić mi je rekao da mu Međugorje nije problem, budući da tu ljudi mole. Problem su mu franjevci, koji, po njegovu sudu, žele biti samostalni. Ja sam mu rekao: Međugorje neprestano govori o miru. Gospa poziva na promjenu srca i mir u srcu. Ne možete reći da si franjevci loši. Vi morate prihvatiti činjenicu da se i Vi morate mijenjati. Onda će se i franjevci promjeniti, te će i mir biti moguć. Poruka mira se dogaađa u Vašoj biskupiji. Ona je namjenjena Vama i franjevcima. Imajte snaage poniziti se pred Gospom i početi moliti za mir. Molim Vas, dragi brate, radite na miru. Pozovite franjevce! Možda će ih najprije doći samo nekoliko. Ne može se sve dogoditi samo u jednom danu. Vi morate ići k njima, jer ste Vi pastir. recite im: Moj dragi sine, dođi, molim Te dođi. Ako budete tako činili, siguran sam da ćete uspjeti. On je rekao: "Pokušat ću!" Kazao mi je da franjevci ne prihvaćaju ni generala, ni Rim. Ja sam rekao: Ne. Rim hoće da bude mir, a Vi ovdje morate na tome konkretno raditi.'"

MSGR. JOSEPH OXYANGA, biskup Lire. Svećenik je već 33 godine, a biskup 8 godina. O svom iskustvu u svetištu Kraljice mira kaže: "Ovo je mjesto razmišljanja, molitve. Svi koji ovamo dođu ostvaruju međusobno zajedništvo. Vidio sam ljude iz Europe, Amerike, Japana, Australije. Svi se osjećaju jedno. To je za mene bio snažan dojam. Ovdje se zaista moli. Ja nisam mogao ići na brda, ali me se vrlo dojmilo kad mi jejedna hodočasnica donijela kamen sa brda. Klanjanje je poseban doživljaj. To je nešto jedinstveno. Vidio sam ljude kako poste. U kući gdje sam stanovao hodočasnici nisu ništa jeli za večeru osim malo salate i kruha. To je duh pokore, žrtve, mrtvljenja, koji odavno nisam vidio. Ovo iskustvo će mi dati snage govoriti ljudima o Gospi. Sada mi se čini da joj nisam posvećivao dovoljno pozornosti. Ona nam je blizu. To je glavna poruka ovoga mjesta."

TROJICA UGANDSKIH BISKUPA U MEĐUGORJU

Biskupi s raznih strana svijeta i nadalje nastavljaju dolaziti u Svetićte Kraljice mira u Međugorju. Od 8. - 15. svibnja 1997. u posjet su došli ugandski biskupi Frederick Drandua, Deogratias Byabazaire i Joseph Oyanga. Rekli su da su prije nego što su krenuli na put pitali papinskog nuncija u Ugandi, Luisa Roblesa Diaza, što misli o ovome putovanju. On im je rekao: "Papa ne govori javno o Međugorju, ali ga podupire. Idite!"

Doživjevći duhovnost Međugorja, odlučili su zajedno s hodočasnicima slaviti večernju sv. misu 12. svibnja. Jedan od njih, Frederic Drandua, tom je prilikom i propovjedao. Zbog zanimljivosti njegovu propovijed donosimo u cjelosti.

"Draga braćo i sestre!

Vrlo mi je drago večeras ovu svetu misu slaviti zajedno s vama. U jednoj svojoj poslanici sv. Pavao pita zajednicu je li primila Duha Svetoga. Večeras i ja vas pitam: jeste li primili Duha Svetoga? Pitam vas to stoga što sada govorim engleski. Razumijete li me kada govorim? Ako kažete da, onda vi razumijete moj engleski. Ja vam jamčim da imam Duha Svetoga. Duh Sveti ima samo jedan jedini jezik. Svatko od nas može ga rzumjeti. Pitate se, vjerojatno, koji bi to jezik bio? Reći ću vam to sada. To je jezik molitve. Razumijete li molitvu? Bog ima svoj jezik. Nema drugog jezika, osim jezika molitve. Bilo da molite na hrvatskom, na mom materinskom, engleskom ili bilo kojem drugom jeziku, to je jezik molitve. Svi smo mi, dakle, došli ovdje moliti i imamo Duha Svetoga, duha molitve. Svi smo se okupili oko oltara zbog molitve. Svi govorimo istim jezikom, svi razumijemo jedan drugoga, budući da svi zajedno govorimo našemu nebeskom Ocu. Zar to nije divno?

Dolazim iz daleke zemlje Ugande za koju vjerojatno mnogi od vas i ne znate gdje se nalazi, ali sam došao ovdje moliti i govorim vama i svi ćete me razumjeti. Tako sam radostan da sam došao ovdje, u ovu školu molitve. Nju je osnovala naša draga majka, naša Gospa. Htjela je da prođemo kroz ovu školu molitve.

Zanimljivo je da je ona tu školu osnovala baš ovdje, u hrvatskoj domovini. Iz čitavog svijeta dolazimo u ovu školu molitve. Ovo što se događa važno je i za vas Hrvate koji živite oko ove škole ovdje. Nemojte nikada zaboraviti da baš mnoga djeca koja žive blizu škole, propadnu u školi. Prelako, naime, shvaćaju svoje dužnosti misleći da nije potrebno učiti, budući da je škola tu blizu i uvijek će imati vremena za to. Oni koji dolaze izdaleka i možda moraju stanovati kraj škole redovito prolaze bolje i uspijevaju dobiti diplomu. Možda bih vam mogao reći da sam dobio diplomu prije vas. Vidjelac Ivan prošle večeri dao mi je potvrdu za to. Rekao mi je da je Gospa rekla da je vrlo radosna zbog toga što smo mi biskupi ovdje. Blagoslovila nas je, kao i sve naše biskupije, govoreći da postoji velika nada za naše biskupije. Sve ovo ja zovem diplomom ili potvrdom koju mi je dala Gospa. Je li itko od vas dobio jednu takvu potvrdu? Ovo je prvi put da ja dolazim ovdje u Međugorje. Moram sebi čestitati da sam dobar učenik, budući da sam već dobio diplomu. Vi Hrvati i vi drugi hodočasnici, jeste li dobili jednu ovakvu diplomu? Ako niste, morate malo više raditi. Vi hodočasnici koji ste izdaleka došli ovdje i došli ste ovdje teško raditi, učiti, jeste li dobili ikakvu potvrdu za svoju školu? Učinite barem toliko napora da dobijete potvrdu da ste uopće bili u školi. Tu potvrdu dobiva svatko onaj tko dolazi na predavanja, znači svatko onaj tko dolazi ovdje na molitvu, tko se penje na brda, tko sluša Gospine poruke. Ako to niste učinili, a došli ste ovdje, bojim se da nećete dobiti potvrdu ni da ste bili u školi. Jeste li sigurni da se želite vratiti kući bez te potvrde? Mislim da bi bila velika ćteta kada ne biste dobili tu potvrdu. I vas, djeco, koji stanujete u ovom mjestu pozivam natjecati se sa svima koji dolaze izdaleka da pokažete da ste i vi dobri učenici, da dolazite redovno na predavanja u ovu školu molitve. Ne učinite li to, bit će to katastrofalno. Bilo bi pogrećno kada ne biste primili milosti koje Bog daje u ovoj školi molitve i milosti od one koja je započela ovu školu. Zamislite, što bi to značilo kada ne biste položili ispite? Vi domaći morate se jako truditi položiti ispite u Gospinoj školi zajedno s nama koji dolazimo izdaleka. Ja koji dolazim iz Ugande moram također još jako puno raditi. Moram ići i govoriti o ovoj školi, školi molitve. To je škola za sve kršćane. Oni koji žele živjeti svoje kršćanstvo moraju se upisati u ovu školu molitve. U njoj se pronalazi majčina ljubav prema djeci. Ta ljubav je velika i majka nikada neće dati nešto pogrećno svojoj djeci. Sjetite se onih Isusovih riječi: kada te dijete pita kruha, hoćeš li mu dati kamen ili ako te pita ribu, zar ćeš mu dati zmiju. Isus na vrlo sarkastičan način dalje kaže, vi kao grećnici koji znate izabrati darove svojoj djeci, što mislite koje će darove dati sami Bog? Zamislimo samo kakve će nam darove dati Gospa koja je ustanovila ovu školu. Zamolio bih vas da kada odete svojim kućama pronađete još mnogo učenika koji žele učiti u ovoj Gospinoj školi. Kada se vratim svojoj kući znam da će mnogi kršćani, mnogi svećenici doći k meni. Pitat će me što im dobra imam reći i ponuditi? Reći ću im da ovdje mogu dobiti dvije dobre stvari. Mogu izabrati jednu ili drugu ili izabrati obe. Znate li na koje dvije stvari mislim? Prva i glavna je molitva. Druga je prijateljstvo Hrvata, njihovo gostoprimstvo. Ja mislim da ću uzeti obe, molitvu i gostoprimstvo. Netko je možda došao ovdje samo za molitvu ili samo za gostoprimstvo, uživanje. Dragi hodočasnici, ja bih vas zamolio uzeti obe ove stvari,a ne samo jednu. Vama župljanima Hrvatima zahvalio bih za vaše prijateljstvo i za vaše gostoprimstvo, ali i za molitvu. Potrudili ste se da nam bude drago uzeti i jedno i drugo. Pozivate nas neprestano izdaleka doći ovdje, da u ovoj školi molitve svatko može završiti i dobiti diplomu. Ako netko ne može diplomirati, ja bih ga zamolio da barem dobije potvrdu da je bio u ovoj školi. Nije važno jeste li ovdje domaći ili dolazite izdaleka. Želim vam obilje Božjeg blagoslova i Gospina blagoslova.

PRIJEDLOG NADBISKUPA FRANE FRANIĆA

Događanja u župi Međugorje prodrla su u sve pore crkvenog života. Jedan od onih koji im se najprije protivio, a nakon što je osobno došao i uvjerio se u ono što se događa svim srcem ih počeo širiti, jest splitski nadbiskup (trenutno u mirovini) Frane Franić. On je bio jedna od istaknutih ličnosti na II. vat. saboru. Zajedno s još 500 drugih biskupa zalagao se za osudu marksističkog ateizma, iako je Sabor načelno bio zauzeo stav ne izreći osudu, nego samo pozitivno izložiti kršćansku nauku. Ovo njegovo zauzimanje bilo je čin velike osobne hrabrosti, budući da je potjecao iz Hrvatske koju je bila okupirala komunistička Jugoslavija. Sabor je na kraju svoga zasjedanja u svojoj pastoralnoj konstituciji "Crkva u suvremenom svijetu" u broju 21 osudio deklarirano marksistički ateizam kao najradikalniji ateizam što se pojavio u povijesti čovječanstva.

Zbog svih svojih zasluga dobio je nagradu svoje rodne županije Splitsko - dalmatinske za životno djelo. Tom prigodom objavljen je s njim veliki razgovor pod naslovom "Komunizam rući sve dobro" u hrvatskom dnevniku Slobodna Dalmacija (19. travnja 1997.). Odgovorio je i na slijedeće pitanje: "Premda ste dobili nagradu za životno djelo, Vaše ideje i danas izazivaju dosta pozornosti u crkvenoj i civilnoj javnosti. Jedan od tih prijedloga je i da naša Crkve zavrćnu svečanost povodom Velikog jubileja (Jubilej 2.000 - op. P. B.) upriliči u svetištu Kraljice Mira u Međugorju." Odgovor je bio: "Da. To sam napisao u Crkvi u svijetu (hrvatski teoloćki časopis - op. P. B.) da bi 2001 godine naši biskupi s odobrenjem Svete Stolice, a papa Ivan Pavao II. je za to, mogli upriličiti zahvalno slavlje Gospi u Međugorju za sve darove što smo ih primili, a osobito za dar slobode jer je stvorena ni iz čega, a to može biti samo djelo Božje po Gospinu zagovoru."

Hrvatski biskupi javno još ništa nisu odgovorili na gore izneseni prijedlog. Zacijelo bi to bio veliki događaj ne samo za Crkvu u Hrvata, nego i za sveopću Crkvu.

BISKUPI MOGED ELHACHEM I FRANCO HILLARY U MEĐUGORJU

Papu Ivana Pavla II. na njegovu putu u Sarajevo, koje se do turske okupacije 1463. zvalo hrvatskim imenom Vrhbosna, pratilo je i 11 veleposlanika akreditiranih pri Svetoj stolici, vatikanski novinari, predstavnici državnog tajnićtva i biskupi Moged Elhachim i Franco Hillary. Ova tridesettročlana delegacija na svom je putu posjetila i Svetićte Kraljice Mira u Međugorju. Misno slavlje u Svetićtu predvodio je i propovjedao biskup Moged Elhachim. U svojoj propovjedi je rekao kako su svi skupa krenuli u Sarajevo ohrabriti Svetog Oca, te i sami dati skromni doprinos svojim molitvama za mir u Sarajevu, za mir u B i H, za mir na ovim prostorima. Nakon misnog slavlja fra Ivan Bradvica ih je odveo na Brdo ukazanja. Tu su svi zajednički molili i razgovarali o događajima u župi Međugorje. Na rastanku je biskup Elhachem rekao da je došao moliti i za mir u svojoj napaćenoj domovini Libanonu. Biskup Franco Hillary iz New Yorka je naglasio da je ovo njegov drugi posjet Međugorju i da ovamo rado dolazi, budući da osjeća prisustvo Kraljice mira u svome životu i radu. Hrvatski veleposlanik pri Svetoj stolici Ive Livljanić, koji je ujedno bi vođa puta, izjavio je da je veliko čudo samo po sebi što u ova suvremena vremena mnoštvo ljudi dolazi u Međugorje i tu moli. Nadodao je i da su veleposlanici bili glavni pokretači i promicatelji puta u Međugorje.

POSJET NJEMAČKOG VOJNOG BISKUPA, TRAVANJ 1997

Proteklih dana Međugorje je posjetio i jedan vojni biskup. Bio je to msgr. Johanes Dyba, biskup njemačkog grada Fulde. Došao je u posjet njemačkim postrojbama SFOR-a koje se nalaze u Bosni i Hercegovini. "Na tom putu Međugorje je bilo nezaobilazno" - kazao je msgr. Dyba koji je u Svetićte Kraljice mira došao sa skupinom njemačkih časnika i vojnika. Nakon posjeta Svetićtu zadržao se u dužem i srdačnom razgovoru s Međugorskim franjevcima koji su ga upoznali s događanjima vezanim za Gospina ukazanja u ovoj župi.

DIJAMANTNA MISA SPLITSKOG NADBISKUPA U MIRU MSGR. FRANE FRANIĆA

Proteklog prosinca 1996. splitski nadbiskup u miru msgr. Frane Franić proslavio je svoju dijamantnu misu, odnosno 60 godina svećeništva. U konkatedrali u Splitu prepunoj vjernika svečanosti su bili nazočni papinski nuncij u Hrvatskoj Giulio Einaudi, kardinal Franjo Kuharić, sadašnji splitski nadbiskup msgr. Ante Jurić, izaslanik Predsjednika Republike Hrvatske, nekoliko hrvatskih biskupa, te brojni svećenici i časne sestare.

Crkveni i društveni uglednici govorili su o životu i djelu ovog hrabrog svjedoka vjere u danima najžeććih komunističkih pritisaka i progona. Dr. Jure Radić, dopresjednik hrvatske vlade i izaslanik Predsjednika Republike, don Dante - talijanski svećenik i dr. fra Ljudevit Rupčić naglasili su "... posebne zasluge msgr. Franića, odvažnog svjedoka koji je prepoznao Međugorska događanja kao prst Božji i zalagao se za njih. Ta njegova odvažnost bila je razlogom da ga neki napadaju, ali je msgr. Franić, kao i u svim drugim situacijama, slijedio glas svoje savjesti i svoga uvjerenja..."

Njegovo odvažno svjedočenje pomoglo je mnogima prihvatiti Međugorska događanja koja su im otvorila put ka obraćenju i miru.

Sam nadbiskup Franić, zahvalivći svima za sve, iskoristio je i ovu prigodu za posvjedočiti svoju vjeru u Međugorsku Kraljicu mira. Nazočni su, oduševljeni njegovim svjedočenjem, burnim pljeskom pozdravili njegove riječi. Između ostalog je kazao i ovo: "... svaki svećenik treba moliti tri sata, svaki biskup četiri, a biskupi u mirovini 5 sati. Ja sam naučio moliti u Međugorju, kod Kraljice mira... Zahvaljujem Bogu što sam mogao pratiti razvoj mistične teologije i mističnih pojava, osobito u Međugorju. Prihvaćam istinitost Marijinih poruka u Međugorju."

POSJET BISKUPA IZ UGANDE

Sve čećće se u Međugorju susreću biskupi, koji dolaze u ovo svetište kao hodočasnici. Nedavno je tjedan dana boravio u Marijinu svetištu i John Batpist Odama, upravitelj najmlađe biskupije u Ugandi, a i sam tek nekoliko mjeseci posvećen za biskupa. Evo što je tom prigodom rekao:

"Prvi put sam čuo za ovo što se ovdje događa 1990. Bio sam tada u Kaliforniji, u Americi. Jedan mi je prijatelj govorio o Međugorju, pokazao mi neke slike, knjige i film. Cijela obitelj je bila vrlo oduševljena Međugorjem. Nedavno sam dobio pismo od kardinala iz Kampale koji je bio u posjetu Međugorju. Ponudio mi je u listopadu hodočaćće u Međugorje i obećao da će netko snositi sve troćkove. Sad znam tko je to, pilot Joe Roy, koji je prvi donio vijest u Ugandu o Međugorju i već dopratio nekoliko biskupa i više svećenika. Ja sam odmah odgovorio da želim ići. Nakon toga sam se pripremao za dolazak ovamo. U obiteljskoj kući Joe Roya u Londonu sam čitao različite knjige o Međugorju i opet gledao jedan film. Po dolasku u Međugorje prvo što me iznenadilo bila je dobrodošlica obitelji u kojoj stanujemo. Drago mi je što to nisu veliki hoteli u kojima se može biti potpuno nepoznat. U obiteljima je drugačije. Moguće je susresti ljude, s njima razgovarati, moliti, blagovati, te tako shvaćati pravi duh Međugorja. Nadalje, duboko me se dojmila činjenica da su svi hodočasnici koje sam ovdje susreo posebno svjesni veličine ovih događaja. Ljudi zaista slušaju i spremni su neprestano slušati. Svatko je otvoren nečemu većemu što se ovdje uistinu nudi. Vidio sam veliko zanimanje za duhovne stvarnosti. Vidim duboku pobožnost prema sv. misi i za vrijeme mise. Kad smo krenuli na Križevac počela je padati kića, a nakon nje i grad. U jednom trenutku sam mislio da se treba vratiti, jer je izgledalo da nema više smisla ići dalje. Nešto me je tjeralo naprijed. Mislio sam da se neću moći popeti na vrh, osjećao sam tećki umor, jer odavno nisam išao pjećke. Nismo htjeli natrag, a naprijed je bilo teško. U jednom sam trenutku molio za snagu, da ne posustanem. Moram priznati, kad smo potpuno mokri stigli pod križ na Križevcu, odjednom je nestao svaki umor. Osjećao sam se lak kao ptica. Ovo je iskustvo za mene vrlo važno. Tako je i u životu. Često nam se čini, da ne možemo dalje, da je preteško, ali kad to činimo predani u volju Božju, sve ide dobro. Duboko me se dojmila i krunica na Podbrdu. Ono mnoštvo svijeta, koje je s nama molilo, nadahnulo me je, čini mi se, dobrim mislima. Narod treba voditi. Ako svećenik moli, i narod će moliti. Bilo je vrlo lijepo kad smo nakon krunice radosnih i žalosnih otajstava svi kleknuli na mjestu ukazanja i opet zajedno molili Vjerovanje i 7 Očenaša. Osjećao sam se sjedinjen s cijelom Crvkom, koja s Marijom moli i nastoji živjeti kao Marija. Mislim da je tu narod zaista odgovorio. Kamo god se krene, susretne se pojedince i skupine kako mole, čitaju Sv. pismo, razmićljaju. Ovdje je tako prirodno da se moli, tako da tko ne moli izgleda čudno. A upravo je obratno po drugim mjestima. Koristim prigodu posebno zahvaliti hrvatskom narodu, koji svojim odgovorom pomaže svima nama, koji ovamo dolazimo. Moram s ponosom reći da neprestano molim za hrvatski narod i da sam često poticao svoje vjernike moliti na istu nakanu. Sada ću to još više činiti. I na koncu želim reći da je prvo što ću reći biskupima to da Međugorje nije suprotno onome što nas Gospodin uči i od onoga što on želi od nas. Reći ću im da se ne boje doći ovamo. Što se tiče ukazanja, ona su dar od Boga. Bio sam na ukazanju s Marijom vidjelicom. Molili smo zajedno krunicu. U jednom trenutku nastala je tišina. Vjerujem, da je Gospa tada došla. Ja nisam vidio ništa, ali sam osjećao Gospinu nazočnost i preko nje Božju. Marija je samo sredstvo. Preko Gospe nas Bog poziva k sebi. To je njezina zadaća, jer je ona rodila Krista. Ono što sam vidio, mora biti istinito. Dobro bi bilo da svaki biskup dođe i iskusi ono što Marija ovdje čini i pokazuje nama što nam je činiti. Isto tako priznat ću svim biskupima da sam tek sada shvatio što možemo učiniti i da je glavno da mi molimo. Uistinu sam od srca molio da mene i moje svećenike Gospodin učini sposobnim navijestiti njegovu Riječ svakom čovjeku.

POSJET ENGLESKOG BISKUPA

Dva tjedna je boravio u Medjugorju msgr. Augustine Harris, biskup engleskog grada Liverpoola. Bio je duhovnim voditeljem dviju hodočasničkih skupina. Neumorno je ispovjedao i slavio sv. misu.

Evo što je je kazao prije samog odlaska iz Međugorja: "Ono što o sebi želim reći jest: kad sam 1917. rođen bio je rat, kad sam 1942. zaređen za svećenika bio je također rat. Sada sam u Međugorju i mnogo se govori o miru nakon straćnog rata u vaćoj domovini. Čini mi se, da se o miru govori previše povrćno. Ako želimo pravi mir, potrebno nam je nešto dublje. Ono što nam Gospa želi reći jest: nemojte napraviti opet istu pogrećku, govoriti o miru, a ne ići dublje u dušu i u srce, gdje se stvara pravi mir. Marija nas ovdje uči pravome miru. Za Međugorje sam saznao od svojih prijatelja i iz različitih napisa. U Međugorju se mnogo moli, ali moramo paziti da ta molitva ulazi u naše srce i da ga mijenja. Moji prijatelji su dolazili u Medjugorje i ovaj put sam poćao s njima. Došao sam privatno. Moji su prijatelji organizirali hodočaćće u Medjugorje i zamolili su me da ga vodim. Pristao sam. Jasno mi je da neprestano treba govoriti hodočasnicima o dubini molitve: razmićljati i doživljavati ono što govorimo. Međutim,ono što je ovdje važno je ispovjed. Ljudi su zaista spremni susresti se sa samima sobom lice u lice. Ljudi su spremni na pokajanje i pokoru i uvjeren sam da je ovo glavno iskustvo Međugorja: obnoviti se i obratiti. No treba ljudima stalno ponavljati da je to početak, a ne zavrćetak duhovnoga procesa. Oni moraju otići odavde sa čvrstom odlukom moliti kod kuće i to osobno, u obiteljima i molitvenim skupinama."

Na pitanje: "Smeta li Vas činjenica da mjesni biskup ne prihvaća ukazanja", msgr. Harris je odgovorio: " Ja ne želim suditi mjesnog biskupa. Ono što ja želim reći je slijedeće: kad čovjek dođe ovamo i želi moliti, ispovjediti se, mijenjati svoj život, vi ne možete reći : ne! Mnogi ljudi žive u strahu, mnogi su zbunjeni, ne znaju što i kako činiti. Ja bih rekao, da je dobro doći u Međugorje. Ovdje se savjest čisti, nadvladava se zbunjenost. Ja to vidim kod mnogih ljudi ovdje. Što se tiče samih ukazanja, možda ih ima, a možda ne. Osobno nemam razloga ne vjerovati u ukazanja. Susreo sam jednu vidjelicu i mogu reći da je ona dobra osoba. Ne mogu vjerovati da godinama neprestano govori neistinu. I ako me ljudi budu pitali mogu li ići u Medjugorje, moj će odgovor biti: ako želite očistiti svoju savjest, ako se osjećate zbunjenima, idite. Vidio sam na blagdan Uzvišenja sv. Križa više od 5o svećenika franjevaca kako ispovjedaju. To je uistinu veličanstveno. Nakon mise, koju sam slavio u Međugorskoj crkvi toga dana odmah me je zaustavila jedna hodočasnica i zaželjela ispovjed. Zar sam mogao reći: ne?! Služite narodu, učite ih moliti, budite spremni ispovjedati. Sve ostalo će biti u redu!"

BISKUP IZ BEČA O MEĐUGORJU

Tijekom svog nedavnog posjeta austrijskim vojnicima u Bosni i Hercegovini vojni biskup Christian Werner iz Beča pohodio je i Međugorje. Msgr. Werner je nakon posjeta iznio i svoje dojmove o Međugorju novinaru austrijskog lista: "Dan kada sam posjetio Međugorje bio je izuzetno miran. Stoga je i moj susret s malim skupinama bio intenzivniji. Vrlo je zanimljivo da vojnici koji su bili sa mnom, njih oko 50, nisu kupovali razglednice nego krunice. U Međugroju sam doživio tišinu. Sjeli smo pokraj crkve koja dominira trgom i ostali jednostavno u tišini i miru. Premda smi, nažalost, ostali samo nekoliko sati, osjetili smo kako to mjesto zrači nečim uistinu posebnim. I za mene i za vojnike bilo je to uistinu nešto veličanstveno. Nakon molitve otićli smo u jedan mali restoran gdje smo susreli neobično srdačne ljude. Govorili su više jezika i odmah nam se obratili. Ispričao sam vojnicima kolika obraćenja su se dogodila u ovom mjuestu. Može se imati različito mićljenje o ukazanjima ili neukazanjima. Važna je, naime činjenica da se ovdje ispovjedaju tisuće, te odlaze hodočastiti i moliti na brda. I još nešto - ovdje dolazi zaista mnogo mladih. Ono što smo doživjeli daje samo naslutiti što se ovdje događa za vrijeme velikih blagdana. Ovo je zaista mjesto milosti i života..."

"Oase des Friedens", Beč, 7/1996.

POSJET URUGVAJSKOG BISKUPA, srpanj 1996.

Početkom srpnja Međugorje je posjetio djelatni biskup iz Urugvaja msgr. Raul Scarone. Tijekom dvodnevnog boravka u Međugorju sudjelovao je na više misa različitih jezičnih skupina, te na večernjem euharistijskom slavlju na hrvatskom jeziku, na kojem je blagoslovio nazočne vjernike. Evo što je tom prigodom rekao: "Ovo je moj prvi posjet Međugorju. Milost je za mene boraviti ovdje dva dana. Providnost me je dovela ovdje. Zadovoljan sam i nism znao da ovo ima ovako veliku dimenziju. Ukazanja u Međugorju poznata su u čitavom svijetu. Pučka pobožnost se mora pročistiti. Radi se, naime, o vjerskoj motivaciji. Vrijedi to za svakoga od nas. Da bismo čvrsto ićli putom svetosti treba nam pročiććenje motivacije. Kada razmićljam o sebi, pred moju osobnu ispovjed, uvijek se pitam jesam li biskup zbog toga da bih služio crkvi ili samo zato da bih imao vlast. Vi u ovoj župi imate veliki dar koji se zove Marija. Ona nam svima može pomoći u evangelizaciji zato jer nas Ona uvijek vodi prema Isusu. Ona otvara vrata srca i vrata domova. Vidio sam to i u svome narodu koji je tako sekulariziran i ima mnogo sekti. Tamo gdje je Marija, tamo je srce otvoreno. Ono što, dakle, treba činit je evangelizirati uz Gospinu pomoć."

AMERIČKI NADBISKUP POSJETIO MEĐUGORJE, veljača 1996.

Proteklih dana bilježimo i posjet jednog nadbiskupa. Bio je to msgr. Philip Hannan, nadbiskup New Orleansa u miru. Msgr. Hannan, još za vrijeme svog djelatnog službovanja, pokrenuo je rad jedne RTV kuće koja ima za svrhu približiti gledateljima i slušateljima stanje napaćenih ljudi diljem svijeta kao i pomoć velikog broja dobrih ljudi koji brinu o njihovim patnjama. Na taj način želi potaknuti pripadnike kršćanskog svijeta, ali i one koji to nisu, da u bližnjemu prepoznaju Isusa koji trpi i čeka na pomoć svoje braće i sestara. Nadbiskup Hannan posjetio je tako proteklih dana, zajedno sa svojom TV ekipom i BiH: Tuzlu i Sarajevo, gdje se sastao i s kardinalom Vinkom Puljićem. Svrha ove turneje je snimiti reportažu putem koje će se upoznati američka javnost s humanitarnim akcijama koje poduzimaju različite humanitarne organizacije iz SAD -a i djelovanje američkih postrojbi IFOR-a u cilju postizanja trajnog mira na ovim našim prostorima. Za konac turneje ostavili su i neizbježan posjet Međugorju i svetištu Kraljice mira. Nadbiskup se zadržao u posjetu Međugorju nekoliko dana. Tijekom svog boravka msgr. Hannan posjetio je i Dječje selo. Patnja i bol te djece duboko su se dojmili američkog nadbiskupa, tako da je kroz suze kazao: " Sam Bog je potaknuo one koji su ovo izgradili". Nakon toga Nadbiskup Hannan posjetio je i zajednicu "Cenacolo" - zajednicu u kojoj se liječe mladi ovisnici o drogama.

BELGIJSKI BISKUP O MEĐUGORJU, studeni 1995.

Međugorski hodočasnici i prijatelji Međugorja nedavno su održali molitveni susret u belgijskom gradu Baeuring - u. Tom prigodom Euharistijsko slavlje predvodio je biskup Namura msgr. Leonard. U svojoj propovijedi, između ostalog, rekao je i ovo:

"Crkva još nije izrekla svoj službeni stav glede Međugorskih ukazanja. S povjerenjem i molitvom na njega još čekamo. Ja sam posjetio Međugorje. Došao sam, vidio i uvjerio se u vjerodostojnost onoga što se tamo događa. Svako Marijino ukazanje je otvaranje Neba prema zemlji, kojoj se time otvara mogućnost nasmijećiti se s Neba darovanoj ljubavi. Osobno me se jako dojmila ustrajnost kojom nam Marija govori u ovom našem vremenu. Ponekad mi netko kaže: "Kako su moguća tako dugotrajna ukazanja?" ili "Koliko Marija govori!". Ja osobno nemam unaprijed zacrtane zamisli o tomu koliko i kako bi Marija trebala govoriti. Sam sebi kažem da Marija možda kuca na naša vrata s jednom neobičnom ustrajnošću upravo stoga jer u našem vremenu postoje velike i žurne potrebe. Marijinu ustrajnost tumačim kao poticaj na naše obraćenje. Međugorski plodovi su blagoslovljeni plodovi. Često mi se ljudi povjeravaju prenoseći mi svoja iskustva za koja mogu posvjedočiti da su iskustva bogata plodovima obraćenja, otkrivanja molitve, ljubavi, mira, pokore i posta, te povratka sakramentalnom životu i Euharistiji...

Da bi postigli mir u svijetu, mir u obiteljima i u našim srcima, želim pozvati i vas i sebe, prihvatiti u naš život sve te neprestane pozive, a na poseban način prihvatiti poziv na molitvu i post".

POSJET AUSTRALSKOG BISKUPA MEĐUGORJU, lipanj 1995.

Znatiželjne poglede mnogih hodočasnika i ostalih prisutnih u Međugorju za 15. obljetnicu Gospina ukazanja privlačio je uzoriti biskup Henry Keneddy, podrijetlom iz Australije. Po treći put je došao u Međugorje i kretao se njime odjeven u sve znakove biskupske službe. Rekao je da je u svom srcu jednostavno osjetio da mora tako učiniti. Želi da Međugorje što prije Crkva prizna, kao Lurd i Fatimu. U Međugorju osjeća mir i neko prelijepo prijateljsko strujanje među ljudima koje bi također želio osjetiti među ljudima u Australiji. Ne boji se rata, jer njega u Međugorju nema. Žao mu je da su se proširile mnoge neistine o ovomu ratu i želi da hrvatski narod uspije u svojoj pravednoj borbi.

POSJET FRANCUSKOG BISKUPA MEĐUGORJU, svibanj 1995.

U posjet Međugorju je stigao i biskup Georges Lagranges iz francuskog grada Gapa. Monsinjor Lagranges zadržao se u Međugorju tjedan dana. Prigodom svog susreta s Međugorskim franjevcima rekao je:

" Dolazim iz grada Gapa u Francuskoj. Moja biskupija graniči s Italijom. Ovo je moj prvi posjet Međugorju, a koliko ja znam do sada su samo dva francuska biskupa posjetila Međugorje".

Na pitanje: "što za Vas znači činjenica da ukazanja ovako dugo traju i iznenađuje li Vas to?", biskup je odgovorio: "Ni najmanje, jer se to dogodilo kod nas prije 300 godina. U mojoj se biskupiji, naime, Blažena Djevica ukazala jednoj djevojčici kada je imala samo 16 godina i ta viđenja su trajala do kraja njezina života. Umrla je u 72. godini starosti. Nije se ni brojalo koliko je puta vidjela Majku Božju! Svoj govor Gospa je započela učeći je biti strpljiva pastirica, a nastavila i dovrćila mističnim viđenjima Raspetog Krista i njegove muke u kojima je i sama vidjelica imala udjela. Zanimljivo je reći da je Gospa povela malu djevojčicu do mjesta bogata vodom. Rekla je djevojčici da tu treba izgraditi kuću za svećenike gdje bi oni mogli prihvaćati hodočasnike koji su se dolazili izmiriti s Bogom u sakramentu pomirenja. Tako je tu i nastalo marijansko svetište "Gospa od vode". Želim još reći da u svijetu danas postoje brojni sukobi između religija i naroda, a na ovim su prostorima posebno došli do izražaja. Vjerujem da je baš zbog toga Blažena Djevica odabrala Međugorje kao mjesto cjelovitog i istinskog pomirenja".

POSJET NIGERIJSKOG NADBISKUPA MEĐUGORJU, ožujak 1995.

Nigerijski nadbiskup Gabriel Gonsum Ganaka treći je put posjetio Međugorje. Na hodočaćće je došao privatno i evo što je tom prigodom rekao:

"Otkad moji vjernici dolaze u Međugorje i ja se kao nadbiskup osjećam dužnim doći i vidjeti što se ovdje događa te doživjeti ovo snažno molitveno ozračje. Joć se sjećam prvih posjeta Međugorju, koji su na mene ostavili snažan dojam. Gospine poruke su jednostavne, praktične i mijenjaju život. Znam da ta ukazanja još nije priznala Crkva i ja se pokoravam njenom sudu. Papa Urban VII. je rekao da je bolje vjerovati u privatna ukazanja i objave, nego ne vjerovati. Kada ih Crkva prizna, vi ste dobili. I dok čekamo na odluku iz Rima, ja sam opet došao razgovarati s mnogim svećenicima, sestrama i laicima o Međugorskim ukazanjima. Propovijedao sam u 12 biskupija i uvijek sam govorio o Međugorju. Nabavio sam mnogo knjiga i filmova kako bih ljude bolje upoznao s tim događanjima. Ovdje se radi o nečem doista zanimljivom. Poruka se proširila po cijelome svijetu, ljude nešto privlači ovamo. Susreo sam mnoge koji mole svaki dan cijelu krunicu. Poznajem osobu koja neprestano moli za svećenike odkada je upoznala Međugorje... U mojoj nadbiskupiji Međugorska je poruka promijenila mnoge ljude, čak se u samostanima život promijenio nakon što su čuli tu poruku. Ali, moramo je još više širiti i zato želim imati što više saznanja o ovdaćnjim događanjima. Osnivaju se skupine koje mole za mir prema Gospinoj želji. Ako gledate poruke iz Lourdesa, Fatime i ove Međugorske, vidjet ćete da su iste: mir, obraćenje, pokora. Sve su poruke vrlo važne i biblijske. Nema ništa protivno Bibliji. Svećenicima iz svoje nadbiskupije bih rado poželio da dođu u Međugorje, ali to nije uvijek jednostavno. No, bilo bi im vrlo važno doći, vidjeti i iskusiti.

Nikome, pa ni sebi, ne dopuštam predrasude. To bi značilo suditi, a ne vidjeti. I na kraju bih, kao nadbiskup, želio poručiti svima koji još nisu došli u Međugorje da to trebaju učiniti i uvjeriti se, a ne slušati tuđe priče ili pak stvarati predrasude o onome što ne znaju. Tek onda mogu stvoriti vlastiti sud. Susrećući vidioce i svećenike koji ovdje rade, vidim plodove koje vrlo poćtujem i koji me nadahnjuju. Vrlo sam zahvalan što mogu doći. Svjedočit ću za Međugorje. Važno je da svi odgovorimo pa će mir doći k svima. Obećajem svim Međugorskim hodočasnicima i prijateljima Međugorja svoje molitve i blagoslov, a i preporučujem se svima njima u molitve."

POSJET ARGENTINSKOG BISKUPA MEĐUGORJU

Prigodom svog posjeta Međugorju, u veljači 1995., argentinski biskup Rubeirom H. di Monteo je rekao:

"S Međugorjem sam se upoznao čitajući Gospine poruke. Stekao sam dojam da je to Gospin način govora. Neposredni motiv mog dolaska u Međugorje je duboko obraćenje moje dvojice rođaka koje se zbilo prigodom njihova hodočašća u Međugorje. Jedan od njih je bio komunist, a drugi faćist. Upravo ti plodovi su me potakli da dođem u Međugorje, da vidim što se u Međugorju stvarno događa.

Teologija Gospina govora u Međugorju čini mi se zdravom i shvaćam je kao nastavak Fatime. Joć od prošlog stoljeća postoji cjelovit proces Gospina djelovanja: Rue de Bac, Lourdes, Fatima i, prema mome mišljenju, Međugorje kao žarićna točka Gospinih djelovanja kojim nastavlja ono što je započela u Rue de Bacu. Ona poziva na promjenu srca. Ovdje, gdje se danas toliko trpi, gdje je mnogo molitve i toliko pomirenja po sakramentu ispovijedi, ponuđena je mogućnost za to. U Međugorju nalazim dubok duh obraćenja, duh molitve i pokore. Gospine poruke su evanđeoske - molitva, post, obraćenje. Življenjem tih Kristovih poruka mir postaje moguć, a promjena srca kroz molitvu i obraćenje ublažuje božansku pravednost.

Poruke koje dolaze preko Međugorja su poruke nade. Mnoga svjetska zbivanja čine prilike u svijetu gorim. Ja se pouzdajem u nadu koja je nadnaravna, jer samo ljudska nada nije dovoljna."

STAV NADBISKUPA FRANE FRANIĆA O GOSPINIM UKAZANJIMA

Frane Franić poznata je ličnost u životu Crkve u Hrvata. Njegov se glas uvijek slušao sa zanimanjem.

Biskupom postaje 1950. Sudjeluje na II. vat. saboru. Kao nadbiskup upravlja nadbiskupijom Splitsko-makarskom (do 1988.). Ta je nadbiskupija susjed biskupiji u kojoj se nalazi Međugorje.

U službenom glasilu svoje nadbiskupije, "Vjesnik nadbiskupije Splitsko-makarske", 1985. sažeto iznosi svoj stav o Međugorju. Prisjeća se kako je pred Božić 1981. prvi put došao u Međugorje. Želio je svojim očima vidjeti ono o čemu je čitao i slušao. Uvjerio se u nadnaravnost Gospinih ukazanja u župi Međugorje i počeo ih uspoređivati s fatimskim. Kaže da Međugorje baca veliko i novo svjetlo na fatimska proroćtva. Isto tako ono potvrđuje nauku II. vat. sabora o ekumenizmu.