datum: 24.11.2005.
U četvrtak, 24.11.2005., međugorski župljani i hodočasnici obilježili su petu obljetnicu smrti fra Slavka Barbarića molitvom Križnog puta na Križevcu u poslijepodnevnim satima te večernjom svetom Misom i euharistijskim klanjanjem u župnoj crkvi. Istu večer predstavljena je knjiga fra Marinka Šakote «Živjeti srcem» u velikoj župnoj dvorani.
U nazočnosti brojnih župljana i hodočasnika, Križni put na Križevcu, na kojem je fra Slavko umro 24.11.2000. predvodio je fra Ljubo Kurtović. Večernju svetu Misu predslavio je fra Svetozar Kraljević u koncelebraciji s 25 domaćih i stranih svećenika, a euharistijsko klanjanje predvodio je fra Bože Milić.
Propovijed fra Svetozara Kraljevića uz petu obljetnicu smrti fra Slavka Barbarića, 24.11.2005.
Što nam je reći danas na petu obljetnicu fra Slavkove smrti? Nije se lako suočiti s fra Slavkom koji izaziva.
Jedno je sigurno: Fra Slavko ne želi biti biser kojega bismo nosili negdje na uhu, ili ga objesili o lančić, ili kojim bi se ponosili što ga imamo, ili što smo mu bili prijatelji.
On ne želi biti ukrasni biser nama fratrima, svojoj obitelji, svojim prijateljima, niti pak onima što kažu da ga poštuju, niti onima koji njegovo ime nose, niti onima koji ga slave. On ne želi biti suvenir – ne želi biti mrtva uspomena zakopana negdje na policama naših sjećanja.
Fra Slavko je kao plemenita sadnica loze koju marni vinogradar uzima u ruke i zasađuje u vinograd, i nad njom bdije dan i noć, i redovito k njoj se vraća, a za uzvrat loza mu donosi plodove.
Danas, pet godina nakon njegove smrti, na njega gledamo kao na ono sjeme o kojem govori Isus, koje samo onda kad je zasađeno ponovno i ponovno daje nove plodove.
On se otrgnuo od naše ljudske stvarnosti i nikome na ekskluzivan način ne pripada. Samo onoliko koliko slijedimo njegov primjer, koliko ustrajemo na njegovom putu, koliko sudjelujemo u njegovom djelu, koliko smo ga dali drugima - onoliko smo u zajedništvu s njime.
Mi danas ne tražimo u njemu nekoga apstraktnoga, udaljenoga, savršenoga sveca. Ne stavljamo ga sebi pred oči kao neko svjetlo kojim bismo zabliještili oči i sebi i drugima. On je s putnicima putnik, s hodočasnicima hodočasnik, s gladnima gladan, s osamljenima osamljen, s prognanicima i sam prognan.
Kad su se ljudi družili s njime, uz njega su se osjećali dobro. Bili su bez straha iako su znali da nisu pametni kao on, da nisu sveti kao on, da nisu veliki kao on.
S istom pažnjom primao je one s plavom, kraljevskom krvi, kao i one koji su maleni i neugledni stradalnici. Ipak ovdje moram priznati da su njegova slabost bili ovisnici i zarobljenici koji su upali u zamke grijeha.
Promatrajući ga izbliza, gledajući ga kako misli i kako reagira, kako radi i kako donosi odluke i kako je svoj svagdanji život organizirao, zaključujem da je bio čovjek koji je svaki dan bio spreman za novu avanturu dobra. Ničega se nije bojao u nastojanju da čini dobro. Nije se bojao ni vlastitoga stradanja čineći dobro.
Sada, kad razmišljam o tim godinama s njim, jasno vidim da mu se žurilo. Želio je što češće otići na Križevac, što više vremena proboraviti na Podbrdu, što više napisati, što više biti na klanjaju, što više ljudi susresti i što im više pomoći. Kao da je osjećao smrt i želio joj oteti što više onoga što će ona njemu oduzeti.
Nije budućnost čekao praznih ruku i nespreman. Toliko je radio da je izgledalo kao da želi osvojiti čitav svijet dok ima vremena. Čudesno se hrvao s vremenom.
Svaki dan duhovno se naoružavao kako bi - spreman - dočekao tegobe budućih dana.
Dočekivao je hodočasnike s bogatom ponudom duhovnih darova koje je pripremao na Isusovu i Gospinu međugorskom stolu.
Za protivnike bio je težak jer nije znao za kompromise u onome u što je vjerovao. Bio je snažan jer se napajao milostima Božjim u svetim sakramentima, velikom molitvom, neizrecivim elanom za rad na Božjoj njivi.
Jedna važna karakteristika fra Slavkova rada jest da je sve što je počeo raditi ostalo nezavršeno. Nezavršenost njegovih poslova prirodno je stanje svakoga angažiranoga čovjeka.
Njegov rad vapi za kontinuitetom. Ta nezavršenost morala se dogoditi, jer je htio sva područja ljudskih potreba i stradanja dotaknuti, i makar koju ljudsku ranu zaliječiti. Intenzivno se bavio problemima mladih, posebno studenata i ovisnika. Bavio se problemima djece i odraslih, problemima obitelji s brojnom djecom i problemima siromašnih. Bavio se pitanjima materijalne naravi i onim stvarima koje su duboko duhovne i mistične. Praktično, htio je reći: Čovječe, znaj da na svakom području možeš nešto učiniti! Zato čini sve što je dobro i sve što možeš.
Nezavršenost njegovih projekata nije mana, nije nedostatak i nije nikakav njegov propust. To je ljudsko stanje s kojim se svi heroji, velikani, sveci moraju suočiti. Samo oni koji nemaju što raditi, i nisu ništa započeli - oni ništa neće ostaviti nezavršenim. Oni koji ni za što nisu zainteresirani sve su završili. U njih je sve već davno završeno. Kod njih je smrt svake vizije već davno nastupila.
Koliko je toga nezavršenoga Sveti Franjo ostavio braći koja su nastavila njegovo djelo!
A iznad svih, koliko je Krist započetoga i nezavršenoga svojima ostavio? Ljudski govoreći, Krist je otišao, i sve ostavio nezavršenim. Sve je ostavio u rukama apostola i u rukama Majke Marije, u rukama Crkve. Sve je ostavio, a oni su sve nastavili. Upravo kao Krist, kao sveti Franjo, i fra Slavko i svaki dobri čovjek čini što može – i ostavlja svojima sve što je započeto. Zato danas ovdje nije lagano stati pred fra Slavkov lik. Kristovo djelo, djelo Marijino, djelo svetoga Franje, djelo fra Slavka bit će završeni i do kraja ispunjeni s onu stranu vremena, kad budemo jedno s Njime u punini vremena. Sve dok smo u vremenu, izazov stoji pred nama.
Veliki susret našega biskupa mons. Ratka Perića ovdje na vanjskom velikom oltaru, kad je upravo on, naš biskup ispratio fra Slavkove zemne ostatke na groblje, posebno je snažno svjedočanstvo da je fra Slavko čovjek Crkve. Upravo to je naš biskup prepoznao i zato ga je sam htio ispratiti. Dok je otac biskup vodio misno slavlje, priča jedan svećenik - hodočasnik, razmišljao sam o djetinjstvu na Čerinu, sjemeništu, teologiji, svećeničkom radu u Čapljini i Mostaru, tolikim duhovnim vježbama i predavanjima koje je održao za tolike. Kolike je duše oteo iz kandža zla i predao ih Gospodinu u ruke. U njemu je živjela i djelovala Crkva.
Crkvenost svoju fra Slavko je posebno potvrđivao neizmjernom ljubavlju prema Isusu u presvetoj Euharistiji. Temelj njegove crkvenosti jest njegov život u dubokoj vezi s euharistijskim Kristom.
U knjizi «Molite srcem» fra Slavko međugorskim hodočasnicima ostavlja svoju duhovnu oporuku. Evo što kaže:
«Dragi hodočasniče, bogotražitelju! Kad dođeš u Međugorje, pozvan si moliti u crkvi, slaviti Misu, ispovijedati se, klanjati se Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu te moliti na Križevcu i moliti na Podbrdu.
A onda treba se vratiti kući, u vlastiti Jeruzalem, u vlastitu svakodnevnicu! Zaboravi zajednicu u Međugorju i vrati se svojoj zajednici. Sa sobom ponesi mjesta i događaje Međugorja! Kod kuće imaš svoj Križevac, svoj križ i svoje trpljenje. Ostavio si ga kod kuće. I on te čeka. Ali, ne boj se. Uz svoj križ i Križevac u svome domu sagradi malo brdo, Brdo ukazanja, i svoj Tabor.
Onda, pored Brda ukazanja brdo Križevac dobiti će novu boju, bit će ovijen novim mirom i novom nadom.
Sagradi Brdo ukazanja u jednom kutku svoga stana ili kuće. Neka na njemu bude manji križ, svijeća, Sveto pismo, krunica i klecalo. Tu ćeš shvatiti i svoj Križevac, i svoj prolaz, i svoj zalaz. Uz brdo ukazanja, Križevac postaje mjestom uskrsnuća, jer nijedan Križevac nije zato da te uništi, nego da ti pomogne doći do spasenja.
Upamti dobro! Gospa je ozbiljno shvatila Kristove riječi. Ona ide s tobom i na tvoj Križevac, i na tvoju Kalvariju kao što je išla i sa svojim Sinom.» (str. 169 – 170)
To kaže i svjedoči naš fra Slavko.
