datum: 07.09.2021.
UVOD
Dragi prijatelji Mladifesta,
Tema vašega susreta je: „Koje mi je dobro činiti?“ Ova rečenica, preuzeta iz Evanđelja po svetom Mateju (19, 16), nije potpuna, jer Isusov sugovornik, koji postavlja ovo pitanje, dodaje: „…da imam život vječni?“ Osim toga, on se Gospodinu obraća s „Učitelju“. Cijelo pitanje, dakle, glasi ovako: „Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?“ Već u uvodu možemo napomenuti da ovaj čovjek traži smisao svog života, to jest ono, što će mu omogućiti da spozna pravu sreću, čineći ono što je dobro, tj. postupajući ispravno i u skladu s Božjom voljom.
Napomenimo na početku da on ne kaže ono što bi se moglo pomisliti na prvi pogled, naime: „Koje dobro mogu činiti da pomognem drugima?“ To bi bilo jako pohvalno i pokazalo bi njegovu želju da samozatajno služi svom bližnjemu. On ne kaže ni ono što bi mnogi naši suvremenici, na nešto prozaičniji način, osobito u naše vrijeme, bez sumnje mogli reći: „Što moram učiniti kako bih u svom životu uspio, kako bih stekao povoljan društveni položaj, lijepu kuću, luksuzni automobil i najnoviju moćnu računalnu opremu?“ Bio sam u napasti da ove 2021. godine dodam: „…kako bih otišao na izlet u međuzvjezdani prostor“. Vi znate da su si prije nekoliko tjedana dva čovjeka koji žive u raskoši priuštila putovanje u svemir koje je trajalo samo nekoliko minuta, što su neopisivo skupo platili. To je pravi skandal za 2 milijarde i 800 milijuna ljudi, ili gotovo polovicu svjetskog stanovništva, koji žive ispod granice siromaštva, odnosno s manje od 2 dolara dnevno, od kojih 800 milijuna pothranjenih ljudi, prema službenim podacima Organizacije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO).
Isusov sugovornik postavlja se na jednu drugu, mnogo višu razinu, razinu koju bih ja kvalificirao kao „vrhunsku i nenadmašivu“, jer je riječ o „vječnom životu“, to jest o krajnjem cilju svakog ljudskog života u ovome svijetu. I zato njegovo pitanje zanima nas, zato zanima vas, mlade, koji gorljivo tražite smisao svog života, a time i njegovu svrhu. Zašto živimo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Koji je pravi smisao života?
Zatim, čovjek koji se obraća Isusu naziva ga „Učiteljem“. U Evanđeljima, ta riječ primjenjuje se četrdeset i šest puta na Krista Gospodina. „Učitelj“ je onaj tko „poučava, predvodi i vodi druge na putu mudrosti, istine i dobra“… a znate da je sam Isus Istina (usp. Iv 14, 6). U Matejevu Evanđelju čitamo: „Mnoštvo osta zaneseno njegovim naukom. Ta učio ih kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci.“ (Mt 7, 28-29)
Isusov je sugovornik stoga posve svjestan da odgovor ovog jedinstvenog i izuzetnog Učitelja neće biti usporediv ni s jednim drugim, ni s najmudrijim i najdarovitijim ljudima koji su živjeli na našem planetu: ovdje mislim na najveće filozofe onoga vremena, na one iz stare Grčke poput Platona ili Aristotela, ili, u 21. stoljeću, na sve one tjeskobne ljude koji se uzdaju u bezvrijedne učitelje, grozničavo listajući ezoterijske knjige u kojima misle pronaći odgovore na svoju životnu nelagodu.
Tko je ovaj Isusov sugovornik? Sveti Matej kaže da je „mlad“, a svi sinoptici se slažu: Matej i Marko pišu da „posjeduje velika dobra“, a Luka dodaje da je „izuzetno bogat“. Luka bogatstvu dodaje i moć, jer tvrdi da je „uglednik“, to jest jedan od vođa naroda. Dakle, bogat mladić, ispunjen dobrima i obdaren povoljnim društvenim položajem, postavlja Isusu ovo zapanjujuće pitanje o vječnom životu, a mi bismo na prvi pogled rekli da ga to ne bi trebalo toliko zanimati.
Ovaj predgovor zaključujem ukazujući vam na jednu od veličanstvenih meditacija pape svetog Ivana Pavla II. na temu susreta Isusa s bogatim mladićem, ovog ulomka iz Evanđelja koji je više puta komentirao. Prigodom izvanredne Svete godine Otkupljenja 1984., papa Ivan Pavao II. pozvao je 300.000 mladih u Rim na Cvjetnicu i cijeli Veliki tjedan. Papa je mladima cijeloga svijeta uputio Apostolsko pismo, u kojem nadugo razmišlja o Kristovom razgovoru s bogatim mladićem. Tada su pokrenuti Svjetski dani mladih kako bi ovaj uspješan susret postao nešto trajno.
I - Novo rođenje
Postavimo sebi ovo središnje i odlučujuće pitanje, koje postavlja bogati mladić iz evanđelja: on spominje vječni život. Što je, dakle, taj vječni život o kojem on govori? Je li to apstraktan pojam, udaljen od naših momentalnih, čak i najlegitimnijih materijalnih briga, svojevrsni san ili čak mit koji prenose sve religije, kako bi opravdavale ugnjetavanje koje moćnici vrše nad najslabijima, nudeći im bolju budućnost u drugom svijetu koji ne postoji, kako je ustvrdio Karl Marx? To je ona čuvena teorija o „religiji kao opijumu naroda“! A kako doći do tog vječnog života? Svojim zaslugama? Ili posebnim Božjim darom? I ako je tako, u kojoj mjeri svojim dobrim djelima sudjelujemo u postizanju toga obećanog vječnog života?
Da bih odgovorio na ovo ključno pitanje, pozivam vas da sa mnom ponovno pročitate izvještaj o jednom drugom Isusovom susretu, ovaj put s jednim židovskim uglednikom. Nikodem, član Sinedrija, došao je k njemu noću. Ovaj događaj zauzima cijelo 3. poglavlje Evanđelja po svetom Ivanu. Kaže nam da je Nikodema, koji je bio pravedan i pobožan čovjek, zahvatila tajanstvena moć koja je proizlazila iz Isusove osobnosti: njegov nauk i njegov život duboko usidren u Bogu dotakli su ga do dubine duše. On je nesumnjivo bio svjedok nekih čuda, poput onog koje se dogodilo na kupalištu Bethzatha, kad je Isus iscijelio čovjeka paraliziranog trideset osam godina kojemu je naredio: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!“ (Iv 5, 8)
Nikodem, koji je bio i ispravan i skroman čovjek, pozitivno je gledao na Isusovo učenje te ga je i on nazvao „Učiteljem“. Promatrao je ovog fascinantnog čovjeka čija su mu čudesa dala neosporan znak istinitosti njegovih riječi: Nikodem je naslućivao dolazak novoga svijeta, i zato je želio ući u duhovni svemir ovoga čovjeka, Isusa iz Nazareta, koji je izniman i jedinstven, odakle i pitanje kojim započinje ovaj jedinstveni razgovor: „Rabbi (Učitelju), znamo da si od Boga došao kao naučitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.“ (Iv 3, 2)
Drugim riječima, Nikodem ulazi u samu srž problema, a to je pitanje prisnog i osobnog odnosa između tog čovjeka, Isusa i samoga Boga. Danas bismo rekli da postavlja temeljno pitanje, pitanje pravog identiteta Isusa kao pravog čovjeka i pravog Boga, i možemo ustvrditi da je kasnije ovaj noćni razgovor urodio plodovima milosti i obraćenja, jer, kao što znate, upravo će taj isti Nikodem, član Sinedrija, stati u Isusovu obranu, podsjećajući ostale članove Velikoga vijeća na sljedeće pravilo: „Naš Zakon ne sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša“ (Iv 7, 51). Nikodem će biti fizički prisutan, kasnije, na Veliki petak, kad je taj isti Sinedrij, predvođen velikim svećenikom Kaifom, Isusa osudio na smrt zbog hule. Poslije je Nikodem iskazao vrlo dirljivu čast Otkupitelju čovječanstva donoseći za pokop Krista Spasitelja „oko sto libara smjese smirne i aloja“ (Iv 19, 39).
I evo Isusovog zapanjujućeg odgovora: „Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!“ (Iv 3, 3) što znači, dodaje, da „ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje. Što je od tijela rođeno, tijelo je; i što je od Duha rođeno, duh je.“ (Iv 3, 5-6) To znači da ono što želiš, dragi Nikodeme, a to je postići vječni život, nije moguće ako se oslanjaš isključivo na vlastite snage.
Doista, čovjek je „od svijeta“: ako misli samo svojim snagama, koliko god njegove misli bile duboke, pa čak i genijalne i vrtoglave, čovjek uvijek ostaje na razini svijeta. Stoga mu treba nešto drugo, druga dimenzija koja može doći samo izvan njega, od Boga. Potreban mu je novi početak, potrebni su mu novi temelji na kojima može graditi cijelu svoju egzistenciju.
Isus ovdje postavlja načelo novog života na koji je svaki čovjek pozvan roditi se. Suočen s Nikodemom koji ne razumije jer uzima Isusove riječi doslovno, Isus ide dalje i precizira da govori o novom rođenju koje se ostvaruje dolaskom Duha Svetoga Stvoritelja u dušu onoga tko želi postići vječni život. Duh Sveti, čiji dolazak u našu dušu zazivamo pjevajući himan „Veni Creator Spiritus“ („Dođi Duše Stvoritelju“) oslobađa nas granica našega prvog rođenja, od kojeg čini materijal za „ponovno rođenje“. Kao što kaže liturgija Pedesetnice: „Pošalji Duha svoga, Gospodine, i sve će se ponovno stvoriti, i obnovit ćeš lice zemlje“.
Ovo novo rođenje ima ime: „Caritas“ ili „Ljubav“: to je Božja Ljubav koja je Duh Sveti, treća Osoba Presvetoga Trojstva. On, Duh Sveti, stvara novo biće polazeći od prirodnog dolaska na svijet kod prvog rođenja svakog čovjeka. I imajte na umu da je Duh Sveti to učinio prije svega na dan Navještenja, kada je po njemu Gospodin Isus, Riječ Božja, postao čovjekom u prečistoj utrobi Blažene Djevice Marije. A vjerom, dakle Otkupljenjem koje je ostvario Krist, svaki čovjek može primiti ovaj dar novog rođenja koji se zove „vječni život“.
Zbog toga Isus na kraju svog razgovora s Nikodemom kaže: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“ (Iv 3, 16-17)
II – Krštenje
Naše razmišljanje o vječnom životu ne zaustavlja se na tvrdnji da se moramo, po Duhu Svetom, ponovno roditi na novi život, iskusiti „ponovno rođenje“ ili novo rođenje o kojem je Isus govorio Nikodemu. Moramo ići dalje postavljajući pitanje „kako“ steći vječni život. Isus nam daje odgovor vlastitim primjerom.
Evanđelje svetoga Marka započinje izvještajem o Isusovu krštenju po njegovu rođaku svetom Ivanu Krstitelju, kako bi se naglasila njegova iskonska važnost. Isusovo krštenje je poput portala velikih gotičkih katedrala, ukrašenih izrezbarenim timpanonom koji predstavlja Krista Suca ili Pantokratora. To su vrata kroz koja se mora proći da bi se pristupilo svetištu, to jest otkrivenju spasenja koje je ostvario Krist. Markovo Evanđelje nam kaže: „Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskoga i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Mk 1, 9-11).
Ovaj tekst sadrži ono što čini bitni element sakramenta krštenja: doista, Presveto Trojstvo – Otac i Sin i Duh Sveti – zazivamo riječima: „Ja te krstim u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“. Toliko o obliku sakramenta. Što se materije tiče, to je sveti Ivan Krstitelj najavio kad je prije Isusova krštenja ustvrdio: „Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.“ (Mk 1, 8).
Voda je, dakle, materija sakramenta: ljudi su u njoj oduvijek prepoznavali simbol života i smrti. Gospodin Isus usvojio je tu simboliku prisutnu u Starome zavjetu, od vode onih prvih trenutaka stvaranja (usp. Post 1, 2) do vode općega potopa (usp. Post 7, 1-24) i žive vode koja izvire s desne strane jeruzalemskog hrama prema istoku, u viziji proroka Ezekiela (usp. Ez 47, 1-12), a Isus je u to unio otajstvo prisutnosti i djelovanje Duha Svetoga.
No, ima i nešto više: u svojoj prvoj poslanici sveti Ivan krštenju dodaje još jedan element, bez kojega bi ono bilo tek simbol: osim vode i Duha Svetoga, tu je i krv, krv otkupljenja, krv Isusove smrti na križu. Ivan kaže: „On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina. Jer troje je što svjedoči: Duh, voda i krv; i to je troje jedno.” (1 Iv 5, 6-8).
Krv koju je prolio Krist Otkupitelj stoga je treći neodvojivi element krštenja. Doista, apostol i evanđelist sveti Ivan, učenik kojeg je Isus ljubio, svjedočio je Gospodinovoj smrti. To je povijesna činjenica! U svom evanđelju napisao je: „Jedan od vojnika kopljem mu probode bok i odmah poteče krv i voda. Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli.“ (Iv 19, 34-37).
Sveti Ivan pridaje veliku važnost Isusovu probodenu boku, šikljanju krvi i vode iz Presvetog Srca Kristova. Kako bi podcrtao povijesnost ovoga događaja, kaže da govori o onome što je vidio. Otkriva i svoju namjeru: svjedočiti. Ovaj znak krvi možemo otkriti već u epizodi svadbe u Kani: voda pretvorena u vino najavljuje vino pretvoreno u Krv Kristovu u sakramentu Presvete Euharistije.
U svom govoru nakon umnožavanja kruhova, Isus je otkrio da treba jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv kako bi se imalo udjela u životu Kraljevstva Božjega. Mnoštvo i većina učenika bili su skandalizirani Isusovim riječima: kako jesti njegovo tijelo i piti njegovu krv? Ali Isus inzistira: „Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.“ (Iv 6, 53-54).
Bez Duha Svetoga nemoguće je prihvatiti ovu istinu vjere! Mi sakramentalno pijemo Krv Kristovu! Sada još bolje razumijemo vezu između krvi i Duha Svetoga. U misi Duh Sveti zazvan nad kruh i vino pretvara hostije u Isusovo Tijelo i Krv. Ta ista Isusova Krv, nerazdvojno povezana s Duhom Svetim, djeluje u duši krštenika tako da on, položen u grob s Kristom, uskrsava na vječni život. To izražava sveti Pavao u svojoj poslanici Rimljanima: „Jednom umrli grijehu, kako da još živimo u njemu? Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću. […] Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.” (Rm 6, 2-5.8).
Sveti Ambrozije Milanski razvio je ovaj aspekt Otajstva Otkupljenja primijenjen na krštenje u ovom predivnom tekstu: „Bez zazivanja križa Gospodinova, voda nije ni od kakve koristi za spasenje; ali kad je posvećena otajstvom križa koji daje spasenje, sva je spremna za pružanje duhovne kupke i napitka spasenja… Zato ste pročitali da u krštenju postoje tri svjedoka koji se okupljaju u jedno svjedočanstvo: voda, krv i Duh Sveti. Jer, ako isključite samo jednoga, sakrament krštenja nestaje. Jer što je voda bez Kristova križa? Običan element bez sakramentalnog značaja… Katekumen također vjeruje u križ Gospodina Isusa, kojim je bio obilježen, ali ako nije kršten u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, ne može primiti oproštenje svojih grijeha, niti primiti dar duhovne milosti.“ (Sveti Ambrozije Milanski, Traktat o otajstvima, usp. Božanski časoslov, Služba čitanja, utorak i srijeda 15. tjedna u godini.)
III – Vjera
Biti rođen od Boga po krštenju je, dakle, polazna točka. Krštenik zatim mora kroz cijeli svoj život provoditi ono što je primio: ova klica života predodređena je za razvoj i sazrijevanje kako bi donijela mnoge plodove svetosti. Novokrštenik je rođen od vode, krvi i Duha Svetoga; on je dijete Božje, no tek mora postati pravi Božji sin ili kći svjedočeći autentičan kršćanski život. I tu se pojavljuje posljednji izraz koji je predmet naše meditacije o vječnom životu: vjera.
Doista, prema svetom Pavlu, ljubav, plod Duha Svetoga, koja se izlila u dušu krštenika, stavlja vjeru u djelo, čini je aktivnom jer „vjera je ljubavlju djelotvorna“ (usp. Ga 5,6), kaže sveti Pavao u poslanici Galaćanima. Kako bismo u potpunosti razumjeli blisku vezu između vjere i vječnog života, dovoljno je navesti ritual krštenja novorođenčadi. Evo što roditelji odgovaraju službeniku Crkve u početnom dijalogu u sakramentu: Na pitanje: „Što tražite od Crkve Božje?“ oni odgovaraju: „Vjeru“. Zatim, na sljedeće pitanje: „Što vam donosi vjera?“, oni odgovaraju u djetetovo ime: „Život vječni“.
Pitat ćete me što je vjera? To je središnje pitanje jer živimo u svijetu koji, kako su papa Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. već mnogo puta rekli, „živi kao da Bog ne postoji“, odakle i inicijativa pape Benedikta XVI. da se 2012.-2013. slavi kao Godina vjere, što je ovako predstavio u homiliji mise otvaranja, 11. listopada 2012.:
„Posljednjih desetljeća došlo je do duhovnog „opustošenja“. Što bi mogao značiti život, svijet bez Boga, mogli smo naslutiti već u vrijeme Drugoga vatikanskog sabora kroz određene tragične stranice povijesti, ali danas to nažalost vidimo svaki dan oko sebe. Širi se praznina. Ali upravo iz iskustva ove pustinje, ove praznine, možemo iznova otkriti radost vjere, njezinu vitalnu važnost za nas muškarce i žene. U pustinji ponovno otkrivamo vrijednost onoga što je bitno za život; u suvremenom svijetu znakovi žeđi za Bogom, za konačnim smislom života su nebrojeni, iako se često izražavaju na implicitan ili negativan način. A u pustinji su prije svega potrebni ljudi vjere koji primjerom svog života pokazuju put prema Obećanoj zemlji i tako održavaju budnom nadu. Proživljena vjera otvara srce milosti Božjoj koja oslobađa pesimizma. Danas više nego ikad evangelizirati znači svjedočiti novi život, preobražen po Bogu, i tako pokazivati put… Ovako možemo razmišljati o ovoj Godini vjere: to je hodočašće u pustinje suvremenog svijeta, na koje moramo uzeti samo ono bitno: ni štap, ni torbu, ni kruh, ni novac, ni dvije haljine – kaže Gospodin svojim apostolima kad ih šalje (usp. Lk 9,3) - nego Evanđelje i vjeru Crkve čiji su blistavi izraz dokumenti Drugoga vatikanskog sabora, kao i Katekizam Katoličke Crkve“.
Papa Benedikt XVI. tada je opisao zlo našeg dvadeset i prvog stoljeća i predložio lijek za ovo otpadništvo koje, poput gube, izjeda duše naših suvremenika, ali i naših sekulariziranih društava, ostavljajući ih duhovno prazne. Doista, dragi mladi, svi vi poznajete ljude koji nemaju vjeru ili su vjeru manje-više napustili, i susrećete ih svaki dan u svojim obiteljima, među prijateljima, u školi, na poslu, u dokolici… Ali, koliko krštenih, koji tvrde da imaju vjeru, svake nedjelje odlaze na misu, redovito odlaze na ispovijed i mole se svaki dan? Koliko kršćana pristaje sinovski prihvatiti cjeloviti nauk Crkve, uključujući i onaj koji se tiče morala? Osim toga, svatko od vas je bez sumnje na svoj način proživio prijelaz s dječje vjere na vjeru odrasle osobe, što često odgovara krizi adolescencije…
Kako bismo napredovali u spoznaji teološke krjeposti vjere, moramo se najprije osloboditi lažne ideje o vjeri. Htio bih navesti jednu nejasnoću u pogledu predmeta vjere: mnogi su kršćani uvjereni da se vjera svodi na uvjerenje da Bog i Isus iz Nazareta postoje.
IV – Vječni život i vjera
Pođimo korak dalje u produbljivanju naše vjere. Možemo reći da je vječni život već počeo, budući da nam je već dan krštenjem. Međutim, uskrsnuće tijela tek dolazi. Ostvarit će se u svima na kraju vremena, kad se Isus vrati u slavi suditi žive i mrtve. Krštenje nas uvodi u otajstvo Kristove smrti i uskrsnuća. Ovaj će se krsni život ispuniti na dan našeg uskrsnuća kada ćemo, po Isusu i u Duhu Svetom, doći do savršene spoznaje Presvetoga Trojstva i savršeno ćemo biti u Bogu.
Isus se obraća svome Ocu i kaže: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao – Isusa Krista.“ (Iv 17, 3) Ali poznavanje u židovskom mentalitetu nije tek konceptualno znanje. U biblijskom jeziku poznavati znači više nego znati; to znači dijeliti isti život, u našem slučaju Božji život. Poznavati Boga, imati vječni život, stoga je moguće već na ovome svijetu kad potpuno živimo vjeru, nadu i ljubav.
Obratiti se Kristu, vjerovati, nadati se, ljubiti, prekinuti s grijehom, odreći se samoga sebe već danas je put do vječnog života. To znači biti kršten u Kristovu smrt i uskrsnuće: to znači naučiti ljubiti i davati sebe kako bismo već sada krenuli putem sebedarja, putem ljubavi koja beskrajno nadilazi život na ovoj zemlji i koja će se ispuniti kroz našu smrt i naše uskrsnuće. Tako možemo razumjeti odredište duša koje odlaze u Raj, Čistilište ili Pakao.
U Nebu poznati i nepoznati sveci žive s anđelima. U Čistilištu se događa pročišćavanje od svakog traga grijeha, sebičnosti i zatvaranja u sebe koji još postoje u trenutku smrti. Konačno, Pakao gdje u društvu demona ili palih anđela, borave prokleti koji su svojevoljno i kategorički odbili ljubiti Boga, jer svaki je čovjek stvoren slobodan i može odbiti zajedništvo i život s njime koje mu Bog nudi.
No, samo Bog poznaje čovjekovo srce i svakome u svakom trenutku, sve do osobnog suda nakon tjelesne smrti, nudi neophodnu i dovoljnu milost da pozitivno odgovori na njegovu Ljubav. Međutim, ovaj osobni sud koji će svatko iskusiti pred Kristovim licem u trenutku svoje smrti, još nije kraj. Isus nam kaže: „Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba” (Mk 13, 26-27). To je posljednji sud. I Isus dodaje: „A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac” (Mk 13, 32). To ne zna čak ni Sin, jer to Isus nije došao otkriti. Samo Otac zna ovaj Dan.
Stoga nema smisla slušati lažne proroke ili lažne mesije koji najavljuju ovaj dan Gospodnji dajući određeni datum. Na taj dan, Dan Gospodnji, sve stvoreno i svaki događaj u povijesti Spasenja bit će vidljivi. Točnije, svako biće će se vidjeti na mjestu koje je zauzelo u planu Spasenja. Tada možemo govoriti o novom Nebu i novoj Zemlji.
Nakon zemaljskog života – ovog života koji je jedinstven i koji se ne ponavlja, suprotno onome što vjeruju sljedbenici reinkarnacije – Bog će nas sve uskrisiti u Posljednji dan, kao što je već učinio za svog Sina Isusa Krista, pravog Boga i pravog čovjeka, prvorođenca od mrtvih, kao što je već učinio s Blaženom Djevicom Marijom u njezinom Uznesenju koje ćemo slaviti za nekoliko dana, 15. kolovoza.
V – Kristov svjedok
Dakle, vječni život se stječe svjedočenjem Krista. Riječ „svjedok“ dolazi od grčke riječi „martyr“ što znači mučenik. Mi znamo da se mučeništvo, u nasljedovanju Krista, pojavljuje kao veliko djelo ljubavi i kao odgovor na neizmjernu Božju Ljubav. Konstitucija o Crkvi Drugoga Vatikanskog sabora Lumen Gentium kaže: „Zato mučeništvo, po kojemu učenik postaje sličan Učitelju koji je slobodno primio smrt za spas svijeta i s njim se izjednačuje u prolijevanju krvi, Crkva smatra kao osobit dar i najveći dokaz ljubavi.“ (Lumen Gentium, br. 42).
Crkva je uvijek naučavala da oni koji zbog vjere podnesu smrt, a nisu primili krštenje, kršteni su svojom smrću za Krista i s njim. To krštenje krvi donosi sve plodove krštenja, iako nije sakrament (usp. KKC, br. 1258). Sveti Ivan Zlatousti objašnjava što je to krštenje krvi: „I nemojte se čuditi što mučeništvo nazivam krštenjem, jer Duh Sveti tada silazi s obiljem svojih milosti; budući da je to oproštenje grijeha, duša je pročišćena na čudesan, nevjerojatan način; i kao što su oni koji su kršteni oprani vodom, tako su mučenici oprani vlastitom krvlju.“ (Sveti Ivan Zlatousti, Panegirik sv. Luciena; 7. siječnja 387. godine).
U Knjizi Otkrivenja svetoga Ivana, kad je riječ o mučeništvu, govori se o „kruni života“: „Ne boj se onoga što ti je trpjeti! Evo, Sotona, će neke od vas baciti u tamnicu da budete iskušani. Bit ćete u nevolji deset dana. Budi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života.“ (Otk 2, 10). Ova je kruna namijenjena svim krštenim vjernicima, ali se posebno nudi onima koji pate, koji trpe progonstvo za Isusa, često čak i do smrti.
Povodom Velikog jubileja 2000. godine, papa sveti Ivan Pavao II. pozvao je kršćane da otvore oči za mučenike našega doba. U Koloseju 7. svibnja 2000., tijekom Ekumenske komemoracije svjedocima vjere dvadesetoga stoljeća, poljski papa podsjetio je da iskustvo mučenika i svjedoka vjere nije svojstveno samo ranim danima Crkve, nego da je to obilježje svakog razdoblja njezine povijesti. Zatim je istaknuo kako je tijekom dvadesetog stoljeća, možda i više nego na početku kršćanstva, bilo neizmjerno mnogo onih koji su svjedočili vjeru usred patnji koje su podnijeli na herojski način. Pretrpjeli su stare i nove oblike progona, iskusili su mržnju i isključenost, prezir i odbacivanje, nasilje i ubijanje. Dvadeseto stoljeće poznaje strahote dvaju svjetskih ratova, koncentracijskih logora, genocida…
Dragi mladi koji ste ovdje, da biste u potpunosti razumjeli što znači biti svjedoci Krista, morate uzeti mučenike kao primjere i zagovornike, te ponovno pročitati povijest mučenika našeg doba razmišljajući o ovim riječima iz Apokalipse svetog Ivana: „Nakon toga vidjeh: eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iz glasa: "Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!" [… ] I jedan me od starješina upita: "Ovi odjeveni u bijele haljine, tko su i odakle dođoše?"“ (Otk 7, 9-10.13) Knjiga Otkrivenja nam odgovara: „Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj“ (Otk 7, 14).
To su svi oni koji se u naše vrijeme nisu odrekli svoje vjere unatoč patnjama, prijetnjama i progonima; to su oni koji su vjerovali da Spasenje pripada našem Bogu. Oni žive u različitim zemljama, govore različitim jezicima: toliki narodi, tolike Crkve su trpjeli i još uvijek trpe zbog svetoga Kristova imena. Oni deportirani zbog Imena Isusova iz sovjetskih gulaga, poput onih na Solovskim otocima u Rusiji, danas svjedoče da su sve do 1990. u radnom logoru svjedočili duhovnom preporodu Rusije koji vidimo danas, i koji nalikuje rođenju prvog kršćanstva; oni su jasno vidjeli jedinstvo Crkava u liku biskupa, svećenika i katoličkih i pravoslavnih vjernika ujedinjenih u patnji za ljubav Krista Gospodina našega. Logori i psihijatrijske klinike u koje su komunistički režimi zatvarali svoje protivnike i dalje postoje: u Kini, Sjevernoj Koreji, Laosu… Tu su i nebrojene žrtve nacizma, među kojima i sveti Maksimilijan Kolbe, koji je u paklu Auschwitza tražio da njega umjesto jednoga oca obitelji zatvore u bunker gladi. Ovog velikog poljskog mučenika slavit ćemo 14. kolovoza, uoči blagdana Velike Gospe.
Tu su i misionari, od kojih ću navesti samo jedan od mnogih primjera: 1995. godine šest talijanskih časnih sestara Kongregacije Siromašnih sestara iz Bergama umrlo je od epidemije virusa ebole u Kongu. Htjele su ostati s bolesnicima kako bi im pomagale i liječile ih. Jedna od njih, sestra Dinarosa, izjavila je: „Ostajem, jer moja je misija služiti siromašnima, poput Isusa, mog Učitelja i Gospodina. Ovdje sam da idem njegovim stopama…“
Ostanimo još malo u Africi, na kontinentu s kojega dolazim Želio bih navesti još i posljednji primjer kao ilustraciju jednog drugog oblika mučeništva, mučeništva zbog etničke mržnje: 30. travnja 1996. u Burundiju, koji je bio rastrgan građanskim ratom između Huta i Tutsija, četrdeset sjemeništaraca koji pripadaju tim dvjema etničkim skupinama zajedno su pobijeni u sjemeništu u Buti. Njihovi krvnici zatvorili su ih u istu sobu, zatim su zatražili da se podijele između Huta i Tutsija, ali su oni to odbili tvrdeći da su prije svega kršćani i da ih je krštenje sjedinilo u Kristu.
Dragi mladi, postavljam vam ovo pitanje: „Želite li prigrliti baštinu ovih mučenika pod znakom križa i uskrsnuća?“ To je lijepa borba vjere koju ćete morati voditi i koju mnogi od vas već vrlo hrabro vode. Pogledajmo zajedno koji su elementi ove borbe: suočena s arogancijom Golijata financijske i medijske moći, koji je teško naoružan i zaštićen oklopom svojih lažnih izvjesnosti i novih zakona protiv života, Katolička Crkva XXI. stoljeća, barem na Zapadu, a sve više i u zemljama istočne Europe, nalikuje malom ostatku o kojem govori Sveto pismo.
Doista, Katolička Crkva, poput Davida, ima samo mali kamenčić Evanđelja Života i Istine, pa ipak, po vašem svjedočenju, ona je u stanju udariti diva u glavu i srušiti ga. David je bio mlad i, poput vas, morao je osjetiti vlastitu slabost, nedostatak iskustva i svoju krajnju nemoć, a ipak nije oklijevao suočiti se s Golijatom, tim čudovištem oholosti, sa svojim malim kamenom poniznosti kao jedinim oružjem. Zapravo – i vi to dobro znate – riječ je o bitci, gorkoj i odlučujućoj, koja će biti duga i slična onoj konačnoj koju opisuje posljednja knjiga Biblije, Knjiga Otkrivenja, koju smo već citirali u vezi s mučenicima.
Riječ je, dakle, o opstanku samoga čovječanstva. „Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova“ (usp. Otk, 12, 3), prototip ove kulture smrti koju su u svom naučavanju osudili sveti Ivan Pavao II i njegovi nasljednici, stoji pred trudnicom, spreman proždrijeti dijete pri rođenju, proždrijeti i „nas“, jer mi smo djeca Božja od našega krštenja. Zmajev „rep povlači trećinu zvijezda nebeskih - i obori ih na zemlju“ (Otk 12, 4). On je simbol demonskih moći koje danas dominiraju svijetom.
Budimo svjesni da Crkva opet, a to joj se u njezinoj dugoj dvije tisućljetnoj povijesti događalo vrlo često, predstavlja posljednji bedem protiv barbarstva: ovdje više nije riječ o poganskim barbarima prvih stoljeća koji su osvojili Rimsko Carstvo ni o borbi papa dvadesetoga stoljeća – od Pija XI. do svetog Ivana Pavla II. – protiv raznih totalitarizma koji su okrvavili Europu i ostatak svijeta. Riječ je o užasno učinkovitom, laboratorijski aseptiziranom barbarstvu, što ga javno mnijenje gotovo i ne primjećuje, budući da su ga Golijati financijske i medijske moći anestezirali, opili i učinili nesvjesnim.
Da, to je doista borba… na život i smrt: kad to ne bi bio slučaj, zašto bi se zakonima koji onemogućuju njihovo djelovanje u korist nerođene djece stalno suprotstavljalo onima koji brane ljudski život, onima koji odbijaju pobačaj, i to u ime pogrešnog shvaćanja slobode žene koja bi, po mišljenju zagovornika tog odvratnog zločina, trebala slobodno raspolagati svojim tijelom prezirući život djeteta koje nosi u sebi? Bolno smo svjesni da javno mnijenje prečesto ostaje inertno i ravnodušno prema toj ključnoj obvezi obrane nerođenog djeteta.
Osim moralnog aspekta koji nam zabranjuje nanošenje štete bilo kojem ljudskom životu, posebno kad je nedužan i bez obrane, zaštita embrija nužni je uvjet za izlazak bilo koje civilizacije iz barbarstva našega doba i osiguranje budućnosti našeg čovječanstva. Najimpresivniji klinički znak koji ukazuje na to da idemo prema ponoru i rupi bez dna je dramatično povećanje odbijanja života. Čovjek u potrošačkom društvu postaje sve manje osjetljiv na sveto poštovanje ljudskog života. On više ne shvaća da ljudska osoba može biti nešto apsolutno i da posjeduje sveto dostojanstvo kojim nemamo pravo manipulirati kako hoćemo.
I zato se borba za život također odnosi na lažni i skandalozni homoseksualni „brak“ koji je ozakonjen u mnogim zapadnim zemljama, na zastranjivanje koje predstavljaju asistirana medicinska oplodnja i surogat majčinstvo, kao i na delirantnu i smrtonosnu „rodnu teoriju“, da ne govorimo o transhumanizmu, koji je uistinu zastrašujući: koliko ćemo daleko ići u ovom silasku u pakao? Doista, s transhumanizmom to znači da će „poboljšano čovječanstvo“ značiti trijumf eugenike i odabira najboljeg genetskog kapitala među svim bićima kako bi se stvorio idealni nadčovjek. Doista, transhumanizam će, zahvaljujući tehno-znanostima, ostvariti prometejski san nacizma. Kao i u nacizmu, hoće li postojati rasa gospodara? Ako da, po kojim kriterijima? I što će se u tom slučaju učiniti s „pod-ljudima“, prema nacističkoj terminologiji, čiji će rad zamijeniti strojevi? Ova pitanja su zastrašujuća i od njih se ledi krv u žilama.
U enciklici Evangelium Vitae, papa sveti Ivan Pavao II. izjavio je da se „suočavamo sa stvarnošću… koja se može smatrati stvarnom strukturom grijeha, koju karakterizira prevladavanje kulture koja je suprotna solidarnosti, koja se u mnogim slučajevima predstavlja kao prava „kultura smrti“… Svojom bolešću, svojim nedostatkom, jednostavnije rečeno samom svojom prisutnošću, onaj koji dovodi u pitanje ugodu ili životne navike imućnijih postaje neprijatelj od kojeg se treba obraniti ili kojega treba ukloniti. Na taj se način stvara svojevrsna zavjera protiv života“ (Sveti Ivan Pavao II.: Evangelium Vitae, 25. ožujka 1995., br. 12).
A papa Franjo sa svoje strane otvoreno imenuje „kulturu otpada“ koja se „ne odnosi samo na hranu ili suvišna dobra koja bacamo u otpad, već često i na sama ljudska bića, koja su „bačena“ kao da su „nepotrebne stvari“ i dodaje: „Užasava nas i sama pomisao da djeca, žrtve pobačaja, nikada neće vidjeti svjetlo dana“ (Papa Franjo: Govor diplomatskom zboru akreditiranom pri Svetoj Stolici, 13. siječnja 2014.). Tako nas papa Franjo poziva na opću mobilizaciju za život.
VI - Kršćanski brak, put svetosti i sreće
I konačno, posljednja bitna točka: najbolje oružje u borbi za vjeru sastoji se u svjedočenju za život. Da, kao što je već rekao papa sveti Pavao VI., svijet od vas očekuje više od riječi; želi vidjeti svjedoke Lijepe Ljubavi u skladu sa svetom Božjom Voljom, svjedoke braka. Zato, dragi mladi, budite sretni što ćete živjeti prave zaruke, bez prethodnog zajedničkog života, kako biste se dobro pripremili za ovaj jedinstveni dan definitivnog „da“ koje ćete izreći kad se vjenčate.
Podsjetimo se ukratko što je sakrament braka: on znači sjedinjenje Krista i Crkve. On supružnicima daje milost da se ljube onom ljubavlju kojom je Krist ljubio svoju Crkvu na potpun, isključiv i neopoziv način. Milost sakramenta tako usavršava ljudsku ljubav supružnika, učvršćuje njihovo neraskidivo jedinstvo i posvećuje ih na putu u vječni život. (KKC, br. 1661)
Bit sakramenta braka je razmjena pristanka: recipročno dvostruko „da“ koje zaručeni parovi izmjenjuju za cijeli život. Sakrament je vidljivi znak nevidljive stvarnosti. Tako zaručeni par pruža vidljivi znak svoje ljubavi kako bi ona postala slika Kristove ljubavi za njegovu Crkvu, a ta je Ljubav beskonačna, isključiva, konačna i nikada se neće povući. Putem sakramenta braka, Crkva jamči Kristovu prisutnost u bračnome paru.
Ova Isusova nazočnost prisutnost je Ljubavi, radosti, mira i pomirenja tamo gdje odnos ljubavi neizbježno nanosi i rane. Bračni par koji pristane od svojega doma učiniti „Crkvu u malom“ ili „kućnu Crkvu“ postaje jedinstven odraz Božjega lica: vjernost, velikodušan dar života, gostoljubivost, otvorenost prema drugima unatoč svakojakim brigama, duh hvale i radosti, čak i u kušnjama, vjernost savezu usred bračnih poteškoća, ustrajnost i stabilnost u sebedarju, trezvenosti, prihvaćanje siromaha…: to su glavne značajke bračne svetosti, koju svaki kršćanski dom utjelovljuje na drukčiji način.
Zato, dragi mladi, odvažite se na avanturu kršćanskoga braka! Crkva postavlja zahtjeve koji su usko povezani s istinskom, odnosno odgovornom bračnom ljubavlju. Zbog toga se zalaže za odgovorno očinstvo i majčinstvo odbijajući „svaku radnju koja bi, bilo u očekivanju bračnog čina, u njegovu tijeku ili u njegovim prirodnim posljedicama, imala za cilj onemogućavanje prokreacije ili koristila sredstva za to“ (sveti papa Pavao VI., enciklika Humanae Vitae, 25. srpnja 1968., br. 14.), i zagovara „u odnosu na instinkte i strasti, da njima ovladavaju razum i volja“ (Isto, br. 10).
Riječ je o vrlini čednosti koja „zahtijeva postizavanje gospodstva nad sobom, što je odgoj za ljudsku slobodu“ kaže Katekizam Katoličke crkve (KKC, br. 2339). Doista, čednost je moralna vrlina. Ona je i „Božji dar, milost, plod Duha. Onomu koji je vodom Krštenja nanovo rođen Duh Sveti daje da nasljeduje Kristovu čednost“ (KKC, br. 2345). Sjetimo se također da među teškim grijesima koji su suprotni čednosti moramo navesti masturbaciju, blud, pornografiju i homoseksualne prakse – inzistiram na riječi „prakse“ – koje treba razlikovati od sklonosti koje mogu utjecati na određene ljude (usp. KKC, br. 2396).
Ne poričem da se ovi zahtjevi suprotstavljaju duhu svijeta i laksističkom načinu života današnjega svijeta. Ali upravo u tome leži bitna točka: naime da se čovjek uistinu ostvaruje samo u onoj mjeri u kojoj zna biti zahtjevan prema sebi. U suprotnome odlazi „vrlo tužan“, poput bogatog mladića iz Evanđelja (usp. Lk 18, 18-25). Kao što je papa sveti Ivan Pavao II. više puta rekao mladima: „Moralna popustljivost ne čini ljude sretnima. Potrošačko društvo ne čini ljude sretnima. Oni to nikada nisu ni mogli.“
A evo što je dodao o vrlini čednosti: „Mladići i djevojke, jako poštujte svoje tijelo i tijela drugih! Neka vaše tijelo bude u službi vašeg unutarnjeg ja! Neka vaše geste i vaš pogled uvijek odražavaju vašu dušu! Štovanje tijela? Ne, nikada! Prezir prema tijelu? Ni to. Nadzor nad tijelom! Da! Preobraženje tijela! Dapače!“ (Sveti Ivan Pavao II., Govor mladima okupljenim u Parku prinčeva u Parizu, 1. lipnja 1980.).
ZAKLJUČAK
Želim zaključiti ovo predavanje ovim pitanjem: „Kako se danas može vjerovati u Boga?“ Pozivam vas da razmišljate o ovoj rečenici svetog Augustina: „Si comprehendisti, non est Deus“, što znači: „Ako si razumio, to znači da to nije Bog“. Doista, ako mislite da ste shvatili tko je Bog, ako ste time ovladali na način kako se pristupa i razumije matematičku formulu ili nuklearnu fiziku, onda to znači da ne govorite o Bogu.
Kao produžetak ove misli htio bih vam pročitati jednu molitvu koja nam dolazi od velikog kršćanskog autora iz 4. stoljeća, svetog Grgura Nazijanskog (329-390), koji je živio u Kapadociji. Ovo će biti moja molitva s vama i za vas:
O Ti, koji si iznad svega, nije li u tome sve što se o Tebi može pjevati?Koja će te pjesma izreći, koji jezik? Nijedna riječ te ne može izreći. Na što će se um vezati? Ti nadilaziš svaki razum.
Ti jedini si neizreciv, jer sve što je rečeno dolazi od Tebe.
Ti jedini si nespoznatljiv, jer sve što se misli proizašlo je iz Tebe.
Slave te sva bića, ona koja govore i ona koja šute.
Klanjaju Ti se sva bića, ona koja misle i ona koja nemaju misli odaju Ti počast.
Sve želje, svi krici vape prema Tebi.
Sve što postoji Tebi se moli,
prema Tebi svako biće koje promišlja tvoj svemir uzdiže himnu šutnje.
Sve što živi, živi u Tebi; po tebi postoji univerzalni pokret.
Ti si cilj svih bića;
Ti si svako biće i nisi nijedno.
Ti nisi samo jedno biće,
Ti nisi njihov skup.
Zoveš se svim imenima, i kako da te zovem,
Tebe jedinog kojega se ne može imenovati?
Koji će nebeski duh moći probiti oblake koji prekrivaju samo nebo?
Smiluj se,
O Ti, koji si iznad svega, nije li to sve što se o tebi može pjevati? Amen.
Dragi mladi, blagoslivljam vas u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.
AMEN.
Ovo je cjeloviti tekst kardinalove kateheze. Uživo, neki su dijelovi bili izostavljeni.
