Chris Rogers (novinar) i Matt Writtle (fotograf) iz Velike Britanije

datum: 17.06.2005.

U lipnju 2005, Chris Rogers (novinar) i Matt Writtle (fotograf, dobitnik nekoliko fotografskih nagrada) došli su iz Velike Britanije da bi napravili foto-reportažu o Međugorju za «Times Magazine». Za Chrisa, to je bilo kao vratiti se kući nakon 15 godina. Matt je u Međugorje došao prvi puta. Višnja Spajić s njima je razgovarala za Radio «Mir» Međugorje.

 

Višnja Spajić: G. Writtle, što vas dovodi u Međugorje?

Matt Writtle: Nisam čuo za Međugorje do prije tjedan ili dva kad me je Chris nazvao preko «Timesa» i upitao da dođem s njim. Ponešto mi je ispričao, i to mi se učinilo vrlo uzbudljivim. Kao novinar, poželio sam doći i vidjeti. Nisam katolik, ali mislim da u Međugorju postoji određena atmosfera. Vidioci su me iznenadili svojom toplinom i prijateljstvom, posebno Jakov, i osjetio sam se povlaštenim što sam im mogao biti tako blizu.

 

Višnja Spajić: A vi, G. Rogers?

Chris Rogers: Bio sam u Međugorju kao petnaestogodišnjak i imao sam divno iskustvo. Tada sam bio školarac na hodočašću, ali sada, 15 godina kasnije, vratio sam se ne samo kao hodočasnik, nago i kao novinar. Za časopis «The Times» pišem članak o tome kako sam se promijenio u tih 15 godina, ali i o tome kako se Međugorje promijenilo. Nešto još važnije bilo je vidjeti hoću li ovdje, kao tridesetogodišnjak, imati isto duhovno buđenje kao kad sam bio momčić. Vrlo je teško pisati o nečemu u što ste osobno uključeni! Osjećam da je jako teško biti ovdje kao hodočasnik i kao novinar! Kad sam prvi put bio ovdje, proveo sam dosta vremena s vidiocem Jakovom. Prigodom mojeg prvog dolaska, on mi je bio inspiracija, jer smo sličnih godina, bio je «cool» i moderan, a ipak tako pun ljubavi prema Bogu i prema Gospi, i nije se bojao o tome otvoreno govoriti. Jakovljeva vjera i međugorsko ozračje promijenili su moj život kad sam imao 15 godina, i to isto se ponovno događa sada kad sam se vratio. Pretpostavljam da riskiram dio svojeg kredibiliteta kao novinara u Engleskoj pišući tako osobnu riču o svojoj vjeri u Boga, i kako su međugorski događaji utjecali na mene, ali osjećam da to moram učiniti. Moj posao kao novinara nije reći da vjerujem u ukazanja. Na meni je jednostavno reći što vidim i što osjećam.

 

VS: Mislite li na rizik zbog vjerovanja u Međugorje ili zbog vaše vjere kao takve?

Chris Rogers: Mislim da je rizik vezan uz oboje. Prelazim sve granice novinarstva pišući o nečemu što mi toliko leži na srcu. Ne samo Bog nego i Međugorje. 

 

VS: Možete li se uopće distancirati od svojih uvjerenja kad nešto pišete?

Chris Rogers: O tome se u ovom članku upravo i radi. Pišem o svojem osobnom putu kao kršćanin, ali i kao novinar. Novinaru treba hrabrosti da bi se osobno uključio u ono što piše, ali to je nešto što želim podijeliti s drugima. U Međugorju se osjećam kao kod kuće. Bio sam 15 godina daleko od kuće i, kad sam sada dolazio, bojao sam se razočaranja. Ali tijekom cijelog ovog tjedna primio sam tolike milosti, uz vidioce i uz fra Jozu, i osjećam da činim Gospino djelo. Moj članak pokazuje Međugorje kako ga ja vidim. Otvorenih očiju i otvorena uma. Neću propovijedati, jednostavno pišem što osjećam i što vidim. A siguran sam da će Mattove fotografije inspirirati milijune!

 

VS: Je li Međugorje poznato u medijima u vašoj zemlji?

Chris Rogers: Mnogi, mnogi katolici u Velikoj Britaniji poznaju i vole Međugorje, ali Međugorje nije onoliko poznato koliko možda mislite. Ovaj članak u «Timesu» doći će do milijuna ljudi koji nikad nisu čuli za Međugorje, i mislim da je to bilo potrebno u Velikoj Britaniji. Neka čitaoci sami odluče što misle o tome, ima li ovdje ukazanja ili ne. Ono što će ih, po mojem mišljenju, najviše potaknuti je ono što ja smatram najvećim međugorskim čudom: čudo koje se događa u hodočasnicima koji dolaze ovamo. Kući se vraćaju s nadom, s nadom za same sebe, za one koje vole, za svijet u koji se vraćaju. Mislim da će mnogi čitatelji «Timesa» htjeti doći u Međugorje da bi našli nadu za sebe. Onima koji žive u Međugorju htio bih reći slijedeće: nastavite primati ljude zbog svih dobrih razloga. Divno je kako obitelji primaju hodočasnike, ali nikad nemojte zaboraviti iz kojeg je to razloga!