Svjedočanstvo dr. Csókaya Andrása na Festivalu mladih, utorak, 2.kolovoza

datum: 03.08.2016.

Dr. Csókay András iz Mađarske svjedočio je u jutarnjem programu Festivala mladih u utorak, 2. kolovoza. „Srdačno vas pozdravljam i s radošću stojim ponovo pred vama nakon devet godina. Vjera naša raste i ja vam želim o tome govoriti, a i o tome ’da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube’, kako nas je apostol Pavao učio. Okružuje nas mnoštvo briga i teškoća. Ovdje sada ne mislim samo na nedavne tragične događaje u Europi. Veća uništavanja od toga čini sotona, koristeći za to zlim opsjednute ljude. Tome nije uzrok ateizam, već se zli dusi rađaju uglavnom iz ravnodušnosti prema Bogu. Tu se stvara ona praznina  gdje se uvlači zlo. Najveće uništavanje je onih 4000 izvršenih abortusa dnevno kod nas u Europi, a u svijetu se svaki dan izvrši 130 000 abortusa. I to mi liječnici činimo. Baš smo kao onaj opsjednuti iz Gerase. Može li se upravljati takvim zlim dusima? Da, može. Sjetimo se Isusa kada su ga zaklinjali da ih pošalje u krdo od 2000 svinja, a  oni izađoše i uđoše u svinje, i krdo se podavilo u vodi. Tada je učenicima rekao: za ovo nije dosta samo molitva, treba i postiti. I ovdje u Međugorju riječi Djevica Marija preko vidjelaca te riječi upućuje nama. Svi mi imamo moć svakodnevnog mističkog doživljaja, kada čujemo, prepoznajemo duboko u nama živog Krista i Djevicu Mariju, naravno ako duboko molimo i postimo. To je stvarnost. Veoma je važno, da naša duhovna iskustva ne govore  ništa novo u odnosu na Evanđelje i  Katekizam. Pomoću križa točno možemo procijeniti odakle nam dolazi taj nutarnji glas, od Isusa ili od nekog drugog. Svi mi možemo biti  na putu zla i postati opsjednuti iz Gerase. I ja sam tako prošao, slobodnom voljom sam napustio vjeru svog djetinjstva i tako sam izgubio duševnu stabilnost i postao izgubljenim sinom. Savjetovao sam činiti  abortus, dodavši tome i grijeh preljuba. Tako sam postao savjetodavac za ubojstvo vlastitog djeteta. Postao sam loš liječnik, živio sam kao loš otac i muž.

 

Moj prvi veliki zaokret bio je u 16. godini života. Onda sam upoznao svoju  suprugu koja je i sada sa mnom. No, kao mladi ljudi tjelesnosti  smo dali prednost pred duhovnošću. Znali smo da to nije ispravno, ali osjećaji su nas nosili, više nismo slušali Isusa. Kao toliko mladih, napustili smo Crkvu, svakodnevnu molitvu. I tako su godine lijepo prolazile, dolazila su djeca, činilo se da je sve u redu. Bio sam poput  sportaša koji je bio dobar u jednom trenutku, ali je propuštao treninge: molitvu i ispovijed. I kada je došlo natjecanje - životne borbe, ispao sam iz igre. I ja sam izgubio, pobijedio me sotona. U dobi od 32 godine zlo me je obuzelo, počeo sam ignorirati obitelj, sakrament braka, dolazile su česte zabave, alkohol, uobraženost, sebičnost liječnika i, kako sam već rekao, pomogao sam ubojstvo abortusom svoga vlastitog djeteta iz svoje krive veze. Padao sam sve dublje i dublje, ostavio sam svoju ženu, djecu, odselio sam od kuće. Kristov tihi glas, glas savjesti, samo je treperio u meni. Osjećao sam se vrlo loše u onom svinjcu koji sam sâm napravio od svoga života.

Htio sam krenuti i  vratiti se u Očevu kuću. Uspio sam nakon puno pokušaja. Oprost sam dobio 7x77puta i napokon sam pao na koljena i mogao sam izreći: 'Gospodine Isuse, smiluj mi se, draga Djevice Marijo, pomozi mi'. Treba samo puno. I dobio sam. Prošlo je puno vremena. Već sam imao 42 godine. Prije 9 godina, kada sam ovdje govorio, svjedočio sam o tome kako me je Gospodin Isus izvukao iz najdublje dubine. Sve to sam dobio zahvaljujući jednom mističnom iskustvu iz 1998. Godine. Moleći ispred jednog velikog križa, vidio sam Gospodina kako mi je klimnuo i kako mi, kao i preljubnici govori: 'idi i ne griješi više'. To je bio moj put u Damask, i moj život  je  postao potpuno osvijetljen. Naš brak se preporodio, vratila se ljubav koja više nikada ne prestaje, jer nas dvoje smo u trojstvu s Isusom. Rodilo  nam se još dvoje djece, iako smo već imali 47 godina. Postao sam uspješan i kreativan liječnik, svi moji izumi, sve moje nove ideje rođene su moleći krunicu. Godine 1998.,  operirajući djevojčicu s teškom ozljedom mozga i moleći tijekom operacije, dobio sam ideju od koje je nastala nova metoda. Metoda je doživjela i međunarodne uspjehe,  djeca s povredama mozga ozdravljala su mnogo bolje. Nakon toga su mi dolazile moje inovacije u moždanoj vaskularnoj kirurgiji. U tim slučajevima lakše je govoriti o nevjerojatnoj moći krunice, gledajući mnoštvo tjelesnih i duševnih ozdravljenja od raznih bolesti, od alkoholizma, od ovisnosti od droge i od učinjenih grijeha protiv braka, obitelji i protiv bližnjega. I sa mnom se to dogodilo. Posve je nešto drugo kada te kao duboko religioznog čovjeka stigne sudbonosni udarac i patnja. Uvijek sam se divio Nicku Vujičiću iz Australije koji je rođen bez ruku i nogu i u svijetu svjedoči o Božjoj ljubavi. Mislio sam da je to divno, ali ne bih se mijenjao s njime. No, onda je došao trenutak u mom životu prije dvije i pol godine, kada bih se mijenjao s njime. Ali Bog mi je i tada pomogao. Sada bih vam želio svjedočit o tome. To je teže.

U vrlo neobičnoj i tragičnoj nesreći, izgubio sam 10-godišnjeg sina, koji je kod prethodnog mog svjedočanstva sjedio tu pored mene. Bio je dječak koji rado moli, ministrira i veoma lijepo doživljava svoju dječju vjeru u Boga. Pohađao je školu, bavio se sportom, folklorom, redovno je učio. Kao i druga djeca, ponekad je bio nestašan i ništa nije upućivalo na to da se ponovo pojavila njegova ranija blaga bolest epilepsije. Ja sam ga našao zimi u našem vrtnom bazenu, utopljenog u 20 cm vode i to na njegov 10. rođendan, na blagdan Svijećnice. Jednosatna očajna reanimacija  bila je neuspješna. Činilo mi se da čujem smijeh đavla, kad sam ugledao male bijele ruke koje su virile iz prljave hladne vode. Isus Krist ni u najvećoj nevolji ne ostavlja. Nakon neuspješne reanimacije nad našim malim umrlim sinom, molili smo krunicu, zahvaljujući da je do sada mogao biti  s nama. Međutim, to je bila samo molitva intelekta i volje. A treća stabilna noga - emocija je nedostajala. Znali smo, supruga i ja da ne treba Boga smatrati odgovornim za to. Ipak, pokušao sam, vršeći reanimaciju, na glas reći: 'Bože, daj da sada on bude mali Lazar ili dječak iz Naima'. Ali shvatio sam nakon nekog vremena da to ne ide baš tako. Bog je stvorio i neizmjerna ograničenja,  posebice dopuštajući dječju smrt. I zato je ta bol strašna nama ljudima. Isusovo obećanje je sigurno da će djeca biti odmah do Njega, jer oni su nevini i dolaze u vječnu sreću, koja se ne može mjeriti zemaljskim radostima.

Gledajući moje stanje, Gospodin mi je pomogao prekrasnim darom. Jednom za vrijeme klanjanja u Budimpeštanskoj bazilici, u Presvetom oltarskom sakramentu ugledao sam Isusa s mojim malim sinom. Isus, kojega sam vidio kao živo lice s Torinskog platna, zagrlio je oko ramena moga sina, a ja sam  čuo Marcikine riječi: 'Tata, dobro vidiš'. I prije sam već bio čuo glas, kada sam s kremiranja nosio malu urnu, prazne duše sam stajao na ulici, a sin mi je doviknuo s druge strane: 'Tata, smiri se, jer ja sam pao u Isusovo naručje, a ne u bazen.' Unatoč svemu tome, kao otac, kao liječnik mjesecima sam se osjećao izgubljenim. Jednom sam igrao tenis s mojim velikim sinom i ugledao sam jednog dječaka, koji je bio sličan mom malom sinu, s kojim sam isto puno igrao tenis. Ponovo sam svoju vjeru osjetio samo na razini uma i volje, bez duhovnosti, emocionalno nisam bio s Isusom. Takvo kršćanstvo je veoma teško i ne može predati radost uskrsnuća. Duboko sam molio, postio. Isus me  opomenuo: 'Zar ne znaš da je sa mnom?' Tolika ljubav je bila u njegovom glasu, ljubav koju nikada nisam osjetio. Ovo je stvarnost, ovo je doživljaj svakodnevne mistike. Moramo sići u svoje najdublje dubine, a za to treba molitva, post, ispovijed, pričest, čitanje Evanđelja, kako to Djevica Marija poručuje ovdje u Međugorju. U međuvremenu moramo izdržati loše misli, nemojmo bježati na površinu. Moramo se frontalno sudariti sami sa sobom. Shvatio sam da govorimo o svojoj vjeri, ali ne možemo ići  putem na kojemu bismo istinski živjeli  s Bogom.

Mi uvijek želimo zadržati vlast i tražimo Kristovu pomoć da to ostvarimo. Mi kažemo: 'Neka bude volja tvoja', ali tako, da naša volja ipak bude na prvom mjestu. Golema je opasnost vjerska oholost koja nas lako obuzima. Ne želim više samo koristiti Isusa, želim bit s Njime, živjeti u Njemu. Mi se ne rastavljamo od  naših  voljenih  koji su umrli, jer mi smo u Kristu  uvijek s njima, treba da su stalno  u našem životu. Stalno prisjećanje na njihovo ime puno nam pomaže. Kao Isusovu molitvu, možemo naučiti: Gospodine Isuse, smiluj se meni grešnom čovjeku. Kako apostol Pavao kaže, neprestano trebamo moliti i sve će biti u našu korist, čak i gubitak svoje djece. Živimo u radosti uskrsnuća, to zračimo. S Isusom i Djevicom Marijom možemo promijeniti svijet“ - kazao je dr. Csókay András. (slike)