datum: 23.01.2006.
Mons. Thomas Msusa, biskup Zombe u Malaviju, boravio je u Međugorju u studenom 2005. S njim je na hodočašće došao i njegov umirovljeni prethodnik mons. Allan Chamgwera, te mons. Remi Joseph Gustave Saint-Marie, biskup u biskupiji Dedza.
Ono što se događa u Međugorju pomaže i Crkvi da napreduje
Pozitivno iskustvo Međugorja potiče vjernike da u okolini u kojoj žive svjedoče drugima što su doživjeli. To iskustvo vjere očituje se u promjeni života, navika, pogleda, a kada to iskustvo toliko potakne vjernike da u svom mjestu izgrade brdo Križevac i crkvu sv. Jakova identičnu onoj u Međugorju, onda to doista možemo nazvati 'čudom'. To 'čudo' niče u maloj državi Malavi na jugu Afrike. Država koja graniči na sjeveru s Tanzanijom, na zapadu sa Zambijom, a na jugozapadu i istoku s Mozambikom, izdužena je oko 500 kilometara u smjeru sjever – jug, a veliki dio istočne granice čini jezero Malawi. Do 1964. godine Malavi je bio britanska kolonija. U prvih trideset godina neovisnosti zemlja je imala prozapadnog i autoritativnog vladara, a od 1994. demokratski izabranu vlast. Od 12 milijuna stanovnika, četvrtina su katolici, 40 posto protestanti, 16 posto muslimani, a ostali su tradicionalisti. Siromašno stanovništvo uglavnom se bavi poljoprivredom, a veliki problem je golemi broj zaraženih i oboljelih od AIDS-a. Župu Međugorje posjetila su trojica biskupa iz Malavija, mons. Thomas Msusa, biskup biskupije Zomba, njegov prethodnik, biskup u miru, mons. Allan Chamgwera i mons. Remi Joseph Gustave Saint-Marie, dijecezanski biskup u biskupiji Dedza. Biskup Msusa, naš sugovornik, najmlađi je biskup u Malaviju, a zanimljivo je da je sin muslimanskog hodže. 'Zbog siromaštva', kaže biskup Msusa, 'odgojili su me i školovali misionari. Moj je otac tako muslimanski svećenik, a ja sam svećenik u Crkvi Isusa Krista'.
Oče biskupe, možete li reći kako živi vaša biskupija, odnosno Crkva u Malaviju?
Crkva u Malaviju stara je oko sto godina. Evanđelje je do nas došlo preko misionara iz Italije, Engleske, Amerike i Njemačke. A sada imamo mnogo svećenika koji potječu iz našeg naroda. Pastoralno smo razvili i jedan program koji se naziva 'Mala kršćanska zajednica' u kojoj se vjernici žele potaknuti da se sami probude u vjeri, a ne da ih potiču misionari ili svećenici. U središtu svega je Sveto pismo, odnosno razmjena Riječi Božje među vjernicima. Ta Riječ dobro je prihvaćena i živi unutar obitelji. Druga stvar koja je jako bitna za našu Crkvu jest pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji. Već su misionari isticali potrebu molitve krunice. Nismo stoga iznenađeni što se obitelji okupljaju i mole krunicu zajedno. To je sličnost i s Međugorjem gdje nas Gospa ohrabruje na molitvu krunice.
Kakav je odnos među vjerskim zajednicama u Vašoj zemlji, te kakva je društveno-socijalna slika društva?
Do prije deset godina u Malaviju je na vlasti bila jedna politička stranka, na čelu s diktatorom. U to vrijeme nitko nije smio kritizirati vlast. No, 1992. godine katolički su se biskupi tajno sastali i napisali jedno kritičko pismo. Bio je to vrlo važan događaj, pismo je bilo revolucionarno, u njemu se kritizirala vlast. Pismo je tajnim putovima bilo proslijeđeno svim biskupijama i župama u zemlji. Naputak je dan svim svećenicima, da se ono pročita vjernicima na nedjeljnoj misi. Kad su to pismo čuli, katolici, ali i muslimani i protestanti, ustali su zajedno. Bio je to začetak demokracije u Malaviju. Nakon dvije godine, 1994. godine za vrijeme demokratskih izbora, izabran je demokratski predsjednik koji je bio musliman. Prvih pet godina njegova vladanja bilo je vrlo dobro i uvijek je pohvalno govorio o Katoličkoj crkvi, jer je uvijek isticao da je izabran zahvaljujući katolicima. Nakon pet godina ponovno je izabran za predsjednika, međutim, u tom mandatu moglo se vidjeti njegovo pravo lice. Dopustio je korupciju, muslimanima je davao visoke pozicije, jednostavno, činio je vrlo loše stvari. Crkva ga je počela kritizirati, a on se okrenuo protiv Crkve. Želio je biti izabran i treći put za predsjednika, međutim, Katolička je crkva s ostalim katoličkim zajednicama učinila da on ne bude izabran. Nije uspio, ali je predložio svog nasljednika, katolika, koji je po izboru došao u sukob sa svojim prethodnikom. Muslimani su stoga počeli govoriti kako Katolička crkva vlada u Malaviju, i počele su nesuglasice između muslimana i katolika. Novi predsjednik jest katolik, ali nema potporu parlamenta. Stoga muslimanska većina u parlamentu želi da se sadašnji predsjednik povuče s dužnosti. No, središnji problem je što u zemlji vlada glad. Stanovništvo uglavnom živi od poljoprivrede. Zadnjih godina bilo je velikih suša, pa je bila veća glad. Pokazatelji kažu da je četiri i pol milijuna ljudi suočeno s problemom gladi, a ako vlast nešto ne uradi pitanje je hoće li ti ljudi ostati živi. Drugi problem je veliki broj zaraženih AIDS-om. Veliki je broj umrlih i veliki broj siročadi koja ostaje iza njih. Treći je problem muslimana koji imaju podršku islamskih zemalja i velike izvore novca. Oni kupuju i daju hranu stanovništvu, ali pod uvjetom da prime islam. Islamske zemlje daju novac i stipendije za školovanje mladima, ali pod istim uvjetom da prime islam. Mladi ljudi, u želji za boljim životom prihvaćaju te uvjete, na žalost.
Zanimljivo je da ste i Vi, Oče biskupe, došli u Međugorje uz pomoć donacije. Uz to, ovo je i Vaš prvi posjet Međugorju. Kako ste doživjeli ovo mjesto?
Davno sam čuo za Međugorje i čitao o njemu kad sam bio sjemeništarac. Moj rektor namjeravao me poslati u Međugorje, ali nije bilo mogućnosti. Tek nedavno sam upoznao jednu gospođu koja vodi Centar Mir Međugorje u Malaviju. Ona me pitala želim li poći u Međugorje i prihvatio sam. Želja mi je bila da ovdje molim, jer u Malaviju imam puno posla pa mi ostaje manje vremena za molitvu. Dolazak u Međugorje bio je pun ushićenja, jer sam vidio hodočasnike sa svih strana svijeta koji su ujedinjeni u molitvi. Oduševljen sam pobožnošću jer vidim da su ljudi ozbiljno shvatili ispovijed, pričest, toliko sam zadivljen da nemam riječi kojom bih opisao ono što osjećam. Sve to nametnulo mi je pitanje zašto je Međugorje tako daleko od Malavija, jer nama je potrebno jedno takvo jako mjesto, a moj narod nema sredstava doći u Međugorje. Razmišljajući na tu nakanu dobio sam odgovor. A on je: ja sam taj koji treba širiti vijest o Međugorju. Druga stvar koju sam doživio su iskustva ljudi koji ovdje dolaze. Čitao sam o tim iskustvima u knjigama, ali sad sam to osobno doživio. To sam osjetio i u svojoj skupini u kojoj su još tri biskupa. Postali smo ujedinjeni, što mi govori da je to dar Božji. Bog nam kroz to govori: vi ste ti koji trebate biti apostoli.
U Vašoj zemlji realizira se jedan zanimljivi projekt. Radi se o izgradnji Međugorskog svetišta u Malaviju. Zašto i od kuda ideja?
Sve je započeo Centar Mira u Malaviju sa svojim vodstvom, govoreći o ovom duhovnom mjestu. Želja je bila da ljudi u Malaviju imaju nešto slično kao Međugorje. Zatim je uslijedio poziv iz Velike Britanije. Javio se jedan bogati poslovni čovjek koji je imao namjeru isti projekt realizirati u svojoj zemlji. Tražio je sličan krajolik kao u Međugorju, ali nije ga uspio naći. Stoga je pitao postoji li slično mjesto u Malaviju, jer ima želju dati donaciju za započinjanje radova. Bilo nam je jasno da Gospa želi da imamo takvo mjesto u svojoj zemlji. Nakon toga išli smo tražiti dopuštenje od našeg nadbiskupa i on je pristao jer je pozitivno gledao na Međugorje.
Možete li reći dokle se stiglo s radovima na izgradnji svetišta?
Postaje križa i križ uz naše brdo, isto kao što je brdo Križevac, već su gotove. Gotovi su temelji crkve koja će biti ista kao međugorska. Donator je s nama na ovom hodočašću i on želi i dalje pomoći u gradnji.
No, Međugorje nije samo onaj vizualni dio, Međugorje je prije svega jedna posebna duhovnost. Kako to prenijeti u Vašu zemlju?
S izgradnjom tog centra samo bi se još više produbila naša duhovnost. Osvjedočio sam se koliko je ona ovdje jaka. Vjerujem da to iskustvo možemo prenijeti u Malavi. Ono što ljudima stvara poteškoću je kako riječ Božju staviti u život. Izgradnjom Centra pomoglo bi se ljudima da prodube svoju vjeru i vrate se k Bogu. S obzirom na to da su katolici u mojoj zemlji rasuti i izloženi napadima, centar bi pomogao da se oni više ujedine.
O Međugorju govorite s posebnim osjećajem. Kako gledate na Međugorje u kontekstu odnosa opće Crkve prema njemu?
Crkva će biti zadnja koja će reći svoj službeni stav o Međugorju, no ono što je bitno je iskustvo koje vjernici imaju u međuvremenu. Ipak, vidim pozitivan stav Crkve, zbog toga što ona ne zabranjuje ljudima dolazak. Naprotiv, dopušta ljudima doći u Međugorje. Neslužbeno se može reći da je Crkva već prihvatila Međugorje, ali službeni ćemo stav morati malo pričekati. Uvijek imam pred sobom riječi anđela kad je Mariji kazao da se ne boji. Ljudi trebaju imati nadu i vjeru. Trebamo prije svega moliti za obraćenje, potaknuti Gospinim riječima, jer ovo što se događa u Međugorju pomaže i Crkvi da napreduje. Ne vjerujem da će Crkva ikada odbiti da se ljudi obraćaju, stoga vjerujem da će Crkva jednoga dana priznati Međugorje.
Kako, Oče biskupe, gledate na poruke koje upućuje Gospa Kraljica Mira?
Kad sam došao u Međugorje i čuo jednog od vidjelaca kako govori o Gospinim porukama spominjući post, molitvu, obraćenje, euharistiju, ispovijed, našao sam se u čudu, jer je to isto ono što je Gospa govorila u Lourdu i Fatimi. To su poruke koje dobivamo iz Svetoga pisma. Uistinu trebamo nekoga tko će nas upozoriti na ono što trebamo živjeti, a Gospa nas podsjeća na poruke koje nam je davno rekao njezin Sin. Ja ne vidim ništa novo u porukama, ali ono što primjećujem je da Gospa iznova i ponovno ponavlja poruke. To je znak da moramo s ozbiljnošću pristupiti svojoj vjeri.
Što želite poručiti za kraj našeg razgovora?
Želio bih zahvaliti župljanima Međugorja na dobrodošlici i ljubaznosti, jer sam i kroz to iskusio da je Gospa ovdje prisutna. Molite za svećenike kako bi mogli rasti u vjeri, te da po Majci Mariji pronađu put do Isusa.
Razgovarao: Dragan Soldo
