datum: 10.03.2007.
Alfons Sarrach rodio se 1927. u tadašnjem slobodnom gradu Danzigu. Odrastao je u njemačko-poljskoj kulturi. 1. rujna 1939. tamo je doživio početak drugog svjetskog rata. Desetoro članova njegove obitelji je zbog protivljenja nacističkom režimu odmah bilo odvedeno u koncentracioni logor. Obitelj ih je slijedila nekoliko mjeseci kasnije. Ti događaji zauvijek su obilježili njegov način razmišljanja.
Devedesetih godina 20. stoljeća objavio je svoju knjigu „Proročki zamah Međugorja“ koju je renomirani međunarodni tisak okarakterizirao kao jedan od najznačajnijih naslova s kraja stoljeća. U knjizi koja je uslijedila, „Međugorska poruka o Bogu koji služi“ predstavljene su temeljne crte jedne nove kulture. Ta je knjiga poticaj za jedan drugačiji način razmišljanja u politici i teologiji, te nudi jednu novu predodžbu o Bogu. (http://www.sarrach.com)
U lipnju 2006., Alfons Sarrach došao je u Međugorje da bi Bogu zahvalio na neočekivanom iscjeljenju od raka. S njim je razgovarala Lidija Paris.
Kako ste se upoznali s Međugorjem?
U Međugorje sam došao 1987. kao skeptik. Sve više ljudi mi je, naime, bilo pristupalo s pitanjem što mislim o Međugorju. Tada sam baš bio radio na jednoj knjizi o nevjernom Tomi koji je bio misionar u Indiji. Proučavao sam egipatsku, rimsku i indijsku antiku, bavio sam se Evanđeljem, i to mi je bilo dovoljno. Ljudi su ipak stalno ponavljali da je zapravo sramota što se ja kao katolički novinar ne zanimam za Međugorje. Moja supruga smatrala je da mi ne preostaje ništa drugo do li otići na lice mjesta. Za Božić 1987. došli smo dakle s naše troje indijske djece. Promatrao sam, i nakon tjedan dana kod mene je došlo do preokreta. Stanovali smo u Miletini kod jedne obitelji koja nam je organizirala susret s Marijom Pavlović. Dugo sam s njom razgovarao i time je led bio probijen. Postalo mi je jasno da je Međugorje nešto sasvim izvanredno, sasvim izvanredno događanje za nadolazeće tisućljeće.
Uvijek sam se puno bavio budućnošću. Nekoliko puta u životu imao sam kao neku intuiciju za stvari koje će se dogoditi. Taj osjećaj me u Međugorju nije puštao: da je Međugorje prekretnica za treće tisućljeće. Nisu me toliko zanimali vidioci, iako sam imao vrlo dubok razgovor s Marijom Pavlović. Vodio sam druge razgovore, na primjer s članovima molitvene skupine, da bih upoznao način razmišljanja koji je uvela Majka Božja. Važne su mi bile reakcije u dušama ljudi koji su sve to proživljavali.
Može li se odgoj koji daje Majka Božja odvojiti od mentaliteta i obiteljskog odgoja ovdje u Hercegovini?
Bilo mi je jasno da je Majka Božja upravo zbog toga ovdje započela svoje djelo. Po mojem mišljenju ovdje u Hercegovini je našla prirodne preduvjete i, čini mi se, najmanje izopačenu obiteljsku svijest. Ovdje je mogla graditi na zdravoj ljudskoj prirodi, što inače u drugim dijelovima Europe više nije bilo moguće. Kaže se da je milost nadgradnja prirode. Promatrao sam ovdašnje ljude i obitelji. Promatrao sam odnos djece prema roditeljima i roditelja prema djeci. Bilo mi je jasno da ovdje Majka Božja nije naišla na destruktivnu zapadnjačku civilizaciju. Bog nije postao čovjekom u Ateni, Rimu ili Aleksandriji, nego u Izraelu. Židovi su tada bili jedini monoteisti na svijetu. Imali su jedini istinski vjerski autoritet – Hram i Pismo – i Isus je došao u posljednjim godinama postojanja kompaktnog Izraela. Iskoristio je dakle prirodne pretpostavke da bi donio jedinstvenu Objavu. Ta usporedba nametala mi se ovdje u Međugorju. Ovdje u Međugorju nalazim atmosferu kao u Izraelu. Osim toga primijetio sam da prvi kršćani koji su upoznali Isusovu poruku nisu mogli šutjeti. U njima je gorjela kao neka unutarnja vatra i morali su to nositi po cijelom svijetu. Isto se dogodilo ovdje u Međugorju. Ljudi koji bi došli u Međugorje nisu više mogli šutjeti. Pokojni biskup Fulde rekao je prigodom jednog velikog međugorskog susreta pred oko 8.000 ljudi u katedrali: „Ljudi koji vole Međugorje su tvrdokorna rasa!“ Imaju tu potrebu s drugima podijeliti što su ovdje doživjeli.
Što to imaju za podijeliti?
Po mojem mišljenju to se može svesti na jednu vrlo jednostavnu formulu: Svijet kakav je danas i kakav je bio tisućljećima funkcionirao je u skladu s kategorijama moći. Jedni su imali moć a drugi su bili žrtve moći. Ta misaona shema do dana današnjeg duboko je ukorijenjena u ljudskoj prirodi. Ne samo u politici nego i u obitelji. Očevi imaju riječ, oni su patrijarsi. To je po mojem mišljenju ovdje u Međugorju nadiđeno i zamijenjeno razmišljanjem u skladu s kategorijama služenja. Kad mi je Marija Pavlović rekla da se Gospa ukazuje u sivoj haljini sve mi je bilo jasno. Sivo je boja služenja.
To je bilo jedno spoznanje. Drugo je bilo: Cjelokupnu zapadnjačku civilizaciju vodi misao poznatog francuskog filozofa Descartes-a: Cogito ergo sum. Mislim dakle postojim. A ovdje, u Međugorju, dok sam klečao pred crkvom za vrijeme ukazanja, bilo mi je jasno da Gospa nadilazi taj filozofski način razmišljanja. Nije više Cogito ergo sum nego Amo ergo sum. Ljubim dakle postojim. Razum je zatočenik prostora i vremena. Ljubav nadilazi prostor i vrijeme.
S jednom skupinom bio sam na Podbrdu. Dugo smo se zadržali pred sivim križem trećega dana ukazanja. Tu, po mojem mišljenju, simbolično do izražaja dolazi sama srž ukazanja. Marija u sivoj haljini pred sivim križem i sivom pozadinom… Mir s Bogom i međusobno. Taj mir moguć je samo ako budete živjeli u duhu služenja. Tko služi ne izaziva nikakav strah. Tko služi oko sebe ne širi paniku moći.
Nedavno ste preboljeli jednu tešku bolest?
Prije godinu dana bio sam na pragu smrti. Imao sam teško krvarenje, izgubio sam litru krvi, hitno su me odveli u bolnicu gdje su mi dijagnosticirali zloćudni rak krvi. Htio sam znati koliko mi ostaje živjeti, jer sam se želio pripremiti… Liječnik je rekao šest tjedana, dva mjeseca, možda nešto duže… Predložio je kemoterapiju, ali je rekao da je moguće da ju tijelo odbaci, jer je već prekasno… nakon prve ili druge kemoterapije mogao bi biti kraj… Pogledao sam ga i rekao: „Znate, gospodine profesore, radujem se tome. Smrtni dan bit će mi najljepši dan života, želim ga svjesno doživjeti. Obećajte mi da mi ne ćete umjetno produživati život, želim umrijeti pri punoj svijesti.“ To ga je iznenadilo. Došli su i drugi liječnici i medicinske sestre i rekli su: „Želimo biti uz Vas kad budete umirali. Želimo vidjeti hoćete li do kraja misliti kao što mislite sada. Hoćete li moći izdržati.“ Provedena je kemoterapija. Rekli su mi da je svaka povišena temperatura opasna; ako se digne iznad 38 stupnjeva moram odmah u bolnicu. U roku od 24 sata mogao bih umrijeti. I doista, dvaput sam bio hitno prevezen u bolnicu… jednom mi je liječnik rekao da je bio zadnji čas… ne bih bio doživio slijedeće jutro… Nakon pete kemoterapije temeljito su me pregledali i liječnik mi je rekao da je rak nestao, iako bi trebao biti tu! Oni to zovu potpuna remisija. Nije se usuđivao reći da sam izliječen, ali mogu živjeti sasvim normalan život kao da sam zdrav. Nisam znao da li da se radujem ili da budem tužan… liječnik mi je rekao: „Iskoristite priliku i napišite još dvije knjige!“
Taj moj način razmišljanja utemeljen je u Međugorju. Ovdje sam razgovarao s mnogim ljudima i uvijek su naglašavali da su vrijeme i vječnost jedno. Već danas živimo u vječnosti i trebali bismo živjeti kao da već živimo u vječnosti. To je za mene tajna mojeg vjerojatnog ili navodnog ozdravljenja.
Prekjučer sam ovdje bio na klanjanju. Plakao sam i pitao Boga čime sam zavrijedio tu milost… ovi molitelji pred izloženim Presvetim, za mene su oni predznak vječnog klanjanja. Dio neba na zemlji. Ljudi iz svih kultura, s četiri strane svijeta, klanjajući se pred Svetim Bogom…. To ne možemo doživjeti nigdje na svijetu. Čak ni u Rimu. Ljudi duboko dirnuti koji se potpuno isključe iz svega i mole.
Ovdašnja ukazanja čine se drugačijima od onih u Lurdu, Fatimi, la Salette ili drugdje. Zašto je tome tako, po vama?
Stojimo pred slomom zapadne civilizacije. Potpuno sekularizirana Europa koja se distancira od Boga i od kršćanske poruke. Strahovito. Jedan kršćanski kontinent želi se odreći svojih vlastitih korijena, i to će značiti slom. Slom je već tu. Političarima je sve teže objasniti ljudima da više ne možemo održati svoj sustav socijalnog osiguranja zbog starenja! U Nizozemskoj ili Engleskoj, ako ste prešli sedamdesetu, nemate šansu da će vas liječiti! Jedan znanac iz Londona, ima 72 godine, imao je rak. Liječnik mu je rekao: „Poslije sedamdesete više ne zbrinjavamo ljude!“ To će postati normalno. To će se masovno događati jednostavno zato što se fizički više ne će biti u stanju brinuti se za mnoštvo starih ljudi. Tu Međugorje predstavlja veliku nadu. U Njemačkoj, gdje god dođe do neke obnove, njezini korijeni leže u Međugorju! Zato se doista može govoriti o prodoru Neba, budući da Međugorje u biti ubrzava slom time što najavljuje nešto novo. Jedan poznati marijanski prorok iz Njemačke, otac Kenntenich, jednom je rekao: „Kad Bog dopusti da se nešto sruši, to je samo zato da bi sagradio nešto novo.“ Mi doživljavamo slom zapadne civilizacije i doživljavamo da Bog želi stvoriti nešto novo, nešto što ljude čini sretnima.
Zašto Crkva oklijeva s priznavanjem?
To treba vidjeti na pozitivan način. Po mojem mišljenju, to kuša i osnažuje ljude koji su do vjere došli preko Međugorja. To spada u proces sazrijevanja Međugorja. Prebrzo priznavanje moglo bi imati i negativne posljedice. Treba se izboriti. S kardinalom Ratzingerom imao sam prepisku na temu Međugorja. On točno zna što ja o Međugorju mislim. Pročitao je moje knjige. Mons. Perić je proširio pogrešnu vijest da se jednom prigodom Papa smijao Međugorju. Nije se smijao nego nasmiješio! To se može i pozitivno tumačiti. Da je htio, mogao je nešto i reći, ali nije rekao ništa. Smiješio se. Benedikt XVI. držat će se u odnosu na Međugorje iste linije kao i Ivan Pavao II.
