datum: 20.04.2005.
U ponedjeljak, 18. travnja, njemački je kardinal, dekan kardinalskoga zbora, Joseph Ratzinger predvodio svečanu svetu misu uoči konklava te tom prigodom održao propovijed.
U svojoj homiliji za vrijeme euharistijskoga slavlja kardinal se Ratzinger oštro okomio na relativizam suvremenoga svijeta te ideološke pomodne pojave. U propovijedi je naglasio diktaturu relativizma komu ništa nije vječno ni sveto, komu je krajnje mjerilo stvari samo pojedinac i njegovi prohtjevi i želje. Crkva mora u takvoj situaciji naviještati istinu vjere.
Mjera Crkve je Isus Krist. Nije sazrela ni odrasla ona vjera koja slijedi modne trendove ili posljednje novíne, nego ona vjera koja je duboko ukorijenjena u prijateljevanju s Kristom. Kristovo stado moramo voditi prema takvoj vjeri, naglasio je dekan kardinalskoga zbora u svojoj propovijedi koju su vjernici i nazočni kler u Petrovoj crkvi popratili spontanim pljeskom. Oštrim je riječima kardinal Ratzinger kritizirao duhovnu nesigurnost i kolebljivost suvremenice. Vjernici i ljudi idu iz krajnosti u krajnost, zapljuskivani i nosani raznim valovima mode i pomodarstva. Kardinal se obratio svećenicima i preporučio im da budu prožeti “svetim nemirom: svetim nemirom donijeti svima dar Kristove vjere”.
Jer jedino što ostaje za vječnost jest ljudska duša, jest čovjek koga je Bog stvorio za vječnost. Jedini trajni plod svakoga dušobrižnika jest ono što je posijao u dušama ljudi. Riječ koja otvara dušu za Božju radost. A na kraju je Ratzinger pozvao kardinale i nazočne vjernike da se usrdno mole za novoga svetoga pastira prema Božjemu srcu, koji će nas voditi prema spoznaji Krista, njegovoj ljubavi, istinskoj radosti.
Propovijed kardinala Josepha Ratzingera
U ovomu trenutku velike odgovornosti htjeli bismo s posebnom pozornošću poslušati ono što nam Gospodin govori svojim vlastitim riječima. Iz triju čitanja htio bih izdvojiti samo nekoliko odlomaka koji se tiču nas u trenutku u komu smo sada.
Prvo nam čitanje nudi proročki lik Mesije - sliku koja prima sve svoje značenje po trenutku kad je Isus pročitao taj tekst u nazaretskoj sinagogi te kad je dometnuo: “Danas se to Pismo, koje ste upravo čuli, ispunilo” (Lk 4,21). U središtu proročkoga teksta pronaći ćemo i riječ koja se - barem na prvi pogled - doima protuslovno. Mesija govori dok zbori o sebi kako je poslan “proglasiti godinu milosti Gospodnje, dan odmazde Boga našega” (Iz 61,2). S radošću slušamo o proglasu godine milosti Gospodnje: Naime, Božje milosrđe postavlja zlu jasne granice - to nam je Sveti Otac stalno ponavljao. Isus Krist jest Božje milosrđe u osobi: S Kristom se susresti znači susresti se s Božjim milosrđem. Kristov je nalog po svećeničkom pomazanju postao našim nalogom. Pozvani smo ne samo riječima nego cijelim svojim životom te djelatnim znakovima sakramenata proglašavati “godinu milosti Gospodnje”. Međutim, što želi reći Izaija kad naviješta “dan odmazde Boga našega”? Isus nije u Nazaretu, kad je čitao taj proročki tekst, navijestio i tu riječ. Završio je kad je proglasio godinu milosti Gospodnje. Možda je to bio razlog za sablazan koja je provalila i njegovim sumještanima nakon njegove propovijedi? Ne znamo. Međutim, Gospodin je sam dakako dao tim riječima svoj autentični komentar - svojom smrću na križu: “On je sam u svomu tijelu naše grijehe uznio na drvo križa...” (1 Pt 2,24), veli sveti Petar. A sveti Pavao piše Galaćanima: “Krist nas je otkupi od prokletstva Zakona postavši za nas prokletstvom - stoji, naime, pisano: Proklet svaki koji je obješen na drvo! - da bi Kristom Isusom poganima došao Abrahamov blagoslov i da vjerom primimo obećanja Duha” (Gal 3,13.14).
Kristovo milosrđe nije nikakva jeftina milost, milosrđe se ne smije shvatiti kao banalizacija zla i zloga. Krist u svomu tijelu i svojoj duši nosi svu težinu zla, svu njegovu razornu snagu. Krist spaljuje i preobražava zlo u svojoj patnji, u ognju svoje patničke trpeće ljubavi. Dan odmazde i godina milosti Gospodnje stapaju se u pashalnom misteriju, u Gospodinu koji je umro i uskrsnuo. To je odmazda Boga našega: On sam, u osobi svoga Sina, trpi za nas. Što nas više zahvaća i pogađa Božje milosrđe, to više ulazimo u zajedništvo s njegovim patnjama - oslobađamo se i postajemo spremni u svomu tijelu dopuniti ono što “još nedostaje mukama Kristovim” (Kol 1,24).
Prijeđimo sada na drugo čitanje, na poslanicu Efežanima. Ovdje se u načelu radi o tri stvari: Ponajprije o službama i karizmama u Crkvi kao darovima uskrsloga i proslavljenoga Gospodina koji je u nebesima. Potom se radi o sazrijevanju, zrelosti vjere i spoznaji Sina Božjega kao uvjetu i sadržaju jedinstva u Kristovu tijelu. I konačno o zajedničkom sudjelovanju u izgradnji i rastu Kristova tijela, tj. u preobrazbi svijeta u zajedništvu s Gospodinom.
Ostanimo samo kod dviju točaka. Prva točka jest put u smjeru sazrijevanja Kristova. Tako glasi u nešto pojednostavljenu talijanskom tekstu. Pravilnije bismo morali, sukladno grčkomu tekstu, govoriti o mjeri punine Kristove, na koju smo pozvani dosegnuti je da bismo zbilja bili odrasli uvjeri. U vjeri ne bismo smjeli biti djeca, u stanju nezrelosti. A u čemu se sastoji biti nezrela djeca u vjeri? Sveti Pavao odgovara: “ne biti više malodobni, igra valova, amo-tamo tjerani svakim vjetrom nauka, izručeni ljudskoj prijevari, prepredenosti koja vodi u zabludu” (Ef 4,14). Veoma suvremen prikaz i opis!
Koliko smo samo u proteklim desetljećima upoznali poigravanja valova, koliko ideoloških strujanja, koliko stilova i načina mišljenja... Mala lađa mišljenja mnogih kršćana nerijetko je ljuljana i bacana tim valovima - iz jedne krajnosti u drugu: od marksizma do liberalizma pa tamo sve do libertinizma (slobodarstva); od kolektivizma do radikalnoga individualizma; od ateizma do nekakva neodređena religijskoga misticizma; od agnosticizma do sinkretizma i tako redom. Svakoga dana niču nove sekte, rađaju se nova uvjerenja, te se pritom obistinjuje ono što je rekao sveti Pavao o ljudskoj prijevari, samozavaravanju, prepredenosti koja krči put zabludi (usp. Ef 4,14). Imati jasnu vjeru prema Vjerovanju Crkve često se predstavlja kao fundamentalizam, dok se na drugoj strani relativizam, u komu je čovjek nosan od jednoga vjerskoga nauka do drugoga, pojavljuje kao jedini suvremenosti primjereni način ponašanja. I tako se uspostavlja diktatura relativizma koji ne priznaje ništa kao apsolutno i konačno te jedino vlastito ja i njegove prohtjeve shvaća kao posljednje mjerilo svih stvari.
Mi pak imamo drugo mjerilo: Sina Božjega, pravoga čovjeka. On je mjerilo pravoga humanizma. “Zrela”, “odrasla” nije ona vjera koja slijedi valovlje mode te zadnji krik mode. Odrasla je i zrela ona vjera koja je duboko ukorijenjena u prijateljstvu s Kristom. To prijateljstvo jest ono što nas otvara prema svemu onomu što je dobro, a ujedno nam nudi kriterij razlikovanja između istine i laži, između istine i zablude. Mi moramo dopustiti da sazrijeva ta odrasla vjera, mi moramo Kristovo stado voditi prema takvoj vjeri. I ta vjera - samo ta vjera - jest ono što stvara jedinstvo i ozbiljuje se u ljubavi.
Sveti nam Pavao nudi - za razliku od naizmjence toplo-hladnih kupki onih koji su kao nezrela djeca, malodobni, igra valova - i jednu krasnu riječ: Činiti istinu u ljubavi kao temeljnu formulu kršćanskoga života. U Isusu Kristu stapaju se u jedno istina i ljubav. U mjeri u kojoj se približavamo Kristu produbljuju se i u našemu životu istina i ljubav. Ljubav bez istine bila bi slijepa; istina bez ljubavi bila bi “mjed što ječi” (1 Kor 13,1).
Prijeđimo sada na evanđelje iz čijega bih bogatstva htio izdvojiti samo dva mala zapažanja. Gospodin nam upućuje te divne riječi: “Više vas ne nazivam slugama, jer sluga ne zna što namjerava činiti njegov gospodar. Nazvao sam vas prijateljima” (Iv 15,15). Mnogo puta mislimo - što je doduše istinito - da smo samo beskorisne sluge (usp. Lk 17,10). Pa unatoč tomu Gospodin nas naziva svojim prijateljima, čini od nas svoje prijatelje, daruje nam svoje prijateljstvo. Gospodin definira prijateljstvo na dvostruk način. Među prijateljima nema nikakvih tajna: Krist nam govori sve što čuje od svoga Oca. On nam daruje svoje puno povjerenje, a sa svojim povjerenjem i svoju spoznaju. On nam objavljuje svoje lice, svoje srce. On prema nama očituje svu svoju nježnost, svoju žarku ljubav, koja ide do ludosti križa. On nam se povjerava, on nam daje moć izgovarati s njegovim ja: “Ovo je moje tijelo...”, “ja te odrješujem...”. nama povjerava svoje tijelo, Crkvu. On povjerava našim slabašnim umovima, našim slabim rukama svoju istinu - tajnu Boga Oca, Sina i Duha Svetoga, tajnu Boga koji “je toliko ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina” (Iv 3,16). On nas je učinio svojim prijateljima - a kako mi na to odgovaramo?
Drugi element kojim Isus definira prijateljstvo jest zajedništvo voljâ. “Idem velle - idem nolle”, (isto htjeti - isto ne htjeti, prim.prev.), to je bila i u Rimljana definicija prijateljstva. “Vi ste moji prijatelji, ako činite što vam zapovijedam” (Iv 15,14). Prijateljstvo se s Isusom podudara s onim što izriče treća prošnja Očenaša: “Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji”. U getsemanskoj uri Isus je našu buntovnu ljudsku volju pretvorio u volju Očevoj suobličenu, koja je sjedinjena s Božjom voljom. On je propatio cjelokupnu dramu naše autonomije - a polažući našu volju u Božje ruke daruje nam istinsku slobodu: biti Isusovi prijatelji, postati Božjim prijateljima. Što više ljubimo Isusa, što ga više spoznajemo, to više raste i naša istinska sloboda, raste naša sloboda s otkupljenosti. Isuse, hvala ti za tvoje prijateljstvo!
Drugi element evanđelja na koji sam se htio kratko osvrnuti jest Isusov govor o donošenju ploda: “Izabrao sam vas i odredio vas da idete i rađate rod i da vaš rod ostane” (Iv 15,16). Tu se očituje dinamika egzistencije kršćanina, apostola: Izabrao sam vas da se otvorite... Moramo biti taknuti svetim nemirom: nemirom donijeti svima dar vjere, prijateljstva s Kristom. Nama je u istini darovana Božja ljubav, Božje prijateljstvo da bi zahvatili i druge. Primili smo vjeru da je darujemo i drugima - svećenici smo da bismo služili i drugima. Moramo donijeti plod koji ostaje. Svi bi ljudi htjeli ostaviti tragove koji ostaju. Ali što ostaje? Novac ne! Ni zgrade ne ostaju. Jednako ni knjige. Nakon stanovita vremena - koje je više ili manje dugo - sve te stvari iščezavaju. Jedina stvar koja ostaje za vječnost jest čovjekova duša, jest čovjek koga je Bog stvorio za vječnost. Plod koji ostaje jest stoga ono što smo posijali u ljudskim dušama - ljubav, spoznaja; radnja koja je kadra pogoditi srce. Riječ koja otvara dušu za radovanje u Gospodinu. Zaputimo se stoga i molimo Gospodina da nam pomogne donijeti plod, plod koji ostaje. Samo se tako preobražava zemlja iz suzne doline u Božji perivoj.
Vratimo se na kraju još jednom poslanici Efežanima. Poslanica veli riječima 69. psalma: “Dade ljudima darove” (Ef 4,8). Pobjednik dijeli darove. Ti su darovi apostoli, proroci, evanđelisti, pastiri i učitelji. Naša je služba Kristov dar ljudima da bismo izgrađivali njegovo Tijelo - novi svijet. Živimo dakle svoj život tako, kao Kristov dar za ljude! A u ovomu trenutku molimo se najusrdnije Gospodinu da nam nakon velikoga dara što je bio papa Ivan Pavao II. ponovno podari pastira posvema po svomu srcu, pastira koji će nas voditi prema spoznaji Krista, u njegovu ljubav, u istinsku radost. Amen.
Prijevod: fra Tomislav Pervan
18. travnja 2005.
