datum: 15.02.2007.
Kad bismo blagopokojnog kardinala Alojzija Stepinca upitali za savjet o slavlju na njegov spomen, on bi naše misli upravio na osobu Isusa Krista. Potakao bi nas da istražujemo kako Krista približiti ljudima našega vremena. Zato nam Crkva i daje ime i osobu kardinala Stepinca. On i za svoga života i danas upućuje na Krista.
Pokojni naši fratri mučenici: fra Križan Galić, fra Jozo Bencun, fra Marko Dragićević, fra Mariofil Sivrić, fra Grgo Vasilj, fra Jenko Vasilj, vjeru su svoju potvrdili vlastitom krvlju. Neki od njih živjeli su ovdje a neki su rođeni ovdje. Na taj način svi pripadaju ovoj župi. Ovdje dok čitam imena naših mučenika ne mislim samo na njih. Bilo bi nepravedno misliti samo na njih. Napad na svećenike bio je napad na cijeli narod. Stoga kad slavimo spomendan naših mučenika mi se spominjemo svih žrtava rata.
Ipak dozvolite mi da ovdje odstupim od redovite logike i načina razmišljanja koji nam se nameće. Tko su sve žrtve ovih zbivanja? Jesu li to samo oni koji su nevino stradali? Kad je riječ o žrtvama, onda je jasno da su progonitelji nevinih ljudi i sami žrtve, i to daleko veće. Radi malo ovoga zemaljskoga interesa bili su u kušnji žrtvovati vječnost. To je tragično i teško. Stoga sam bio radostan kad mi je jedan čovjek kazivao kako je jedan njegov poznanik s velikom tugom pričao kako je i sam sudjelovao u zločinima protiv Crkve, protiv svećenika, protiv nevinih. „Bila su takva vremena...“ Kaže da je bio izgubio pamet i bio zaveden, i eto, sudjelovao u nečemu takvome tragičnom. Srećom ovaj se čovjek kroz duge godine molitvom i primjernim životom kajao za svoje grijehe.
Moram priznati da sam malo zbunjen razmišljajući o mučenicima. Izgleda nam jasno zašto ih spominjemo i zašto ovaj dan slavimo. Ali ipak nije baš jasno. Stoga danas pred sebe i pred vas stavljam ovo pitanje: zašto slavimo naše pokojne mučenike? Ako bi nam se dogodilo da ih slavimo zbog krivih razloga, onda bi oni sami ustali i pobunili se protiv krivih slavlja. Tada bi oni još jedanput postali žrtve, progonjeni od onih koji se zaklinju da ih ljube. Ne bismo smjeli njih u ispraznost spominjati, krivo ih slaviti i krivo upravljati naše misli o njima. Razlozi našega slavlja moraju biti pravi i istiniti. Bolje bez slavlja nego s krivim slavljem.
Kako nam je dakle gledati naše mučenike? Tražimo odgovor od Isusa. Svi su uprli pogled prema njemu dok je nosio križ. A on kao da hoće reći: „Ma ja nisam važan. Nemojte gledati na mene.“ Za njim išlo mnoštvo naroda i žene koje plakahu i naricahu za njim. Isus se okrenu prema njima te reče: „Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom svojom.“ Na tragu ovih Isusovih riječi mi tražimo odgovore na naša pitanja i dvojbe o prošlim vremenima i o vremenu danas u kojem nam je obaviti svoju životnu misiju.
Oni su bili žrtva svoga vremena. Oni su morali biti krv koja će se proliti u vremenu u kojemu su živjeli. Oni su bili onaj dio koji je morao otići. Njih je zahvatio grijeh vremena u kojem su živjeli. Onako kako je zahvatio Isusa 33. Istom logikom zahvatio je njih godine 1945. Oni su Isus Krist žrtvovan u godini 1945. Isti su to događaji. Ista logika stoji uz njihovu smrt i uz Isusovu smrt.
Postoji ta ubitačna logika u čovjeku. Što se danas događa? Svako vrijeme ima svoj grijeh. Svako vrijeme ima svoje mučenike. Svako vrijeme ima one koji su propeti i one koji propinju. U svijetlu Isusova vremena i u svijetlu vremena mučenika iz 1945. mi danas analiziramo svoje vrijeme.
Prije godinu i pol dana ovdje je bio general našega franjevačkog reda Otac Josip Karbaljo. U razgovoru kojega je imao nama fratrima o našim mučenicima ozbiljno, i rekao bih strogo, je rekao: „Nemojte u bescjenje govoriti o svojim mučenicima. Nemojte o njima prazno govoriti. Nemojte ih spominjati samo da bi ih spominjali. Nisu oni tu samo zato da biste se njima ponosili. To ne smijete činiti.“ Ove riječi su iste kao i Kristove riječi: „Nad sobom plačite i nad svojom djecom.“
Govorimo o godini 1945. samo zato da bismo bolje razumjeli godinu 2007. Naš mučenici su umrli zato da bismo razumjeli ovu godinu u kojoj danas živimo. Slavlje naših mučenika nije govor o nekim prošlim vremenima. To je slavlje o našemu vremenu i u našem vremenu. Godina 1945. jest danas i pokojni nam govore o ovome vremenu danas. Isus nije samo umro 33. god. On je na smrt osuđen, bičevan, popljuvan, izrugan danas jednako kao i 33 i 1945. i 2007. U susretu s čovjekom njegova žrtva traje.
Ima u čovjeku neki poriv koji ga tjera da učini isto što su Isusu učinili. Danas promatram kako uzimaju mladića od 16 godina, odvode ga, sude mu, pokazuju ga, vode ga, rugaju mu se, muče njega i njegovu obitelj, prebijaju na križ i on umire. Pišu u njegovoj oboljeloj duši da je kralj i on to čak vjeruje. Sve se završava s crnim oblacima koji se nadvijaju nad vremenima i ljudima u njima. Sve to svjetina promatra. Jedni se smiju, drugi plaču, ali uglavnom svi sudjeluju i čekaju na red s ove ili s one strane. Ništa se nije promijenilo. Radi se o čovjeku koji želi ubiti samo zato da vidi kako smrt izgleda. Postoji u čovjeku instinkt ubiti, ubiti bilo koga, na bilo koji način, ako za to postoji ikakav interes. Ubijanje godine 33., godine 1945., godine 1992., godine 2007. Uvijek isto. Kune se pri tome da je čist i da samo svoj posao radi.
Ne bismo trebali dozvoliti da se ubojice iz 2007. sakriju iza ubojica iz 33. i 1945. Nemojmo dozvoliti da ubijeni iz 2007. budu sakriveni negdje iza ubijenih 33. i 1945. U mladiću kojemu je droga nametnuta Krist nam otkriva mučenika koji je nevin osuđen i kojemu je neizreciva nepravda učinjena. Prebijen je na križ sramote u godini 2007.
U kockarnicama, kladionicama, točionicama alkohola, oni samo svoj posao rade. Okrvavljene su te ruke. Duboke su to jame. Nemili su to lanci. A oni samo svoj posao rade. Isusa ostaviše na Kalvariji. Naše mučenike baciše u duboke jame i hladne rijeke. Zakopaše ih u bezimene ledine. A danas se ta mjesta drugačije zovu. To su mjesta s nekim egzotičnim imenima sagrađena po ulicama gradova. To su uredi nekih liječnika s nekim zastrašujućim alatima. To su neki mračni kutci ulica i neki mračni podrumi.
Dakle tko su danas mučenici? Tko je danas na križu i koga danas izvode na stratište?
Naši mladi u prvom redu. Kao da se društvo posebno trudi da ih se na križ što više prebije.
Učitelji bescjenjem plaćeni prebijeni su na križ. Društvo im daje djecu a sredstva s kojima bi obavili svoju časnu misiju kao da nisu ničija briga.
Tražimo zaštitu i red a nedavno susrećem policajca koji nije u mogućnosti kupiti svojoj djeci školske knjige i obuću i traži pomoć. A od njega svi traže da bude karakteran i pošten.
Bolničko osoblje i liječnici moraju podnijeti velike žrtve i na njima je velika odgovornost. Znaju koliko je svet i častan poziv kojega su izabrali. Ali često ni sami ne znaju odakle bi izvukli snagu koja im je potrebna da bi posvećeno obavili svoj posao.
Nezaposleni. Lakše je nekada i umrijeti nego se teško iz dana u dan susretati s mukom neizvjesnosti, neimaštine i često beznađa uz sve to.
Naši mučenici su naši učitelji. Mi ne slavimo njihovu smrt. Mi slavimo njihov život. Njihov život bio je takav da je njihova smrt postala sjajno svjedočanstvo njihovog života. Sveti Polikarp bio je biskup Smirne. Osobno je poznavao je apostola Ivana. U njegovoj 86. godini kad su mu ponudili da se odreče vjere on je svečano izjavio: „86 godina svome Gospodinu služim i nikada me nije izdao. Kako mogu izdati svoga Kralja i Spasitelja?“ Službenik poštujući njegovu dob šapće: „Samo reci: 'Idite od mene nevjernici.'“ A on gledajući njega i pogane oko njega okupljene svečano uzvikuje: 'Idite od mene nevjernici.' Time konačno zaziva na sebe smrtnu osudu.
Braćo i sestre, naša vjera, vjera tvoje obitelji i tvoga roda nije samo 86 godina stara. Već stotine i stotine godina, čovječe, ti i tvoj rod nosite svoje kršćansko ime. Zar ćeš tako lagano zanijekati ono što su toliki životom branili i za što su umirali? Suvremene kušnje neprimjetno zauzimaju prostore tvoga srca. Ne primjećujući odlaziš iz zajedništva vjere svojih otaca. Dovoljno je samo jednu nedjelju ne otići na svetu misu. Tada ako i podignemo kamene spomenike oni će samo kazivati o našoj smrti, a nas više neće biti.
Slaviti naše mučenike, pravo ih se sjećati, znači biti njihovi živi spomenici. Kad ti, čovječe, postaneš živi spomenik kardinala Stepinca, naših ovdašnjih mučenika, tek tada svi će znati o vjeri koju imaš. Tada će svi znati o kršćanstvu koje će tvoj život osmisliti. Tada bit ćeš svjedok i svojoj djeci i sve do na kraj svijeta.
