datum: 26.04.2005.
Od 14. do 20. travnja 2005, u Međugorju je boravila skupina hodočasnika iz Djakarte (Indonezija). Nuning Siregar, tajnica župe Sv. Franje Asiškog i predsjednica indonezijskog ogranka Međunarodne organizatorice katoličkih žena i njezin suprug Rivai Siregar; Albertus Mansyur Tampubolon, odgovoran za jednu od četiri pastoralne zone u župi Sv. Franje Asiškog i njegova supruga Anxsugiarti Tampubolon; Teresa Singgih koja prevodi na indonezijski jezik Gospine poruke, ali i priručnike za proučavanje Biblije; Siska Tjanur, socijalna radnica koja radi sa siromašnima i na promidžbi poznavanja Biblije u obiteljima. Došli su moliti za mir u svojoj zemlji.
Teresa Singgih prvi je puta došla u Međugorje 1986. i od tada dolazi često, sama ili s prijateljima, uvijek u privatnom aranžmanu. U Indoneziji postoje agencije koje organiziraju vrlo skupa kružna putovanja na kojima je Međugorje samo jedna kratka postaja. Ovo je prvo «pravo» hodočašće na kojem Indonezijci ostaju cijeli tjedan. Teresa prevodi na indonezijski jezik Gospine poruke, ali i priručnike za proučavanje Biblije. Ovdje je naučila moliti, posebno krunicu, koja uvodi u meditaciju cijelog Isusovog života. U svojem susjedstvu uvela je tjedne susrete s molitvom krunice svakog utorka, kao i proučavanje Biblije. Kaže da se o Međugorju ne može govoriti – treba ga iskusiti. Zato je svoje prijatelje dovela u Međugorje. Katolička crkva u Indoneziji je u manjini, predstavlja samo 4% cjelokupnog stanovništva koje broji oko 200 milijuna ljudi. Katolici su raštrkani po cijeloj zemlji, a najveći broj živi u Djakarti. Na istoku Indonezije u zadnje vrijeme dolazi do progona katolika. Biskup Djakarte je izjavio: «Bolje da oni proganjaju nas nego mi njih. Progon katolike čini jačima.» Teresa misli da neki vjerski vođe žele provocirati sukobe. Kad katolici slave Božić i Uskrs, oni redovito u slavlje uključuju i susjede koji nisu katolici. Nekima to ne odgovara, pa nagovaraju muslimane neka se ne odazivaju na pozive susjeda katolika «jer će ih oni pokrstiti».
Nuning Siregar, tajnica župe Sv. Franje Asiškog i predsjednica indonezijskog ogranka Međunarodne organizatorice katoličkih žena, iznenađena je Međugorjem, ovdje osjeća bliskost Neba i Marije. Marija joj pomaže da drugima nosi Isusa. U svojoj zemlji govorit će o milostima koje se ovdje prima. Međunarodna katolička organizacija žena radi na tome da žene budu ne samo dobre osobe nego da i drugima pomažu u tome. Radi na zaštiti žena od nasilja, štiti ih od trgovine ljudima, radi na njihovoj naobrazbi i opismenjivanju, na rastu životnog standarda. Nuning obilazi sela i gradove, katolike i nekatolike, radi na promidžbi ljudske osobe po cijeloj Indoneziji. Rivai i Nuning Siregar imaju dvoje djece. Rivai je građevinski poduzetnik. Oboje su vrlo zaposleni, ali osjećaju da biti u službi braće i sestara u vjeri pomaže i njihovom obiteljskom životu.
Župa sv. Franje Asiškog u Djakarti ima velik broj vjernika pa je podijeljena u četiri pastoralne zone. Za svaku zonu zadužen je po jedan laik kojeg biraju župnik i župno vijeće. Albertus Mansyur Tampubolon odgovoran je za jednu od četiri pastoralne zone u svojoj župi. Župa je organizirana kao piramida: vodi ju župnik uz pomoć pastoralnog vijeća koje delegira četiri svoja člana za četiri pastoralne zone. Njihova je dužnost da posjećuju župljane i potiču ih u življenju vjere kroz sakramente i u svakodnevnom životu, kroz obiteljske molitvene skupine. Inače, Mansyur je inženjer strojarstva i sve svoje slobodno vrijeme posvećuje obitelji i župnim djelatnostima. Mansyur i njegova supruga Anxsugiarti imaju četvoro djece. Anxsugiarti misli da je Mansyur zahvaljujući službi u župi postao još bolji suprug. Dugo vremena bio je udaljen od Crkve, ona je za njega molila, i kad se vratio Crkvi, postao je vrlo aktivan. Mansyur misli da mu je Providnost pomogla da dođe na ovo hodočašće, budući da mu poslovne obveze koje ga vode po cijelom svijetu, obiteljske i župne obveze, jedva ostavljaju išta slobodnog vremena. U Međugorju je ove godine proslavio svoj rođendan.
Svi se slažu u tome da je teško biti manjina u zemlji kao što je Indonezija, život je težak, ali stalno si ponavljaju: «nemojmo se brinuti, Bog nam pomaže». Zato su došli u Međugorje – da se na poseban način uteknu Božjoj pomoći i zagovoru Kraljice mira.
