datum: 02.12.2013.
Opet smo u omiljenom vremenu godine, u pripremi za Božić, u došašću. To je vrijeme kad sjedinjujemo prošlost, sadašnjost i budućnost. Prošlost jer se sjećamo Kristova prvog dolaska kad nam je otvorio vrata spasenja, vrata čije je zasune grijeh zapriječio. Budućnost jer gledamo na drugi Kristov dolazak koji će biti potpuno očitovanje dara što ga sada budno čekamo. A sadašnjost, jer možemo radosno klicatia: „Gospodin dolazi!“, živeći sadašnjost u napetosti Njegova čina našega spasenja i Njegova konačnog dolaska. Zato je sadašnje vrijeme za kršćane usmjerenost prema obećanoj neprolaznosti u Kristu koji daje smisao vremenu u kojem živimo i pretvara ga u iskustvo vječnosti. Vrijeme je dragocjeno samo zato jer nam je darovano kao mogućnost življenja vječnosti. Stoga, izgubljeno vrijeme nije ono u kojemu smo propustili nešto učiniti, nego vrijeme u kojemu nismo bili svjesni punine vremena. Zato uvijek iznova u došašću imamo priliku za buđenje, za otvaranje očiju, za radost svakodnevnice. Kršćanin je čovjek nade koji kroči u nadi, vjeri i ljubavi kroz svoj život.
Što, dakle, mi kršćani činimo u došašću? Nestrpljivo iščekujemo! Bdijemo, nadamo se, iščekujemo s nadom i svetim strahom. Iščekujemo Nekoga za koga ne znamo kad će doći, ali smo sigurni da će doći. Stoga je potrebno stalno upirati pogled, pogledati u daljinu odakle iščekivanje dolazi. Tako Onaj koga se iščekuje nije samo čekan nego je i željen, dobro došao, Onaj komu se srcem nadam. U vremenu došašća nije, dakle, riječ o ravnodušnom čekanju jer nas Onaj koga iščekujemo ne ostavlja ravnodušnim. Riječ je o angažiranom iščekivanju. Kršćanin ne sjedi čekajući; on ustaje, upire pogled željan što skorijega susreta s Onim kojega iščekuje. To iščekivanje Gospodinova dolaska, moguće je zorno izraziti slikom djeteta koje, željno iščekujući dolazak majke, stalno otvara vrata i proviruje pitajući se nije li već pred vratima. Nije mu dovoljno čekati. Ono želi požuriti njezin dolazak te stoga otvara vrata, proviruje, doziva je… dijete već iščekujući živi ljubav majčinstva i zajedništvo s majkom. Sigurno je da će doći, radosno je čeka i spremno je pohrliti joj u krilo, ispunjeno nestrpljivom radošću zbog tog susreta. Nadalje, dijete koje čeka majku neće dopustiti majčina prijekora: uredit će sobu kako ne bi dalo mjesta prijekoru koji bi umanjio radost susreta s njom. Pa i onda kad znade da će biti ukoreno zbog nestašluka koje ne može skriti, dijete radosno čeka majčin dolazak. (A.Crnčević Na vrelu liturgije)
Dragi vjernici, u budnosti i radosnu čekanju živimo i mi već sada Kristovu prisutnost. Gospodin se rodio prije 2000 godina, a sada neka se rodi u našem srcu, neka svakodnevno dolazi u naš život čineći nas navjestiteljima novoga života, Radosne vijesti. Nestrpljivo iščekujmo konačni susret s Njim kad ćemo oduševljeno moći reći: „napokon Te potpuno susrećem.“
