datum: 10.02.2008.
10. veljače, na blagdan blaženog kardinala Alojzija Stepinca, u župi Međugorje redovito se slavi spomen na mučeničku smrt franjevaca koji su rođeni u Međugorju ili su u ovoj župi pastoralno djelovali.
Tijekom i neposredno poslije Drugog svjetskog rata od partizanske i komunističke ruke stradalo je 66 hercegovačkih franjevaca. Desetorica od njih na neki su način povezana s Međugorjem: u župi su rođeni ili su u njoj bili dušobrižnici. To su fra Jozo Bencun, fra Marko Dragićević (st.), fra Mariofil Sivrić, fra Grgo Vasilj, fra Jenko Vasilj, fra Križan Galić, fra Bono Jelavić, fra Paško Martinac, fra Anđelko Nuić i fra Bernardin Smoljan.
Misna žrtva tog se dana prikazuje i u spomen svim žrtvama iz župe Međugorje palim u tijeku Prvog i Drugog svjetskog, te Domovinskog rata, kao i svima koji su darovali živote za vjeru i domovinu. Misno slavlje predvodio je fra Svetozar Kraljević.
Iz propovijedi kardinala Vinka Puljića na Stepinčevo u Rimu
Spominjemo se subote 3. listopada 1998, svečanog dana kada je Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici proglasio blaženim i mučenikom kardinala Alojzija Stepinca (1896-1960), herojskog nadbiskupa zagrebačkog u teškim vremenima. Tog dana Papa je ispisao povijesnu stranicu usmjerenu prema budućnosti. Položio je „kamen međaš“ u državnoj i nacionalnoj hrvatskoj povijesti. Tom prilikom Ivan Pavao II je predstavio čitavom svijetu svijetlo svjedočanstvo kardinala Stepinca, pokazujući na koji je način patio da bi zaštitio jedinstvo Crkve i zajedništvo s Petrom. Da, i blaženi Stepinac je veliki svjedok spasenjske vrijednosti patnje, življene do kraja, bez zadrške, s darom vjere u Krista.
Drago mi je da mogu zajedno s vama moliti i razmišljati o blaženom Alojziju, na način kao da to činimo po prvi puta, nadahnjujući se na njegovom bogato ostvarenom životu, koji je okrunjen svjedočanskim mučeništvom. Njegovo je djelo i danas jako aktualno i posvijestiti ga od temeljne je važnosti za naše sutra. Svaki autentični svjedok svetosti je, u biti, jasni odraz Krista Isusa i predstavlja nadahnjujući model za naš životni hod i odabire.
Blaženi Alojzije Stepinac, rođen je u Krašiću 8. svibnja 1898. godine kao peto od osmero djece svojih roditelja Josipa Stepinca i Barbare r. Penić. Nakon završene gimnazije u Zagrebu, pozvan je u vojsku. Sudjeluje u prvom svjetskom ratu i biva zarobljen. Vrativši se u Krašić u proljeće 1919. upisuje agronomiju na sveučilištu u Zagrebu. U srpnju 1924. odlučuje postati svećenik. Te iste godine 28. listopada postaje članom Papinskog zavoda Germanicum-Ungaricum, ovdje u Rimu i tijekom sedam godina pohađa Papinsko sveučilište Gregorijana. Na svetkovinu Krista Kralja, 26. listopada 1930 zaređen je u Rimu za svećenika. Poslije studija vraća se u Zagreb, gdje započinje njegovo zauzeto djelovanje. Godine 1931. utemeljuje Karitas. Dana 28. svibnja 1934. papa Pio XI. ga imenuje zagrebačkim nadbiskupom-koadjutorom sa pravom nasljedstva. Njegov biskupski moto je: „U tebe se, Gospodine, uzdam“. Posvećen je za biskupa 24. lipnja 1934. Nakon smrti nadbiskupa Bauera, preuzima vodstvo nadbiskupije 7. prosinca 1937.
Upravo tada nastupaju burna i teška predratna i ratna vremena. Pastir Stepinac posvećuje se svojoj misiji evanđeoskom zauzetošću. Poznata je svima njegova izvanredna i nepristrana zauzetost za obranu svih progonjenih. Zbog toga je bio žrtva, kako jer rekao Ivan Pavao II u Mariji Bistrici, triju velikih zala dvadesetog stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Bio je svjestan da kad je u pitanju istina o Bogu kompromisi ne dolaze u obzir. Nadbiskup Stepinac jasno je digao svoj glas u obranu čovjeka. Učinio je to pred nacističkim okupatorom kao i pred Titovim komunistima. Podnio je napade na vlastiti život sa strane raznih ideologija.
Dana 18. rujna 1946. godine, u 5,30 sati ujutro, biva uhićen u nadbiskupskome dvoru, upravo dok se je pripremao slaviti sv. misu. Dvanaest dana kasnije, 30. rujna iste godine, započinje sramotni proces u kojem je Stepinac bio već unaprijed osuđen, kako su kasnije priznali njegovi progonitelji. Dana 3. listopada Nadbiskup uzima riječ u sudnici i mirno izjavljuje: „Ako mi vi nećete dati pravo, dati će mi ga povijest“. Imao je pravo. Naime, na providonosan način, upravo 3. listopada, 52 godine poslije, Ivan Pavao II ga je proglasio blaženim i mučenikom u Hrvatskoj, u marijanskom svetištu koje je toliko ljubio. Lažni sud proglašava ga krivim 11. listopada 1946. godine. Osuđen je na 16 godina zatvora i 5 godina gubitka svih građanskih prava. Hrvatski je sabor proglasio ovu presudu nevaljanom 14. veljače 1992. Stepinac započinje svoje tamnovanje u Lepoglavi 19. listopada 1946. Otprilike pet godina kasnije, točnije 5. prosinca 1951. premješten je u župni stan u Krašiću, gdje je bio pod stalnim strogim nadzorom. Tu ostaje sve do svoje smrti, na današnji dan 1960. godine.
Svjedočanstvo kardinala Stepinca tijekom zatočeništva bilo je svetačko. On je nastavio vršiti svoje pastirsko djelovanje potajno preko pisama, i na osobit način preko euharistije i molitve. Papa Pio XII. ga 12. siječnja 1953. godine ubrojio ga je u Kardinalski zbor. Ovaj veliki Pastir pokopan je u zagrebačkoj katedrali gdje se je 13. veljače 1960. slavila sprovodna misa. Od toga dana njegov grob je neprekidna hodočasnička meta, i spomen na njega je izvor obraćenja. Prisjetimo se također da je blaženi papa Ivan XXIII. htio da se 17. veljače 1960. slavi za njega sveta misa zadušnica u vatikanskoj bazilici.
Svaki čovjek nastoji ostvariti u vlastitom životu ono što je Bog naumio za njega. Mnogi ljudi u vjeri istinski otkrivaju Božji plan i Božju volju u svom životu. Međutim, zbog naše slabosti Božja volja nije uvijek jasna niti je lako prepoznatljiva. Ni Alojziju u njegovoj mladosti nije bio jasan životni put koji ga je trebao dovesti do ostvarenja svoje osobnosti. Njegova ga je majka neprestano podržavala svojom molitvom. Ovo je velika „tajna“ u avanturi svetosti Alojzija Stepinca. Alojzije se odlučuje za svećenika. Tada mu Bog šalje razne ljude kao pomoć na ostvarenju toga puta. Tijekom njegovog hoda do oltara, mnogi su brzo uvidjeli ozbiljnost, zrelost i temeljitost Alojzijevog lika. Svetost se razvija u tajnovitoj suradnji između Boga i čovjeka. Svetost je najprije Božji dar koji zahtijeva čovjekov odgovor.
U svom pastirskom radu sam je činio i vršio ono što je druge učio. Bio je logičan i dosljedan u svojoj vjeri i u svom zvanju. Današnji čovjek je dezorijentiran i obuzet tolikim sumnjama koje obilato širi dominantni mentalitet po kojem se može i bez Boga. Na osobit način su mladi ti koji traže sigurnosti i ideale vrijedne ostvarenja. Lik blaženog Stepinca je primjer kako nasljedovati Krista, kako nastojati razumjeti i ostvariti volju Božju i postići svetost. Njegovo svjedočanstvo nije „daleko“, već je izuzetno blisko našoj stvarnosti. Sveti Pavao zapisa: „Ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli… u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne po mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti“ (2 Kor 1,12). Te svetopisamske retke iščitavamo iz Alojzijevog života sve do trenutka smrti.
Njegova dosljednost u savjesnom življenju je na poseban način vidljiva u sudskom postupku kada, pri kraju svoga govora, svečano izjavljuje: „Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna… Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismijavanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti….. A što se mene tiče i moga suđenja, ja ne trebam milost – savjest mi je mirna.“
Blaženi Alojzije je herojski svjedok vjernosti načelima vjere i morala, siguran da je Bog njegovo uporište pred ljudskim sudom. Nije moguće govoriti i zastupati istinu bez takve herojske jasnoće i sigurnosti u savjesti. Tko čita njegova pisma iz sužanjstva, prepoznat će istu čvrstoću stava, vjernost načelima i smirenost savjesti. Ako je ikada trebalo izgrađivati jasne stavove, onda to treba danas kada se nameće relativizam vrednota i kao glavno mjerilo se postavlja interes kao umješna zamjena za sebičnost. Više no ikada, danas se nameće potreba odlučnoga opredjeljenja za dobro i zastupanje ispravnih načela u životu i radu osobe i zajednice. Današnjem vremenu su potrebne osobe s ispravno formiranom savjesti, osjetljivom na dobro i na zlo, savjest koja se uvijek opredjeljuje za istinu protiv laži, za pravednost protiv nepravde, za ljubav protiv mržnje, za slogu protiv nesloge. Nije dovoljno imati ispravan sud o stvarnosti, nego je potrebno imati snagu opredijeliti se za prave vrijednosti. Jednostavno rečeno, najkraći zakon savjesti je vršenje volje Božje. Kada se za nekoga danas kaže da je čovjek od povjerenja, čovjek odgovornosti, to je u biti priznanje da ta osoba temelji svoje djelovanje na ispravnoj savjesti. „Trpjeti i raditi za Crkvu“. Tako je odgovorio zatočenik Stepinac pri dolasku u Krašić na pitanje novinara koja je sada njegova dužnost.
To je jasno rekao kao odgovor na čestitku Prvostolnog kaptola prigodom imenovanja za nadbiskupa-koadjutora: „Zahvaljujem vam od srca iako se radovati ne mogu, jer moje imenovanje jest za mene težak križ. Križ pak valja nositi prema pravilima kršćanske savršenosti ne samo patienter (strpljivo) nego i libenter (rado ili drage volje), et ardenter (svim žarom)“ (Benigar, str. 125). Proročki mu je navijestio mučeništvo isusovac i pjesnik Milan Pavelić, koji mu je u lipnju 1934. ispjevao: „Krvavog će znoja mnogu prolit kap, Udarit će ljuto pastirski štap, Bodljikama oštrim mitra će procvasti, Nadbiskupski prijesto u križ će izrasti… Njegov program ti si, Kriste raspeti!“ (Benigar, str. 137). Trpljenje je na zanimljiv način nagoviješteno i mladomisničkim geslom: „A ja, sačuvaj Bože, da se ičim drugim hvalim osim križem Gospodina našega Isusa Krista“ (Gal 16.14; usp. Benigar, str.88).
Kad su počela progonstva kardinal Stepinac nije se povlačio. Shvativši da se krug oko njega stišće i da udarajući Pastira žele zadati teški udarac čitavoj Crkvi, blaženi Alojzije je tada rekao tajniku odsutnog apostolskog vizitatora don Giuseppe Massucciju: „Ako se to dogodi, izvijestite Svetog oca da rado dajem svoj život za Katoličku crkvu“ (Batelja, Živjeti iz vjere, Zagreb, 1990. str. 245). Isti je stav toliko puta posvjedočio u svojim pismima iz sužanjstva. „Ja sam za svoje uvjerenje… spreman svaki čas i umrijeti“. U dnevniku župnika Vranekovića stoji: „Moj će život otići. Neka ide samo! Rado ga dajem za dobro Crkve i naroda“ ( Benigar, str. 697).
Izgarao je kao svijeća na oltaru – Kristovu žrtveniku dok nije dogorio i za nebo sazrio. Stojimo pred tajnom koliko čovjek, koji istinski nosi ljubav u srcu, može podnijeti za ono što voli. Križ, žrtva i trpljenje pokazuju i dokazuju kolika je ljubav. Blaženi Alojzije je upravo kroz sva poniženja sužanjstva, obespravljenost, trpljenje u kojem je uvijek svjeodčki zračio nadu, pružio dokaz i potvrdu svojih riječi: trpjeti i umrijeti za Crkvu.
Osvrćemo se puni zahvalnosti Bogu za dar tog svijetlog lika, koji je ostao svjetionik u mračnim vremenima komunizma, ali i sada kad se tolike vrijednosti urušavaju i relativiziraju. Ne mogu ne spomenuti se dana svoga ranog školovanja kada su komunisti pokušavali trovati javnost lažima pa su i nama djeci govorili šokantne izmišljotine o kardinalu Stepincu. Zahvalan sam svom pokojnom ocu koji mi je pomogao nadići te šokove koje sam u školi doživio. U meni se stvorila ogromna želja ispitati i upoznati taj lik. Upoznavao sam lik bl. Alojzija uz velike opasnosti, skrivajući sve do čega sam uspio doći. Njegov život je za mene bio jedno divno svjedočanstvo u mojem zvanju, na mom putu vjernosti. O Stepincu sam govorio uz rizik, jer se stvarno događalo da su mnogi, izjašnjavajući se za Stepinca, morali u zatvor. Istina se jednostavno nije smjela iznijeti. Mi ne smijemo zaboraviti, nego još više upoznavati taj divni lik, na njemu se nadahnjivati te, uz njegov zagovor, unositi u ovo vrijeme onakvu svjedočku vjeru, kakvu je on živio. Trebamo učiti i znati voljeti Crkvu i nositi svoj križ libenter, patienter et ardenter. Ono što se voli za to se izgara i umire. I tako se ostavlja svijetli trag ispunjenog života.
Rim, 10. veljače 2005., na 45. obljetnicu smrti kardinala Stepinca
