datum: 11.02.2008.
U ponedjeljak 11, veljače 2008. u crkvi sv. Jakova obilježena je 150. obljetnica Gospinih ukazanja u Lurdu.
11. veljače 1858. u Lurdu u južnoj Francuskoj Blažena Djevica Marija ukazala se Bernardici Soubirous i predstavila se kao „Bezgrješno Začeće“. Gospa se ukazala 18 puta. Svoje je ime otkrila 25. ožujka pri šesnaestom ukazanju. Izrekla ga je na mjesnom narječju kojim je govorila Bernardica: „Ja sam Bezgrješno Začeće“. Po završetku ukazanja, vidjelica je taj nepoznati izraz ponavljala da ga ne bi zaboravila. Nije znala da je 1854, četiri godine ranije, nakon dugogodišnjih rasprava, Papa Pio IX. proglasio dogmu Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije…
Mons. Laurence, lurdski biskup, ukazanja je priznao 18 siječnja 1862., četiri godine po završetku ukazanja.
Četiri marijanske dogme
U tijeku povijesti crkveno učiteljstvo donijelo je četiri marijanske dogme: dvije u prvome tisućljeću (Marija Bogorodica i Marija uvijek djevica) i dvije u drugome tisućljeću (bezgrešna i na nebo uznesena). Prve dvije imaju kristološki karakter jer su povezane s dogmatskim izričajem vjere u Krista, pravoga čovjeka i pravoga Boga, a protiv krivovjerja koje se tada javljalo. Dvije takozvane „nove“ dogme razmišljaju o moralnom liku Marijinu i poprimaju antropološko i ekleziološko značenje i važnost. Prema Geiselmannu, te dvije dogme izgledaju kao „čin bogoštovlja“ jer do njih nije došlo zbog ispravljanja krivovjerja, već zbog izražavanja one stvarnosti koja se već slavila u bogoštovlju Crkve. Neki će teolozi reći da je dogma o Marijinu uznesenju na nebo „samo oblik vrhovne kanonizacije“ Djevice Marije.
Prva marijanska dogma nastala je u žestokom raspravljanju između dvojice predstavnika teoloških škola iz Antiohije i Aleksandrije, između Nestorija i Ćirila. Na Efeškome saboru (431) crkveni oci za pravo su dali - u raspravi o dvije naravi Kristove, ljudskoj i božanskoj - Ćirilu Aleksandrijskom. Iz te je odluke opravdanim rezultiralo Mariju zvati „The-otokos“ ili „Bogorodica“. Taj naziv - Bogorodica - postao je jamstvo za ispravnu vjeru u Isusovo utjelovljenje.
Druga dogma, koja se odnosi na Marijino djevičanstvo, definirana je na Lateranskom saboru 649. godine. Taj je sabor sazvao papa Martin I. da bi osudio monotelete (koji su tvrdili da je Krist imao samo jednu volju), a Sabor je izjavio da je Marija Isusa začela po Duhu Svetom i da je, dakle, svoje djevičanstvo sačuvala prije poroda i u porodu i nakon njega. Na taj je način ponovno ojačana vjera otaca Crkve koji su Mariju sa svetim Jeronimom zvali „vječna Djevica“ ili „vazda Djevica“.
Što se treće dogme tiče, 1854. papa Pio IX. zaključio je stoljetnu raspravu definirajući objavljenim „nauk koji smatra da je Blažena Djevica Marija u prvom trenutku svojega začeća, jedinstvenom milošću i povlasticom svemogućega Boga, u predviđanju zasluga Isusa Krista Spasitelja ljudskog roda, bila očuvana od svake ljage istočnoga grijeha“ (Katekizam Katoličke Crkve, 491).
Na kraju, 1950. godine četvrtu je marijansku dogmu definirao papa Pio XII. utvrđujući da je Marija, „ispunivši tijek zemaljskoga života, bila je s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira“. Njezino uznesenje posebno je sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija uskrsnuća drugih kršćana.
Sve četiri dogme za Crkvu imaju jasno značenje. Božansko materinstvo i trajno djevičanstvo Marijino podsjećaju nas da je i Crkva majka koja mora roditi Krista u raznim povijesnim dobima te mu reći svoje „da“ cjelovite vjere u kojoj je sadržano i djevičanstvo. Bezgrešna slavi „sretan početak Crkve bez mrlje i bez bore“ (Marialis cultus, 3) i podsjeća na naš prvotni poziv na svetost. „Na nebo uznesena“, pak, tješi pobožne vjernike poput Vas i cijeli Božji puk na hodočasničkom putu ponovno potvrđujući sigurnost konačnoga uskrsnuća i vječne slave. Životne su to dimenzije važne svakome vjerniku i svećenici bi doista učinili dobro kada bi ih dodatno vrednovali i u svojim propovijedima. (Glas Koncila www.glas-koncila.hr)
