Neum 2000.

19. - 24. 03. 2000.

fra Franjo Vidovic: PROROCI U SVETOM PISMU I TRADICIJI CRKVE
o. Sabino Palumbieri: CRKVA PRED DANAŠNJIM SVIJETOM - ŠATOR RAZAPET NA PRAGU TISUĆLJEĆA
Alfons Sarrach: MEĐUGORJE – DAROVANO “TREĆE OKO”


Predavači na ovogodišnjem seminaru su:

Fra Franjo Vidović, rođen 19. veljače 1960. godine u Črnkovcima kod Osijeka u Hrvatskoj. Osnovnu školu završio 975. u Zagrebu. U lipnju 1979. maturirao na franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. 15. 07. 1979 stupio u novicijat Hercegovačke franjevačke provincije u Mostaru. Od 1980. do 1884. proveo u zeničkom zatvoru osuđen zbog "antikomunističke djelatnosti". Na filozofsko-teološkom studiju diplomirao 1987., a 1992. magistrirao teologiju na sveučilištu u Augsburgu. 1991. i 1992. pastoralno djelovao u Hercegovini (samostan Humaac). Tijekom 1992. djelovao kao vojni kapelan u postrojbama hrvatske vojske. Doktorat iz područja biblijske teologije postiže 1997. na sveučilištu u Grazu u Austriji. Trenutno pastoralno djeluje u Weissensteinu u Austriji. Radi na haabilitacijskoj radnji i predaje Biblijsku teologiju Novoga zavjeta na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu.

Sabino Palumbieri rođen je u Lavello (Potenza) 1934. lan je Kongregacije otaca salezijanaca. Zaređen je za svećenika 1961. godine. Diplomirao je na filozofskom i teološkom fakultetu, a doktorat postiže iz oblasti antropologije. Trenutno djeluje kao profesor je na Salezijanskom Papinskim Sveučilištu (UPS). Esejist i novinar, piše s antropološkog gledišta mnogobrojne studije o izvorima značajnim za događanja našega vremena. Utemeljitelj je društva "TR-2000" (Svjedoci Uskrsnuća za Jubilej 2 000.), organizator je nacionalnih pokreta s međusobnim kulturnim vezama i humanistiko-kršćanskim djelatnostima. Organizator je i novog načina pučke pobonosti među ljudima, "Via Lucis" (Put svjetlosti) koja se širi po čitavom svijetu.

Alfons Sarrach rođen je 1927. u negdašnjoj slobodnoj državi Danzig, a odrastao u njemačko-poljskoj kulturnoj tradiciji. Godine 1939. za vrijeme nacističkog režima odveden je, zajedno sa svojom obitelji, u koncetracijski logor. Nakon II. svjetskog rata studira filozofiju, teologiju i psihologiju u Rimu i Parizu. Godine 1965. postaje slobodni novinar, a kasnije vodeći politički urednik u više dnevnih listova. Autor je brojnih publikacija i knjiga. 1993. objavljuje knjigu "Proročki zamah Međugorja" koja se trudi dublje prodrijeti u tajnu velikoga poticaja koji, počevši od 1981., dolazi iz maloga mjesta Međugorja u Hercegovini i koji je pomogao milijunima ljudi u cijelome svijetu da, nakon stoljeća u kojem je u mnogim državama vladala mržnja, opet nađu smisao budućnosti.

I Z J A V A

Sabrani u Neumu od 19. - 24. ožujka 2000. na 7. Susretu voditelja Cenatar mira i međugorskih molitvenih skupina, obraćamo se prijateljima i hodočasnicima Kraljice Mira:

  1. U godini smo velikog Jubileja kršćanstva. Nastojmo staviti Isusa Krista u središte svoga života, kako bismo dali svoj doprinos obnovi Crkve našega vremena i svoje mjesne Crkve.
  2. Između sadržaja programa Jubileja i Gospinih poruka iz Međugorja prepoznajemo dodirne točke. Gospina riječ: “Učinite sve što vam On kaže” (... ) otkriva nam da je Isus Krist jučer, danas i uvijek isti.
  3. Navještanje Evanđelja proročka je zadaća svih krštenih. Ona se ostvaruje prvenstveno u vlastitom životu. Dosljedan život najbolji je navještaj. To isto vrijedi i za širitelje Gospinih poruka.
  4. Gospin poziv na mir i pomirenje neka na poseban način bude prisutan u životu pojedinaca, obitelji i skupina, i to osobito u godini velikog Jubileja.
  5. Ponovo pozivamo sve da bolje upoznaju i vjerno čuvaju izvornost međugorske duhovnosti.

Međugorje, 24. ožujka 2000.

na vrh


Dr. fra Franjo Vidović

PROROCI U SVETOM PISMU I TRADICIJI CRKVE

Glavna tema kojom se proroci bave u Svetom pismu jest odnos čovjeka prema Bogu. Proroci naviještaju da je glavna odrednica ljudskoga života, temelj ljudske egzistencije, a na poseban način egzistencije izabranoga naroda, odnos čovjeka prema Boga. Ispravan odnos prema Bogu životno je važan, jer iz njega proizlazi sreća, uspjeh, smisao, odnosno nesreća, neuspjeh, besmisao ljudske egzistencije. Temelj egzistencije izabranoga naroda jest odnos prema Bogu koji se objavio u povijesti. Vjerovati u Boga za proroke Staroga zavjeta znači razumjeti što Bog znači za život pojedinca i cijelog naroda. Pitanje odnosa između Boga i izabranoga naroda uključuje u sebe druga dva pitanja: pitanje na čemu se temelji odnos Boga prema svome narodu, te koje obveze i očekivanja proizlaze za narod iz toga odnosa. Naravno, uz to je prisutno i pitanje: kako se može tumačiti povijesna datost na temelju ovoga jedinstvenoga odnosa. Čitava povijest izabranoga naroda promatra se iz perspektive prve zapovijedi dekaloga – Jahve solus, osim Jahve nema drugog Boga.

Tako za proroke povijest židovskoga kraljevstva započinje nečim nečuvenim, Izrael pored Jahve koji je jedini kralj nad svojim narodom želi još nekog drugog kralja. Uz mispat JHVH - zakon Jahvin pojavljuje se kraljevski zakon. Stoga je za proroke jasno da će čitava povijest kraljevstva završiti katastrofom, progonstvom - egzilom. Izrael se nije držao prve zapovijedi – JHVH solus (jedino Jahve je Bog). Čitava povijest mjeri se prema mjeri vjernosti odnosno nevjernosti Bogu.

Jahve je Bog koji se objavljuje po riječi, za razliku od grčke misli koja u Bogu gleda estetski ideal, Bog objave jest Bog koji objavljuje svoju riječ, On poziva, On zapovijeda, On obećava. Bog izabranja prezentira se ljudima ne kao objekt estetske kontemplacije, nego je temelj njegove objave dijalog i poslušnost. Ili, jednostavnije kazano: Jahvu se ne može vidjeti, ali ga se može čuti. Jahve stoji u središtu proročke misli, no njega se ne može i ne smije predstaviti slikom, kipom ili bilo čime materijalnim. Jahve se objavljuje u povijesti kao veliko JA – ani hu, ja jesam. Taj JA govori, radi, odlučuje, taj JA se ne da identificirati niti na određenom mjestu niti u određenom liku. Pojedinac se razumjeva u odnosu prema poslušnosti odnosno neposlušnosti Riječi - Zakonu Jahvinu.

Pojam prorok

Hebrejska riječ prorok, nabi, izvodi se od akkadske riječi nabu, što znači zvati, naviještati, značiti. Prema grčkoj paraleli ?ροφήτης prorok je onaj koji poziva, koji izriče, koji navješta. Međutim ova riječ može se razumjeti i tumačiti: prorok je onaj koji je zvan, pozvan. Iza pasivnog oblika ove riječi krije se Bog koji je aktivan, Bog koji poziva.

U Svetom pismu Staroga zavjeta susrećemo riječ nabi – prorok 309 puta. U ranim tekstovim Svetoga pisma imamo za proroka oznaku čovjek Božji, (’isch ha’aelohim) ili pak vidjelac (ro’oh; hozœh). Čovjek Božji čini se da je bila oznaka za velike vođe starozavjetnog izabranog naroda poput Mojsija (Pnz 33,1) i Davida (Neh 12, 24.36). Na poseban način ovu titulu nosi prorok Ilija (29 puta). Ovaj naziv označava blisku povezanost proroka s Bogom, s onim koji ga je pozvao.

Vidjelac ima sposobnost otkriti ono što je skriveno ili pak ono što će se dogoditi (1Sam 9, 9-19). Kod vidioca je naglašeno ono što vidi, kod proroka ono što govori (Iz 30, 10). Božju objavu prorok doživljava kao objavu slika - on “vidi” i kao objavu riječi - on “čuje”. Prorok vidi “lica” (usp. Am 9, 1sl; Iz 6, 1sl) no vidi i odnose među stvarim koje drugi ne vide, on vidi “dublje” i “dalje”. Stvari koje se događaju u svakodnevici za njega imaju posebno značenje, one služe kao simboli Jahvine volje: obična košara “puna ploda” postaje kod proroka Amosa simbol naroda koji je “dozrio” za progonstvo (usp. Am 8, 1-2), ili pak bračna problematika postaje za Hošeu simbol odnosa Izraela prema svome Bogu (usp. Hoš 1, 2sl). Prorok prepoznaje znakove Božje u svakodnevnom događanju. Glavna oznaka proročkoga djelovanja jest njegova riječ. Prorok je čovjek “riječi”. Riječ Jahvina “dolazi” k njemu, Jahve mu “govori” (usp. Hoš 12, 11), taj Božji govor proroku čini ga pravim prorokom.

Kod svih starozavjetnih proroka otkrivamo tri odrednice koje se podudaraju, dijelom prelaze jedna u drugu i koje su bitne za autentično proroštvo: Prorok ima na temelju svoga iskustva poseban odnos prema Bogu. Na početku svoje proročke egzistencije većina proroka ima posebni doživljaj Boga; prorok je od Boga izabran, on je “izdvojen”, “ruka ga Jahvina dodirnu” (Jer 1, 9), ona počiva na njemu (Ez 3, 14), Jahve ga je zahvatio, svladao, zaveo, omamio (Jer 20, 7); prorok je zahvaćen Duhom (Ez 2,2), on je čovjek Duha (Hoz 9, 7). Na taj način prorok postaje “čovjekom Božjim” - specifična titula proroka npr. u 1Sam 2, 27sl. Prorok jest prijatelj Božji, Božji povjerenik, “sluga Jahvin – ebed Jahve” . Proročko izabranje uključuje u sebe sve ove oznake.

Druga odrednica koju nalazimo kod proroka jest njegovo poslanje. Jahve je proroka izabrao i poslao. Za proročko poslanje Jahve mu je dao svog Duha, u snazi toga Duha on nastupa u ime Božje, govori u njegovo ime, postaje “usta Božja” (usp. Iz 6, 8; Jr 1, 7). Na temelju svoga poslanja prorok smije doviknuti svojim slušateljima: “Čujte riječ Jahvinu”, svojoj proročkoj riječi daje oznaku “riječ Jahvina”. Ovaj govor u ime Jahvino, namjesto Jahve jest jedna od glavnih odrednica pravog proroštva.

Prorok nije onaj koji narodu samo govori u ime Jahvino, nego on u isto vrijeme govori u ime Izraela Bogu, što se na poseban način očituje u proročkoj zagovorničkoj molitvi, npr. 1Sam 12, 17-25; Am 7, 2. 5; Jr 18, 20. Prorok ima posredničku ulogu s jedne strane posreduje između Jahve i njegovog narod, s druge strane između naroda i njegovog Boga.

Proročka služba u sebe uključuje i službu čuvara; prorok bdije nad Izraelom (usp. Ez 3, 17). Prorok je poput pastira koji nosi odgovornost za svoje stado (usp. Ez 3, 17-21).

Različite proročke grupe u Starom zavjetu

U tekstovima Staroga zavjeta nailazimo na različite vrste proroka:

a)Najstarija vrsta proroka koje susrećemo u Starom zavjetu ima za glavnu oznaku zanos-ekstazu; ovi proroci idu po Izraelu i uz pomoć glazbala upadaju u stanje zanosa- ekstaze, u takvom stanju oni govore određenu poruku (glosolalija – 1 Kor 14). Zanos djeluje “zarazno”, tako da se i Šaul odjednom nalazi “među prorocima” (1Sam 10, 5sl; 1Sam 19, 18sl). Biblija kaže da su i Baalovi proroci bili ekstatičari (1Kr 18, 19-40). Ovi proroci djeluju privlačno na Izraelce (1Sam 10, 5sl), no mnogi ih promatraju kao “mešugge” - “luđake” (Hos 9, 7).

b) U Prvoj i Drugoj Knjizi kraljeva nailazimo na zajednicu proroka koja ima monaške oznake; govori se o “sinovima” proroka.

Ove proročke zajednice nastaju oko pojedinih velikih proročkih osoba, npr. oko proroka Ilije (2Kr 2, 3 sl). Ilija nastupa protiv sinkretizma u narodu svoga vremena i bori se za Jahvu koji je jedini Bog i čistoću vjere u pravoga Boga. Postoji opasnost da se vjera u Jahvu koji je jedini Bog pomiješa sa vjerom u bogove poganskih naroda, s vjerom koja ima svoj temelj u prirodnim pojavama.

Prorok djeluje poput “oca” za svoje “sinove”, oni sjede do njegovih nogu, od njega uče i s njim zajedno stanuju. Uz zajednice okupljene oko pojedinih proroka nailazimo ovakve proročke zajednice okupljene oko pojedinih svetišta (npr. 1Kr 13, 11- proroci okupljeni oko svetišta u Betelu; 2 Kr 2, 35 - proroci okupljeni oko svetišta u Gilgalu, Jerihonu, Bet-Elu). Kod ovih proroka zanos više ne igra onu ulogu koju je imao kod starijih proroka. Ono što odlikuje ovu grupu jest obdarenost Duhom. Ta obdarenost očituje se u njihovom čudesnom djelovanju (2 Kr 2, 19-22; 2, 23-25; 4, 1-7. 18-37). Ovi proroci zauzeti su na poseban način onim što bismo danas nazvali spasenjem duša (usp. Elizej - 2Kr 4, 1-7.8-37; 5, 1-14).

a) Sveto pismo poznaje i takozvane “službene”, “kultske” proroke. Oni se nalaze pri svetištima. Kultski proroci razlikuju se od proroka Pisma koji u svojoj kritici ne štede ni hrama, ni svećenika koji u hramu obavljaju službu. Kultski proroci imaju svoje mjesto uz svećenike koji obavljaju kult. Njihova uloga sastoji se u tome da daju proročanstva bilo narodu, bilo pak kralju kad se to od njih tražilo. Oni na kraljevskim dvorovima uživaju velik utjecaj (usp. 1Kr 1, 8). Ovi su proroci razvili svoj vlastiti proročki jezik.

b) S uspostavom kraljevstva u Izraelu za proročki pokret nastupa novo razdoblje. Ekstaze, mantika, čuda odlaze u drugi plan, a u prvom planu nalazi se riječ, navještaj riječi. Proroci se sve više udaljuju od kulta, od instutucije, od kraljevskog dvora. Od proroka Amosa do proroka Malahije glavna oznaka i sredstvo proroštva jest riječ. Jedino djelovanje proroka jest ono u znakovima, no ti znakovi nisu ilustracija, nego preformacija riječi (usp. Hos 1, 4. 6. 9; Iz 7, 3; 8, 3; 20, 2; Jer 16, 2.5.8).

e) Djelovanje proroka:

Postoje tri klasična razdoblja proročkog djelovanja:

  1. Za vrijeme propasti Sjevernog kraljevstva (oko 721. g. pr. Kr.).
  2. Za vrijeme propasti Južnoga kraljevstva (oko 597/87. g. pr. Kr.).
  3. Za vrijeme progonstva (oko 539. g. pr. Kr.) .

Proroci upućuju svoju poruku kako narodu (Izraelu) tako i svim narodima. U svojoj poruci oni povezuju prošlost, sadašnjost i budućnost. Dimenzija budućnosti odnosi se na navještaj (budućnost se povezuje sa sadašnjošću, s onim s čime je pojedinac sukobljen u sadašnjosti), a ne na predskazanje (mantika, u budućnosti će se dogoditi ono što je predskazano u sadašnjosti).

Stari kao i Novi zavjet poznaje proroke i proročice, tako imamo proročicu Mirjam, Deboru, ženu proroka Izaije (usp. Iz 8, 3), proročicu Huldu. Proročki duh treba zahvatiti čitav narod, navještaju proroci (usp. Br 11, 29; Jl 3, 1-5), cijeli narod treba postati prorok.

Glavne teme proročkih navještaja

Proročka zadaća jest objava riječi Božje, u toj riječi očituje se volja Božja. Objava riječi Božje događa se na različite načine. Najčešće je to poruka u kojoj Jahve poziva na vjernost svome zakonu, riječ koja u sebi sadrži s jedne strane prijetnju ako se ustraje na putu koji vodi u propast, a s druge strane sadrži obećanje spasenja ako se ta riječ posluša.

Spisi Staroga zavjeta pokazuju da je proroštvo u Izraelu vrlo slojevita pojava, pojava koja se ne da svesti na jedan zajednički nazivnik, no pojava koja pokazuje određene zakonitosti, određene zajedničke oznake.

Neovisno od pojedinih proroka koji se razlikuju po svom stilu i sadržaju postoje određene sličnosti među prorocima koje se lako mogu ustanoviti.

Navještaj suda

Glavna oznaka “starijih proroka”, proroka prije progonstva, jest opomena, prijetnja kaznom. Proročka poruka upućena je kako predstavnicima naroda tako i pojedinim grupama u narodu, koje su se udaljile od vjere “Abrahamove, Izakove i Jakovljeve”. Ovi proroci naviještaju kaznu Božju koja se očituje u pojavama poput suše, potresa, rata, no u isto vrijeme u njihovu navještaju uključen je poziv na obraćenje. Nesreće koje pogađaju bilo narod bilo pojedinca, promatraju se kao kazna za grijeh naroda, pojedinaca u narodu ili pak predstavnika naroda. Za proroke grijeh se sastoji u ponašanju naroda koje je u suprotnosti s Božjim djelovanjem u povijesti. Tako Izaija poziva na obraćenje jer narod traži sigurnost drugdje a ne u svom Bogu. Proroci Amos i Mihej naviještat će kazne koje dolaze na narod zbog njegovog nepoštivanja Božjeg zakona. Hošea, Jeremija i Ezekijel ukazivat će na nevjeru naroda koji umjesto za Jahvom ide za tuđim bogovima.

Navještaj spasenja

Spasenjska poruka proroka ne temelji se na pitanju što će se dogoditi nakon Božjega suda, nego ima svoj temelj u Božjoj volji, u Bogu koji želi spasenje svoga naroda. Bog je onaj koji želi spasiti narod. Spasenje nije uvjetovano poput kazne koja dolazi kao posljedica grijeha. U spasenjskoj poruci Bog obećava pomoć svom narodu u budućnosti (usp. Iz 41, 17sl). U navještaju spasenja već je opisano ono što će se dogoditi (Iz 11, 1sl). Navještaj spasenja prevladava uglavnom u vremenu progonstva i nakon progonstva. Spasenje koje proroci naviještaju očitivat će se na različitim područjima, tako u uspostavi novog odnosa između Boga i izabranog naroda, u ponovnoj uspostavi narodne države, narodnom i političkom oslobođenju. Spasenje koje Bog obećava svom narodu neće se dogoditi zbog toga što je narod postao bolji; ono nema svoj temelj u vjernosti i obraćenju naroda, nego je utemeljeno jedino u Božjoj volji, u Božjoj vjernosti, svetosti, njegovoj ljubavi prema svom narodu.

Na temelju svog poziva, kao i na temelju vlastite refleksije, proroci predstavljaju uzor vjernog Izraelca. Oni pokazuju da se Bog dade iskusiti, iako je to iskustvo Boga često bolno (usp. “Jeremijine ispovijedi”). Proroci naviještaju da je moguća promjena čovjeka snagom riječi Božje.

Tipična je za starozavjetne proroke “trijezna opijenost” riječju Božjom (usp. Jer 15, 16; 23, 9.29), proročka egzistencija nestaje u snazi njihova proročka navještaja.

Stari zavjet promatra proroka kao onoga koji je od Boga na poseban način pozvan da naviješta njegovu riječ, da opominje, tješi, poučava, upućuje. On je potpuno ovisan o Bogu koji ga je pozvao i jedino je njemu odgovoran.

Temeljna problematika s kojom se proroci susreću jest sinkretizam židovskog naroda, nestanak pravog odnosa prema Jahvi, odnosno povrjeda prve zapovijedi dekaloga – Jahve solus.

Proročka poruka Novoga zavjeta

Riječ prorok susrećemo u Novom zavjetu 144 puta, najviše kod Mt (37) i kod Lk (Ev. 29 puta, Dj 30). Sama riječ označava navjestitelja ili pak tumača riječi Božje. Riječju prorok oznaćava se starozvajetni prorok, Ivan Krstitelj, Isus, ili neka druga osoba koja ukazuje na dolazak kraljevstva nebeskoga, ili pak kršćanin koji posjeduje dar proroštva.

Navjestitelji i navjestiteljice Riječi dobivaju naziv prorok, proročica.

Proroštvo u Novom zavjetu pokazuje sličnosti sa starozavjetnim proroštvom: tako u Novom zavjetu imamo proroštvo opomene (usp. 1Kor 14, 3.31), proroštvo koje ukazuje na buduće događaje (usp. Mt 26, 68; 15, 7).

Novi zavjet pod pojmom proroka podrazumjeva:

Starozavjetnog proroka

Starozavjetni prorok razumijeva se kao onaj koji govori riječi Božje, on je “usta Božja” (Iz 15, 19). Starozavjetni proroci navještali su ono što se dogodilo u Isusu Kristu, kaže Novi zavjet (usp. Mt 1, 23; 2, 5sl15.17sl23). Za Mateja Stari zavjet posjeduje apsolutni autoritet, na Isusu se ispunjuje ono što su starozavjetni proroci najavili. Na temelju starozavjetnog proroštva Isus biva prepoznat kao obećani Mesija. Ono što na poseban način upada u oči jest sličnost između mučeničke smrti proroka i Isusove smrti (usp. Mt 23, 31; Mt 23, 37; Dj 7, 52). U židovstvu Isusova doba kao i u prvom kršćanstvu mučeništvo spada na bit slike o proroka (usp. Mt 23, 25).

Ivan Krstitelj

Ivan je u Novom zavjetu označen titulom proroka, njegov je navještaj u stilu starozavjetnih proroka, on naviješta sud i poziva na obraćenje. U svom navještaju poziva na moralni popravak i stavlja u pitanje židovsku vjersku samouvjerenost. On poziva na krštenje, koje se razlikuje od pranja kojim se prozeliti priključuju židovstvu, ali isto tako i pranja koje prakticira Qumranska zajednica. Ivanovo krštenje jest znak eshatološkog vremena koje je nastupilo i označava nutarnje obraćenje koje je preduvjet spasenja, stoga nije nikakvo čudo da se Ivanovi suvremenici pitaju nije li Ivan očekivani eshatološki prorok (usp. Mt 11, 8sl). Novi zavjet vidi u Ivanu onoga koji najavljuje, predskazuje, daje “svjedočanstvo” (Iv 1, 36) o eshatološkom proroku koji se pojavio u osobi Isusa iz Nazareta. Krštenje Ivanovo samo ukazuje na kršćansko krštenje.

Isus Krist

Novi zavjet ne primjenju često za Isusa oznaku prorok. Prorokom naziva Isusa “svijet” koji ga sluša (usp. Mk 6, 15). Sam Isus sebe u Evanđelju nigdje ne označava riječju prorok. Za Novi zavjet Isus je više od proroka (usp. Mt 12, 41), Isus ne samo da najavljuje spasenje, nego je u njegovoj osobi spas već prisutan (usp. Lk 10, 24).

Kršćani

Prva kršćanska zajednica ima članove koji su obdareni duhom proroštva. Njihova nazočnost u zajednici znak je da zajednica kao takva posjeduje Duha. Vjerojatno je vrlo rano u zajednici ovaj dar bio institucionaliziran, on dobija određeno mjesto, vezan je uz određenu službu u zajednici. Obdareni duhom stoje u istom redu s apostolima i učiteljima (1Kor 12, 28sl, Ef 4, 11), ili pak pored “apostola i svetih” (Otk 18, 20).

U Pavlovskim zajednicama dužnost ovih osoba obdarenih Duhom jest opominjati zajednicu (usp. 1Kor 14, 3. 24sl, 31), zajednicu tješiti (1Kor 14, 23sl), zajednicu izgrađivati (1Kor 14, 3), objavljivati joj tajne i spoznaje (1Kor 13, 2). Proročka objava treba biti u razumljivim riječima i bez nepotrebnog zanosa (1Kor 12, 1; 14, 15sl,23sl). Pavao se brine da u zajednicama, posebno pri bogoslužju, vlada red i mir, on zabranjuje da više proroka u isto vrijeme prorokuje, duh proroštva podložan je prorocima, kaže Pavao (1Kor 14, 32). Ovo “biti podložan” mora se razumjeti kao podložan redu i miru koji dolazi od Boga. Prorok mora znati i šutjeti.

U Poslanici Ef 2, 20 proroci “spadaju” u temelje zajednice. Ovo daje naslutiti da je vrijeme “proroštva”, proročke službe u zajednici prošlo, proroštvo je ugrađeno u “temelje zajednice”.

Opomene protiv lažnih proroka na koje nailazimo kod sinoptika ukazuju na to da je postojao vjerojatno veliki broj proroka u prvoj kršćanskoj zajednici.

Djela apostolska govore na više mjesta o proroštvu i prorocima, razlog za to treba tražiti u teologiji Evanđeliste Luke koji cijelu ljudsku povijest dijeli u tri razdoblja (vrijeme Izraela, sredina vremena, vrijeme Crkve). Treće vrijeme, vrijeme Crkve, nastupa događajem Duhova (Dj 2, 1sl) i zauzima najveći dio u Dj. Ovo treće vrijeme označava se kao vrijeme Duha, vrijeme u kojem dar Duha posjeduju svi kršćani, dar koji je u drugom vremenu posjedovao samo Isus. Znak vremena Duha vidljiv je i iz velikog broja prvih kršćanskih proroka koji se spominju po imenu (usp. Dj 11, 27sl; 13, 1; 15, 32; 21, 9sl), kao i shvaćanja kako su svi kršćani nositelji Duha i time posjeduju proročki dar (Dj 2, 17sl; 19, 6).

Pisac Knjige otkrivenja naziva sebe prorokom (Otk 22, 9). Prema Knjizi otkrivenja prorok dobija objavu tajnih Božjih planova (1,1), on ima vizije (6, 1-19, 10). Prorok opominje i tješi (2-3 pogl.). Njegovoj riječi pridaje se posebna važnost (22, 18s).

Proroštvo je postojalo još neko vrijeme u prvoj kršćanskoj Crkvi kako nam to pokazuju spisi (Did 10, 7; 11, 7-12; 13, 1-7; Justin Dial. 82, 1), da bi zbog montanističkih zlopotraba zapalo u takvu krizu da je polagano nestajalo i gubilo na svojoj važnosti. Zadaću proroka preuzet će sve više i više institucija, kao jedini ovlašteni tumač Riječi i djelovanja Božjega u svijetu.

Sveto pismo i crkvena tradicija gledaju u proroku, iako ne isključivo i s određenim nepovjerenjem, onoga koji proriče buduće stvari, stvari koje će se dogoditi. Prema tome je li ispunjeno ono što je on prorekao razlikuje se pravi od krivog proroka. Starozvajetni proroci i starozavjetna proročanstva ostvarila su se po shvaćanju Novoga zavjeta u Isusu Kristu. Za Isusove suvremenike Isus ima oznake starozavjetnih proroka: on proriče svoju vlastitu sudbinu, ali i sudbinu svoga nauka.

Novi zavjet razumjeva proroštvo, u prvom redu, kao tumačenje volje Božje u sadašnjosti, u određenoj situaciji, na određenom mjestu. Prorok naviješta ono što Bog očekuje od čovjeka u određenoj situaciji, njegov govor u prvom redu jest govor u sadašnjosti.

Proročki govor bitno je određen parresijom – otvorenim govorom, hrabrim govorom, neustrašivim govorom, govorom u kojem se kaže ono što se misli. Proročki autoritet ima svoje utemeljenje u parresiji, u otvorenom govoru svijetu.

Govoriti proročki znači osloboditi se lažnih obzira, no taj govor u sebe uključuje isto tako spremnost “izložiti” se Riječi Božjoj. Govoriti proročki znači “biti pozvan” u proročku službu, prorok ne govori “iz sebe”, svojom snagom i mudrošću nego govori snagom Božjom. Proročki poziv je karizmatski, on nije vezan uz određenu službu nego je vezan uz određenu situaciju u kojoj Riječ Božja treba biti kazana s punom otvorenošću i hrabrošću.

“Razlikovanje duhova” (1Kor 12, 10)

Za proročku službu bitno je vezana i služba razlikovanja duhova. Postoje pravi i krivi proroci, krivi proroci zamjenjuju svoje vlastite nazore s riječju Božjom. Već Stari zavjet poznaje one koji se prikazuju kao proroci iako ih Bog nije ni pozvao ni opunomoćio. Takve lažne proroke poznaje i Novi zavjet i upozorava zajednicu vjernika da im ne pokloni svoje povjerenje (usp. Mt 7, 15; 24, 11; 1 Iv 4, 1). Zbog toga se postavlja pitanje kriterija po kojima se mogu razlikovati pravi od krivih proroka. Kriteriji za razlikovanje pravih od krivih proroka su jednaki u NZ i u SZ.Tako SZ kao jedan od kriterija vidi u proročkoj samosvijesti da je pozvan, “muci” koja mu ne dopušta da riječ Božju zadrži za sebe, prorok je mora proglasiti u ime Jahvino (usp Jer 20, 9; 23, 16; Am 3,8). I NZ poznaje ovaj karizmatski kriterij, samo onaj koji sam ima Duha Božjega može prosuđivati govori li netko u Duhu (usp. 1Kor 2, 11). Uz ovaj subjektivni kriterij dolaze i druge oznake po kojima se razlikuje pravo od krivoga proroštva, tako: utemeljenost proročke poruke u biblijskoj poruci, da poruka pogađa situaciju na koju se odnosi, osobna uvjerljivost proročkoga življenja. Ako osobni život proroka ne odgovara zahtjevima Božjim onda on nije od Boga poslan (usp. Jer 23, 14; 29, 23). Prema kršćanskom uvjerenju pravi je prorok onaj koji u svom životu ostvaruje ono što naučava i propovijeda, njegov život mora donositi “dobre plodove” (usp. Mt 7, 16; Otk 2, 20). Proročka poruka mora biti na izgradnju i ohrabrenje zajednici kojoj je upućena (usp. 1Kor 14, 3). Proročki navještaj mora stajati u skladu sa starijim proroštvima (usp. Jer 28, 7sl). Novozavjetno proroštvo mora biti u skladu s temeljnim kršćanskim navještajem (1Iv 4, 1sl; 1Kor 12, 3). Pravi prorok ne gleda na vlastitu korist, on se ne ulaguje niti je spreman na kompromise kada se radi o poruci Božjoj.

Uz proročki poziv neodgodivo je vezana i proročka sudbina. Od trenutka svoga poziva prorok ne pripada više sebi, nego Bogu koji ga je pozvao. Bog ne samo da poziva proroka da bi ga poslao svome narodu, nego ga izručuje narodu. Na bit biblijske proročke egzistencje nužno spada i progonjenost zbog riječi Božje – martirija (usp. 1Kr 19, 10.14; Jer 11, 18sl; 20, 2; 26, 8sl). Na proročkim licima čita se cijela tragika njihova poziva, no ta tragika donosi narodu kojem su poslani blagoslov i spas (usp. Iz 50, 6; 52, 14-53). Temu progonjenog proroka preuzima NZ i primjenjuje je na Isusa i njegove učenike. Isusova sudbina kao i sudbina njegovih učenika jest proročka sudbina (usp. Mt 5, 12; Lk 13, 33).

Biblijski prorok je osoba koja je napadana iznutra i izvana, osoba koja trpi nutarnju i vanjsku silu, no prorok ipak doživljava svoje poslanje prvenstveno kao milost, a ne kao teret. Prorok doživljava povremeno posebnu blizinu Božju, ta blizina daje mu snagu za daljnje djelovanje. Povremeno on osjeća na poseban način svoje proročko izabranje, osjeća ljubav Božju, ljubav onoga koji ga je pozvao (usp Iz 49, 1-4) da bude njegov svjedok u svijetu, u svijetu koji je zaboravio na prvu zapovijed dekaloga: “Dakle, Izraele, što od tebe traži Jahve, Bog tvoj? Samo to da se bojiš Jahve, Boga svoga, da po svim putovima njegovim hodiš; da ga ljubiš i služiš Jahvi, Bogu svome, svim srcem svojim i svom dušom svojom” (Pnz 10, 12).

na vrh

o. Sabino Palumbieri:

CRKVA PRED DANAŠNJIM SVIJETOM

ŠATOR RAZAPET NA PRAGU TISUĆLJEĆA

SADRŽAJ

  1. Crkva, trajni šator
  2. Poticaj za povratak prema naprijed
  3. Za potpuni razvoj
  4. Spajanje kao spas
  5. Uzajamnost, odgovor na izazov globalizacije
  6. Posljednji, prvi: mesijansko djelovanje
  7. Jug svijeta, novi izazov
  8. Nužnosti i pobude
  9. Novost i utjelovljenje
  10. Nova evangelizacija, putovnica za budućnost
  11. Nada na poprištu

PRILOG ZA POTVRDU

  1. Nevolje uljudbe
  2. Između nužnosti i nemoći
  3. Između pothvata i suprotnosti

CRKVA PRED DANAŠNJIM SVIJETOM

ŠATOR RAZAPET NA PRAGU TISUĆLJEĆA

1. Crkva, trajni šator

Povijest pokazuje osobitosti, koje izražavaju sazrijevanje određenih razvojnih tijekova očovječenja unutar vremenskog zbivanja. “Znakovima vremena” - nazvao ih je Ivan XXIII, izrazom što ga je II. Vatikanski sabor posvojio[1] - koji su poput bljeskova Božje providnosti u povijesti.

Crkva, utjelovljena u povijesti u službi svijetu, u vremenu naraštaja na pragu, podložna korijenitim promjenama, ne može nego podrazumijevati, upravo u tijeku pomlađivanja, jedan drugačiji način predstavljanja i pokazati znakove preobrazbe.

U toj slici, lice Crkve trećega tisućljeća zacijelo se mijenja. Napušta obrise pretežno zapadnjačke i poprima crte nadahnute na planetarnosti i oznakama Trećeg svijeta. Mlade Crkve smjeraju pomladiti cijelu Crkvu, to jest obnoviti joj lice.

To se prije svega zapaža na količinskoj razini. Bilježi se pad brojčane nadmoći Crkve na Zapadu. Početkom XX. stoljeća te su zajednice činile 85% ukupnog broja. U 2000. godini činit će samo 40%. Crkve južnih zemalja svijeta – unatoč znatnijim prelascima u sljedbe i religiozne pokrete drugačijeg predznaka – nalaze se u nezaustavljivom porastu.

Na kakvosnoj se razini bilježi težnja za inkulturacijom vjerskih sadržaja. To je osnovni oblik utjelovljenja Crkve u splet ljudskih drama i očekivanja: otkrivanje pola ispravne činidbe u plodonosnom međudjelovanju s polom pravovjerja. Zauzimanje za istinu ljubavi kao vjerodostojnost ljubavi za istinom[2].

Johann Baptist Metz s tim u vezi izjavljuje: «Katolička crkva ne obuhvaća više crkvu Trećeg svijeta, već je ona sama crkva Trećeg svijeta zapadnog i europskog podrijetla»3.

Na taj način pribivamo prijelazu od kulturno jednosredišnje do kulturno višesredišnje Crkve, iako uz očito očuvanje njezine katoličke usrtojenosti hijerarhijsko-primatske zajednice, prema Božjoj uredbi, odnosno zajedno s Petrom i pod Petrovim vodstvom.

U tom općem pregledu osjećaj sveobuhvatnosti, umjesto da postane sve rjeđi, udiše se sve širim plućima. Drevne kulturološke prevlasti, povijesno shvatljive, ustupaju korak jednakosti dostojanstva i izražaja.

Sveopća Crkva je tijelo Kristovo ispruženo po zemlji u smislu živućeg jedinstva i mnoštva udova kulturološki različitih. Mnogovrsnost karizmi u toj slici prikazana je također i raznolikim potkama od kojih je sagrađeno tijelo u kojem se produžuje otajstvo Utjelovljene riječi.

Uključivanje u kulturu je poput načela fiziološkog zakona, a «kao stvarna posljedica toga je zakonita mnogovrsnost»4. Uključivati se u kulture znači iznutra sudjelovati u njihovim unutarnjim pokretanjima. Radi se o krajnje nestalnim stvarnostima, danas - u trajnom obliku slabosti, dvosmislenosti, prijetnje, nesigurnosti - međusobno nadasve međuizmjenjivima. Uključiti se ne znači samo, stoga, uvrstiti se, već štoviše “inter-esse”: biti jedno s narodima, ali unutar njihovog mukotrpnog traženja istosti, jedinstva, snažne stabilnosti. Daleko od toga da je to mirna postojanost, već napetost i usmjerenje napetosti prema teško dostižnoj svrsi dvočlanog izraza ‘mir-pravednost’.

Nova budućnost nameće nove naloge koji potječu od neprolaznog genetskog koda živućeg bića Crkve, a koji su zamjetljivi preko životnih poticaja nove kulture5.

Dar mladosti, što ga širi Duh Crkve, pozvan je poticati zalaganje učenika XXI. stoljeća, koji nisu usmjereni ni na što drugo nego na pokazivanje svijetu obnovljenog lica nade. Pred dvojakom smo ikonom Crkve - kao povorke na putu pustinjom i kao zaogrnute haljinom Velikog Četvrtka. Crkva je zapravo unaprijed označena u starom Izraelu hodočasničkom. Isto tako ona je živo produženje Krista-zaručnika koji se prigiba pred umornim čovjekom da bi mu oprao noge i u tom trenutku znakovito dodiruje razlog svog utjelovljenja.

Crkva, ikona Sollicitudo rei socialis i sol­licitudo historiae populorum, je sakrament-znak-sredstvo – Božje revnosti za današnji svijet koji on unatoč svemu nastavlja voljeti6. I zato je Crkva planetarni šator.

Sadašnji svijet predstavlja cjelinu koja je u zadnjem stoljeću tisućljeća dobila novi oblik. Opća slika nije jednoobrazna. Naprotiv, ona je šarolika. Njezini su putovi neravni i često obilježeni proturječnostima i suprotnostima.

2. Poticaj za povratak prema naprijed

Opća slika, kao što smo vidjeli, nije jednoobrazna. Naprotiv, ona je vrlo šarolika, često obilježena protuslovljima i suprotnostima. Njezin je zajednički nazivnik kulturološka tjeskoba različitog naziva i podrijetla. Ključno je pitanje pitanje budućnosti čovječnije od sadašnjosti, te u tom smislu budućnosti u kojoj će ljudi više sudjelovati.

Crkva planetarnog šatora, koja se zauzima u suradnji s ljudima dobre volje za kulturu Uskrsnuća, raspolaže snažnom pashalnom nadom sa svrhom obnavljanja temelja ugrađenih u različita planetarna područja ljudske uljudbe. Tu zadaću Crkva obavlja zajedno s ostalim religijama svijeta, u okviru nauma ljudi dobre volje.

Na Zapadu sveobuhvatno uzetom Crkve mogu pružiti pomoć uskrsnuća – prije svega kao svjedočanstvo, a zatim u obliku stvarne suradnje – kako bi mu probudile svijest o dostojanstvu njegovih korijena i prijeđenih putova. Ti nisu uvijek bili povijesno dosljedni, ali će bit vjerodostojni u mjeri u kojoj su povezani s izvornim nadahnućem.

Duša tog slijeda moći će se pronaći uzduž puta poštivanja njegovog izvornog koda. I tako onodobni leadership, rastočen u podjarmljivanju i ekonomicizmu s bitno materijalističkim obilježjima, na kraju tisućljeća moći će biti preoblikovan u službu planetarne pobude, u svrhu obnove ljudske kulture.

Od Zapada se, ukratko, traži obveza da se heterocentrira7 (staviti druge u središte životne stvarnosti). To podrazumijeva korijenitu promijenu načina mišljenja, kako bi se ostvario izlazak iz samodopadnosti. Pomicanje osi ide od povlaštenog ja prema ne-određenom ja, koje ne uzima u obzir, naime, dodatna značenja vremena, prostora i bogastva. To je oblik važnog zadobivanja europske duše usredotočene, posredovanjem židovstva i kršćanstva, na sakralnost ljudske osobe.

Na tome se zasniva sveopće načelo dostojanstva svakog čovjeka, soja, naroda, zajednice.

Zapadne Crkve, u ponovnom otkrivanju drugosti kao mjesta štovanja živuće bogolike ikone, moraju predložiti slobodu kao sposobnost stvoriti prostor za slobodu drugog čovjeka, ostvarujući ono što Armido Rizzi naziva istinskom “europskom teologijom oslobođenja”8. Ona se sastoji u korijenitom oslobađanju slobode od tjeskoba pojmovnih, namisaonih, ostvarbenih čisto nevrijednih oznaka. Sloboda nije samo, kao na ugovornoj razini, ne škoditi različitom i poštivati ga na razini pravne uobičajenosti. Naprotiv je iznad svega postati odgovoran za njegovu potrebu postojanja. Pojam ugovornog prava obistinjuje se u antropologiji uzajamnosti.

Crkve su pozvane stvarati pretpostavke za taj prijelaz Zapada iz čiste ugovornosti prema istinskoj uzajamnosti.

Ukratko, u prostor koji se ocrtava nostalgijom za budućnošću, unutar Euroamerike, – odnosno prostor vježbanja sjećanja na podrijetlo, za dozrijevanje plodova prikladnih našem vremenu – smješta se zadaća ekumenski pomirenih kršćanskih zajednica kako bi bile učinkovito oduševljene za služenje svijetu. Prije svega za služenje ad intra pomoću proročke obveze pružanja vjerodostojne ponude smisla života koji se djelomično izgubilo. Nadalje, i za služenje ad extra u prijelazu od osvajačke sklonosti prema stavu služenja, bilo na razini kulture bilo na razini uzajamnosti. Onaj tko posjeduje oruđa znanja, znanosti i tehnike ne može odustati od vlastite zadaće uzajamnosti u obliku pomaganja, odbijanjem proglašene ili proširene logike ²etike točno određenog².

Crkve su pozvane odgajati ljude iz bogatih zajednica za otvaranje prema sveukupnosti svijeta, kako bi se ispunila sve nazočnija životna praznina.

Vezano uz tešku zamršenost Istočnih zemalja potvrđuje se da Europa, vjerna svojim korijenima, ne može trpjeti prijelaz od Scile do Haribde. Nakon rušenja «zida» ne smije se pružiti mogućnost za prijelaz iz izjednačavajućeg komunizma na srozavajući konzumizam.

Jedna od najozbiljnijih poteškoća s kojim se moraju suočiti Istočne Crkve je pitanje mladih. Oni su u opasnosti teturanja vrijedonosnom prazninom, između odbijanja lažnih vrednota propale prošlosti i učinka sustavnog pokušaja iskorijenjivanja duhovnih vrijednosti čitavih naraštaja.

U nekim se područjima ocrtava opasnost da se ta praznina danas zamijeni prazninom jedne druge vrste: prazninom koju nameće zapadni, materijalistički i potrošački obrazac koji, kako je poznato, preplavljuje čitave naraštaje mladih iskušavajući ih nihilizmom smisla.

Za Istočne Crkve u tom se pogledu otvara budućnost zahtjevnija i trudnija od prošlosti, iako su u njoj sazrela zvanja na mučeništvo za velike duhovne uzvišenosti.

Za Crkve na Zapadu posebice, zamisao pashalne kulture bit će u tom da se pomogne u razvoju već nazočnih mogućnosti, iako su dugo ostale zatrpane pod ledom strave, kao što je ukazao Izvaredni Sabor za Europu9.

Postoji opasnost da narodi koji pate ostanu sami u svojoj zadaći ponovnog buđenja.

Crkve imaju iskustvo Uskrsa kada pomažu u dozrijevanju zametaka začetih Uskrsa. Gdje god postoji prijelaz od otuđenja do oslobođenja u znaku čovjeka - tamo je Uskrs. Ali kako je teško slaviti ga i zvati ljude na gozbu takve proslave, ne samo u liturgijskom smislu, nego isto tako u povijesnom smislu, to jest politike, gospodarstva, kulture.

Dakle, nije dovoljno samo uživati zbog otvaranja hramova koji su desetljećima bili zatvoreni. Treba surađivati u stvaranju nužnih pretpostavki za prenamjenu područja tih povijesnih gradilišta, kako bi se Kristovo uskrsnuće nastavilo u milijunima ljudi koji čekaju. Crkve koje žive na prezasićenom Zapadu izazvane su postati sol i svjetlo kako bi se spriječilo da narodi Istoka bježeći od zajedničarskog materijalizma dospiju u pojedinačni materijalizam: iz gulaga u džunglu.

Stoga se danas pred Crkve koje su na Zapadu stavlja zadaća da osnaže znakove Uskrsa koji su još jučer bili nepredvidivi, ali koji danas postaju obvezujući.

3. Za potpuni razvoj

Latinskoj Americi Crkve mogu ponuditi pomoć u oslobađanju svijesti od iskušenja od zloporabe logikama vladanja s jedne strane, i širenja srdžbe, pa makar ona bila opravdana, milijuna rasčovječenih ljudi, s druge strane.

Postupak evanđeoskog oslobođenja ne suprotstavlja stalež staležu, nego nastoji pomiriti ljude rasčovječene poradi sudjelovanja u tlačenju i one zbog podnešenog ropstva, obvezujući ih zajedno u izgradnji doma pravednosti i mira11.

Crkve će, kako navode Medellín, Puebla12 i Santo Domingo13nastaviti postojati u skladu s mesijanskim postupanjem - uz bok onih posljednjih. Mesija je osobito ljubio stalež onih «bez vlasti» i njemu je pripadao. Crkve će se boriti uz njih načinom nenasilnog otpora i budne svijesti.

Borba, međutim, nije samo riječima. Ona je stvarna i sastoji se u tome da se pomogne reći ne potlačenosti koja sprečava budućnost i koja s potlačenim čovjekom plaća visoku cijenu takve vrste otpora14, koji je uistinu, u Indiji, pojavom Gandija vjernika u Boga i čovjeka, postigao uspjehe slobode i napretka.

U stvarnosti, stvara se opće mišljenje, zahvaljujući temeljnim skupinama crkvenog i društvenog podrijetla, koje stvaraju kulturu usmjerenu na osnovne vrednote uloge naroda i dostojanstva potlačenog.

Došlo je vrijeme za izradom sažetka između načela teologije oslobođenja, kao prosudbeno-stvarateljskog premišljanja crkvenog djelovanja u području pravde i mira, i socijalnog nauka, odvažnog, ali potrebnog stvarne provjere.

Crkva Latinske Amerike, koja, iščitavajući svoj martirologij s kraja stoljeća, što su ga ispisali biskupi, svećenici, svjetovnjaci, katehisti, campesinos, pronalazi svoju hrabrost u obrani nebranjenih. I to živi kao istinski locus theologicus nove evangelizacije naspram klijanja fundamentalističkih i bogataških sljedbi.

To je Crkva koja se smješta u srce postupka oslobođenja od neljudskoga, bliza urođenicima, odbačenim crncima, starima gurnutima na rub, zlostavljanoj i odbačenoj djeci, blizu svima koji su tlačeni tjelesnim ili podmuklim nasiljem. I već joj se naziru izgledne crte15.

Latinsko-američke su Crkve prožete dahom Duha, u svijesti dramatičnog stanja i odgovornosti obveze. Medelin, Puebla i S. Domingo su miljokazi na tom putu posvješćenja. Put je dug. Suvremeni martirologij, obilježen žrtvom tolikih svjedoka, ohrabruje umne i brojne nadahnitelje tih skupina nade.

Kultura uskrsnuća uskrisiti će i Afriku, u znaku ponovnog zadobivanja vrednota značajnih za zajedništvo, uzajamnost, obitelj i slavlje, prepoznatljivih za društva tog kontinenta. Ona će joj pomoći boriti se protiv povratnih napasti neizbježivosti i malodušnosti. Udobrovoljit će, među sestarskim plemenima koja se prepoznaju u istoj kulturi ili u srodnim kulturama, pronalaženje zajedničkih uporišta i putova pomirenja. Surađivat će na proširenju kulturoloških područja, što se tiče odgoja rukovodećih staleža, koji će se daleko od toga da slijepo oponašaju drskost osvajača, zalagati za afrikaniziranje puta prema napretku u pravednosti i miru, štedjeti kako bi mogli razdijeliti bogastva i uvećati sekundarne i trercijarne djelatnosti. Sve to bez da se uništi baština, ali uspostavljajući sustav gospodarskog sudjelovanja nezaraženog zapadnim potrošačkim načinom života. To su pretpostavke kadre stvoriti za dvijetisućitu obrazac osnovne demokracije, s postupnošću i odlučnošću, preko jačanja izobrazbe koja vrijednuje danas velike kulture kontinenta.

Potrebno je napraviti prostor za afričku inkulturaciju vjere u skladu s nakanom Sabora afričkih Crkava.

Afrikanizam ima jako bogat jezik čija je bitna sastavnica ljubav za svoje osjećaje, patnje, često gotovo zaglušnu radost, a ponekad i jadikovke slične svemirskom plaču. Sve to zahtijeva prostor zajednice i sudjelovanja. Odatle i potreba za stvaralačkom i uključujućom liturgijom.

Afrička misao ima vlastiti simboličko-religiozni sustav i suglasni jezik. Stoga, da bi Evanđelje doprlo do srca ljudi, njegovo priopćavanja mora proći kroz ta kulturna posredovanja. To je temeljno načelo postupka «afrikaniziranja kršćanstva» nakon što se «Afriku kristijaniziralo».

Taj je način od velike važnosti da se ne bi propustila povijesna prilika. Nestajanje kršćanstva prvih stoljeća iz Sjeverne Afrike tumači se pomanjkanjem ukorijenjenosti vjere u kulturu onog vremena.

Bez odgađanja treba proučiti oblike dvogovora s velikim religijskim naslijeđima kontinenta koja su obilježena zvukovima svemirskog nadahnuća i u gotovo uskom srodstvu sa svijetom prirode.

Kultura uskrsnuća, uz to, posredovat će - snagom svojih načela i nazočnošću svjetovnjaka u ustrojima industrijski razvijenih zemalja - naume i pomoći ne samo one smještene na gospodarskoj razini, nego iznad svega na onoj radništva i ulaganja: stvarni korak naprijed u tehnologiji u korist proizvodnje i poljodjelstva u najsiromašnijim područijma.

Teološki, spoj koji je potrebno promicati biva izvođen između afričke kulture i Evanđelja. Njegova razina ne tiče se samo promaknuća liturgije i mjesnog folklora, koliko radije vrijednovanja potreba i poticaja samih kultura.

To je bila svrha Afričkog sabora17.

Isto tako radi se o tome da se unaprijed pripremi za hrabrost za suočavanje s istomišljeničkim skupinama koje usporavaju slijed nacionalnog i ponekad crkvenog jedinstva. Potrebno je pružiti afrički odgovor na izrazite poteškoće tog kontinenta koji živi u sustavu političke i gospodarske potištenost a kojemu je potrebna nada.

4. Spajanje kao spas

- Azija iz velike raligiozne duše traži «povratak prema naprijed» k svom izvornom kodu sakralnog i kontemplativnog oblika. Međutim, nužno je isti premisliti i na temelju doprinosa koji je Gandi priznao židovstvu-kršćanstvu i koji je prožeo zakonodavstvo i kulture Zapada, a koji se odnosi na jednakost ljudi i poštivanje dostojanstva svake osobe bez razlike na pripadnost.

U istočnim kulturama, kolijevkama znanja i religioznosti, uskrsno služenje Crkvi bit će u svrsi poštivanja i zaštite – protivno mnogim prijetnjama narodnog identiteta – velikog bogatstva kontemplacije, kojeg treba uložiti u naglašenom obliku zajedno s onim djelovanja.18 Poučan primjer toga dao je Benedetto da Norcia duhovnošću spoja između djelovanja koje je postalo djelatna kontemplacija i kontemplacije koja je postala meditativno djelovanje. Utjelovljenje te vrijednosne baštine može pružiti doprinos Istoku za održavanje životne vjernosti u vlastitu posebnost.

U ovom slučaju djelovanje stoji na crti Blondelova action.19 Ono kreće od dubokih pokretnih snaga da bi se zatim proširilo na čitav život uključujući pokretanja društvenih i političkih odnosa. Stoga će se morati uključiti i u obvezu rušenja staleža, kako bi u kolegi po čovječnosti – pa bio on i bespravno stvorenje – prepoznao pripravnika za budućnost obilježenu nazočnošću božanskog.

Crkve će u plodonosnom dvogovoru s drevnim religijskim i kulturnim nasljeđima moći ponuditi prostor za služenje čovjeku, koristan za obje strane.

Sveukupno gledajući postoje tri kulturna i religijska područja Azije. Prije svega područje Srednjeg Istoka, pretežno muslimansko. Zatim područje Jugoistoka, obilježeno indo-budizmom, te naposljetku veliki prostor Dalekog Istoka s konfucijsko-taoističko-budističkom većinom. Taj golemi broj ljudi ostao je pod utjecajem ideologije materijalizma, bilo zajedničarske bilo neokapitalističke vrste. Protureligijska suzbijanja i progoni potakli su oživljavanje nasilja s jedne i otpora s druge strane u prvom razdoblju mučenika, te doveli do toga da je azijsko okolje sve teže prihvaćalo poruku.

Snošljivost, suradnja, podjela bogatstva i zajednički naumi stvorit će potku za alternativu naspram stoljetnih suprotnosti koje je povijest razotkrila kao neplodne i razarajuće.

Međureligijski ekumenizam promicat će nadalje putove istraživanja i molitve koje vode k jednom Bogu različitih naroda. Crkve su potaknute na produbljivanje temelja teologije prvotnog saveza utemeljenog u stvaranju, najprije s Adamom, a kasnije s Noom.20

Taj je savez prethodio savezu sklopljenom s Abrahamom i Mojsijem. Tisućama stoljeća Bog je stvarao svoju povijest s narodima zemlje. Njegova ljubav sve njih dodiruje i zajedno se s njima kreće. Taj stvaralački savez nije nikad opozvan, on štoviše ostaje pozadina sljedećih odabira.

Vezano za taj savez, i u mjeri u kojoj se nekršćanski narodi približavaju jedinom putu ljubavi koji utjelovljuje i objavljuje Krist, jedini pravi Bog ostaje Bog svih naroda. Iako nazivan mnogim imenima i iako još nepoznat kao «Otac Gospodina našega Isusa Krista»21.

To viđenje ne umanjuje nužnost poslanja, ali mu pruža uvjete za miran pristup i pristup pun poštovanja različitom življenju religija.

Naposljetku, u prostoru kršćanskog iskustva trajnosti čini se važnim naglasiti da su u Aziji većina proglašenih svetima ili blaženika zapravo vjernici svjetovnjaci, muškarci i žene koji uobičajeno obavljaju svakodnevni vjerski život u svijetu, a koji su svjedočili hrabrost u ispovijedanju vjere sve do mučeništva. Upravo se suprotno događa sa sličnim pojavkom proglašenja svetaca i blaženika koji se javlja u Euroame­rici, gdje postoji veliki broj pripadnika hijerarhije i redovničkog života.

Taj podatak za to područje Crkve moguće je iščitavati ključem procvata svjetovnjačkih karizmi, a posebno zametka vjere koji prenosi crkvena zajednica sve do krajnjeg sazrijevanja svjedočenja vjernosti.

Zanimljivo bi poglavlje bilo proučavanje spoja između zametaka kršćanske vjere i sklonosti prema kontemplaciji, uz potpuno posvećivanje Apsolutnom - što je tako izrazito za te narode.

Veliko obećanje za budućnost Kraljevstva.

- Oceanija vidi Crkvu u traženju novih načina navještaja, čak i u uvjetima ustrojbenih i prirodnih poteškoća.

Nazočnost svjetovnjaka koje zajednice potiču i podržavaju, često i novčano – u pastoralnim djelatnostima kao katehete ili Church-leaderi u kojima se neki posvećuju puno radno vrijeme - tvori osnovnu nadu u budućnosti. Trenutno djeluju četiri biskupske konferencije: Pacifička konferencija, Konferencija Papua-Nove Gvineje i Salamonskih otoka, Konferencija Australije i Konferencija Novog Zelanda.

- U australskom području koje se većinom sastoji od obitelji poslijeratnog useljeništva što hitnije treba ponuditi pomoć za oživljavanje korijena, bilo europskih, bilo azijskih kultura, obilježenih snažnom religioznošću. Radi se o spašavanju razvoja tog područja od pogibelji ekonomizma i efektivizma koji oduzima dah rastu duhovnosti.

Novim naraštajima posebno je potrebno pomoći u otkrivanju, u svjetlu izvornih naslijeđa koja su često u stanju nestajanja, i suvremene povijesti, opasnosti materijalizma koji oduzima smisao života i potiče na nepovjerljivo ozračje i nesnošljivost prema drugačijem čovjeku.

Treba pripremiti budućnost Australije. Učenici Uskrsloga imaju mogućnost suradnje u životnom izgrađivanju spoja između vrijednosti ‘imati’ i ‘biti’ koje se ne uzimaju na istoj ravni, ali su u svrhovitom odnosu prvih prema drugima. Surađivat će također u izgrađivanju suživota na osnovu pravednosti među ljudima različitog podrijetla koji nastoje podići uljudbu, nužno nedjeljivu, na obzor uzajamnosti i pomaganja.

Australija ima pravo očekivati vjerodostojan rast kršćanstva u svrhu nadoknađivanja istinske kakvoće života. U tom novom ozračju sazrijet će usmjerenje unapređenja i podjele vlasti, također i u korist novo pridošlih i starosjedilaca, često lišenih prava glasa, koji će sudjelovati u stvarnoj demokraciji.

5. Uzajamnost, odgovor na izazov globalizacije

Napokon, zajednice sljedbenika Emanuela koje u svom kodu nose njegov znak i njegovo sjeme kako bi zrilo i razvijalo se, pozvane su u ovom ključnom trenutku uljudbe biti crkve-sa, crkve-za, crkve-u u odnosu na zemeljske kulture i to uvijek i samo u duhu služenja čovjeku, kao bogolikoj ikoni i pripravniku za savršeno Kraljevstvo.

Radi se o izgrađivanju iz petnih žila zajednice pratilje (sa), zajednice služenja (za), zajednice suglasja (u) kako bi se omogućilo spasenje čovjeka. Radi se o stvaranju pretpostavki za rast vrijednosti slobode, uzajamnosti, pokretljivosti u otvaranju prema gore i prema naprijed. Koliko se nužnijom ocrtava ta svrha, toliko opasnijom postaje svjetsko stanje u neoliberalističkom upravljanju globalizacijom.

Dva djela sjajne raščlambe svjetskog gospodaratva govore o promjeni oblika neokapitalizma na prijelazu stoljeća. Ralf Dahrendorf objavio je temeljito istraživanje društveno-gospodarskog uzorka i privlačnog naziva Kvadratiranje kruga22 (urediti, učiniti četvorokutnim krug). Umirovljeni ravnatelj London School of Economics raščlanjuje bílo svijeta znanstvenom potkrjepom ostavljajući po strani laku zanosnost. On daje rendgensku sliku naprednog svijeta i ostatka zemlje koji – napominje – ne tone, jer je već potopljen. Vezano uz prvi svijet navodi sklonost precjenjivanja gospodarstva zajedno s propašću društvenih pravila isprepletenih s pomračenjem vjerskog smisla života i povećanju nezaposlenosti, nepovjerenja prema ustanovama i zakonima i porasta zločina i samoubojstva.

Nakon toga produbljuje pojavak globalizacije u kojemu su «sva gospodarstva međusobno isprepletena u jedno jedino suparničko tržište».23 Sustav proizvodi uzgredne proizvode, tzv. «osobe-ništarije». Pisac se izražava ovako: «Određene osobe, ma kako strašno to zvučalo čak samo napisano, jednostavno ne koriste: gospodarstvo može rasti i bez njihovog doprinosa; ma s koje strane gledali, za ostatak društva one nisu blagodat, već trošak».24 Društveni splet ovako se razvija: «Ljudi s nedostatkom nemaju nikakav osjećaj pripadnosti. Bogati mogu postati još bogatiji bez njih. […] Ukupni nacionalni proizvod nastavlja rasti pored njihovog siromaštva».25 Dvočlani izraz koji nastaje ovako opisuje Dahrendorf, «Osjećaj koji se javlja, jest da nestaje svako pravilo i da se širi duboka nesigurnost».26

O raspadu društva, učinku rastočbe društvenih pravila, govori jedna druga potkrijepljena raščlamba. Djelo Edwarda N. Luttwaka pod također znakovitim nazivom: 'Diktatura kapitalizma'.27 On je naziva kovanicom turbokapitalizam i daje sljedeće tumačenje: «Zovu ga slobodnim tržištem, a ja ga naprotiv opisujem kao prezasićeni kapitalizam ili jednostavnije turbokapitalizam, jer se bitno razlikuje od strogo nadziranog kapitalizma koji je cvjetao od 1945. do osamdesetih godina i koji je podario začuđujuću novinu bogatstva većini stanovništva Sjedinjenih Američkih Država, Zapadne Europe, Japana i svih drugih zemalja koje su krenule tim putem. Međutim, najkorijenitiji teže istom cilju, stoga ne treba iznenaditi što novi turbokapitalizam ima brojne zajedničke oznake sa sovjetskom inačicom komunizma. Zapravo i turbokapitalizam također nudi jedinstveni uzorak i jedinstveni corpus pravila za sve zemlje svijeta zanemarivanjem svake različitosti u pojmovima društvo, kultura i narav».28 U nastavku raščlambe znanstvenik govori o poklapanju nezadrživog napretka sustava društvene razgradnje. «Dopustiti da turbokapitalizam napreduje bez smetnji znači razgraditi društvo u manjinsku élitu pobjednika, u mnoštvo gubitnika različitog stupnja imućnosti ili siromaštva, te u razred pobunjenika koji čine kažnjiva djela. Tu ne dolazi samo do rastrožbe osjećaja društvene pripadnosti, već također i obiteljskih veza koje trebaju upravo vrijeme potrošeno u sve mahnitijoj utrci». 29 U takvoj se slici bilježi opća sklonost izjednačavanja vrijednosti usađenih u društvene ustroje ovisno o njihovim humanitarnim svrhama. «Dopustiti da turbokapitalizam preoblikuje svaku ustanovu, od bolnica do izdavačkih kuća i maratonskih trka u poduzeća usmjerena na ostvarenje što većeg dobitka iskrivljuje i uništava njihovu bit».30

Turbokapitalizam je stigao do geoekonomije u kojoj velike sile njeguju novu vrstu međupovezivanja, ne više nacionalističko-vojnu, već gospodarsko-novčarsku. Tri su temeljne oznake tog sustava. Postoji, prije svega, gospodarska i poduzetnička deregulation (oslobođenje gospodarskih djelatnosti ukidanjem političkih i upravnih obveza i pravila). Ustanovljena je u Velikoj Britaniji sedamdesetih godina, a osamdesetih je uvezena u SAD. Radi se o prijelazu propisanog gospodarstva u nepropisano, sa sretnim događajem kibernetike kao nadomjestka ljudskog rada.

U toj slici pojavak preuređivanja i preustrojavanja kao najvišeg pravila je primjena načela da je gospodarstvo iznad rada, a rad iznad čovjeka. Ivan Pavao II. u Laborem exercens najavio je suprotno načelo: «Prije svega rad za čovjeka, a ne čovjek za rad»31, te istovremeno: «Potrebno je ponoviti temeljno načelo: ljestvica vrijednosti, duboki smisao samog rada zahtijevaju da kapital bude u službi rada, a ne rad u službi kapitala».32 Što se tiče ekonomističkog materijalizama željelo se postići «korijenito nadilaženje” s «promjenama koje se događaju na pravcu odlučnog uvjerenja o prvenstvu osobe nad stvarima, ljudskog rada nad kapitalom, kao ukupnosti proizvodnih sredstava».33

Sljedeća osobitost tiče se oslobađanja novčanih prelijevanja zahvaljujući prijelazu u stvarnom vremenu rijeke dolara s jedne strane zemlje na drugu, što je omogućila telematika. Učinci se sastoje u brzini ulaganja i povlačenja uloga, olakšavanju kupnje i prodaje na burzi i novčarskih igara, pokvarenog rouletta današnjice koji može nadzirati mala poduzeća i povećati dobit javnog duga i to na međunarodnoj razini. Najviše zabrinjava činjenica na vrijednosnom i etičkom planu, činjenica da u tim kretanjima ne postoji mogućnost nadzora. Naprotiv, trenutno ne postoji ni mogućnost promatranja. Tom se postupku ne može odrediti mjesto. Prostor je samo cyberspace. Osim toga, novčarska središta razvrstavanja kapitala u privatnim su rukama, te ih tako zahvaljujući telematskom sredstvu ne može nadzirati nijedna nacionalna ili svjetska vlada.34

Slijedi pojavak globalizacije ili smanjenja zemlje na jedinstveno tržište obilježeno činjenicom društveno-gospodarskog oslobođenja i novčarskog rasterećenja. Na taj se način globalizacija očituje kao vidljivo otvaranje nerazvijenih zemalja, ali s namjerom ostvarivanja dobiti špekuliranjem siromaštvom i viškom rada s punim uživanjem viška vrijednosti. Taj divlji liberalizam među mnogim svojim društvenim posljedicama ima isključivanje gubitnika, koji postaju žrtve očaja pred vlastitom budućnošću i raspadanja vlastitih obitelji. Primjerice, trošak rada – i posljedično tome plaće – u nerazvijenim zemljama utvrđen je igrom gospodarsko-novčarskih i poduzetničkih društva. A, što se tiče javnog duga tih zemalja, potrebno je reći da su njihove dobitne vrijednosti utvrdila sjedišta moći onih bogatih.

Razlika se između bogatih i siromašnih zastrašujuće povećava. Ističe se ono što se zove superstar efekt, u čijem području pobjeđuje pobjednik, a gubitnik je u opsanosti da ostane bez ičega. Sve se to događa zato jer pobjednik ima moć promijeniti pravila igre, štoviše nametnuti pravilo de-regulacije. Tako se otvara put onoga što je već nazvano zaposjednućem svijeta.

Ti znakovi koji prijete stvarnom čovjeku od krvi, mesa i suza, mogu se upisati u opći smjer misli koja se predstavlja kao poraz humanizma i nade, i to zbog jako složenih razloga. Prije svega, zbog krajnje svrhe sustava globalizacije, a to je uzdizanje dobiti kao najveće vrijednosti bez odgovarajućeg povećanja plaća35. Potom, zato jer se sustav sa strogim načinima postupanja posvećenim toj svrsi ne može izravno brinuti za čovječni razvoj društva, niti razlikuje ono što se proizvodi uloženim kapitalom: oružje ili kultura, droga ili lijekovi. Ne bi se moglo govoriti ni – o kakvoći i količini proizvodnje, budući da se namjera može postići i smanjenjem same proizvodnje. Svijet novčarstva teži odvajanju i osamostaljenju s obzirom na svijet proizvodnje.

Globalizacija se zapravo pokazuje kao oblik novog osvajanja koji se služi vezama putem faksa i Interneta na nesmetan i tih način. Radi se o upravo suprotnom stilu od stila drevnih osvajača koji su se razlikovali po buci govorništva osvajanja i zaglušujuće glazbe fanfara. Današnje novo osvajanje je temeljitije i privlačnije od onog izvornog.

U tom ozračju mogu napredovati vladari trećeg tisućljećja, upravitelji svjetskog carstva novca36.

Na početku slijeda, gospodarska je globalizacija ocijenjena dobrohotno zbog nade u opću raspodjelu bogatstva. Iskreno, to zadovoljstvo nema više uporišta. Tegobe zadnjeg trogodišnjeg razdoblja kojim se završava stoljeće – posebno u Rusiji, Latinskoj Americi i Aziji, te zastrašujuća propast afričkih gospodarstava – ukazuju na krhkost djelovanja globalnog tržišta. Te se oluje ponavljaju gotovo fiziološki.

Gospodarska globalizacija biva smještna na obzor kulturne i duhovne planetarizacije u čijem je središtu čovjek, svaki čovjek zemlje. Tom čovjeku pomaže se (supsidiarnost) u ime jednake pravde u svjetlu čovječnosti, kako bi mogao uživati u blagodatima uljudbe (rad, izobrazba i skrb za zdravlje, podjela bogatstva, pristup sredstvima), ovisno o njegovoj zasluzi i potrebi.

Crkve, dakle, trebaju istkati potku uzajamnog zauzimanja da bi se između kontinenata i naroda, te unutar nacija stvorile istinske mogućnosti za upravljanje svijetom.

To je cilj XXI. stoljeća. Bila bi to sigurnost slijeda planetarizacije u kojem više ne bi bilo polarizacije, koji bi označio neprekidni razvoj svijeta. Bio bi to istinski postupak Populorum progressio, jedini slijed kojem bi se mogla pripisati ocjena povijesti za čovjeka – u smislu razvoja svih naroda i svakog naroda.

To je nužan doprinos koji zajedno s povijesnim religijama kršćanske Crkve obilježene poznatom univerzalnošću moraju dati svijetu prelazeći s vladavine prijestolja na vladavinu šatora.

«I Riječ tijelom postade i nastani se među nama37, tako se i Crkve moraju utkati u povijesni splet kontinenata i razapeti šatore uzduž puteva kojima se narodi uspinju prema ciljevima jedinstva.

6. Posljednji, prvi: mesijansko djelovanje

Nazivaju se posljednji, jer nemaju moć, prostor, budućnost. Posljednji, jer nemaju ni glas koji bi podigli protiv njihova protjerivanja u podzemlje povijesti, kojima nikad nije bilo dopušteno – osim na besadržajnoj razini koju je tako veličao neoliberalizam – vidjeti svjetlo svojih prava.

Promicatelji Evanđelja hvataju se u koštac s dramom poniženih ljudi u vidu izazova i poticaja. Ako je Crkva službenica Boga čovječanstva i Božje ljudskosti, ona mora surađivati u ostvarivanju njegovog proročanstva vezanog za posljednje koji trebaju postati prvi38.

Radi se o ostvarivanju proročanskog nacrta iz Magnificata39 koji pjeva Kći Izraela, među posljednjima u vrednovanju velikog carskog društva čiji je bila suvremenik, a koju je Svevišnji pozvao u ulogu prve u novom ustrojstvu Kraljevstva, štoviše da bude suradnica u samom njegovom ostvarenju. Marija je uzor, vođa, bitni dio Jahvina naroda anawim na putu prema oslobođenju.

Oni posljednji su također ljudi s istim dostojanstvom. Štoviše, oni su živuća ikona novog čovječanstva; oni su Krist, s kojima se on izričito izjednačio40. Dakle, učenici prihvaćaju izazov u smislu jednog ozbiljnog zadatka, odnosno ne u smislu besadržajne pravde, već iznad svega u smislu političke ljubavi koja se zalaže.

Ljubav kao povijesno služenje jest uskrsni zakon. Prva Ivanova poslanica prijelaz iz smrti u život obrazlaže i temelji na stvarnoj ljubavi. «Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću»41. Povijesno posredovanje u ciljanom ostvarivanju tog životnog zakona je izbor posljednjih, u ozračju izlaska. Ljubav se zapravo ne izražava u uopćenom i nejasnom obliku. Naprotiv, više je usmjerena k onim najpotrebitijima u zajednici kako bi posljednji bili prvi. To je zakon Kraljevstva. Kraljevstvo je već tu. Budućnost je već nazočna. Istina je, Kraljevstvo nas sve obuhvaća. Ne isključuje nikoga. I tlačitelji i potlačeni uključeni su u postupak oslobađanja. Bog ih želi sve osloboditi, stoga ukazuje tlačiteljima da se oslobode unutarnjeg ropstva kao što je rekao drevnom faraonu da pusti potlačeni narod da ode42. Sloboda je nedjeljiva. Ne može se biti slobodan u zajednici ako se jednom njenom dijelu niječe prostor za ostvarivanje te protežnice. Ona je u unutarnjem obliku sastavljena od čovjeka koji se po svojoj prirodi nastoji izraziti na povijesnim razinama gospodarskog, društvenog, pravnog, političkog obrasca.43

Crkva mesijansko djelovanje preuzima kao svoje. Njezino je trajno središte - u opredjeljenju za posljednje. Njezin korijen je stav su-osjećanja, što znači patiti s onim koji pati44, preuzeti odgovornost za veliki teret svijeta. Albert Nolan ističe nužnost da se vjernici uključe u vlastito vrijeme istim duhom kojim je Krist to napravio u svoje. «Morali bi započeti baš kao što je on počeo - sa suosjećanjem: suosjećanjem s milijunima ljudskih bića koji umiru od gladi, s onima koji su poniženi i odbačeni, i s milijardama pojedinaca koji će patiti u budućnosti zbog svijeta u kojem mi danas živimo. Tek kad poput dobrog Samaritanca otkrijemo našu zajedničku čovječnost, tek tada ćemo početi doživljavati ono što je iskusio Isus”45. Da bi se izbjegao svaki nesporazum treba dobro pojasniti da je «talijanski izraz "suosjećanje" jako daleko od iskazivanja osjećaja koji je Isus stvarno osjećao. Grčki glagol splanchnízomai korišten u svim pisanim sadržajima potječe od izraza splánchnon koji ukazuje na srce, unutarnje dijelove srca, što znači duboke izvore iz kojih se čini da proizlaze snažni osjećaji. Grčki glagol znači stoga kretanje ili poticaj koji dolazi iz srca, duboko doživljeno uzvraćanje dobrote»46. Crkva je sakrament susreta s Bogom koji je mir47. Ona se, dakle, mora moći pokazati kao vjerodostojan znak mira, odnosno prostor iskustva mira kroz tkanje pravednosti. U tu joj je svrhu dana radost kojom zrači i najavljuje: «Blaženi mirotvorci»48.

7. Jug svijeta, novi izazov

Odluka za posljednje izjednačuje se osim toga sa stvarnim zauzimanjem za Jug svijeta koji je danas gurnut na rub i uljepšanim imenom nazvan «Treći svijet», dok bi puno prikladniji naziv bio «Svijet posljednjih». Upravo u tom geo-povijesnom prostoru, kako je prije rečeno, razvijat će se Crkva u trećem tisućljećju.

Uskrs je borba protiv smrti u svim njezinim oblicima. Crkva ima nalog za vođenje te trajne borbe. Jedan od najtežih oblika smrti u povijesti jest danas takozvani mlaki rat, toliko podmukao koliko prijevaran na obzorju koje se proglašava kao vrijeme mira.

Na pragu tisućljeća veliko prijeporno pitanje svijeta jest pitanje gospodarske i društvene, političke i ustrojbene nejednakosti. U globalnoj slici podjela svijeta prolazi poprečno između Sjevera i Juga. Radi se o pomanjkanju vrijednosti i značenja kod prvoga, o pomanjkanju kruha i oruđa kod drugoga. Međuovisnost između zemljopisnih područja i poteškoća pokazuje da glad prvih dovodi do pokolja na Jugu, jer postoji jako pomanjkanje vrijednosti na Sjeveru.

Danas se vodi neobjavljen rat između odveć razvijenog i nerazvijenog svijeta. Možemo ga nazvati “mlakim ratom”.

Nakon vrućeg rata - kako su ga neki zvali - koji se vodio od '15. do '45. i koji je dostigao vrhunac s dva svjetska rata i razbuktavanjem svevlašća na Zapadu, od '45. do približno '89 uslijedio je hladni rat između Istoka i Zapada. Nakon toga došlo je do «mlakog rata» između Sjevera i Juga. Vrući rat je borbeni sukob. Hladni rat obilježen je snagom zastrašivanja i netrpeljivosti koja je izbila između dvije velike sile i njihovih sljeditelja. «Mlaki rat» obilježen je skrivanjem dubokih sila nepravde i nehaja. Postoji nasilje napada i nehaja. Nasilje je to ne-dopuštanja-postojanja izazvano stavom ne-postojanja. Nihilizam vrijednosti dovodi do nihilizma u odnosima.

Crkva koja ima povijesno poslanje služenja čovjeku - utjelovljenjem, ukazivanjem i posadašnjenjem vrijednosti - postavlja se u tom strašnom zadatku kao poticateljica istih za Sjever svijeta, a sve to zato da bi Jug imao dovoljno kruha i sredstava kako bi mogao dostojanstveno izgraditi vlastitu kulturu s obzirom na vlastite izvorne identitete te kako bi se prekinuo taj rat koji je najpogubniji, jer je najtiši.

To znači da će Crkva dvije tisućite godine biti zajednica koja nagovještava Uskrs49 - buđenjem svijesti o vrijednosti uzajamnosti i pomaganja na Sjeveru, te životnošću i suodgovornošću na Jugu. Jug svijeta neće se nikad moći osloboditi zbog javnog duga koji postaje sve veći, kako ističe Papinsko povjerenstvo Iustitia et Pax u jednoj odvažnoj povelji50.

Uskrsno djelovanje Crkve mora poticati i nastaviti ohrabrivati prije svega u tom smjeru. Na veliku korist samog Sjevera kojem treba prostor tržišta. No, bez obzira na to mjerilo probitka, na Sjeveru svijeta treba ponovno pokrenuti izvorno načelo Zapada – ah, tako često iznevjereno – načelo usredištenja čovjeka, a ne gospodarskog načela koje ostaje svrhovito.

Crkve Sjevera usporedo sa službom poticaja sa strane, morat će promicati i zadatak samo-pokretanja koje predstavlja znak životnosti po mjeri čovjeka. Ne, dakle, pomamnog i posvojnog uzorka, već snažne i darežljive prirode, jer se upravo u tome odražava zrelost čitave uljudbe.

8. Nužnosti i poticaji

Za Crkvu Uskrsloga, hodočasnicu u vremenu, na pragu trećeg tisućljeća tri važna zadatka sjedinjuju se u jačanju njezinog izvornog koda - zajedništva, proroštva i služenja. Koinonía je oblik postojanja Crkve. Ekklesía, zapravo pojam kojim je označena zajednica sljedbenika – znači upravo snažno obvezujući saziv. Vjernost toj protežnici dovodi do rasta u međucrkvenom dvogovoru između središta i mjesnih crkava, i među samim mjesnim crkvama, te do sučeljavanja i ekumenskog hoda, ma kako on bio težak. Temeljni je stav stoga poštivanje i vrjednovanje svih karizmi koje u okviru vjere poprimaju svoje dodatno značenje podrijetla od Duha koji obilato djeluje također i u temelju. Posljedica toga jest suodgovornost odraslih i zrelih članova naroda Božjeg.

Druga je protežnica proroštvo. Ona uključuje sposobnost posredovanja i pomirenja. Izražava se u dvogovoru Crkve s kulturama koje su u sustavu raznolikosti.

U svakoj kulturi postoje u nevidljivom stanju i zameci Riječi i otrovi antikrista. Svijet, kao svaki njegov zemljopovijesni izraz, ima svoje obilježje na području na koje ukazuje evanđeoska parabola a koje sadrži mješavinu žita i kukolja51. Radi se o stalnoj isprepletenosti otajstva Kraljevstva52 i tajne zla53.

Evangelizacija jača te zametke uz navještaj stvarnosti koje ih čine znakovitima u punini. Osim toga, ona surađuje u pročišćavanju od otrova koji sprečavaju rast ljudskosti u povijesti.

Proročansko postojanje Crkve uključuje sposobnost potkazivanja i navješćivanja. Ti se postupci ne mogu odvijati na udaljenosti, već naprotiv u suživotu i supatnji, prije svega u svrhu vrjednovanja znakova u kojima se očituje božansko. Ta proročka zadaća uključuje, dakle, sposobnost Crkve za inkulturaciju i akulturaciju, zahvaljujući njezinoj ulozi kvasca, svjetla i soli svijeta, na koju ju je pozvao Božanski Stvoritelj54.

Danas se radi o tome da se ponovno vrati na pitanja koja su ostala u zraku nakon razbijanja ideologija. Radi se o golemoj baštini koja je u opasnosti da se rasprši ako se ne podvrgne razboritom prosuđivanju. Crkveno proroštvo danas se proteže i na zadatak pomaganja u iščitavanju pitanja koja su ostala nakon propasti velikih ideologija.

Postojanje Crkve služenja je nastavak Kristova služenja. Primatelj je svijet kojeg Bog voli55. On se ne pokazuje nejasan, već različit. To treba značiti da posredovanje crkvenog služenja treba poštivati hitnosti. To zahtijeva povlašteni izbor za stara siromaštva čiji su nositelji ljudi cijelog svijeta još uvijek zagušeni osnovnim potrebama, i za nova siromaštva koja se tiču ljudi koji su potlačeni u svojim osnovnim potrebama kao što su prije svega značenje života i pobjeda nad bes-mislom i smislom samoće.

9. Novost i utjelovljenje

Dakle, Crkva na pragu već je proglasila svoju ulogu izrazom koji obuhvaća sve njezine hitnosti. Govorila je o novoj evangelizaciji i učinila je to znakovito u magna charti svjetovnog staleža56.

Evangelizacija je navještaj novosti uvijek stara i uvijek svježa poput vode s izvora spasiteljske ljubavi Božje – koja daje smisao, jer nudi pristanište u ljudski život – i uskrsnuće Sina, kao novine i nagovještaja da će u povijesti sve dobro svršiti.

Taj je navještaj na razvojnoj crti s «dobrom viješću»57 sadržanoj u Kristu-događaju, koju je on proširio – zajedno kérux i kérigma, odnosno navjestitelj i navještaj. Ukratko, ništa drugo do nastavak utjelovljenja Riječi.

To je najveća novost svih vremena. Danas se, međutim, taj vid novosti ne tiče samo tih sadržaja, već se odnosi na povijest koja ih iščekuje u puno prikladnijem i razmjernijem obliku. Već je Ivan XXIII. ukazao na to da «kršćanski, katolički i apostolski duh cijelog svijeta očekuje skok prema naprijed. [...] Jedna je stvar – nastavlja Papa velikog obrata – sam temelj vjere, [...], a drugi je oblik kojim se navješćuju istine sadržane u našem nauku. Trebat će pridati veliku važnost tom obliku, te ako bude potrebno strpljivo uznastojati na njegovoj razradi”58.

Traži se, dakle, novost pastoralnog oblika u smislu promaknuća cijelog čovjeka od strane Crkve. Antropološki obrat obilježio je desetljeća koja su prethodila početku trećeg tisućljeća, te nastavlja i dalje poticati zajednicu vjernika.

Taj novi oblik pastorala odgovor je na povijesne novosti današnjice.

Prije svega novost povijesnih izazova, kao što su na primjer područja dostojanstva osobe, slobode vjere, obitelji kao prvenstva u društvenom zauzimanju, područja političkog, gospodarskog i kulturnog djelovanja,59 te na kraju geopolitička uređenja obnovljena nametnutim promjenama pravaca i načina gledanja.

Uz to, postoji i novost povijesnog viđenja. Osim sjećanja, na povijest se danas gleda kao na nacrt. Evanđelje se dosljedno proučava u svojoj ulozi, utjeloviteljskoj i eshatološkoj.

Odatle proizlazi i druga vrsta novosti koja se tiče načina i jezika. Potrebno je ne samo svesti poruku na ono bitno, oslobađajući je nadiđenih kulturnih pojasnidbi – zadaća hermeneutike - već je također potrebno znati prenijeti ju na različite razine pomoću načina inkulturacije koja se, kako smo vidjeli, može smatrati jednim vidom utjelovljenja. Radi se o temeljnoj poteškoći kršćanstva tijekom prošlih stoljeća, pitanju govora religije. Još Dietrich Bonhoef­fer postavljao si je pitanje «kako» razgovarati o Bogu u «svjetovnom» spletu i stilu, kako bi to razumjeli posvejtovljeni ljudi 60.

10. Nova evangelizacija, putovnica za budućnost

Treba imati na umu da je danas svijet obilježen onim što Hans-Magnus Enzen­sberger u raspravi o kasnokapitalističkom društvu zove «uzgrednom nepismenošću»61. Ona je posljedica mišljenja kojeg stvara čitav sustav priopćajnih sredstava a kojega su na taj način oblikovala slikama i prisvojila kratkotrajnim porukama. Augustinov62 De catechizandis rudibus danas je potrebno ponovno uzeti i unijeti u kulturu.

Prisjetivši se toga, potrebno je odmah dodati da postoji puno dublji sloj vezan za uzgrednu nepismenost koja ne znači samo sustavno odbijanje najmanjeg stalnog odgoja i nepokrteljivosti pred svakodnevnim napadima masovnih medija, već se sastoji u zanemarivanju ili gubitku osnovnih značenja postojanja. Mogli bi je nazvati korijenitom nepismenošću.

Uzgredni nepismenjak prvog stupnja usuđuje se ispričati ponavljajući drevnu izreku primum vivere, deinde philosophari. Osim što deinde gotovo nikad ne stiže, danas se javlja potreba da se ponovno razmisli o geslu prema uputi učitelja logoterapije. Viktor Frankl, govoreći o vlastitim iskustvima i iskustvima svojih prijatelja po patnji u sabirnim zatočištima, upozorava da što život postaje suhoparniji, to se više budi potreba za philosophari. Pod tim on podrazumijeva: «polaganje računa sebi samima o pitanju krajnjeg značenja»63.

Život bez značenja jest životarenje. Ako se živi bez značenja, umire se iznutra bez iznimke.

Nova evangelizacija ne može ne voditi računa o toj okolnosti semantičko-korijenite nepismenosti kojom su nerijetko zahvaćeni i ljudi ustajale i potištene religioznosti. Suočavanje s tim stanjem sastoji se u postupku koji se zove preevangelizacija, a koji je potreban za pripremu navještaja. On nije razdoblje izvan evangelizacije, jer s obzirom da se radi o novoj evangelizaciji usmjerenoj na svijet tako šarolikog izgleda postaje njezin sastavni dio.

Pomanjkanje značenja, više nego bezboštvo, ostaje izazov na obzoru izazova svijeta pred Crkvom budućnosti. A jedra se ne mogu spustiti.

Najzad, kao sastavnica vrste nove evangelizacije zahtijeva se novost djelatnika.

Zadaća evangelizacije jest zadaća čitavog Božjeg naroda, «svakoga prema svom stanju i mogućnostima»64.

Sadržaji te nove evangelizacije – koja predstavlja istinski novi izazov – mogu se opisati prije svega u području svijeta, u okviru sekularnosti. To je područje djelovanja karizme vjernih svjetovnjaka.

Nova evangelizacija je nova svijest Crkve, ponovno oživljena prije svega u njenom najrasprostranjenijem sloju, sloju svjetovnjaka. Budućnost Crkve prolazi kroz rast odgovornosti i pastoralnog stvaralaštva, samostalnosti i osjećaja pripadnosti svjetovnom staležu koji se smatra nazočnošću Crkve u svijetu i za svijet današnjice. Novo poprište evangelizacije prolazi kroz novi humanizam stavljen u ruke novih svjetovnjaka65.

U izgrađivanju budućnosti posebna je zadaća povjerena mladima. Oni su pozvani da budu «djelatni čimbenici, glavni nositelji evangelizacije i izgraditelji društvene obnove”66.

11. Nada na poprištu

Postoji dvogovor između mladih po godinama i Crkve koja se zauzima za pomlađivanje svog Duha. «Crkva ima puno toga za reći mladima i mladi imaju puno toga za reći Crkvi. Taj uzajamni dvogovor koji se treba ostvarivati s velikom ljubaznošću, jasnoćom i hrabrošću, poticat će susret i razmjenu između naraštaja i bit će izvor bogatstva i mladosti za Crkvu i za građansko društvo»67.

Nova evangelizacija stoga nije pitanje riječi, već djela. Nije pitanje promidžbe, već svjedočanstva. Nije pitanje posjedovanja i moći, već pitanje postojanja i suradnje.

Nova evangelizacija je, prije svega, zadaća za utjelovljenje već spomenutog tročlanog izraza koji je obilježio Crkvu još vruću od Duhova. Ad intra u Crkvi to znači rast u koinonía bez ograda u svrhu opće diakoníe svijeta bez međa. Na taj će se način ojačati sposobnost za vjerodostojno proroštvo i djelotvornu mar­tyría. To znači: osnažena zajednica u Crkvi bit će na veće služenje ljudima. Očitovanje te zajednice za služenje uzima naziv svjedočanstvo. Ono će biti najvjerodostojnija evangelizacija za budućnost, upravo poput proročkog govora koji zaziva Svevišnjega i otvara se prema naprijed.

To su osnovne crte lica prvotne Crkve. Za zadaću nove evangelizacije potreban je dakle povratak prema naprijed zajednice koja upravo u vjernosti svom izvornom kodu pronalazi pravo raspoloženje za vjeru u budućnost.

Nadalje, vezano uz oblik nove evangelizacije potrebno je napraviti usporedbu.

U prvom tisućljeću Crkve su više puta pokrenule evangelizaciju u putujućem obliku. Znak toga je Pavao - putujući apostol. U drugom tisućljeću povlašten je oblik ustanova: osnivanje škola, bolnica, sirotišta. U trećem tisućljeću počinje se probijati težnja evangelizacije ambijentalnog obrasca. Radi se o stvaranju potke zajedništva između ljudi. Crkve trećeg tisućljeća baš kao sol razbijene zemlje koja je u potrebi pomirenja imaju pred sobom područje posredovanja među osobama, skupinama i kulturama.

Znati posredovati znači biti iskusan u odnosima između psiholoških, kulturnih i prije svega duhovnih kretanja, uz promicanje i jačanje onoga što ujedinjuje.

Znati posredovati znači pomagati u odgonetanju patvorenih i prijevarnih poruka u oblikovanju prosudbenih i slobodnih svijesti koje se znaju uzajamno odnositi ukazujući na pozitivne vidike vlastitog bogatstva kojima se međusobno mogu okoristiti u svom rastu.

Znati posredovati znači braniti nezaštićene, hrabro, bez nagodbe, ali vještinom borbe nenasilja, što je daleko od prilagodljivosti, već je istinski zauzet otpor bez nasilja. Učitelj ostaje Gandi, koji nas je, nadahnut Evanđeljem, naučio da nenasilje nije odustajanje od borbe protiv zla. Radi se o jednoj drugoj vrsti borbe, zauzetijoj i učinkovitoj od samog zakona osvete a koja se vodi na moralnoj razini.

Znati posredovati znači odgojiti za kontemplaciju i razboritost, za planetarnost i prosudbeno obavješćivanje kao i za protuobavješćivanje, iznad svega za stvarna i ustrajna postupanja na obzoru «uljudbe ljubavi»68.

Znati posredovati znači odgajati za kulturu pomirenja koja se zasniva na Božjem zanosu prema imenici (sub-stantia): čovjek. Pridjev je prijelaz, a ne promjena biti. Bilo da je crven ili crn, bijel ili žut, čovjek uvijek ostaje sveto biće. Čak i kad pridjev ima dodatno značenje zla, težnja za imenicom znači obećavajuću nadu da se niječna ocjena može promijeniti zahvaljući dodatnom zauzimanju u nastojanju za rastom njezina bitka.

Napokon, zajednice vjernika u uskrslog Krista živeći u vremenu međuvremena, odnosno u privremenosti povijesti, ali u očekivanju stabilne i vječne nadpovijesti, trebaju svijetu u očekivanju ponuditi znak utjelovljenog Jone - činjenicu uskrsnuća - kao odgovor na poticaje i izazove.

Marija je na brdu Ain Karim otpjevala Magnificat - istinski exsultet ante litteram69 – pjesan stalnom prelaženju, u vremenitosti, od prapovijesti obilježene obrascom čovjek nad čovjekom, do istinske povijesti obilježene obrascom čovjek za čovjeka. Ona ima iskustvo Uskrsa utoliko što je otvaranje prijelaza budućnosti u kulturu života.

Crkva koja u njoj vidi sažeti uzor novosti koju donosi Sin, danas je više nego ikad – dok se umnožavaju znakovi smrti – pozvana ponovno proizvoditi uobičajni način Uskrsne žene.

U Crkvi će vjernici tako zajedno s ostalim povijesnim oblicima religije surađivati i sa svim ljudima dobre volje zemaljskih kultura u davanju odlučnog poticaja za budućnost čovjeka, oblikujući čovjeka budućnosti.

 

PRILOG ZA POTVRDU

Ovdje je potrebno navesti nekoliko prijepornih pitanja o stanju na različitim pozornicama svijeta.

1. Nevolje uljudbe

Zapad je poput snažnog tijela na koje vrebaju napadi potrošačkog života, divljanje kapitalizma i obuzetost vlastitom nacijom. Osim toga na ljudske korijene navaljuju i hedonizam i nihilizam. Relativizam postaje etičko uporište. Prevarljivi materijalizam širi posvjetovljenje u rastućim oblicima nehaja prema religiji. Jurnjava vlaka nastavlja se mahnitom brzinom. Različite prijetnje, koje su do prije kratkog vremena još bile gotovo nezamislive, izazivaju vrtoglavicu.

Zapaža se snažna težnja za korisnošću (pragmatizmom), popraćenom zahlađenjem ideala i smanjenom sposobnošću političkog zastupanja, objedinjenja i ustroja poziva što proizlaze iz temelja na obzoru jednog složenog društva. Odatle rascjep između vlade i društva, sumnjičavosti i nepovjerenje u zakone i često u demokratsku stvarnost, iako je ona rođena u zapadnoj uljudbi.

1.1. U Europi se posebno primjećuje nagnuće prema smanjenju jedinstva, uzornosti, prema iscjepkanosti.70

Naum države-nacije koji je nekada manjinama jamčio društveno-političko-gospodarsku snagu, danas je ugrožen zbog smanjenja njegove privlačne snage.

Također se zapaža jak demografski pad. Bez obzira na svako drugačije razmišljanje, to će stanje u kratkom roku na Zapadu nametnuti potrebu novih međukulturnih pridruženja uz prihvaćanje velikih ulazaka useljenika unatoč obuzetošću strahom od «stranca» izraženom oblicima opetovanog rasizma, a ponekad i neonacizama.

Europski kontinent, čiji izvorni kod bilježi jasan stav objedinjenja, pribiva – prije svega na osnovnoj antropološkoj razini – razdvajanju između homo fabera i homo sa­piensa, izazvanim bilo novim kapitalističkim materijalizmom ili načinom mišljenja koji povlašćuje sadašnji trenutak i neposrednost.

Druga neravnoteža postavlja se između pola jedinstva i pluraliteta. Unatoč objavljivanju i širenju demokracije – bilo da je ona besadržajne vrste, a ne društvena i gospodarska - jedinstvo rezultira prividom slaganja, a raznolikost je u opasnosti da postane spoj neuravnoteženih društava.

Daljnja neravnoteža postavlja se između nacionalnih i nadnacionalnih bića. Izbijanja nacionalizama javljaju se između zemalja članica i zajedničkog sustava, pri čemu onaj najjači nastoji postaviti zakone. Unatoč načelima donešenim u Helsinkiju 1975., gdje je pokrenuto pomirenje i priznavanje prava svim nositeljima, kako bi se na stvaralački način uspostavili načini mirnog rješavanja sporova i potvrđivanja vlastitih osobnosti. Istaknuto nagnuće kretalo se na crti uvjetovanja neovisnosti država i jačanju ustrojstava Europske zajednice, voljnih braniti najslabije skupine.

Nužno je hitno izgraditi zajedničku kuću društvene Europe, prije negoli političke i gospodarske. Unutar Zapada primjećuju se također Sjever i Jug, sastavljeni bilo od starosjedilaca, bilo od izdvojenih slojeva useljenika.

Zajednička kuća ne može biti stara utvrda na bojišnici, već nova zgrada koja se mora izgraditi na istom tlu i koja će s današnjim članovima Zajednice obgrliti zemlje Istoka i Mediterana koje su zatražile pridruživanje.

Važno je da, u skladu s duhom društvene i gospodarske demokracije uz političku, ne postoje viši katovi na kojima stanuju moćne snage i niži katovi namijenjeni nasljednicima siromašnih ili onih koji su stigli posljednji. Ne smije postojati feudalni dvorac s prizemljem u kojem stanuju robovi. Javlja se stvarna opasnost postojanja Juga u vlasti potčinjenosti u srcu Zapada. Europu s filozofijom samosvojnosti hitno treba zamijeniti Europom uzajamnosti.

1.2. Sjedinjene Američke Države – geopolitička stvarnost podrijetlom sa Zapada, a danas svjetska sila – dozivaju u pamet u svijetu osim obilježja nadvlađa i san mnoštva prognanika i useljenika.71

One predstavljaju predmet posljednje nade naroda prožetog očajem. Radi se o zemlji self-made mana, uvijek novih poprišta, strašno brzog tehnološkog razvoja. One se predstavljaju kao jedan od odlučujućih čimbenika gospodarsko-novčarske ravnoteže ili neravnoteže na razini svijeta – dolar je zakon – politike nadziranja i uvjetovanja širokih područja zemlje.

Čudno je međutim da se radi o zemljama u kojima zadnjih godina raste broj street people, homelessa. Dok Rio de Janeiro ima svoje favelase, a Ankara svoje gecekonduse, SAD je upoznao kuće od kartona, te porast pojavka nezaposlenosti i nejednakosti žena glede njihove izobrazbe i promaknuća.

Na najosjetljivijem području jedne uljudbe, kao što je izobrazba mladih ljudi, bilježi se porast uzimanja droge među najmlađima. Čitav odgojni sustav tu se poziva na odgovornost. Nasilje velegradova dostiglo je krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina zabrinjavajući stupanj. Znakovito je da je gradonačelnik Washingtona nekoliko puta bio prisiljen proglasiti policijski sat za maloljetne. Znakovit je i The Big Ap­ple, «Velika Jabuka» - New York, gdje se u prosjeku svakog dana bilježi šest smrtonosnih napada. Uzroci toga u visokom postotku vezani su za rasprodaju droge. Grad, znak American dreama se pretvorio u prostor surovih napada i gospodarske neravnoteže. Hoće li «Velika Jabuka» uspjeti prestati trunuti? To predstavlja znakovit izazov za cijelu Ameriku, zemlju suprotnosti, svjetsko zrcalo trzaja, zemlju u traganju za velikim obećanjem novog poprišta, prije svega moralnog.

U tom se novom stanju zabrinutosti postavljaju etička pitanja kako bi se spriječilo iskliznuće iz kolosijeka. Etika ima i gospodarsku vrijednost. Prije svega vrijednost spasenja. Leadership svijeta je u opasnosti postati posrednik kao izvoznik gospodarski živih, ali često kulturno ugašenih obrazaca života. Hitno je potrebno predložiti nove oblike ponovnog otkrivanja i ponovnog posadašnjenja bogate baštine koja svoje korijene polaže u humus poruke s četiri osnovne uljudbene vrijednosti: unutarnji duhovni život, uzajamnost, povijesna pokretljivost, značaj svemirske vladavine. Samo tako će izići na vidjelo svijest preoblikovanja gospodarskog leadershipa u jednu novu kulturu služenja čovjeku.

1.3. Što se tiče zemalja soc-realizma, kraj stoljeća dočekuje ih u stanju duboke preradbe i obnove. Krutost pogleda i moći pokazali su se povijesno neosnovanima i neodrživima. Vlade koje su se proglašavale kao glas naroda, pokazale su se kasnije same tlačiteljima naroda. Privredni poremećaji, zaostale tehnologije, povojničenje društva, pomanjkanje oduševljenja radnika, te prije svega otpor ideologiji koja je desetljećima gazila slobodu misli i svijesti. Kulturno se odmetništvo održalo. Religija još nije izašla iz svijesti ljudi. Naprotiv, u nekim je državama otkrivena kao bit duha naroda (Volksgeist) i stoga kao jaka osnova suprostavljanje vladavinama.

Vjetar s Istoka žestoko je zapuhao. On nije na brzu ruku pripremljen već ga je pripravila zajednička svijest, a što je poticano alternativnom kulturom. Vapneni zidovi pali su s bedemima drevnog nepovjerenja. Rođen je jedan drugačiji prevrat, kako smo raščlanili u drugom svesku, usmjereno demokratski i nenasilan.

U ponovnom osvajanju vrednota i u njihovu hijerarhijskom ustroju pobijedila je razumnost polazeći od čovjeka

Dolazi, dakle, do bujanja novog kulturnog, društvenog, političkog zamaha. Otvaraju se tračci drugačije budućnosti. No, zapažaju se i brojna iskušenja za povratak materijalizmu u jednom drugačijem izdanju. Radi se o izuzetno osjetljivom trenutku. Demokratski socijalizam kao načelo socijalizacije bogatstva u svrhu pravedne raspodjele jest načelo koje se ne smije žrtvovati Molohu kapitalističkog ekonomizma koji uvijek vreba i koji ostaje oblik materijalizma.

2. Između nužnosti i nemoći

2.1. Latinska Amerika, nadalje, na kraju tisućljeća pokazuje sve dramatičniju razliku između bogatih, korisnika vanjskih neokolonijalističkih zaštita, i mnoštva siromašnih kojima je zapriječen put prema neizmjernim prirodnim bogatstvima vlastitog tla72.

Ta besmislena nejednakost izaziva sukob između ideologije gospodarskog i pragmatičnog slobodnjaštva sve do cinizma – kojeg očito ili prešutno, odnosno još uvijek podržavaju vojne ili paravojne snage – i ostataka prevratničkog opirućeg kolektivizma.73

Usred toga nalazi se narod koji postaje sve svjesniji svog dostojanstva i sposobnosti da samostalno korača dok gradi temelje djelotvorne strpljivosti, a sve to unatoč nepobitnih teškoća novčarskog, vojnog i prijestupničkog sustava vezanog prije svega za trgovce smrti.

Zapažen je također veliki pojavak bijega sa sela u gradske sredine, bilo u prisilnom obliku zbog oduzimanja zemljišta, bilo u dobrovoljnom obliku zbog neobuzdane očajničke nade. Pomislimo na to da je u Latinskoj Americi devedesetih godina 65% stanovništva živjelo na udaljenim predgrađima velegradova. Ljudi nastoje pobjeći iz siromašnih područja, međutim upadaju u još gori oblik siromaštva izazvanog postupkom burne urbanizacije. Prvotna grana – poljoprivreda - na taj način ide u drugi plan za razliku od neprestanog rasta gradova u kojima raste kultura prepuštanja usudu, iskorištavanja, prijestupništvo. Najbolnije karike ljudskog lanca – djeca koja obično žive na ulici - meninos da rua – predstavljaju više etički, nego policijski prijepor.

Na pragu trećeg tisućljeća računa se da mnoštvo od oko 20 milijuna južnoameričkih građana spava pod vedrim nebom. Beskućnici se dramatično otkrivaju kao bezimućnici74.

Latinska Amerika većim je dijelom označena suprotnostima: bogatstvo tla i siromaštvo prihoda, plodnost života i prepreka za nove naraštaje. Većina siromaha su mladi i većina mladih je siromašna.

2.2. Stanje Afrike na pragu dvije tisućete godine njiše se između izvornih kultura, još uvijek duboko ukorijenjenih u temelje, i sila u potrazi za oštrim političkim ravnotežama nakon dugog osvajačkog mrtvila.75

Baštinske vrijednosti - pravda, uzajamnost, obitelj - zapravo trpe preinaku zbog borbe za prevlast i skupina religioznog integralizma. U mnogim područjima još uvijek postoji ropstvo osnovnih potreba kao što su glad, žeđ, opismenjivanje. Poglavito društvene okolnosti današnje Afrike, na uznemirujućem stupnju gospodarske, političke i zdravstvene potlačenosti, čine ovaj kontinent najnesigurnijim područjem na zemlji.

Etnički sukobi, nejednakost slojeva, zavođenje naroda i samovolja, samovlašće jednopartijskih sustava, rasipanje javnog novca, pretjerani troškovi za predstavnike vlada, neučinkovitost upravljenja i neosposobljenost ljudi u vrhu gospodarstva i novčarstva, sustavi s raširenom iskvarenošću, oskudna stručnost stručnjaka, krhkost školskih, zdravstvenih i prometnih sustava, čine istrošenu potku društva kontinenta. Ti se pojavci pridružuju učestalim prirodnim nesrećama, suši, siromaštvu, neishranjenosti, već poznatim epide­mijama i novim bolestima kao što je AIDS[3]76. Međunarodna pomoć nije dostatna i potpuno je neprikladna.77

Iskušenja samovlasti i plemenske potkupljivosti očituju učinak zaraze osvajačkim sustavima, a kojeg otežava opetovani rasizam.

Čitav kontinent najviše je ranjen kolonijalizmom: «Afrika je sigurno kontinent koji je platio najveću povijesnu cijenu u susretu s vanjskim svijetom. Prisjetimo se samo nekoliko najjednostavnijih činjenica. Ropstvo: od 1500. do 1800. u Amerike je preseljeno najmanje 50 mi­lijuna robova. Podjarmljivanje: stvoren je mali broj ustrojstava koja su služila nama i našem pljačkanju. Afrika je okradena za mnoštvo stvari. "Raspodjela" nametnuta Africi na Konferenciji u Berlinu podijelila ju je na 50 država: grozovit izbor. Napokon, treba imati na umu da po dolasku nezavisnosti, crne buržoazije nisu napravile ništa drugo nego se obogatile na leđima svojih ljudi time što su posredovale za velike međunarodne novčare, a na trošak domaćeg društva. Sve je to očito dovelo do toga da je Afrika danas najsiromašniji kontinent».78

U tom krajnje teškom stanju razni pokušaji – od pokreta za nezavisnost i društveno unaprijeđenje do onih crkvenih – bit će na dnevnom redu tek u budućnosti. Nastoji se pronaći način sudjelovanja i tržišta, i pokušavaju se, prije svega, napraviti životne sveze između drevnih vrijednosti afrikanstva i suvremenog vremena koje u trenutku akulturacije uporno kucaju na vrata kontinenta.

To su izazovi koje su prikupile Crkve Afrike i ponovno ih predočile međunarodnoj zajednici odgovornoj za pritisak vanjskog duga, za nepravde u trgovačkim ugovorima od strane Sjevernih sila s obzirom na Jug koji se sve više osiromašuje.

Pad istočnih vladavina doveo je do teške tegobe filosovjetskih režima Afrike.

Trenutno se otvara prostor za oblikovanje demokratske svijesti. U mnogim zemljama za to neodgodivo otvaranje pozvana je nazočnost Crkve.79

3. Između pothvata i suprotnosti

3.1. Azija nastavlja svoj put stoljetne mudrosti usredotočene oko svojih religija bogatih osjećajem za onostranost, dok dramatično traži na svim razinama prilagodbu na sadašnjost80.

Akulturacija zapadnog uzorka nije promijenila dušu, ali je donijela svoje običaje i političke i gospodarske obrasce. U zemljama kao što je Kina s kolektivističkim izborom - zabilježen je društveni napredak polazeći od zaostalosti mandarina (visoki državni službenik u Kini), ali je plaćena visoka cijena za naslijeđa etničke svijesti, za religijske i građanske slobode.

U drugim zemljama kao što je Japan, gospodarski liberalizam, koji je iako na neki način blaži od zapadne inačice, pokušao je iskriviti kulturni identitet i tu ukorijenjen religijski osjećaj života i etike stvaranjem radinog naroda, doduše sitog, no lišenog velikih vrijednosti i uz očitovanje strašne životne praznine.

U nekim drugim zemljama – kao što je Indija – nazočnost krajnjeg siromaštva u širokim slojevima i buržoazije zapadne vrste u povlaštenim područjima ne pogoduje objedinjenju stanovništva za pravednost i demokraciju prema poruci Mahatma Gandia koji je za tu uzvišenost dao svoj život.

Na cijelom je Istoku na djelu nastojanje da se udruže kontemplativni vidovi koji pripadaju njegovoj najizvornijoj baštini s pokretima djelotvornog suvremenog društva.

Ukratko, Azija je svojevrsno pokusište suprotnosti. Radi se o melting potu religijskih naslijeđa od onih najdrevnijih pa do najsuvremenijeg tehnološkog razvoja. Simbolični gradovi - Daka u Bangladešu, Džakarta u Indoneziji, Kalkuta u Indiji, Shang Hai u Kini – bilježe istovremeno postojanje smionih gospodarskih pothvata s jedne i mnoštva u sirmašnom stanju s druge strane. Povijesna je suprotnost nadalje uvjetovana kulturama nenasilja koje potječu od religija s kontemplativnom nadmoći i najkrvavijim ratovima ovog stoljeća, kao što je – na primjer – rat između Indije i Pakistana, između Pakistana i Bangladeša, između Indonezije i Istočnog Timora, a da i ne spominjemo bratoubilačke ratove - korejski, kineski, vijetnamski.

Tim tegobama dodaju se još i one nasljedne koje danas suprotnost čine još dramatičnijom s obzirom na službeni proglas dostojanstva čovjeka i slobode. Uzmimo u obzir, na primjer, pitanje dalita ili nepripadnika staleža u Indiji, na milijune muškaraca i žena kojima nisu priznata gotovo nikakva prava.

U potvrdnoj doglednici nazire se jedno novo ustrojstvo najnaseljenijeg kontinenta zemlje. Azija je div ne samo s obzirom na količinu ljudi, već – kako se oslikava – s obzirom na kakvoću jedinstva. Unatoč kulturnim, političkim, gospodarskim, zakonskim razlikama, primjećuje se potreba povezivanja kakvoće i količine, a to je uvjetovano jedinstvom.

Već duže vrijeme osjeća se želja za stvaranjem Sjedinjenih Država Azije kao kulturno-povijesne nužnosti. To više sad, nakon pada mnogobojnih zidova, nakon pada dvopolstva, nakon proširivanja s izgledom Sjedinjenih Država Europe i naumljenog stvaranja zajedničkog tržišta između SAD-a, Meksika i Kanade (North American Free Trade Agreement - NAFTA).

3.2. Oceanija se nalazi u stanju geofizičke rascjepkanosti i geopolitičke obnove kao posljedice drevnih naseljavanja i trajnih useljavanja.

Pored onih starih javljaju se stoga nove ustrojbene poteškoće izazvane prirodnim okolnostima. Oni su još do jučer mogli biti od sporednog značaja, no u obzoru izrazito međuovisnog svijeta danas predstavljaju hitna pitanja s kojima se treba suočiti.

Znakovito je stanje australskog područja, s najvišom razinom kozmopolitizma na zemlji i velegradske usredotočenosti u odnosu na malu gustoću stanovništva.

Australiju je promijenilo veliko poslijeratno useljavanje iz Europe i Azije. Useljenici koji su se naselili poprimili su, zahvaljujući svom revnom radu, snažan osjećaj pripadnosti i svjesne suradnje u gospodarskom procvatu.

Sve to, međutim, življeno u obzoru učinkovitosti koji se postupno izgradio bez čvrstih uporišta, stvorilo je društvo blagostanja i samodostatnosti s crtama nesnošljivosti prema bližnjemu koji se kasnije pojavio na pozornici.

Danas se zapaža jaka potreba za pružanjem stvarne moći onima koji nemaju moći, bilo da se radi o starosjediocima bilo vlasnicima starog i novog siromaštva, a čiji broj stalno raste.

Izazovi kršćanstva ovdje su, dakle, uvjetovani nametanjem posvjetovnjačenja koje je u opasnosti da se izrodi u posvjetovnjačenost u okviru slijeda postprosvjetiteljstva, hedonizma i etičkog relativizma, združenog s velikom gospodarskom razlikom u odnosu na starosjedioce.

na vrh

Alfons Sarrach

MEĐUGORJE – DAROVANO “TREĆE OKO”

Tko je od Vas već jednom sreo Indijku, koja je možda čak bila obučena u slikoviti sari, sigurno mu je upalo u oči da većina njih na čelu ima bindi. Njegovo dublje značenje i samim mnogim Indijcima nije jasno. Neki će kad budu upitani odgovoriti da njega nose udane žene. Ali danas se čak i male djevojčice ukrašava bindijem. Pravo značenje je duboko. A ono se naslućuje ako se promatra prikazivanje indijskih, također muških božanstava. Oni svi imaju bindi. On također ima i religiozno značenje.

Odgovor nalazimo u Bhagavad - giti, svetoj knjizi Indijaca, koja se često uspoređuje sa Novim Zavjetom. Ona opisuje vrhunac jedne velike bitke na bojnom polju Kuruksetre ( u blizini današnjeg New Delhija) između rodbinski vezanih, ali zavađenih plemena Pandavas i Kauravas. Kada kralj Arjuna, vrhovni zapovjednik plemena Pandavas, baci pogled na drugu stranu, prepozna on tamo mnoge svoje rođake protiv kojih se mora boriti. Užasnut baca on svoje oružje iz kola. Tada se kočijaš okrene i otkriva da je on Krishna, bog Vishnu koji je postao čovjekom, te stade Arjuna podučavati o osjećaju dužnosti. Kralj, očigledno pod dojmom, izmoli milost od kočijaša da smije gledati njegovu božansku prirodu, kako bi uklonio i zadnju sumnju. Tada Krishna izgovori važne riječi:

“ Ali ti me nećeš moći pogledati s tim tvojim vlastitim okom. Ja ću ti podariti jedno božansko oko. Evo moje božanske čudotesne moći.” (XI, 8).

Drugim riječima, ljudsko oko ne može vidjeti božansku prirodu. Ono se pri tom mora razrušiti. Potrebna je posebna milost, posebno oko da bi se Bog i što je još važnije - odnos Boga prema svemiru, prema cijelom svijetu kojeg je stvorio- promatrao i donekle shvatio. Od kada sam prvi put bio u Međugorju, ne mogu se osloboditi ove slike.

Stup svjetla

U početku događaja u Međugorju mnogi su ljudi iz doline vidjeli kako se križ na Križevcu pretvorio u Stup svjetla. Aluzija na Stup od ognja koji je Izraelcima prije više od 3000 godina pokazao put iz Egipta. Iz jedne potkupljive kulture u pustinju Bog je za njih pripremio jedan potpuno novi katalog vrijednosti prema kojemu su se ljudska kultura i duhovni život trebali razvijati u Božjem duhu.

Kad se osvrnemo na skoro dvadeset godina Međugorja, može se utvrditi da se u mnogim ljudima ukorijenio jedan potpuno novi način gledanja svijeta i odnosa prema Bogu. Kao da im je Gospa darovala u Međugorju “treće oko” koje ih osposobljava da odsada sebe i svijet koji ih okružuje gledaju drugim očima.

Da li netko vjeruje ili ne, to određuje njegov način gledanja na svijet.O tome je suvišna svaka duga rasprava. Odluka za potrošački mentalitet ili odluka za odricanje mijenja iz temelja ponašanje jednog čovjeka. Odlučiti se za luksuz ili za jednostavan život, to može jednoj cijeloj kulturi dati potpuno novu kvalitetu. To je izbor između moći i služenja. To bi moglo revolucionirati povijest čovječanstva i u budućnosti joj dati dimenzije svađe ili mira.

Promijenjeni pogled

Obraćenje znači: promijenjeno gledanje! Obraćenje je uzrokovalo da Saul od Tarze postane Pavao, koji je lik Isusa, njegovo djelo na Zemlji, kršćane i Isusovu poruku odjednom vidio potpuno drugim očima; način gledanja, koji ga je osposobio da se identificira s onima koje je dotada mrzio i progonio. Bezbroj puta ponovila je Gospa u Međugorju riječi: “Odlučite se za Boga!”

Obraćenje, “opredjeljenje za Boga” učinilo je od mnogih hodočasnika, ponekad samo znatiželjnih hodočasnika, proroke. Proroštvo nije tumačenje budućnosti, to je nesporazum na koje još uvijek nailazimo, nego sjećanje na ono što je Bog čovjeku već objavio, opomena i smjerokaz iz jedne zbunjujuće i bezizlazne situacije. To je prepoznavanje puta koji je Bog prije već dugo, dugo vremena pokazao. Prorok proniče svojim duhovnim okom, milošću prosvijetljenim, “varljiva svjetla” svoga vremena, i iluzije u kojima su se ljudi izgubili.

Na mnogim religioznim, crkvenim susretima, na onima koji ponekad čak i nisu religiozni, ili pak na onima na nacionalnoj ili međunarodnoj razini, uvijek se nanovo susreće one ljude koji se danas nazivaju “Prijateljima – Međugorja.” To se može utvrditi posebno na susretima mladih ili susretima s papom. Izgleda da oni predstavljaju neorganiziranu, spontanu jezgru mnogih aktivnosti u svijetu. Oni proniču u pravila igre suvremene civilizacije, oni dopiru do srca stvari i uvijek su tamo gdje Duh Božji tiho i neprimjetno pokazuje nove putove.

Oni djeluju aktivno i u kriznim područjima i u duhovnim raspravama.

Prorok najprije osobno trpi zbog svog poslanja. To također vrijedi za proročki pokret. Po njemu se mjeri je li poruka na koju se on poziva od Boga ili počiva na ljudskom samozavaravanju. Međugorje se neprekidno ispituje od samih njegovih početaka i pročišćuje u vatrenom ognju kleveta, sumnjičenja i nepovjerenja. Počevši od poteškoća u mostarskoj biskupiji pa do najudaljenijih područja na svijetu. Ono je ove ispite dosad svugdje položilo. Trebali bi se pak, s obzirom na prilike, možda čak pripremiti i na veće u novom tisućljeću.

Prorok može povremeno imati oštar jezik. Jer njegov je zadaća prigovarati vremenu i narodu koji je “skrenuo s puta”, a ponekad i pozivati na savijest “slabe” i spore vođe. On se ipak nikad neće pokušati postaviti namjesto institucije, neće rušiti odgovorne kao što to revolucionari često rade, da bi nakon uspješnog rušenja vlasti postavljali sami sebe na vlast. Bila bi to izdaja njegova poslanja. On ostaje sluga jednog Višnjeg. To vrijedi za Međugorje.

Prorok je sposoban slušati. On osluškuje glas Božji. Ono što je značajno za dugogodišnje hodočasnike u Međugorje, nije da rado diskutiraju, nego njihova sposobnost slušanja. Oni se ne umaraju slušajući. To im omogućuje da iznutra sazrijevaju. Takvim ponašanjem znak su cijeloj Crkvi.

Bolje opažanje stvarnosti

Fuldski nadbiskup, dr. Johannes Dyba nazvao je u svojoj katedrali, prigodom jednog međugorskog susreta u Njemačkoj, međugorske hodočasnike “tvrdokornim rodom”. Veću pohvalu iz usta jednog velikog pastira čovjek si ne bi mogao poželjeti. On je time istakao postojanost i snagu izdržljivosti koje su tipične za ove grupe.

Jedan od najpoznatijih psihologa 20. stoljeća, Abraham Maslow, jedanput je uočio da se u njegovu polju rada pretežno bavi bolesnim ljudima. Nakon toga sinula mu je ideja da jednom proučava i zdrave ljude kako bi utvrdio gdje bi možda trebalo tražiti uzrok njihova zdravog stanja. Maslow nije bio posebno religiozan čovjek, njegova znatiželja bila je sasvim znanstvene prirode. On je tokom mnogih godina birao ljude, koji su svojim duhovnim i tjelesnim zdravljem privlačili pažnju, i pritom je došao do iznenađujućeg otkrića. Od osobina koje je on kod ovih ljudi mogao utvrditi, ovdje će biti spomenute samo neke:

  • Oni posjeduju bolje opažanje stvarnog svijeta
  • Oni mogu prihvatiti sebe, druge i prirodu
  • Oni se usmjereni na probleme
  • Oni posjeduju nepotrošen osjećaj za vrednote. Posjeduju jedan snažni etički karakter, i što je najznačajnije: oni su prožeti mističnim iskustvima (gubitak svoga Ja i iskustvo transcedencije)
  • Svoja je iskustva mogao je već 1962 sažeti na slijedeći način:

“Ono malo što sam dotada čitao o mističnim iskustvima, dovelo me je u vezu s religijom, s vizijama nadnaravnog. Kao i većina znanstvenika i ja sam prema tome iskazao prezir i sve odbacio kao glupost, kao halucinaciju ili možda histeriju, kao najvjerojatnije patološko ….. Ali ljudi koji su mi o tom pričali ili o takvim iskustvima pisali, nisu bili patološki (slučajevi). Bili su to najzdraviji ljudi koje sam mogao naći. Bez pretjerivanja može se to kazati i za mnoge međugorske grupe, što će potvrditi i poneki biskup.

“Evo, sve činim novo” (Otkr 21,5)

U teologiji se već odavna održala spoznaja da milost pretpostavlja narav, “Gratia supponit naturam”. Temeljeno na starom pravilu, čine se da nije samo važno osluškivati Boga , kao prorok, nego i promatrati događaje u prirodi i povijesti. Bog ne djeluje izvan povijesti, on djeluje u povijest. Želimo li prepoznati proročki karakter Međugorja, neće ići bez točnog analiziranja događaja suvremene povijesti, prije svega velikih promjena, te pokušaja da utvrdimo postoji li povezanost između poruka s neba i događaja u ovozemaljskom životu.

Jedno novo doba

Pred ovom pozadinom dvije spoznaje novog vremena zaslužuju posebnu pozornost.

A. Analiza sustava nam pomaže da shvatimo veze, npr. veze između čovjeka, stroja i okoliša, te učinke na gospodarski i socijalni život. Tako je otkriveno da se gospodarski rast i pad odvija u valovima, te da ovaj ciklus ima i društvenu, čak i moralnu i religioznu pozadinu.

Neki vjeruju da su uočili da će opsjedenutost seksualnošću ovog vremena dugotrajno dovesti do gospodarskog osiromašenje.

Od renesanse, od prosvjetiteljstva čovjek je sebe samoga, svoj razum sve više stavljao u središte. Kolaps ovog duhovnog stava na cijeloj liniji doživjeli smo krajem 20 stoljeća.

Potkraj jedne razvojne faze stvara se veliko mnoštvo novih potreba, ponekad ponekad potpuno suprotnih prirodi. Ovo veliko mnoštvo nastaje u trenutkudok još mnogi misle da su na vrhuncu faze koja je na zalazu. Čovjeka, koji je otkrio ovu zakonitost, Rusa Nikolaia Dmitrijewitsch Kondratieffa, dao je smaknuti 1938. sovjetski diktator Josef Staljin. Tek mu je bilo 46 godina. Kakve se spoznaje bojao Staljin?

Sa mnoštvom problema mi se upravo danas suočavamo. Na koncu vremena oblikovanog utjecajem hedonizma i materijalizma nagomilale su se podsvjesno potrebe duhovne prirode. One će si jednog dana dati oduška. Pitanje je, koje će duhovne ili pak lažne vrijednosti biti tada ponuđene čovjeku. Gospa je ovakav slijed predvidjela i neumorno nas poziva od 80-ih: “Odlučite se za Boga”! Na vrijeme, prije nego ste pali pod utjecaj novih zabluda. Ona je predvidjela nadolazeći duhovni vakuum ljudi i želi ga usmjeriti u pravom smjeru.

Na koncu Knjige Otkrivenja čitamo:” Evo, sve činim novo” (Otkr 21, 5). Upadno je da Gospa u svojim porukama često koristi riječ “nov”. U lipnju 1992. rečeno je: “ Moja nazočnost ovdje je zbog toga da vas povedem na novim putem, putem spasenja.” A u studenom iste godine: “ … zato sam da vas podučavam i vodim novom životu obraćenja i odricanja. Tek tako ćete otkrit Boga i sve ostalo što vama je sada daleko.” Mjesec dana kasnije: “ …a u cijelom je svijetu mnogo nemira. Zato vas pozivam da vi svi sa mnom preko molitve gradite novi svijet mira.” U siječnju 1993. ona nastavlja ovaj govor: “ ja sam s vama i vodim vas prema novom vremenu.”

Kraj Ja - kulture

B. Jedna od najvažnijih spoznaja u fizici je izmjena i uzajamno djelovanje u cijelokupnom stvorenju. Univerzalan i temeljni aspekt stvarnosti. Jedan autor prikazao je to na razumljiv način: jedan leptir u Australiji može izazvati orkan na Karibima.” čak su i najmanje stvari u neprestanom uzajamnom djelovanju sa najvećima ! !

Iz ovog razloga podsjetiti na Gospinu poruku iz prosinca 1992: “Zato vas pozivam da vi svi sa mnom preko molitve gradite novi svijet mira. Ja bez vas to ne mogu učiniti… I nemojte zaboravite da vaš život nije vaš, nego dar kojim bi vi trebali razveseljavati druge i voditi ih k vječnom životu”. “ ….. preko svakog od vas ja želim svijet obratiti i spasiti.”

Sada se već skoro 20 godina u Međugorju, preko Međugorje širom svijeta, intenzivno moli i posti.

Umjesto Ja-kulture uvodi Gospa jednu novu kulturu koja je usmjerena prema drugim ljudima. Njezin utjecaj na sudbinu čovječanstva i tijek povijesti je vjerojatan – kad bismo to mogli promatrati iz vječnosti, bili bismo zapanjeni. 1991. srušio se komunizam. Od 1981. Gospa polaže temelj za novi način mišljenja. Ona je pokrenula novu lavinu molitvi. To se ne smije zaustaviti. U šali bi se moglo reći: na jedan sasvim priprost način Gospa nas je, kao usput, odlično poučila o analizi sustava i modernoj fizici.

Tri prsta

10. listopada španjolski je filozof religije Raimond Panikkar za HR 2 (njemačka radio postaja) jednu pažnje vrijednu izjavu . On je iznio tvrdnju da završava doba monoteizma . Samo kršćanstvo ima drugačiji vid. Ova izjava može se vrlo lako krivo shvatiti. On je naime htio reći da je Bog i život i odnos!!!

Nakon što je završen veličanstveni put križa na Križevcu na Podbrdu je dodano 15 postaja za moljenja krunice. Prva slika prikazuje vrlo izražajno scenu Navještenja u Nazaretu. Općenito umjetnici svih epoha crtaju Mariju klečeći, uronjenu u molitvu, a ispred nje, redovito malo naviše, anđela Gabrijela. Na Podbrdu je točno obrnuto. Marija stoji, a ispred nje, malo niže, jedan snažni anđeo. Tako velik da njegovo desno krilo probija okvir slike. Anđeo pruža prema Mariji tri prsta i predstavlja se kao poslanik trojedinog Boga. I prije nego što je izrekao poruku, svojim držanjem daje na znanje tko je Marija, da ona nije samo puna milosti nego – to je važno za njega - i “Kraljica anđela.”

Ali tri ispružena prsta imaju i još jedno drugo značenje. Oni najavljuju jedno novo vrijeme. Vrijeme trojedinog Boga. Bog se zrcali na različite načine u svijetu i u zakonima prirode. Umjetnik je pokazao genijalnu intuiciju. Najavljuje li se možda kroz Međugorje novo doba u kojem će odnosi među ljudima igrati odlučujuću ulogu. Njezina izjava: “Ne zaboravite da vaš život ne pripada vama … dar kojim vi trebate druge voditi k vječnom životu…., tj. životu u punini. Koliko je velika naša odgovornost nagovijestila je ona vrlo pažljivo i ljubazno u studenom 1987. kada je rekla: “Bog je dao svima slobodu koju ja sljubavlju poštujem i klanjam seu svojoj poniznosti vašoj slobodi.”

Vidjelac iz Kuresceka, čija je zadaća započela u Međugorju, primio je uputu da u Sloveniji sagradi crkvu u čast Svetog Trojstva.

To upućuje u istom pravcu. Bog ponovno malo više podiže zavjesu koja nas od njega dijeli. On želi da civilizacija u kojoj ljudi obožavaju sami sebe i u kojoj se veliča ljudski razum prestane, te da čovječanstvu, i vezama koje čovječanstvo drže na okupu, dade svoj pečat. On ih želi približiti pobožanstvenjenju.

U tome je Međugorje bilo i jeste put i sredstvo. To je spoznaja, pred kojom samo možemo pasti na koljena i uzviknuti: Gospodine, kako su čudesni tvoji putovi!

[1] Vidi CONC. ECUM. VATICANO II, Decreto sull’ecumenismo Unitatis re­dintegratio (21.11.1964), br. 4, u AAS 57 (1965) 90-107; Id., Decreto sull’apostolato dei laici Apostolicam actuositatem (18.11.1965) br. 14, u AAS 58 (1966) 837-864; Id., Decreto sul ministero e la vita dei presbiteri Presbyterorum ordinis (7.12.1965), br. 9, u AAS 58 (1966) 991-1024.

[2] «A da nismo ni primijetili - navodi Walbert Bühlmann – postali smo svjedoci povijesnog slijeda Crkve. [...] Južna Crkva preuzela je vodeću ulogu ne samo s obzirom na količinu, već i kakvoću [...] Mogla bi se, dakle, napisati povijest Crkve u kojoj bi se navelo otprilike da se prvo kršćansko tisućljećje odvijalo pod vodstvom prve Crkve, istočne Crkve, s njenih prvih osam sabora koji su svi održani na Istoku. Drugo tisućljećje pribivalo je nesumnjivoj prevlasti druge Crkve, zapadne crkve, naše Crkve par excellence. U trećem će tisućljećju vjerojatno postojati treća Crkva, Crkva Trećeg svijeta koja će preuzeti upravljanje, ostajući međutim u okviru jedne jedine Katoličke crkve» (W. Bühlmann, La Chiesa alle soglie del terzo millenio, Dehonia­ne, Bologna 1990, str. 25-26).

3 W. Bühlmann, La Chiesa alle soglie del terzo millenio, o.c., str. 28.

4 W. Bühlmann, La Chiesa alle soglie del terzo millenio, o.c., str. 28.

5 Bühlman vezano uz saborski sadržaj predlaže neku vrstu deset zapovijedi Crkve na pragu trećeg tisućljeća, istinski jedne i kulturno policentrične crkve. Pokazatelji su raspoređeni na tri razine: na razinu crkvenih poteškoća – prve tri; na razinu pitanja vezanih za pojedine kontinente – daljnje četiri; i nposljetku na svjetske poteškoće – posljednje tri. 1. »Poštivat ćete pravo područje razuma: samostalnost znanosti. 2. Smatrat ćete se Božjim narodom: svjetovnjaci u crkvi. 3. Pomirit ćete se s ostalim kršćanima: ekumenizam. 4. Stat ćete na stranu siromašnih. Pravednost: Latinska Amerika. 5. Slavit ćete veličinu Stvoritelja. Inkulturacija: Afrika. 6. Prepoznat ćete «Ja sam» svih naroda. Dogovor s religijama: Azija. 7. Pratit ćete vjernike nomade. Posvjetovnjačenje: Euroamerika. 8. Ojačat ćete redove djelatnika mira: iustitia et pax. 9. Razvit ćete zemlju u znaku raja: ekologija i eshatologija. 10. Srest ćete Boga povijesti: mistika i politika (Ibidem, str. 41-42).

6 Vidi Ivan 3,16.

7 Vidi Chr. Duquoc, Liberazione e progressismo. Un dialogo teologico tra l’America Latina e l’Europa, Cittadella, Assisi 1989.

8 Vidi. A. Rizzi, L’Europa el’altro. Abbozzo di una teologia europea della liberazione, Paoline, Cinisello Balsamo 1991.

9 Vidi SINODO DEI VESCOVI. ASSEMBLEA SPECIALE PER L'EUROPA, Siamo testimoni di Cristo che ci ha liberati, Paoline, Milano 1991; S. Palumbieri, L’uomo e il futuro, II/Germi di futuro per l’uomo, Dehoniane, Rim 1993, str. 146-148.

11 P. de Charentenay, El desarrollo del hombre de los pueblos, Sal Terrae, Santander 1992; J. Comblin-J. I. Gonzáles Faus-J. Sobri­no, Cambio social y pensamiento cristiano en América Latina, Trotta, Madrid 1993; J. Comblin, Spirito Santo e liberazione, Cittadella, Assisi 1991; Conferencia Episcopal Paraguaya, Sobre la teología de la liberación, u «Páginas» (1990) 92-113; O. Mar­son, Vangelo chiesa e liberazione. Dibattito sulla teologia latinoamericana, Concordia Sette, Pordenone 1992; B. Mondin, Los teó­logos de la liberación, Edicep, Madrid 1992; J. B. Libânio, Teo­logia da libertaçno. Roteiro didático para um estudo, S. Paulo 1987.

12 Celam, Puebla. La evangelización en el presente y en el futuro de América Latina, Bogotá 1979.

13 Episcopato Latinoamericano, Santo Domingo. IV Conferenza genera­le, Dehoniane Bologna 1992.

14 J. Sobrino, Il Martirio dei gesuiti salvadoregni, La Piccola Edi­trice, Celleno 1990; Id., Resurrección de la verdadera Iglesia. Los pobres como lugar teológico de la eclesiología, Santander 1989.

17 Vidi Lineamenta. La Chiesa in Africa e la sua missione evangelizzatrice verso l’anno 2000: Sarete miei testimoni. Radi se o «prvom razdoblju puta prema proslavi Sabora za Afriku. Gradivo je predano biskupskim konferencijama Afrike i Madagaskara, 24. srpnja 1990. Predviđeno je pet područja: navještaj, inkulturacija, dvogovor, pravednost i mir, društvena komunikacija» (citat iz W. Bühlmann, La Chiesa alle soglie del terzo millenio, o.c., str. 139-140).

18 B. Chenu, Teologie cristiane dei Terzi Mondi: teologia latinoamericana, teologia nera americana, teologia nera sudafricana, teologia asiatica, Queriniana, Brescia 1988; A. Pieris, Una teologia asiatica della liberazione, Cittadella, Assisi 1990.

19 Vidi M. Blondel, L’azione, La Nuova Italia, Firenze 1973. Djelovanje je nakana, odnosno trajna napetost kretanja izvan sebe. Radi se o protežnici uma koja djeluje i kao teoretska i kao praktična djelatnost. Ona obuhvaća tijek misli i volje, te svjesno preuzima zadaću urediti svijet za čovjeka. Ona ulazi u društveni život, ali je on ne iscrpljuje. Ta se protežnica zapravo kao izraz neprestane autotranscendencije čovjeka prihvaća kao «nepobjediva potreba posjedovanja Boga». Taj viši cilj djelovanja vraća se na ljudske razine svog ostvarenja da bi ih napunio i vratio im značenje. To znači da je djelovanje poticaj čovjeku koji na djelatan način pokušava urediti stjecište volje za dobro zajednice. U nastavku se zatim otkriva usmjerenje prema Bogu koji je temelj zajednice i koji je odlučno potiče na služenje.

20 Napomena Bühlmanna uz to: Kozmogral austrijskog arhitekta Clemensa Holzmeistera trebalo bi podići i na drugim mjestima: građevina od osam kružno raspoređenih kapela koje prikazuju osam svjetskih religija, a u središtu uz pristup iz kapela nalazi se svetište koje je u određenim prilikama posvećeno zajedničkoj molitvi. Utopijska, rajska glazba za treći milenij!» (W. BÜHLMANN, La Chiesa alle soglie del terzo millenio, o.c. str. 159).

21 Kol 1,3.

22 R. DAHRENDORF, Quadrare il cerchio, Laterza, Bari 1996.

23 Ibidem, str. 19.

24 Ibidem, str. 36.

25 Ibidem, str. 42.

26 Ibidem, str. 44.

27 E. N. Luttwak, La Dettatura del capitalismo. Dove ci porteranno il liberalismo selvaggio e gli eccessi della globalizzazione, Mondadori, Milano 1999.

28 Ibidem, str. 42-43.

30 Ibidem, str. 275.

31 IVAN PAVAO II, Lettera enciclica Laborem exercens, br. 6 u AAS 73 (1981) 577-647.

32 Ibidem, br. 23.

33 Ibidem, br. 13.

34 U Trećem svijetu, nadalje, gospodarska deregulation i novčarsko oslobađanje brišu privid prednosti otvaranja prema trzištu rada koje se moglo ostvariti, pa makar i iskorištavanjem onih najsiromašnijih.

35 «U posljednjih pet godina u SAD-u corporate profits – dobiti velikih korporacija – porasli su za 19%, dok su plaće ostale iste: samo po sebi razumljivo je da troškove globalizacije moraju platiti radnici, a velike zarade moraju ići ulagačima i managerima koji upravljaju uloženim kapitalom» (W. Pfaff U «International Herald Tribune – Los Angeles Time» (21. kolovoza 1999.), prenio E. Chiavacci, La terra di tutti, u «In Dialogo», 3 [lipanj 1999.] 15).

37 Ivan 1,14.

38 Vidi Matej 19,30; 20,16; Marko 9,35; 10,31; Luka 13,30.

39 Luka 1,46-55.

40 Vidi Mt 25,31-46

41 1Ivan 3,14.

42 Vidi Es 5,1.

43 Crkva koja čini Kraljevstvo (Vidi CONC. ECUM. VATICANO II, Lumen gentium, br. 5) mora moći priključiti u sadašnjost, postupno, riječ zakona Kraljevstva. Tako će posljednji postati prvi. Najveće iznenađenje bit će otkrivanje Krista u njegovoj svježini tamo gdje ga uopće ne bi očekivali. Često i oni koji su se mogli smatrati primateljima evangelizacije, oni posljednji i s obzirom na moralnu srozanost, postaju evangelizatori, odnosno sredstva komunikacije, dobrote i snage ljubavi nepredvidivog Boga. Značajno je svjedočanstvo Frei Betta iz njegovog iskustva među posljednjima: «Gospodin me bacio u podzemlje života i povijesti. I tamo gdje sam nekada mislio da vlada samo zlo, nehaj i grijeh, otkrio sam milost, vjeru, ljubav i nadu [...]. Krist se ne boji da će biti doveden u iskušenja, oklevetan i prozvan belzebub, prijatelj bludnica i grješnika. Ne smeta mu što ga zovu pijancem i "izjelicom", onim koji ne poštuje zakone i ne mari za naslijeđa. Krist odlazi tamo kamo mi nemamo hrabrosti ići. Kad ga tražimo u hramu, On je u staji; kad ga tražimo među svećenicima, On je među grješnicima; kad ga tražimo na slobodi, On je u zatvoru; kad ga tražimo obavijenog slavom, On je na križu obliven krvlju. Mi smo stvorili međe. Podijelili smo svijet na dobre i zle. Mislimo da će se Bog pokoriti našim idejama, našim predrasudama, našem umovanju. A koliko je puta sjedio na našim ulaznim stubama i čekao komad kruha» (Frei Betto, Dai sotterranei della storia, Mondadori, Milano 1971.).

44 Vidi Rim 12,15.

45 A. Nolan, Gesù prima del cristianesimo. Un vangelo di liberazione, Dehoniane, Bologna 1986, str. 199.

46 Ibidem, str. 42.

47 Vidi CONC. ECUM. VATICANO II, Lumen gentium, br. 1.

48 Matej 5,9.

49 U jednom pismu koji je napisao Fr. Roger Schutz tijekom skupa mladih u Taizéu čitamo: «Jedno Kristovo pitanje stisnut će ti grlo: kad je siromah bio gladan, jesi li me prepoznao u njemu? Gdje si bio kad sam život dijelio s najsiromašnijima? Bio si ugnjetavač, možda samo jednog čovjeka na zemlji? Dok sam govorio: "Jao bogatima", bogatima novcem, bogatima naukom, jesi li više volio privid bogatstva? Tvoja se borba ne može živjeti u spletu ideja koje se nikad ne ostvaruju. Prekini s tlačenjem siromašnih i iskorištenih i vidjet ćeš poput iznenađenog svjedoka znakove ponovnog uskrsnuća na zemlji. Podijeli svoju imovinu za jednu veću pravednost. Nemoj od nikoga raditi žrtvu. Brat svih ljudi, Brat svijeta odlučno korača ka čovjeku koji nije važan, ka odbačenima» (Taizé – Il concilio dei giovani. Perché?, Morcelliana, Brescia 1975).

50 COMMISSIONE PONTiFICIA «Iustitia et Pax», Un approccio etico al debito internazionale, Elle Di Ci, Leumann (Torino) 1987.

51 Vidi Matej 13,24-30.

52 Marko 4,11-12; vidi Matej 11,25-26.

53 2Tes 2,7.

54 Vidi Matej 5,13-14.

55 Vidi Ivan 3,16.

56 Vidi IVAN PAOLO II, Christifideles laici, br. 34.

57 Marko 1,1.

58 ivan XXIII, Discorso nella solenne apertura del Concilio (11.10.1962), u AAS 54 (1962) 792 (tal. prijevod u Enchiridion Va­ticanum, I, Dehoniane, Bologna 197610, str. [45]).

59 Vidi IVAN PAVAO II, Christifideles laici, br. 37-44.

60 Vidi D. Bonhoeffer, Pisma prijatelju, Bompiani, Milano 1969, str. 82.

Jedan od najpoznatijih pisanih sastava koji izražava Bon­hoefferovo nastojanje za čovjeka je sljedeće: «Biti kršćanin ne znači biti religiozan na određen način, napraviti nešto od sebe samog [...] na temelju određenog načina postupanja, već znači biti čovjek; Krist u nama ne stvara jedan obrazac čovjeka, već čovjeka» (Id., Resistenza e resa, o.c., str. 441). C. Cantone to sjajno tumači: «Možda je uistinu to današnji način pristupanja kršaćanskom iskustvu, za koje mislim da na taj način stiže do krajnjeg stupnja "zrelosti", kao iskustva korijenite kenotske identifikacije Boga s čovjekom: dakle ne “sveto" iskustvo (sa svim "preprekama" i "zabranama” koje donosi sveto), već "sekularno" iskustvo Boga i stoga otvoreno [...] ljudskom pluralizmu [...] "putova" preko kojih se upravo u otkrivanju [...] "istine Čovjeka" koja ne može biti ništa drugo do "osloboditeljica istine-ljubavi-zajednice", u zadnjem stupnju otkriva "osloboditeljica Istine-Ljubavi-Zajednice", odnosno Božjeg spasenja» (C. Cantone, Rilievi introduttivi: per una coscienza religiosa planetaria, u «Chronache e commenti di studi religiosi, 5/Religione e religioni», [=Quaderni di Salesianum 16], LAS, Roma 1989, str. 17-18).

61 «Uzgredna nepismenost je proizvod najsuvremenijeg stupnja industrijalizacije. U naprednim industrijskim društvima nepismenjak koji se potpisuje znakom križa stvara smetnju i mora se odstraniti. Međutim, uzgredni nepismenjak može poslužiti, a on može biti bilo tko: ravnatelj, političar, običan radnik, čovjek koji može potpisivati čekove ili odgonetat statistički prikaz, no koji ipak ima jednu osobinu: to je čovjek koji u osnovi ne razumije ono što mu se događa. TV je za takvog čovjeka savršen medij [...] Staro građansko shvaćanje kulture bilo je više manje ovakvo: ako nisi pročitao klasike, ne možeš biti član kluba. To je krivo. Danas je veći dio građanskog društva odabrao uzgrednu nepismenost. Znam mnoge ravnatelje koji ništa ne čitaju, a sigurno im nisu nedostajale prilike i poticaji. Oni su jasno odlučili o svom izboru da postanu uzgredni nepismenjaci”. (H. M. En­zensberger, u jednom intervjuu «La Repubblica-Mercurio» [30.6.1990] 13). Vidi S. Palumbieri, L’uomo e il futuro, II, str. 227.

62 Agostino, De catechizandis rudibus; PL 40,309-348.

63 V.-E. Frankl, Psychotherapy and existentialism. Selected papers on Logotherapy, Washington Square Press-Pocket Books, New York (NY) 1985, str. 107.

64 Francesco di Sales cit. iz IVAN PAVAO II, u Christifideles laici, br. 56.

65 Vidi. S. Palumbieri, Laici nuovi per un umanesimo nuovo, u Aa.Vv., Laici per una nuova evangelizzazione. Studi sull’esortazione apostolica «Christifideles laici» Ivana Pavla II, uredio M. Toso, Elle Di Ci, Leumann (Torino) 1990, str. 157-184.

66 IVAN PAVAO II., Chrostfideles laici, br. 46

67 Ibidem.

68 Paolo VI, Discorso per la chiusura dell’Anno Santo (15.12.1975), u AAS 68 (1976) 143-145, cit. str. 145.

69 Vidi S. Palumbieri, Um «Magnificat» per il Terzo Millenio. Dimensione antropologica del Cantico, Paoline, Milano 1998, str. 108-114.

70 Vidi A. O. Hirschman, Tre continenti. Economia politica e sviluppo della democrazia in Europa, Stati Uniti e America Latina, Ei­naudi, Torino 1990; P. W. B. Phillips, Wheat, Europe and the GATT. A political economy analysis, Pinter, London 1990; J. M. van Brabant, Remaking Eastern Europe. On the political economy of transition, Kluwer Academic Publishers, Dordrecht 1990; L. Spa­venta, The political economy of European monetary integration, «Quarterly Review - Bancoper», 172 (3/1990) 3-19; P. Ciocca, L’unione monetaria d’Europa fra politica ed economia, u «Impresa Banca», 3 (9/1990) 13-17; S. M. Cherian, End-Independent legal rules and the political economy of expanding market societies of Europe, in «Univ. Essex Department of Economics. Discussion pa­per», 372 (1990); Aa.Vv., Prepararsi all'Europa, III/Unione politica e sviluppo economico, uredila Confindustria, SIPI, Roma 1992; G. Gomel-S. Rebecchini, Migrazioni in Europa. Andamenti, prospettive, indicazioni di politica economica, Banca d'Italia, Roma 1992; A. Koeves, Central and East European economies in transition. The international dimension, Westview, Boulder 1992; D. Lorenz, Economic geography and the political economy of regio­nalization. The example of Western Europe, in «American Economic Review - Paper & Proceedings», 2 (5/1992) 84-87; «European Jour­nal of Political Economy», 1 (2/1992) (između ostalog sadrži članke S. M. R. Kambur, Policy choice and political con­straints, pp. 1-29; U. Broll-J. E. Wahl, International inve­stments and exchange rate risk, str. 31-40; C. Weinhardt, How to measure price progression. A first axiomatic approach, str. 115-127).

71 A. O. Hirschman, Tre continenti. Economia politica e sviluppo della democrazia in Europa, Stati Uniti e America Latina, o.c.; P. R. Krugman, Il silenzio dell’economia. Una politica economica per un’epoca di aspettative deboli, Garzanti, Milano 1991; F. Th. Cargill-Sh. Royama, Il processo di trasformazione deo sistemi finanziari. Le esperienze giapponese e statiunitense a confronto, Cariplo, Milano 1991.

73 H. Assmann-F. Hinkelammert, A idolatria do mercato. Ensaio sobre economia e teologia, Vozes, S. Paulo 1989.

74 Vidi PONTIFICIA COMMISSIONE «Iustitia Et Pax», La Chiesa e il problema dell’alloggio, Lettera di Giovanni Paolo II. od 27.12.1987., u Enchiridion Vaticanum, 10/1986-1987, Dehoniane, Bologna 1989, §§ 2425-2502, str. 1636-1697.

75 Vidi B. M. Magubane, The political economy of race and class in South Africa, Monthly Review Press, New York-London 1979; Aa.Vv., Apartheid - Capitalism or socialism? The political economy of the causes, consequences and cure of the colour bar in South Africa, uredio Institute of Economic Affairs, IEA, London 1986; Aa.Vv., Adjustment or ... The African experience, uredio A. Mahjoub, (=The UN University Studies in African Political Econo­my), ZED, London 1990; S. Amin, Maldevelopment. Anatomy of a glo­bal failure, (=The UN University: 3rd World Forum Studies in African Political Economy), ZED, London 1990; Aa.Vv., Economic policies for a new South Africa, uredio D. Lachman-K. Bercu­son, International Monetary Fund, Washington 1992; Aa.Vv., The political economy of agricultural pricing policy, III/Africa and the Mediterranean, uredio A. Valdes-A. O. Krüger-M. W. Schiff, J. Hopkins Univ. Press for The World Bank, Baltimore 1992.

76 «OMS procjenjuje da kontinent već sad računa s najmanje pet milijuna odraslih seropozitivnih i 700.000 oboljelih. [...] Prema predviđanjima OMS-a kontinent bi odsada pa do kraja stoljeća mogao računati s između 20 i 25 milijuna seropozitivnih. Već sada, prije svega u Istočnoj Africi [...] desetkovana su čitava sela, a da se i ne govori o gradovima, od kojih neki broje do 30% seropozitivnih» (Il mondo dopo il crollo del comunismo e la guerra del Golfo. Verso un nuovo ordine mondiale, uvodni članak u «La Civiltà Cattolica», 3401 [1992.] 417-430, cit. str. 426).

77 Važno je spomenuti da se «program UNO-a za razvoj Afrike l986.-l990., prihvaćen u svibnju 1986., pokazao propalim. Dug kontinenta povećao se za cca. 20 milijardi dolara godišnje tijekom čitavog desetljeća». (Cl. Brisset, Famines et guerres en Afrique subsaharienne, u «Le Mon­de diplomatique» [lipanj 1991.] 8-9).

78 A. Zanotelli, Il coraggio dell'utopia, o.c., str. 27. Ovaj vjerodostojan svjedok afričkog rastrojstva izazvanog kolonijalizmom donosi u sažetku statističke podatke Svjetske banke koji «nam pomažu shvatiti kamo ide Afrika i tragičnost trenutka koji živi. Prema računici banke 1980. oko 60% afričkog stanovništva živjelo je ispod praga potpunog siromaštva. Potpuno siromaštvo bivši američki ministar obrane McNamara pojmovno je odredio kao uvjete života toliko ograničene neishranjenošću, nepismenošću, bolestima, visokom smrtnošću djece, niskom životnom nadom da su ispod svake razumne odredbe ljudskog dostojanstva. Svjetska banka predviđa da će, bude li se gospodarstvo razvijalo kao danas, u Africi 1995. 80% stanovništva biti ispod praga potpunog siromaštva. To je pogibija jednog kontinenta, posebno pogibija za djecu koja se rađaju i gledaju svijet bez budućnosti» (Ibidem, str. 27-28).

79 «U zemljama kao što su Benin, Kongo, Gabon, Togo, Zair i Mali, kao predsjedavajući nacionalnim konferencijama svih živih snaga izabran je katolički biskup (u nekim slučajevima prave pravcate ustavotvorne skupštine) koje su zadužene za izradu novih ustava i raspisivanje političkih izbora» (E. Tresoldi, Africa perla preziosa, u «Jesus», 15/3 [1993] 98-102, cit. str. 102).

80 J. P. Lehmann, Politics and the Pacific economic miracle. Dicta­torship and development in Pacific Asia - Wider implications, u «International Affairs», 4 (1985) 591-606; Aa.Vv., Il Sud-Est asiatico nell’anno della tigre. Rapporto 1987 sulla situazione politica ed economica dell’area, uredio Institute of Southeast Asian Studies, Fondaz. Agnelli, Torino 1988; Aa.Vv., Il Sud-Est asiatico nell’anno del serpente. Rapporto 1989, Torino 1990; G. Fodella, Dove va l’economia giapponese. L’Estasia verso l’egemonia economica mondiale, La Nuova Italia Scientifica, Roma 1989; S. Manzocchi, The political economy of EEC-Asian NIC's re­lations. A structuralist perspective on 1992, u «Rivista di diritto valutario e di economia internazionale», l (3/1991) 45-61; Aa.Vv., Modernization in East Asia. Political, economic and so­cial perspectives, uredio R. H. Brown-W. T. Liu, Praeger, We­stport 1992; Aa.Vv., The political economy of agricultural pri­cing policy, II/Asia, uredio A. Valdes-A. O. Krüger-M. W. Schiff, J. Hopkins Univ. Press for The World Bank, Baltimore 1992.

na vrh