Neum 1999.
DOKUMENT SVETE STOLICE O HODOČAŠĆU 2000. - Adalbert Rebić
OSOBITOST HODOČAŠĆA U VELIKA MARIJANSKA SVETIŠTA - o. Stanislav Kania
ANTROPOLOŠKO-BIBLIJSKE I RELIGIOZNO - DUHOVNE DIMENZIJE HODOČAŠĆENJA S KONKRETNOM PRIMJENOM NA MEÐUGORJE - Fra Slavko Barbarić
Predavači na ovogodišnjem seminaru su:
Prof. dr. Adalbert Rebić -rođen 1937. u Humu na Sutli (Hrvatska). Filozofski studij pohađao je u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu, Teološki fakultet na Gregoriani, te Biblijski institut. Od 1968. profesor je biblijskih znanosti i orjentalnih jezika (hebrejski, arapski, sirsko-aramejski) na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Povremeno je predavao na bogoslovnim učilištima u Zadru i Ðakovu. Na fakultetu je organizirao i vodio financijsko poslovanje, bio glavni urednik Bogoslovne smotre, te pročelnik Biblioteke Fakulteta. Od 1972. predsjednik je Hrvatskog mariološkog instituta, te je organizirao hrvatsku sekciju na međunarodnim mariološkim kongresima u Rimu, Malti, Zaragozi, Kevelaeru, Huelvi i Cestohovi.
U izdavačkoj kući "Kršćanska sadašnjost" djeluje kao urednik biblijskih izdanja, a o d 1994. kao direktor "Kršćanske sadašnjosto", te glavni urednik religijskog leksikona u Leksikografskom zavodu "Miroslav Krleža"u Zagrebu. Od 1991. do 1996 Predstojnik je ureda za progrnanike i izbjeglice pri Vladi Republike Hrvatske. Tijekom 1995. bio je ministar bez lisnice u Vladi Republike Hrvatske. Odlikovan visokim odlikovanjima od Predsjednika Republike i Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti. Objavio je 15 značajnijih djela, te uredio 11 zbornika mariološke tematike. Surađivao je u teološkim časopisima u zemlji i u inozemstvu s oko 430 naslova. S različitih jezika je preveo 26 knjiga. Od 1970. član je Prebendarskog zbora zagrebačke Prvostolnice. Od 1966. organizirao i vodio putovanja po Svetoj zemlji (oko 50 puta). Član Društva Hrvatskih književnih prevoditelja, član Društva umjetnika Hrvatske, redoviti član Papinske međunarodne marijanske akademije u Rimu, član židovskog kulturnog društva "Šalom Freiberger" u Zagrebu, član redakcije međunarodnog teološkog časopisa "Communio".
p. Stanis³aw Kania - pijarist. Rođen 24. 02. 1948. u Poljskoj. Završio je filozofiju, teologiju i povijest Crkve na Bogoslovnom Institutu u Krakowu, te Katoličkom Universitetu u Lublinu. Zaređen za svećenika 1973. Rektor je Sjemeništa, te tajnik Provincije od 1982. - 1985. Utemeljio je Bratovštinu Majke Božje Pobožnih škola o kojoj skrbi kao kapelan. Godine 1985. utemeljio je SOS za djecu siromašnh obitelji i obitelji s poteškoćama o kojoj i danas brine kao dušobrižnik. To je mjesto gdje djeca mogu učiti, igrati se, te naći pomoć liječnika, psihologa i dušobrižnika. Rektor je samostana u Krakowu.
Već 13 godina dolazi u Međugorje. Od 1988. ravnatelj je i izdavač međugorskog časopisa "Znak Mira", te drugih knjiga i publikacija koje pišu o Međugorju. Od 1986. redovito organizira i vodi hododočašća u Međugorje.
Dr. fra Slavko Barbarić - rođen 1946. u Dragićini, Bosna i Hercegovina. Teologiju studira u Visokom, Sarajevu i Schwazu. Zaređen je za svećenika 1971. Doktorirao je 1982. na području religijske pedagogije. Od 1982. nalazi se u Međugorju. Piše knjige i članke duhovnog sadržaja. Radi u Svetištu. Voditelj je mnogobrojnih duhovnih vježbi i predavanja. U mnogim krajevima svijeta održao je nebrojene susrete na temu međugorskih događanja.
Na susretu je sudjelovalo oko 150 voditelja iz 15 zemalja. Tom prigodom, kao i svake godine, sudionici su usvojili sljedeću
I Z J A V U
Razmatrali smo dokument Svete Stolice "Hodočašće u velikom jubileju 2000. godine", osobitost hodočašća u velika marijanska svetišta s posebnim osvrtom na oblikovanje hodočašća u Međugorje. Svjesni da hodočašćenje zauzima važno mjesto u životu vjernika želimo još bolje osmisliti naša hodočašća i učiniti da ona uistinu budu prigoda i povod vjerniku da se u njima duhovno izgradi, produbi svoj vjernički život i upravi svoj životni put prema Bogu.
Stoga preporučamo svim međugorskim centrima i molitvenim skupinama:
- da se u svojim mjesnim crkvama uključe u programe hodočašća velikog jubileja 2000;
- da u svjetlu spomenutog dokumenta Svete Stolice pripravljaju, prate i oblikuju hodočašća u Međugorje kako bi hodočasnici mogli doživjeti "šutljivi i sabrani susret s Bogom i sa samim sobom", osobito u sakramentu Pomirenja i Euharistijskom slavlju.
Sudionici
DOKUMENT SVETE STOLICE O HODOČAŠĆU 2000.
Papinsko vijeće za duhovnu brigu selilaca i putnika objavilo je dokument o "Hodočašću u velikom jubileju 2000. godine" 25. travnja 1998. godine. U samom je naslovu dokumenta istaknut povod za koji je dokument objavljen. To je predstojeći veliki jubilej 2000. godine od Kristova rođenja: "Temeljni je cilj sadašnjeg povijesnog hodočašća Crkve Jubilej Dvijetisućite godine prema kojem vjernik putuje pod svodom Presvetoga Trojstva."(1) Za veliki jubilej pripravljaju se brojna hodočašća poglavito u Svetu zemlju (Jeruzalem i Betlehem) i u Rim. Hodočašća o velikom jubileju žele biti u službi produbljivanja duhovnosti i plodnijeg pastorala.
Hodočašće je uvijek zauzimalo važno mjesto u životu kršćana kao i uostalom u životu svih vjernika. "Tijekom povijesti, kršćanin je polazio na put da slavi svoju vjeru na mjestima koja čuvaju uspomenu na Gospodina ili na onim mjestima koja predstavljaju važne trenutke povijesti Crkve. Posjećivao je svetišta koja časte Majku Božju ili svetišta koja podržavaju živim primjer svetaca. Njegovo je hodočašćenje proces obraćenja, žudnja za intimnošću s Bogom, povjerljiva molitva za svoje materijalne potrebe. U svim svojim mnogostrukim vidovima hodočašće je uvijek bilo za Crkvu čudesni dar."(2) Osobito su danas hodočašćenja vrlo omiljela pobožnost vjernika. Suvremeno je društvo obilježeno intenzivnim kretanjima. Ljudi naime vole biti u pokretu: na putovanju se odmaraju, međusobno se upoznavaju, upoznavaju nove krajeve i nove ljude te se tako višestruko obogaćuju. Vjernici danas zahvaljujući suvremenim prometalima putuju daleko izvan svoje domovine u Svetu zemlju, u marijanska svetišta u Lurd, u Fatimu, u Čenstohovu i drugamo bilo u svijetu bilo u svojoj domovini. Zato dušobrižništvo mora u pogledu hodočašćenja imati jasne teološke zasade koje će ga opravdati i razviti u solidnu i trajnu praksu u kontekstu općeg dušobrižništva. Konačno, evangelizacija, produbljivanje vjere i duhovnoga života jedan je od prvih ciljeva radi kojih Crkva predlaže i bodri hodočašća.(3)
Dokument "Hodočašća..." je teološko razmišljanje o značenju hodočašćenja i daje pastoralne smjernice kako organizirati i provoditi hodočašća. To je u tom pogledu providnosni dokument za vjernike, osobito za one koji su odgovorni za pastoral vjernika koji će u njem naći vrijednu duhovnu pomoć za dublje i intenzivnije doživljanje Velikog jubileja. Dokument želi ponuditi pomoć "svim hodočasnicima i svim odgovornim osobama u pastoralu hodočašća, da bi u svjetlu Božje riječi i vjekovne crkvene predaje svi mogli što potpunije sudjelovati na duhovnim bogatstvima hodočasničke prakse."(4) Dokument Papinskog vijeća za pastoral selilaca želi duhovno osmisliti hodočašća koja dušobrižnici organiziraju povodom Velikog jubileja Dvijetisućite godine. Želi hodočašća čvrsto povezati sa stvarnošću pokore i obraćenja: hodočašće je prilika i povod vjerniku da se duhovno izgradi, da produbi svoj vjerski život, da preusmjeri svoj životni put prema Bogu. Dokument "Hodočašće..." ima šest dijelova te uvod i zaključak. U Uvodu (str. 5-6) istaknut je povod i cilj dokumenta, a zaključak teološki zaokružuje sadržaj dokumenta (57-58). U 1. dijelu Dokument prikazuje hodočašće Izraela (str. 7-12), u 2. dijelu Kristovo hodočašće (str. 13-16), u 3. dijelu hodočašće Crkve (str. 17-25), u 4. dijelu hodočašće prema trećem tisućljeću (str. 26-31), u 5. broju hodočašće čovječanstva (str. 32-39) te u posljednjem 6. dijelu hodočašćenje kršćana danas (str. 39-56). Dokument je sažetak teologije hodočašćenja. Sadrži svega 58 stranica džepnog formata, pisan jednim vrlo laganim stilom te se s lakoćom čita.
Hodočašće nije pojava samo u kršćanstvu nego se pojavljuje u svim religijama."Hodočašće simbolizira iskustvo čovjeka kao putnika (homo viator), koji tek što je izišao iz majčina krila već se upućuje na put vremena i prostora svojeg života."(5) Hodočašće je putovanje vjernika k svetom mjestu što ga je posvetilo očitovanje nekog božanstva ili djelatnost nekog religioznog učitelja ili osnivača religije u namjeri da se ondje moli i prikažu žrtve. Kao takvo ono je specifično iskustvo vjere i pojava vezana za sve religije te postoji odkad postoje religije. Na svetom mjestu obično je podignuto svetište u koje i oko kojeg se vjernici okupljaju. Takvo sveto mjesto može biti u zemlji hodočasnika ili pak izvan nje, koji puta vrlo daleko. Cilj hodočašćenja obično je postizavanje nekog materijalnog ili duhovnog dobra koje po vjerovanju hodočasnika upravo na tom svetom mjestu on može postići. Hodočašće je po svojoj naravi obično vezano uz žrtve i odricanja. I dobro odnosno milost koju koju hodočasnik na svetom mjestu postiže upravo je nagrada i za ovakav izvršeni napor. Dobra koja se traže mogu biti vrlo različita, te idu od ozdravljenja od neke bolesti do postignuća vječnog života.(6) Hodočašćenje je vrlo omiljena praksa među pobožnim svijetom, jer 1. upošljava sve čovjekove sposobnosti (audio-vizualne, motorne, emocionalne), 2. naglašava i produbljuje zajedničarske veze koje su vrlo važan čimbenik u vjerskim emocijama, 3. naglašava vrijednost i produžuje spomen na vjerske uspomene koje su s tim mjestom vezane, 4. učvršćuje međunarodne, društvene, kulturne i civilizacijske veze koje nadilaze granice naroda ili čak rase. Hodočasnici se na dugom putu zaustavljaju, trguju, kupuju, izmjenjuju materijalna i duhovna dobra, upoznavaju kulturne vrednote naroda u čiju su sredinu došli kao tuđinci (lat. peregrini) i kroz čiju su sredinu prošli. Zato se hodočašćenje kao takvo pojavljuje dosta kasno u povijesti religija, onda naime kad je već učinjen stanovit napredak u društvenim odnosima (obitelj, klan, pleme, narod, država, ceste, svetišta i drugo).(7)
Povijest izabranoga naroda u Starome zavjetu zapravo je veličanstveno hodočašćenje na putovima vjere: izlazak iz Egipta, prolaz kroz Crveno more, putovanje kroz pustinju, kušnje i grijeh, ulaz u obećanu zemlju, hod u babilonsko izgnanstvo te povratak iz njeg u staru domovinu. Izraelci su tri puta godišnje - za velike blagdane Pesah, Ševuot i Sukkot - hodočastili u sveti grad Jeruzalem. Na praksi židovskog i kršćanskog hodočašćenja nadahnuo se Muhamed i naredio muslimanima: "Obavite hodočašće i posjet svetim mjestima iz ljubavi prema Bogu!" (Kur'an, II,196). Milijuni i milijuni muslimana svake godine hodočašste u Meku i u Medinu. Hodočašće je dapače jedan od pet stupova islamske religije.
Sljedbenici hinduizma hodočaste na rijeku Ganges, svetu rijeku, svoju "majku" koja ih čisti od grijeha. Budisti hodočaste na mjesta koja je svojim životom posvetio Buddha. Šintoisti odlaze u duboke šume, te u grmlju u tišini razmatraju. Kršćani pak odlaze na sveta mjesta na kojima se Bog objavio ili koja su povezana sa životom, mukom, smrću i uskrsnućem Isusa Krista i njegovih svetaca.
Hodočašće se razlikuje od turizma: turizam je bijeg iz svog svakidašnjeg života u nešto neobično, nesvakidašnje, zabavno, a hodočašće je putovanje prema određenu cilju, putovanje bogato simbolizmom. Hodočasnik putuje prema svetištu kao "domu Gospodnjem" odnosno prema simboličkom domu Gospodnjem koji je, mitskim jezikom izrečeno, u nebesima. Simbolizam je dakle specifični element koji razlikuje hodočašće od turizma. Simbol je stvar koja sadrži dvije istine: jednu na razini stvarnosti a drugu na razini prenesenog značenja. Tri komada tkanine - crvene, bijele i plave boje - običan su predmet sa svojim određenim značenjem i svrhom, ali kad se sastave zajedno u jednu jedinstvenu cjelinu onda postaju zastava crven-bijeli-plavi kao simbol jedne države, jednog naroda. Hodočašće je simboličan čin: simbolično putovanje prema Bogu. "O Bože, ti si Bog moj: gorljivo tebe tražim; tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje, kao zemlja suha, žedna, bezvodna. U Svetištu sam tebe motrio gledajuć ti moć i slavu!" (Ps 63,2-3). Onima koji vjeruju život je putovanje, hodočašće. Oni provode život koji je čvrsto usidren u stvarnosti to jest u povijesti, ali je u isti tren to i putovanje, hodočašćenje prema spasenju.
U prvom dijelu (brr. 4-8) Dokument razlaže hodočašće Izraela počinjući razlaganjem adamovskog hodočašća, nastavlja razlažući značenje abrahamovskog hodočašća te hodočašća izabranoga naroda Staroga zavjeta izlaskom iz Egipta i putovanjem kroz pustinju te konačno ulaskom u obećanu zemlju. Izlazak iz Egipta poprimio je trajnu vrijednost. Postao je spomen (hebr. zikkaron, lat. memoriale). On je u narodu uvijek živ, ponavlja se u povratku iz Babilonskog sužanjstva koji Drugi Izaija opjevava kao novi izlazak (usp. Iz 43,16-21) koji slave Izraelci o svakoj Pashi i koji se u Knjizi Mudrosti pretvara u eshatološku stvarnost (usp. Mudr, 11-19). Konačni je cilj takvog vjerničkog putovanja "obećana zemlja" potpunoga zajedništva s Bogom u novom stvaranju (usp. Mudr 19).(8) Pobožnik SZ predstavlja se pred Bogom "kao došljak i kao hodočasnik" (Ps 39,13;119,19). Izraelci su hodočastili u Jeruzalem, na sveti Sion, pjevajući radosne himne, "hodočasničke psalme" (Ps 120-134). Imali su iskustvo s Bogom kao hodočasnikom koji vazda hoda s narodom. Bog Izraela nije vezan uz jedno određeno mjesto kao što su to bili vezani poganski bogovi, nego putuje s narodom te je prisutan na svakom mjestu. Proroci u svojim navještajima ističu i "mesijansko hodočašće, otvoreno eshatološkim obzorjima u kojima će svi narodi zemlje doći na Sion, mjesto Božje riječi, mira i nade (usp. Iz 2,2-4; 56,6-8; 66,18-23; Mih 4,1-4; Zah 8,20-23)."(9) Cilj tog sveopćeg poketa naroda je zajednička "gozba za sve narode" na kraju povijesti (Iz 25,6).
U drugom dijelu razlaže se Kristovo hodočašće. Isus se predstavlja kao "Put, Istina i Život" (usp. Iv 14,6) te utjelovljenjem i rođenjem od Djevice kreće na put svojeg naroda i cijelog čovječanstva "sjedinjujući se na neki način sa svakim čovjekom".(10) Isus ne samo pokazuje put kojim treba hodati do Boga nego i sam hoda tim putem. On je u svojoj osobiti Put do Boga. Još kao dječak on hodočasti s roditeljima u Jeruzalem, u Hram. Njegovo javno djelovanje postupno se oblikuje kao trajno hodočašćenje od Galileje preko Samarije do Judeje, do Jeruzalema gdje će biti raspet. Evanđelist Luka opisuje Isusovo djelovanje "kao veliko putovanje koje za cilj ima ne samo križ nego i slavu Uskrsa i Uzašašća (usp. Lk 9,51; 24,51)."(11) Isusovu smrt Luka prikazuje u Preobraženju na gori kao "izlazak" (grč. exodos). Isus zove svoje učenike da ga slijede: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom..." ((Mt 16,24).
Isusovi učenici, produhovljeni i oživljeni Duhom Svetim na blagdan Duhova, kreću putevima svijeta, ulazeći tako u različite narode zemlje, idući od Jeruzalema do Rima, svugdje navještajući Kristovo evanđelje.(12)
"Posljednji cilj ovoga hodočašća putevima svijeta nije, međutim, zapisan na karti zemlje. On je s onu stranu našega zemaljskoga obzorja, kao što je bio i za Krista koji je putovao s ljudima da ih dovede do punine zajedništva s Bogom."(13) Valja primijetiti da Djela apostolska kršćanski život definiraju kao "put" po svoj izvrsnosti (usp. Dj 2,28; 9,2; 16,17; 18,25-26 i drugdje). Kršćanski je život predstavljen kao hodočašće prema nebeskom Jeruzalemu (Otkrivenje), hodočašće koje ima transcendentni cilj. Kršćanin je svjestan da je ovdje na zemlji "putnik", "tuđinac i pridošlica", njegova je "domovina na nebesima".(14)
U trećem dijelu Dokument razlaže hodočašće Crkve (brr. 12-17). I Crkva, mesijanski narod Božji, na putu je prema budućem i trajnom gradu.(15) Kristovi su poslanici proputovali svim važnijim rimskim cestama, kopnenim i morskim stazama, susretali se s raznim jezicima i kulturama navještajući Kristovo evanđelje: od Male Azije do Italije, od Afrike do Španjolske i Galije, i, na posletku, od Njemačke do Britanije, od slavenskih zemalja sve do Indije i do Kine. Nastavili su u novije vrijeme kročiti prema novim zemljama i novim narodim u Americi, Africi, Oceaniji, utkavši tako "put Kristov u vjekove".(16)
U IV. i u V. stoljeću u Crkvi se pojavljuje monastički pokret: asketska migracija, duhovni egzodus. Pobožni ljudi odlaze u pustinju i ondje razmatraju iskustvo Abrahama, pridošlice i stranca, lik Mojsija koji narod izvodi iz Egipta i vodi ga u obećanu zemlju te lik Ilije koji na Karmelu susreće Boga.(17) U to doba kreću Jeronim i njegove učenice Paula i Eustohija u Svetu zemlju. Nastanjuju se u Betlehemu, blizu špilje rođenja Isusova. Podižu samostane, laure i eremitaže i cenobije u Judejskoj pustinji i izvan Svete zemlje u Siriji, u Kapadociji, u Tebaidi, u Egiptu. Jeronim i drugi sveti Oci pozivaju kršćane na hodočašće na svetamjesta(18) ali i upozoravaju na pretjerivanja, nesporazume i neshvaćanja.
Grgur Niški tako upozorava hodočasnika da je "pravo hodočašće ono koje vodi vjernika od fizičke do duhovne stvarnosti, od života u tijelu do života u Gospodinu, a ne odlazak iz Kapadocije u Palestinu."(19) Sv. Augustin savjetuje: "Uđi u sama sebe: istina prebiva u čovjekovu srcu!... I nadiđi samoga sebe!"(20) I sv. Jeronim upozorava od formalističkog shvaćanja hodočašćenja.(21)
Kad su Arapi 638. godine osvojili Svetu zemlju te je tako putovanje kršćanskih hodočansika u Svetu zemlju bilo otežano, otvaraju se novi putevi na Zapadu: Rim ("putevi ad Petri sedem"), sv. Jakov u Composteli, marijanska svetišta u Loretu, na Jasnoj Gori u Czestochowi, veliki srednjevjekovni samostani, utvrde duha i kulture, mjesta koja utjelovljuju uspomenu na velike svece (Tours, Canterbury, Padova i druga mjesta.(22) U srednjem vijeku suočeni smo s velikim valom hodočašćenja, u svim smjerovima Europe i svijeta, pa i s nekim ekscesima. Ta su hodočašća hranila duhovnost, jačala vjeru, poticala ljubav, oživljavala poslanje Crkve. "'Palmieri', 'romari', 'hodočasnici' svojom posebnom odječom sačinjavaju skoro neki zasebni red koji svijet podsjeća na hodočasničku narav kršćanske zajednice, koja teži prema susretu s Bogom i prema zajedništvu s njime."(23) Posebni je oblik hodočašćenja i križarski pokret koji se pojavljuje u vremenu od XI. do XIII. stoljeća. U tom se pokretu isprepliču "drevni vjerski ideal hodočašćenja na sveta mjesta u Svetoj zemlji s novim idejama, sa stvaranjem viteškog reda, s društvenim i političkim težnjama, s buđenjem trgovačkih i kulturalnih poticaja usmjerenih prema Istoku, gdje je u Svetoj zemlji prisutan islam."(24)
U XIII. stoljeću pojavljuje se sv. Franjo koji sa svojom braćom franjevcima kreće u Svetu zemlju, u Jeruzalem. Oni će do danas biti čuvari svetih mjesta u Palestini i izvan nje na Bliskom istoku (Sirija, Libanon, Jordanija, Egipat). Oko 1300. godine ustanovljeno je Društvo hodočasnika za Krista. Iste je godine u Rimu prvi puta proglašen Jubilej koji je privukao u Rim tisuće hodočasnika. Hodočašća u Rim ponavljaju se u dugom nizu susljednih Svetih godina. Tako Rim postaje kulturnim i religioznim središtem zapadne Europe.
U XV. i u XVI. stoljeću otkrićem Novoga svijeta prevladava se eurocentrična vizija svijeta a kršćanski Zapad razjedinjen svađama gubi svoje jedinstvo sa svojim središtem u Rimu. Pojavljuju se alternativni ciljevi hodočašćenja kao što su brojna mjesna marijanska svetišta.(25) Ipak, i u XVIII i u XIX. stoljeću nastavilo se hodočašćenje u životu kršćanske zajednice koje je podržavalo vjeru vjrničkog naroda iz pokoljenja u pokoljenje, otvaralo nove duhovnosti, s novim središtima vjere (Guadalupe,Lourdes, Aparecida...). Obnovljena svijest da je narod Božji na putu, međuvremeno, postala je vrlo izražajnom slikom Crkve koja se sastala na Drugom vatikanskom saboru.(26)
U četvrtom dijelu razlaže se priprava za Veliki jubilej 2000. godine (brr.18-23). Hodočašće ima u tom događanju izvanredno veliko značenje. Već je sam događaj Drugog vatikanskog sabora bio u simboličkom smislu veliko i koralno hodočašće cijele crkvene zajednice. Koncil se pojavio kao duhovno uzašašće. Koncilski su Oci pozdravljali misaone ljude kao "hodočasnike na putu prema svjetlosti"(27). Ovaj je simbolički vid Crkve hodočasnice bio protumačen hodočašćima dvaju papa hodočasnika Ivana XXIII u Loreto na početku Koncila (1962.) i Pavla VI u Svetu zemlju na kraju Koncila (1964. godien). Potom su slijedila brojna hodočašća i pape Pavla VI i pape Ivana Pavla II. Hodočašće pape Pavla VI. u Svetu zemlju kojim je Papa htio proslaviti središnja otajstva vjere, utjelovljenje i otkupljenje, potaklo je novi val hodočašćenja u Svetu zemlju iz svih krajeva svijeta. Izvanredni zamah hodočašćenju kao praksi molitve, obraćenja i posvješćivanja da smo putnički narod Božji dao je papa Ivan Pavao II svojim putovanjima.
Drugi vatikanski sabor je u svojim konstitucijama Crkvu predstavljao kao "putnicu",(28) naglašavao u više navrata hodočasničku narav Crkve: ona ima svoje uporište u poslanju Krista, kojega je Otac poslao, mi dolazimo od njega, živimo po Njemu i k njemu smo upravljeni, a Duh upravlja našim putovanjem koje slijedi staze Kristove.(29) I sam kršćanski život Sabor definira kao hodočašće u vjeri.(30)
Crkva je po svojoj naravi misionarska.(31) Zapovijed uskrsloga Krista: "Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode!" (Mt 28,19) stavlja naglasak upravo na glagol "poći", nezaobilazni način evangelizacije ponuđene svijetu.(32)
Temeljni cilj sadašnjeg povijesnog hodočašća Crkve jest Jubilej Dvijetisućite godine prema kojem vjernik putuje pod svodom Presvetoga Trojstva. To putovanje treba biti većma unutarnje i životno nego prostorno.(33)
U petom dijelu (brr. 24-31) Dokument tumači hodočašće čovječanstva naglašavajući duhovnu vrijednost hodočašća i potrebu pastoralnog djelovanja hodočašćenja. I u naše vrijeme čovječanstvo putuje - čovjek se osjeća kao homo viator - te traži istinu, pravednost, mir i ljubav. Putuje prema apsolutnome i neizmjernome, prema Bogu. Čovječanska kretanja sadrže u sebi "klicu temeljne čežnje prema transcendentnom obzorju istine, pravde i mira. Ona svjedoči o nemiru koji se smiruje u neizmjernome Bogu, luci u kojoj se čovjek može oporaviti od svojih tjeskoba.(34) Neki pomaci su na tom putovanju vidljivi: poštivanje ljudskih prava, napredak znanosti i tehnike, međuvjerski dijalog....(35) Svjedoci smo masovnih pokreta cijelih naroda koji ili žele izbjeći ratne opasnosti ili prirodne katastrofe u svojim zemljama ili traže veću sigurnost i veće blagostanje za svoje drage. Kršćanstvo se na tom hodočašću čovječanstva nudi kao milosrdni Samarijanac, spremno da pritekne u pomoć.(36) Vrednote traganja, napredovanje i promicanje uzajamnog razumijevanja među narodima u sebi sadržavaju i turizam,(37) znanstvena istraživanja, kulturalna i športska putovanja i putovanja radi trgovine. Dokument potiče takve da ne budu obuzeti samo gospodarskim interesima, nego da budu svjesni i svoje humane i socijalne djelatnostnsti.(38)
Tu su i sasvim posebna kršćanska iskustva hodočašćenja: misionari hodočasnici u daleke zemlje, ekumenska skupljanja na zajedničku molitvu za dar jedinstva svih kršćana, muđuvjerski susreti (kao onaj u Asizu 1986. godine).
Dokument ističe kao cilj hodočašćenja posebno dva grada Rim, simbol sveopćeg poslanja u Crkvi, i Jeruzalem, sveto mjesto koje štuju svi oni koji slijede abrahamovsku vjeru, grad "iz kojega će doći Zakon i riječ Gospodnja! (Iz 2,3)."(39) Kao mete hodočašćenja ne smiju se smetnuti s uma ni gradovi u kojima je počinjeno zlo (Auschwitz, Hirošima, Nagasaki).
U šestom i završnom dijelu Dokumenta govori se o hodočašćenju kršćana danas (br. 32-42). To je najopširniji dio. U njem su istaknuti najvažniji elementi hodočašća i date smjernice za pastoralno djelovanje na hodočašćima. Za kršćanina je hodočašće "slavljenje vlastite vjere... koje treba ostvariti u skladu s tradicijom, s religioznim osjećajem i kao ostvarenje svoje pashalne egzistencije."(40) Na osobit se način ovo iskustvo doživljava u euharistijskom slavlju pashalnog otajstva, primanju svete pričesti i u čitanju i razmatranju evanđelja.(41) U tu svrhu treba razviti pastoralno djelovanje u svetištima gdje će hodočasnik doživjeti "šutljivi i sabrani susret s Bogom i sa samim sobom", iznad svega u svetoj ispovijedi u kojoj mu se grijesi opraštaju i on postaje novo stvorenje. Pomirenje s Bogom i s braćom ima za cilj euharistijsko slavlje.(42) U svetištima kao i za vrijeme samog puta prema svetištu treba biti nazočan duhovni animator koji mora posjedovati temeljitu katehetsku pripravu, da bi mogao hodočasnike pripraviti za susret s Bogom. Posebnu odgovornost u svemu tomu imaju prezbiteri koji animiraju hodočasnike za vrijeme njihova zajedničkoga puta.(43)
Susret s Bogom u "Šatoru sastanka", u svetištu, jest i susret s Božjom ljubavlju, susret s čovječanstvom, kozmički susret s Bogom u ljepoti prirode i susret sa samim sobom.(44) Ne mali broj kršćanskih svetišta meta su hodočašćenja i vjernika drugih religija. Ta činjenica potiče pastoralno djelovanje Crkve da odgovori toj činjenici inicijativama prihvata, dijaloga, pomaganja i istinskog bratstva.(45)
Hodočašće jest i susret s Marijom, zvijezdom evangelizacije. Marijanska svetišta, velika i mala, mogu biti povlaštena mjesta susreta s njezinim Sinom kojega nam ona daje. Kršćanin kreće na put s Marijom stazama vjere, stazama ljubavi, stazama svijeta, da se uspne do Kalvarije i da ondje bude kraj nje poput ljubljenoga učenika, kojemu je Krist povjerio svoju majku, do Dvorane Posljednje večere da od njezina uskrsloga Sina ondje primi dar Duha Svetoga.
OSOBITOST HODOČAŠĆA U VELIKA
MARIJANSKA SVETIŠTA
Etimologija pojma "hodočašče" potiče iz antičkih vremena. Grčki termin per-epi-demos(doslovno "stranac", "ne-ovdašnji") označavao je hodočasnika ili slučajnog putnika. Prvobitnalatinska riječ peregrinus karakterizirala je osobu koja putuje stranim zemljama ili pak nema pravo građanstva. Nastala je spajanjem dvaju izraza per-agros, a označavala je onoga koji ide (prolazi) preko polja, van mjesta svog stanovanja, daleko od svog doma (peregre - "u tuđini", "van granica", "ne u kući"). Pojam peregrinatio znači boravak van zemlje, lutanje, putovanje,posjećivanje drugih država. U principu tek od XII st. shvaća se pojam peregrinatio već jednoznačno kao vjersku praksu posjećivanja svetih mjesta. U poljskoj literaturi (pogotovo do početka XX st.) može se naći izraz "pielgrzymstwo", "peregrynacja, "p¹tnictwo" ili "p¹tnik", izmjenično upotrebljavan sa "pielgrzymowaniem", "pielgrzymk¹" i "pielgrzymem". Povjesničari rado koriste i staropoljsku sintagmu, koja u tom slučaju znači "hodočašće u sveta mjesta".
Hodočašćem smatramo putovanje u mjesto koje se priznaje za sveto (locus sacre) s obzirom na osobito djelovanje Boga ili božanstva, a poduzeto je iz vjerskih motiva da bi se tamo ispunili određeni vjerski čini, djela pobožnosti i pokore. Drukčije govoreći, bit hodočašća proistjecala je uvijek iz čovjekove želje da se približi sacrum.
Većina hodočašća vezana je uz hramove od kojih se najsvetije označava kao "sanktuarija" ili "svetišta". Novo kanonsko pravo iz 1983 g. definira svetište kao "crkvu ili drugo sveto mjesto u koje, uz pristanak Ordinarijata, s ciljem vjerske pobožnosti, hodočaste brojni vjernici iz osobitog razloga pobožnosti". Svetište je dakle sveto mjesto kulta Božjega, mjesto iznimne Božje prisutnosti.
Procjenjuje se da svake godine u središta vjerskog kulta, koja imaju šire regionalno značenje, putuje oko 240 milijuna osoba, od kojih su 150 milijuna kršćani. U Poljskoj u hodočasničkim migracijama učestvuje 5 do 7 milijuna osoba godišnje (više od 15% stanovništva). Osim katolika latinskog i istočnog obreda hodočaste i pravoslavni vjernici kao i pripadnici judaizma i islama. Poljsku možemo ubrojiti u države koje imaju izrazito razvijenu hodočasničku aktivnost.
POČECI HODOČAŠĆA U POLJSKOJ
U poganskim vremenima u poljskim zemljama kultna mjesta bile su uglavnom planine, gajevi, rijeke, izvori, stabla i kamenje. Ta su mjesta bila čašćena i poštovana, a poganska plemena smatrala su ih svetima. Obredi poganskih kultova provodili su se između ostalog na Slê¿y i £ysej Gori. Hramovi su u poganskim vremenima na poljskim zemljama bili rijetki. Nalazili su se jedino na Zapadnom Pomorju.
U prvom razdoblju kršćanstva u Poljskoj razvijao se prije svega kult svetaca, pustinjaka ili štovanje Muke Gospodnje. Tek na prijelomu XII. i XIII. st. postala su popularna hodočašća vezana uz marijanski kult. Počeci hodočašćenja vezali su se uz svetog Vojtjeha (956.-997.) i njegovu mučeničku smrt. Gniezno - grad vezan uz život svetog Vojtjeha, u kome se nalazi i njegov grob, postao je glavnim središtem hodočašćenja u razdoblju ranog srednovjekovlja (od XI. do XIII. st.). Gniezno su posjećivali članovi poljske vladajuće dinastije Piasta.
Istodobno s kultom svetog Vojtjeha, počelo je u poljskim zemljama štovanje pustinjaka. Najpoznatiji eremita koji je djelovao na poljskom području je sveti Andrej Swierad (umro oko 1034. godine) čiji kult traje do danas. Učenik svetog Andreja Swierada koji je poginuo mučeničkom smrću oko 1037. godine bio je sveti Benedikt. Drugi eremiti iz tog razdoblja su: blaženi Bogumil - Petar II., blažena Juta iz Che³m¿e, Dorota z M¹towow. Povijest štovanja pustinjaka u Poljskoj, posebno nakon njihove smrti, uvodi nas u jako popularan srednjovjekovni kult štovanja osoba koje su umrle proslavljene svetošću, a posebno onih, koje je Crkva uzdigla na oltar. Njihovi grobovi ili relikvije privlačili su vjernike što je rezultiralo stvaranjem hodočasničkih središta. Među mnogim iznimnim ličnostima iz ranog razdoblja poljskog kršćanstva neki su bili čašćeni na poseban način. Osim svetog Vojtjeha, treba spomenuti još svetog Stanislava, biskupa i mučenika, svetu Hedvigu Šlesku i blaženu Kingu.
Marijanski kult započeo je u poljskim zemljama zajedno s pokrštavanjem Poljske (966. godine). Hodočašćenja u mjesta tog kulta razvila su se na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće. Prvi trag hodočašća u marijansko svetište vodi nas u Šleziju, gdje je nedaleko od Srody Šleske postojala u XII. st. zavjetna crkva Presvete Djevice Marije koja je pripadala benediktincima. Intenzivni razvoj marijanskoga kulta događa se tek u XIII. i XIV. stoljeću. Počeo je on na neki način zamjenjivati kult pustinjaka i svetaca koji su bili popularni u prvim vjekovima kršćanstva. Zbog toga ne čudi da se zajedno sa jačanjem marijanskog kulta povećava i broj središta sa čudesnim likom Majke Božje. Sigurno je prijelomno značenje za razvoj tog kulta imao smještaj otaca paulina na Jasnu Goru i predaja samostanu čudesne slike Majke Božje Czêstochowske (oko 1383. godine).
JASNA GORA - HODOČASNIČKO SREDIŠTE
Jasna Gora spada među najveća i najvažnija središta religijskog kulta na svijetu i to ne samo u kršćanstvu. Ona je također drugi iza Lourdesa po važnosti centar marijanskog kulta. Jasna Gora je osim toga najveće marijansko središte u kršćanskom svijetu čiji nastanak i razvoj nije bio vezan s ukazanjima Majke Božje. Trenutno se na Jasnoj Gori registrira 4 do 5 milijuna hodočasnika godišnje, od toga oko 400 tisuća stranaca iz više od 80 zemalja. Od početka svog postanka Jasna Gora igrala je vrlo važnu ulogu u rimokatoličkoj Crkvi - i to u lokalnoj, poljskoj, kao i u Crkvi u svijetu. Jednom od naznaka toga bile su posjete raznih predstavnika Crkve iz cijelog svijeta svetištu u Jasnoj Gori, a pod kraj ovog tisućljeća višestruke pobožne posjete Svetog Oca Ivana Pavla II. Ulogu Jasne Gore u Crkvi isticali su i njegovi prethodnici (između ostalih Martin V., Aleksandar VI., Klemens XI., Pio X., Pio XI., Pio XII., Ivan XXIII., Pavao VI., Ivan Pavao I.). Dekret Klemensa XI. kojim je okrunjena čudesna slika Majke Božje Czêstochowske (1717. godine, prva koronacija izvan Rima kojoj prethodio zavjet kralja Jana Kazimierza dan u Lavovu 1. travnja 1656. godine, u kojem je službeno priznao i oglasio Majku Božju Kraljicom Poljske), učinio je da Kraljica Poljske postane još poznatija u kršćanskom svijetu.
Tradicija hodočašća u Jasnu Goru sežu u same njene početke (1382. godine). Vrlo brzo Svetište je dobilo međunarodni značaj (početci XV. stoljeća). Hodočastili su tu gotovo svi poljski kraljevi. U XVI stoljeću počela se kristalizirati tradicija stalnih hodočašća na Jasnu Goru. Od 1711. godine pa do danas varšavski vjernici jednom godišnje pješače na Jasnu Goru. U međuratnom vremenu utemeljen je međunarodni karakter svetišta na Jasnoj Gori. Osobina kojom se Jasna Gora ističe među drugim kršćanskim svetištima (ali ne samo kršćanskim) je masovnost hodočasničkih grupa koje svake godine pješice posjećuju Jasnu Goru. Godišnje dolazi u takvim hodočašćima više od 200 tisuća osoba, ili oko 5% svih hodočasnika.
Od 1977. godine primjećuje se odlučan razvoj pješačkih hodočašća u Czêstochowu koji je vezan između ostalog sa svečanim proslavama 600. godišnjice samostana (1982.-83.). Radi uveličavanja te godišnjice započelo se s pješačkim hodočašćima, na primjer kašubsko hodočašće koje se kretalo iz Swarzewa ("600 kilometara za 600 godina"). Osamdesetih godina, osim vjerskih sadržaja, gotovo ravnopravnu ulogu igraju rodoljubni elementi. Učešće u hodočašću bila je vrsta prosvjeda protiv vladajućeg režima i uvođenja ratnog stanja 1981 godine te političkih represija vezanih s njim. Trenutno najviše hodočasnika dolazi u dane glavnih proštenja: Majke Božje Kraljice Poljske (3. svibnja), Velike Gospe (15. kolovoza), Majke Božje Czêstochowske (26. kolovoza) i na Malu Gospu (8. rujna). Broj vjernika iznosi tada od 300 do 500 tisuća osoba. U Czêstochowu vodi više od 50 pješačkih putova koji prolaze cijelom Poljskom, a njihova duljina kreće se od nekoliko do nekoliko stotina kilometara. Na putu u Jasnu Goru hodočasnici obično posjećuju i druga svetišta koja su smještena usput, na primjer Gorštačko hodočašće zadržava se, između ostalog, u LudŸmierzu, Kalwarii Zebrzydowskiej, Makowu Podhalanskim, Leœniowu; Akademsko pješačko hodočašće iz Varšave prolazi kroz Niepokalanow, Miedniewice - Smardzewice, Gidle, Mstow; Przemysko hodočašće posjećuje svetište u Borku Starom a Dijecezjalno hodočašće zielonogorsko - gorzowsko Svetu Goru u Gostynju.
Godišnje u pješačkim hodočašćima dolazi oko 150 grupa koje broje od 175 do preko 20 tisuća osoba. Pješačka hodočašća na Jasnu Goru sigurno su specifični religiozni i društveni fenomen u svjetskim razmjerima, posebno u kršćanskom svijetu. Ni u jedno kršćansko svetište toliko vjernika ne dolazi pješice. Utjecaj poljskog hodočašćenja na Jasnu Goru može se pronaći u mnogim zemljama, pogotovo europskim. Djelomičnim refleksom tih utjecaja je, s jedne strane, porast broja inozemnih hodočasnika, s druge pak strane korištenje iskustava u organizacji hodočašća, pogotovo pješačkih, u drugim zemljama.
Treba ipak imati na umu da u Poljskoj pješačka hodočašća nisu tipična isključivo za Jasnu Goru; ta tradicja, koji put duga i nekoliko stotina godina, karakterizira većinu poljskih hodočasničkih mjesta. Čak i u male lokalne centre na glavne religijske svečanosti, u dane otpusta ili jubileja, obično pješice dolaze hodočasnici iz susjednih župa ili dekanata. Osobito žive hodočasničke tradicije sačuvale su se do danas u Kalwarji Zebrzydowskoj, LudŸmierzu, Piekarach Šleskih, Wambierzycama, Bardu Šleskim, Kodniu, Gietrzwaldu i Wejherowu. Na ovom mjestu vrijedi spomenuti još jedno svetište u koje hodočasnici stižu isključivo pješice. To je svetište Wiktorowki, posvećeno Mariji Kraljici Tatra, smješteno u planinama na 1150 metara nadmorske visine. Osim glavnog kolovoškog proštenja (15. VIII.) nekoliko tisuća gorštaka putuje tu također u Božićnoj Noći na Pastirsku misu ili u silvestarsku noć.
Od XIX. stoljeća sličnu hvalu kao i Crna Madona iz Czêstochowe imala je i Majka Božja Ostrobramska iz Vilna u Litvi. U Vilno su putovale grupe hodočasnika iz cijele Poljske. Tada je Vilno postalo jedno od najvažnijih nacionalnih svetišta. Uključenje Litve poslije drugog svjetskog rata u Sovjetski Savez onemogućilo je dolaske Poljaka u Vilno. Tek zadnjih godina ponovno se u Poljskoj obnavlja običaj odlaska u Ostru Bramu.
Unatoč sadašnjim širokim tendencijama koje vode sekularizaciji individualnog i društvenog života, zadnjih dvadesetak godina, primjećuje se nagli razvoj hodočasničkih migracija. U rimokatoličkoj Crkvi povezano je to nesumnjivo s brojnim apostolskim putovanjima Ivana Pavla II. Procjenjuje se da općenito u hodočašćima, koja su središte vjerskog kulta šireg regionalnog značenja, sudjeluju oko 220 do 250 milijuna osoba godišnje, od toga oko 150 milijuna, dakle 60 do 70% odlazi na pripadnike kršćanske vjeroispovijesti.Procjenjuje se da samo u Europi oko 30 milijuna kršćana, uglavnom katolika, dio svojih godišnjih odmora ili blagdana koriste da bi hodočastili u sveta mjesta.
Među najveće centre religijskog kulta u kršćanskom svijetu koji privlače oko 25 milijuna hodočasnika (15% svih ukupnih hodočasnika te religije) spadaju: Rim s Vatikanom oko 8 milijuna, Lourdes 6 milijuna, Jasna Gora 4-5 milijuna, Fatima 4 milijuna, Guadelupe 2 milijuna. Među kršćanskim svetištima glavno mjesto zauzimaju marijanska svetišta. Marijanska svetišta, kako kaže Sveti Otac, spadaju u "duhovno i kulturno naslijeđe određenog naroda i posjeduju veliku snagu zračenja i privlačnosti". S marijanskim kultom veže se većina hodočasničkih mjesta kod kršćana (oko 80%).
MARIJANSKA SVETIŠTA NASTALA UKAZANJEM BLAŽENE DJEVICE MARIJE
Važnu ulogu u razvoju marijanskog kulta kao i s njim vezanih hodočasničkih migracija, odigrala su mjesta ukazanja Majke Božje. U suvremenom katolicizmu među mnogim mjestima u kojima su se dogodila ukazanja , glavnu ulogu u Europi imaju La Salette (1846.), Lourdes(1858.) i Fatima (1917.). Važno mjesto zauzima također i Međugorje (1981.). Izvan Europe najveće središte je Guadelupe u Meksiku (ukazanja Majke Božje 1531. godine).
U panorami marijanskog hodočašćenja pažnju zaslužuje i Gietrzwa³d na Warmi u Poljskoj. Ovdašnja ukazanja Majke Božje, u danima od 27. lipnja do 16. rujna 1877. godine, jedina u Poljskoj imaju službeno crkveno priznanje. Zanimljiva je statistika tih ukazanja kad ih se usporedi s Lourdesom gdje se Majka Božja objavila 18 puta, u Fatimi 6 puta, u Gietrzwa³du više od 160 puta. Zahvaljujući ukazanjima Gietrzwa³d nazivaju "poljski Lourdes".
Osebujni centar je Lourdes koji je, od vremena ukazanja Majke Božje 1858 godine, od malog ratarskog gradića, pod uticajem razvoja hodočašćenja, postao specijalizirano vjersko središte. Kako su se razvijale religiozne funkcije, tako je istodobno tekao razvoj infrastrukture, neophodne za prijem sve većeg broja nadolazećih hodočasnika. Hotelska baza broji više od 18 tisuća soba (jedna soba po stanovniku!). Između blizu 400 prodajnih mjesta preko 85% specijalizirano je za prodaju religioznih predmeta. Godišnje se bilježi 5 do 6 milijuna hodočasnika koji dolaze iz više od 120 država. Stranci dominiraju posebno u organiziranim dolascima (više od 60%). Posebnu grupu hodočasnika predstavljaju bolesnici (oko 70 tisuća osoba godišnje) od kojih je 60% stranaca. Dolaze oni u Lourdes uglavnom posebnim vlakovima kojih je nekoliko stotina (nazivaju se "traines blanc"), a zahvaljujući razgrađenom sistemu slijepih kolosijeka mogu stacionirati tamo po nekoliko dana. Unatoč tome što u Europi ima periferni položaj, komunikacijska povezanost Lourdesa je jako dobra - zahvaljujući željezničkim i cestovnim vezama kao i posjedovanju vlastitog aerodroma Tarbes - Occun - Lourdes koji opslužuje od 500 do 800 tisuća putnika godišnje. To čini Lourdes jednim od najvećih čarter zračnih luka u Francuskoj (osim Pariza i Nice). Ove činjenice omogućuju također da Lourdes svrstamo u mjesta funkcionalne monokulture koja je vezana s dolascima hodočasnika i turista. U literaturi o tom predmetu Lourdes se opisuje kao "grad-hotel" ("ville- d hotel").
Središte koje ima približnu frekvenciju posjeta kao i Jasna Gora je Fatima čiji se razvoj vezao uz slavna ukazanja Majke Božje 1917. godine. Godišnje dolazi tu oko 4 milijuna hodočasnika. Kad uspoređujemo Fatimu s Lourdesom, primjećujemo mnogo sporiji razvoj Fatime. Kao središte međunarodnog značenja počela se kristalizirati tek polovinom šesdesetih godina. Vezuje se to prije svega s položajem Fatime na periferiji Europe i vrlo slabim prometnim pristupom. Širenju inozemnog hodočasničkog pokreta dugi niz godina nije išao na ruku ni politički sustav. U današnje vrijeme registrirani stranci dolaze iz više od sto zemalja. Među stranim posjetiteljima značajnu grupu čine hodočasnici koji su portugalskog podrijetla.
Najviše ih dolazi 13. kolovoza na Narodno hodočašće portugalskih emigranata. Osobitost koja izdvaja Fatimu između ostalih velikih hodočasničkih centara Zapadne Europe je njegovanje pješačkih hodočašća (više od 30 tisuća osoba godišnje). Mogućnost smještaja je dosta raznolika a broji oko 5 tisuća mjesta (više od tisuću kreveta na tisuću stanovnika).
Marijansko svetište koje se izuzetno brzo razvija, a vezano je s ukazanjima Majke Božje koja traju od godine 1981. je Međugorje u Herceg - Bosni. U ono vrijeme maleno seoce, koje je deset godina kasnije rat "čudom" zaobišao, danas je postalo središte hodočašća s dobro razvijenim mogućnostima smještaja. Svakodnevna ukazanja Majke Božje, koja tu neprekinuto traju, privlače rijeke hodočasnika ne samo iz Europe već iz cijelog svijeta. Čak ni dovoljno jednoznačan stav Katoličke Crkve, kad je u pitanju istinitost ukazanja, ne može spriječiti hodočasnike koji ovdje dolaze uglavnom autobusima. U Poljskoj je Međugorje sve poznatije i čini se da će svake godine dolaziti tu sve više Poljaka.
Većina hodočasničkih grupa (ne samo poljskih) koje putuju u Međugorje posjećuje i hrvatsko svetište Mariju Bistricu. Godišnje se tu bilježi oko pola milijuna hodočasnika. Čudotvorni kip Majke Božje Bistričke proglašen je Kraljicom Hrvata, njeno svetište od 1971. godine postalo je kao Hrvatsko nacionalno svetište. Dolaze tu hodočasnici iz cijelog svijeta, a među njima i jako puno pješačkih hodočašća.
Najveća hodočasnička središta na svijetu koja nisu vezana uz marijanski kult su: Sveta Zemlja s Jeruzalemom u koju dolaze vjernici iz cijelog svijeta - kršćani, Židovi i muslimani, Rim s Vatikanom (grobovi apostola svetih Petra i Pavla, sjedište Svetog Oca). Zadnjih godina intenzivnija su hodočašća na grob sv. Jakova u Santiago de Compostela.
U ČEMU JE BIT FENOMENA MARIJANSKIH SVETIŠTA I ZAŠTO PRIVLAČE TAKO VELIKE MASE VJERNIKA?
Svetišta su mjesta koja svojom privlačnošću i zračenjem čine da hodočasnici u njima traže susrete s Majkom Božjom. Kad hodočaste u marijanaska svetišta, u ona vezana s davnim ukazanjima (Lourdes, Fatima), kao i u ona u kojima ta ukazanja i danas traju (Međugorje), kad odlaze u svetišta koja su čuvena zbog svojih čudotvornih likova Marije, ljudi imaju osjećaj da idu u susret Majci Božjoj. Oni vide u njoj Isusovu Majku, ali i svoju majku, zaštitnicu koja im može izmoliti potrebne milosti, koja je bliska i razumije probleme svakog čovjeka, u svakom vremenu i na svakom mjestu.
Prema općem uvjerenju religioznih ljudi, svetište - za razliku od ostalih crkava ili kapelica - predstavlja poseban fenomen svetosti. To je mjesto koje budi interes, maštu i čudan nemir: "izaziva" i poziva; priziva očekivanje nečeg osobitog, ne toliko kroz jasno osviještenu, već više osjećanu "tajnu vjere" koju u sebi sadrži. Već sama povijest "čudesnog mjesta", ispričani događaji, sakralna arhitektura kao i suveniri i devocijonalije, a posebno radi brojnih iskazanih milosti slavljen lik - srce svetosti cijelog objekta - svečana liturgija i pobožnosti, nepregledne mase nadolazećih hodočasnika koji se gorljivo mole, posjete raznih predstavnika Crkve i države, naučnika i umjetnika - sve to ne samo da izaziva divljenje i ganuće, već prije svega potiče na razmišljanje i molitvu i traži duboku vjersku i teološku refleksiju.
O posebnosti marijanskog kulta, svetišta i marijanskih hodočašča razmišlja u svojoj enciklici "Redemptoris Mater" Sveti Otac Ivan Pavao II. Navodi on da neprestana prisutnost Blagoslovljene Bogorodice u Crkvi koja uvodi u svijet kraljestvo Njenog Sina, nalazi u našim vremenima, kao i u cijeloj povijesti Crkve, različita sredstva izraza. Posjeduje također višestruki domet djelovanja. Pored ostalih načina i dimenzija kojima se manifestira ta prisutnost, Papa ukazuje na brojna i velika hodočasnička mjesta, u kojima je "kršćanska vjera kroz vjekove sagradila veličanstvene hramove pobožnosti kao Guadelupe, Lourdes ili Fatima, a i u raznim drugim zemljama, među kojima kako da čovjek ne spomene Jasnu Goru u mojoj rodnoj zemlji?"
U enciklici "Redemptoris Mater" nalazimo konačne temelje iz kojih izvire marijanska pobožnost i hodočašćenje Božjeg Naroda u sva iznimna mjesta prisutnosti Bogorodice - u Njena svetišta i hramove, "da bi, pod zaštitom materinske prisutnosti One koja je povjerovala, osnažili svoju vlastitu vjeru". S tog aspekta - smatra Papa - "može se govoriti o osobitoj geografiji vjere i marijanske pobožnosti", koja ima svoj konkretni izraz u svetištima što su se rasprostrla po cijelom svijetu, gdje hodočaste "ne samo pojedinci ili domaći svijet, nego često cijeli narodi i kontinenti koji traže susret s Majkom Gospodinovom..."
Marijanska svetišta promatraju se kao mjesta gdje Blažena Bogorodica Marija, iako uvijek prisutna u Crkvi, ispunjava voljom Božjom svoje duhovno majčinstvo na osobit način.
Za Božji Narod svetište je mjesto posebnih iskustava, vjerskih doživljaja i duhovnih promjena. Ti izbaviteljski događaji prepuni su osobite prisutnosti i majčinskog zagovora Bogorodice Marije. Iz teološkog kuta treba prihvatiti da je marijanska svetišta Bog izabrao kao mjesta svog posebnog milosrđa, gdje više nego na drugim mjestima želi pokazivati svoju dobrotu i dijeliti milost čovjeku uz Marijin zagovor. Zato vjernici doživljavaju u marijanskim svetištima opipljivo i posebno djelovanje Božje, intenzivnije proživljavaju svoj kontakt s Marijom i postaju učesnici iznimnih događaja i izbavljenja. Ti događaji imaju često svoj konkretni izraz u čudesnim ozdravljenjima i preobraćenjima kao i u velikim intervencijama Božje milosti koja izaziva potpunu preobrazbu pojedinaca ili cijelih grupa.
Kao duhovni pastir brojnih hodočašća u Međugorje i u poljska marijanska svetišta promatram već godinama reakcije onih koji odlaze na susret s Majkom Božjom u Njena svetišta. Promatram radost koja se iskazuje kroz pjesme i molitve. Atmosfera marijanskih hodočašća puna je nade da će Ona kojoj hrlimo razumjeti, poslušati, pomoći - kao netko tko nam je blizak i tko nas voli. Hodočašča u Svetu Zemlju i Rim imaju nešto drukčiji karakter. Tamo hodočasnici odlaze da bi lutali "tragovima prošlosti", žele dakle pronaći mjesta gdje je nekad živio Krist, Marija i sveci. Hodočašča pak u marijanska svetišta ispunjena su duhom sadašnjosti. Stiče se dojam da se ljudi spremaju za susret s Marijom koja je nazočna ovdje i sada - za susret s dobrom Majkom koja nas ljubi. O tome da je zaista susreću za vrijeme hodočašča svjedoče milijuni obraćenja i ozdravljenja koja su se dešavala davno i koja se dešavaju danas u marijanskim svetištima cijeloga svijeta.
Bibliografja
o. Jab³oñski Z. A., Ruch pielgrzymkowy na Jasn¹ Górê w Czêstochowie. Tradycja i wspó³czesnoœć, "Peregrinus Cracoviensis", br. 3, 1996.
Jackowski A.: Pielgrzymowanie, Wyd. Dolnoœl¹skie, Wroc³aw 1998.
Jackowski A., Kaszowski L.: Jasna Góra w systemie oœrodków pielgrzymkowych œwiata, "Peregrinus Cracoviensis", br. 3, 1996.
o. Nalaskowski Jan: Jasna Góra w œwietle refleksji teologicznej o sanktuariach maryjnych, "Peregrinus Cracoviensis", br. 3, 1996.
Sojlan I., Jackowski A.: Jasna Góra na tle innych oœrodków pielgrzymkowych w Polsce, "Peregrinus Cracoviensis", br. 3, 1996.
ANTROPOLOŠKO-BIBLIJSKE I RELIGIOZNO - DUHOVNE DIMENZIJE HODOČAŠĆENJA S KONKRETNOM PRIMJENOM NA MEÐUGORJE
I. ČOVJEK U POTRAZI ZA BOGOM
Hodočašća su poznata svim religijama. Ona su izraz čovjeka koji traži Boga na mjestima gdje se Bog posebno objavljivao, gdje je darivao ljudima mogućnost da lakše osjete njegovu nazočnost ili kod posebno nadarenih osoba, koje su svojim darovima postajale posebnim znakom Božje nazočnosti. Stoga postoje hodočasnička mjesta koja privlače ljude i ljudi ih posjećuju tražeći nova iskustva Boga, odnosno iskustvo mira, radosti, ljubavi, nade. Svakim hodočašćenjem čovjek se pokreće iz svoje svakidašnjice, ostavljajući posao, obitelj, prijatelje, sigurnost i polazi na put nošen svojom čežnjom za novim susretom s Bogom.
Iako je u temelju svakog hodočašća čežnja za Bogom, izlazak iz svakodnevnice i otvaranje božanskom, što je primarni motiv svakog hodočašćenja, postoje zacijelo i sekundarni motivi današnjeg hodočašćenja - upoznavanje svijeta i krajeva, naroda i njihovih običaja. Ako se dogodi da se samo na tome ostane, onda je to turizam. I primarnom motivu i svim mogućim sekundarnim motivima velika je pomoć čovjekova znatiželja, koja u prvome trenutku može nadići sve druge motive. Postoje hodočasnička mjesta koja su nastala izravnim Božjim zahvatom u život jednoga čovjeka ili više ljudi (uglavnom su tako nastajala marijanska hodočasnička mjesta povezana s ukazanjima) ili su nastajala polako tijekom vremena, vrlo često nakon smrti nekoga posebnog izabranika Božjega ili pak karizmatičkim zahvatima pojedinih ljudi u Crkvi. Neovisno od toga kako su hodočasnička mjesta nastajala, u svima čovjek-hodočasnik traži uvijek isto. Budući da ipak često dolazi s različitim motivima, dužnost je ljudi koji organiziraju rad u hodočasničkim mjestima svakom hodočasniku pomoći da u sebi postane svjestan prave motivacije hodočašća: to je susret s Bogom, koji čovjeka čeka. Da bi se moglo hodočašća oblikovati, treba uključiti sva sredstva koja stoje na raspolaganju da bi se onda moglo dogoditi ono što se treba dogoditi: Susret Boga koji čeka i čovjeka koji traži. Zato je potrebno imati u vidu tkoje čovjek i što on hoće te ono što Bog nudi kao odgovor. Posebno nam hodočasničko raspoloženje dopušta kazati da je čovjek po sebi
PITANJE I TRAŽENJE ODGOVORA A BOG JE ODGOVOR I ČEKANJE TRAŽITELJA.
II. ČOVJEK TRAŽI MIR
Čovjek je duhovno-duševno i fizičko biće. Obdaren je razumom, slobodnom voljom i širokim spektrom duševnih doživljavanja. Čovjek u sebi nosi duboku čežnju za ostvarenjem samoga sebe. To svoje ostvarenje čovjek neprestano traži i ono što traži može se izraziti riječju: Čovjek je biće koje teži za mirom. Stoga se bez dvojbe može kazati da je čovjekov dom tamo gdje nađe "svoj mir". Potraga za mirom je glavni motiv svake čovjekove radnje i cijeloga života. Iskustvo nam govori da je čovjek spreman činiti sve dobro - do žrtvovanja vlastitog života - kad na tom putu osjeti "mir". Ali isto tako, ako čovjek ne nađe mir čineći dobro i otvarajući se pozitivnim ljudskim vrijednostima, počinje tražiti mir u svijetu negativnoga i razornoga. Tako čovjek može uništiti sebe, uništavati druge ljude i sve oko sebe, a sve tražeći mir. Ako promatramo rast i razvitak čovjeka od njegova začeća, onda otkrivamo da mu je potreban mir da bi rastao i razvijao se. Ako je majka u miru, onda će i dijete koje pod srcem nosi uživati mir i "radosno" se razvijati. Dođe li mir majke u pitanje iz bilo kojega razloga dok nosi dijete pod svojim srcem, dijete rađa s dubokim posljedicama nemira kojih se ponekad ni cijeli život ne mogu osloboditi. Dijete, kad se rodi, da bi mirno moglo nastaviti svoj život u svijetu želi biti prihvaćeno i ljubljeno. Iskustvo također pokazuje da mnoga djeca proživljavaju teške nemire zbog ljubomore, čim shvati da obitelj očekuje novo dijete. Tek iskustvo da novim rođenjem nije ugroženo, nego obogaćeno, i kad ima iskustvo da je i dalje ljubljeno i prihvaćeno, vraća se mir djetetu. Rastom i razvijanjem se ništa ne mijenja, samo će čovjek na drugačiji način iskazivati svoje nemire i na drugi način tražiti svoj mir - ili na pozitivnom ili negativnom putu. Ovdje nam se postavlja temeljno pitanje: Je li čovjek prognanik koji je nekad davno izgubio "dom mira" i nastoji ga uz sve uvjete pronaći ili mu je u srce usađena čežnja za mirom koji nadilazi sva obećanja koja mu svijet, u kojemu živi, nudi. Ovdje nam nije zadaća analizirati sve antropološko-psihološke postavke i odgovore, jer je jedno svima jednako: Konkretni čovjek, obdaren razumom, slobodnom voljom i dušom, želi živjeti u miru a svijet koji iskustveno doživljava ne osigurava mu potpuno taj mir, stoga ga neumorno i traži i ne može se odreći želje za njegovim ostvarenjem. Da bi doživio mir i ostao u "svom domu mira", moraju biti zadovoljene sve razine čovjeka, tj. razum, slobodna volja, duh i duša.
U tomu se čovjek bitno razlikuje od životinjskog svijeta. Životinje ne nadilaze same sebe u potrazi za mirom. Dovoljno je da su site i napojene, da zadovolje svoje instiktivne potrebe i one ostaju mirne. I najkrvoločnije životinje gube agresivnost zadovoljavanjem instiktivnih potreba. Ne možemo zaboraviti da postoje antropologije te psihologije i sociologije koje pokušavaju uvjeriti čovjeka da mu je za mir potrebno malo više nego životinjama, ali to malo više ne nadilazi nikako horizonte ovoga svijeta. Opet nam iskustvo potvrđuje da, što je čovjek na fizičko-instinktivnoj razini zadovoljniji, tim više postaje nemirniji, agresivniji i time opasniji za sebe i za okolinu, ako njegovo biće ne bude prožeto duhovnim stvarnostima.
III. BIBLIJSKA SLIKA O ČOVJEKU - NEMIRNI PROGNANI
Biblijska slika o čovjeku je transcendentalna. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju (usp. Post 1, 27 sl.). Bog mu je dao mogućnost da s njim surađuje i u zajedništvu s Bogom ostvaruje svoj mir i sreću na ovoj zemlji. Čovjek je bio stavljen u zemaljski raj gdje je uživao mir u prijateljstvu s Bogom. Međutim, dogodilo se nešto što biblijski izvještaj naziva istočnim grijehom. Čovjek je pogriješio jer je posegnuo za nečim što je bilo zabranjeno i time uništio zajedništvo s Bogom i međusobno zajedništvo. On više ne podnosi nazočnost Božju, jer su ga Bojži koraci, odnosno Božja nazočnost preplašili i on se sakrio. Po čovjeka, posljedice su teške. Krivnju ne priznaje nego je prebacuje na drugoga, čovjek - Adam - na svoju ženu - Evu, a Eva na zmiju-sotonu, koja ga je prevarila. I čovjek gubi mir, ugrožena je njegova egzistencija, jer se sve okrenulo protiv njega i on mora napustiti zemaljski raj, mora izići iz svoga "doma mira" i biti prognanik izložen poteškoćama i problemima, mukotrpnom radu, mora jesti gorki kruh teško radeći (usp. Post 3, 17-19). Prema biblijskom izvještaju, dakle, čovjek je jednom uživao mir, ali ga je izgubio i bio istjeran iz raja, postao prognanik. Progonstvo se pretvara u hodočašćenje, jer Bog nije ostavio čovjeka nego mu je dao nadu, najavio ženu s djetetom koja će pobijediti zlo i vratiti čovjeka u izgubljeni raj, u novi "dom mira". Cijela biblijska povijest ukazuje na čovjeka koji luta i traži Boga, Boga koji se objavljuje i ide u susret čovjeku i nudi mu mir.
Prema biblijskom izvještaju, čovjek je razapet između sjećanja na život u raju i unutarnje potrebe za konačnim ulaskom u mir koji je obećan već ovjde na zemlji ali se konačno utvrđuje u vječnom Božjem kraljevstvu, kraljevstvu mira, pravde i istine. Proroci su neprestano uzdisali za mirom, molili i pjevali o miru koji će Gospodin u svojoj ljubavi dati svome narodu. Sva proročka očekivanja su se trebala ostvariti u Mesiji koji će doći i stvoriti nove uvjete za ostvarivanje konačnog, mesijanskog mira.
U biblijskoj predaji se spominju različita mjesta hodočašćenja, mjesta na kojima narod dolazi tražiti svoga Boga i susret s njime. Spominju se i religiozna zborovanja ljudi - hodočašće. Jedno od njih je i Šekem, gdje se narod okupio u svetištu Gospodnjem i kojemu je sklopljen savez s Bogom (usp. Jš 24, 25). Osim Šekema kao mjesta okupljanja spominju se Betel (1 Sam 10, 3), Beer Šeba (Am 5, 5), te Ofra i Sori (Suci 6, 24 i 13, 19 sl.).
Kasnije se dokidaju sva svetišta a uvodi Pasha (2 Kr 23; Let 35) i blagdan Sedmica i Sjenica (usp. Pnz 16,1-17) koji se slave u Jeruzalemu. Smisao ovih okupljanja na jednome mjestu ima dva cilja: okupljati narod pred njegovim Bogom i zaštititi ga od idolopoklonstva i krivoboštva. Na koncu ostaje jedino mjesto hodočašćenja Jeruzalemski hram. Oko hrama su se okupljala mnoštva iz Palestine i iz dijaspore s istim ciljem: da se narod održi u pravoj vjeri i ne odluta od svojega Boga. To su bili dani molitve i klanjanja pravome Bogu, dani izraza privrženosti svetom gradu i, na koncu, ostvarivanje dubokog zajednitšva Božjega naroda. Hodočašće se ne ostvaruje samo kao konkretni posjet posvećenom mjestu, gdje se Bog objavljivao, nego se pojavljuje i kao eshatološki događaj. Govori se o "danu spasa" koji je zamišljen kao hodočasnički skup svih naroda i pogana. Kod Izaije proroka Gospodin veli: "Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju Slavu! Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima u Taršiš... I dovest će svu vašu braću između svih naroda kao prinos Jahvi - na konjima, na bojnim kolima, nosilima, na mazgama i jednogrbim devama. Na Svetu goru svoju u Jeruzalem..." (66,18-20). A prorok Miheja zapisuje: "Toga dana dolazit će k tebi od zemlje asirske do Egipta, od Tira do Rijeke, od mora do mora, od gore do gore" (7, 12).
Dovoljno se ovdje sjetiti hodočasničkih psalama od 120 - 134 da se osjeti sve značenje hodočašćenja u izraelskom narodu:
"Obradovah se kad mi rekoše:
Hajedmo u Dom Jahvin! Eto, noge nam već stoje na vratima tvojim, Jeruzaleme.
Jeruzaleme, grade čvrto sazdani i kao u jedno saliveni!
Onamo uzlaze plemena, plemena Jahvina, po Zakonu Izraelovu, da slave ime Jahvino.
Onda stoje sudačke sotlice, stolice doma Davidova.
Molite za mir Jeruzalemov! Blago onima koji tebe ljube!
Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama!
Radi braće i prijatelja svojih klicat ću Mir tebi!
Radi Doma Jahve, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti (Ps 122, 1-9).
Prema biblijskoj objavi, jasno se vidi da je čovjek pozvan da sa svoje strani učini sve da bi mogao prihvatiti ono što je Bog u svojoj ljubavi za nj pripremio. Zato je čovjek pozvan na obraćenje, što je put do mira na kojemu on ostavlja sve što mu smeta da doživi i živi mir. Da bi uspjelo obraćenje koje po sebi znači ostavljanje svijeta i njegovih obećanja, i otvaranje Bogu koji je mir, pojedinac, obitelj i od vremena do vremena cijeli je narod morao ne samo moliti nego i postiti, vjerovati i ljubiti, pomirivati se i praštati, da bi mogao nadvladati sve poteškoće i ući u mir, koji Bog obećava. To se sve događa na poseban način u hodočašćenju.
Papa Ivan Pavao II. piše o hodočaćšu u dokumentu "Pellegrinaggio nel grande giubileo di 2000" o hodočašću Izraela u br. 8: "Božjemu narodu žrtvi obeshrabrenja, opterećenom nevjernošću, proroci navješćuju također mesijansko hodočašće otkupljenja, koje je otvoreno eshatološkom obzorju u kojemu će se svi narodi zemlje okupiti na Sionu, mjestu Riječi Božje, mjestu mira i nade. Doživljavajući ponovno iskustvo izlaska, narod Božji mora dopustiti da mu Duh otkloni srce od kamena i dadne mu srce od mesa, u životnom putovanju mora izraziti pravednost i ljubomornu vjernost i postati svjetlom svim narodima do dana kad će Gospodin Bog na svetom brdu ponuditi gozbu za sve narode.
IV. ISUS HODOČASNIK
Tijekom povijesti, u punini vremena, sam Bog po svome Sinu Isusu Kristu postaje čovjekom i polazi u susret čovjeku i želi ga vratiti u "dom mira". Zato se može reći da je Isus takodjer hodočasnik, ali s drugačijim predznakom. On na svom hodočašću ovom zemljom nije tražio Boga nego čovjeka i pružio mu božanski jednostavan put do mira koji dolazi od Boga, jer on daje mir (usp. Iv 14, 27). Njegovo utjelovljenje je početak njegova hodočašća koje se nastavilo u onom trenutku kad su ga Marija i Josip odnijeli u hram, da ga prikažu kao svoga prvorođenca, prema propisu i zakonu da se svako prvorođenče prikaže Gospodinu (usp.Lk 2 , 22-26 ).
Isus je s 12 godina nastavio svoj hodočasnički put. Pošao je, prema propisu zakona, sa svojim roditeljima u Jeruzalem (usp Lk 2, 41) da se pokloni u hramu, kao što je to bio propis od davnina: "Triput na godinu neka svi tvoji muški stupe pred Gospodara Jahvu" (Iz l 23 ,17). Za vrijeme svoga javnoga djelovanja Isus od vremena do vremena o raznim blagdanima hodočasti (usp. Iv 2, 13; 5, 1 isl.). Isusovi odlasci na brda, njegov post u pustinji i smrt na brdu izvan grada su postaje njegova hodočasničkoga puta, a na brdu uzašašća završava svoj zemaljski hodočasnički put (usp. Mt, 5, 1-2; 4, 1-11; Iv, 19, 17; Dap 1, 6-12).
Obećajući svojim učenicima da će biti s njima, šalje ih do na kraj svijeta, a svoju nazočnost ostvaruje svojom euharistijskom nazočnošću i putuje sa svojim narodom kroz povijest sve do na kraj zemlje i do kraja vremena. Papa piše u dokumentu "Pellegrinaggio", b. 29., razmišljajući o hodočašću čovječanstva: "Hod čovječanstva, koji se događa u napetostima i suprotnostima, upravljen je dakle u neprevarljivom hodočašću prema Kraljevstvu Božjem koje je Crkva dužna naviješćivati i ostvariti odvažno u potpunoj lojalnosti i ustrajnosti, jer je pozvana od svoga Gospodina da bude sol, kvasac, svijetlo i grad na gori. Samo će se tako otvoriti putovi na kojima ljubav će se i vjernost sastati, a pravda i mir zagrliti (Ps 85, 11.) U ovaj hodočasnički hod Crkve, naroda Božjega i cijeloga čovječanstva pozvan je svaki kršćanin. "Za kršćanina je hodočašće slavljenje vlastite vjere, kultna manifestacija, koju treba živjeti vjerno tradiciji, sa intenzivnim religionznim osjećajem i kao ostvarivanje njegova pashalnog postojanja" (Pellegrinaggio br. 32).
Ukratko rečeno, smisao hodočašća je traženje Boga koji se objavio u različita vremena i na različite načine i na različitim mjestima, a da bi se susret s Bogom ostvario u hodočasničkom hodu, čovjek se mora pokrenuti iz svakodnevnoga života i krenuti na put te slaviti svoju vjeru u molitvi i kultnom slavlju, da bi Bog mogao osloboditi čovjeka od staroga kvasca grijeha i zloće i ponovno se s njime uputiti kao hodočasnik prema Kraljevstvu Božjemu.
Stoga se u hodočasničkim mjestima mora oblikovati bogo-služje koje će postati čovjeko-služje.
V. HODOČAŠĆE - IZLAZAK I UZLAZAK
Iz onoga što smo do sada rekli jasno je da treba sve učiniti da se čovjek, kakav jest u svojoj antropološko-psihičkoj i religiozno-duhovnoj stvarnosti, pokrene, motivira, otvori i prihvati, susretne i ostane na putu s Bogom, koji je vjeran čovjeku. Bog se objavljuje na hodočasničkim mjestima na izvanredan način kroz Bibliju i posebnim ljudima. To je ono što čovjeka pokreće da ostavi svoju svakodnevnicu i pođe prema tim mjestima. Bog najprije čovjeku nudi svoju nazočnost s nakanom da ga čovjek, tražitelj ljubljene nazočnosti, nađe. U doživljavanju ljubljene nazočnosti čovjek će iskustveno doživjeti oslobođenje od tereta koji su se nakupili tijekom njegova zemaljskog hodočasničkog puta, koji su posljedica osobne slabosti i griješnosti kao i slabosti i griješnosti drugih.
Nakon iskustva oslobođenja od tereta grijeha i njegovih posljedica, treba slijediti iskustvo mira, radosti, ljubavi, nade, povjerenja i odluke prihvatiti Gospodnju nazočnsot u svojemu životu te činiti sve da u toj nazočnosti ostane i svaki put kad ga životni hod izbaci i odvoji od božanske nazočnosti da je ponovno traži i ostvari. Što je dublje iskustvo mira i ljubavi, to će čovjek lakše ostati na putu s Bogom i to će se s više odlučnsti boriti protiv svega što ga odvaja od Boga.
Da bi se čovjek lakše istrgnuo iz zagrljaja smrti grijeha i oslobodio njegovih posljedica, u svakom hodočasničkom mjestu treba dakle ponuditi različite oblike susreta s Bogom. Prema biblijskoj objavi i iskustvima proroka najprije, postoji POZIV da se iziđe iz grada, ostavi svakodnevni život i potraži mjesto mira i tišine, biblijski rečeno, da se ide u pustinju, zatim poziv izlaska i uzlaska na brda, gdje su proroci molili i susreli Gospodina i vraćali se ponovno u svoje mjesto, svoj grad i nastavljali svoju zadaću. U biblijskoj hodočasničkoj praksi najvažniji je bio ipak hram, kao središte okupljanja vjernog naroda. U tim boravcima na mjestima u koja su bili pozvani, vjernici su MOLILI I POSTILI. U hramu su se prinosile žrtve, slavio kult, događalo POMIRENJE S BOGOM I LJUDIMA. Vraćali su se obnovljeni i spremni PRIHVATITI svoje zadaće, činiti dobro, misliti na sirote i udovice.
Drugim riječima, čovjek, s jedne strane, dolazi sa svojim željama te pritisnut svojim poteškoćama i grijesima i njegovim posljedicama, da mu je potrebno u hodočasničkom mjestu omogućiti da se svega u svjetlu Božje ljubavi sjeti i sve vidi u svjetlu njegova milosrđa i doživi istinitost one Isusove riječi kojom poziva sve umorne i opterećene da dođu k njemu jer će im on dati odmor i mir (usp. Mt. 11, 28). Treba, dakle, hodočasniku pomoći da se u hodočasničkom putu uputi putovima biblijskog hodočasnika, da ima vremena, tj. da mu se ne dopusti da sve učini na brzinu u smislu turističkog obilaska krajeva i uopće znamenitosti. On mora stati, mora imati vremena, mora uzići na brdo, mora se susresti u hramu s Gospodinom koji prašta i koji vraća mir.
VI. MEÐUGORJE - PONUDA DANAS
U svjetlu rečenog nije teško shvatiti što se događa u Međugorju i što se mora događati, odnosno kako mora biti oblikovano bogo-služje i zašto je oblikovano, kakvo je sada i zašto se nudi međugorskom hodočasniku ono što se nudi.
Činjenica je nepobitno jasna da se nijedno svetište, a onda ni marijansko nijedno svetište nije razvijalo niti razvija kao Međugorje i usuđujem se reći, da nijedno ne odgovara idealnom oblikovanju hodočašća uzevši u obzir čovjeka koji traži i Boga koji se nudi, kao što je to slučaj s Međugorjem (izuzetak bi moglo biti hodočašće u Sv. zemlju, jer su tamo mogući susreti s mjestima na kojima se Bog objavljivao i gdje je sam Isus djelovao!)
1. BRDO UKAZANJA
Gospa se počela ukazivati na brdu Crnica, koje se sada zove Brdo ukazanja. Pozvala je na mir, molitvu, post, vjeru i ljubav. Osobe koje su je vidjele su djeca, sada već odrasle osobe, koje se mogu susresti i koje hodočasnici susreću. Sve je počelo pozivom na mir i vjeru u Boga u zemlji u kojoj je službena ideologija bezboštvo. Vlasti su, s jedne strane, žestoko reagirale, a s druge strane postojao je nevjerojatan poticaj ljudima da dođu i vide, iskuse i odgovore.
Čovjek, po svojoj naravi, traži mir. Bog mu ga ovdje po Kraljici mira nudi pogodivši čovjekovu najdublju želju, a ta je mir kao punina dobara - fizičkih, psihičkih i duhovnih. Ljudi su se pokrenuli. Brdo ukazanja je biblijski i Betlehem, rođenjem Isusovim poziv na mir, a kao brdo poziv je na izlazak i uzlazak. Tu hodočasnik doživljava prvi poziv i prvo otvaranje srca u za to dobro "prirpemljenim uvjetima". Ono je mjesto gdje čovjek doživljava radost i mir i nema hodočasnika koji ne posjeti ovo mjesto. Stoga i ne može biti dobro oblikovano hodočašće, ako se ne "iziđe i ne uziđe" na ovo brdo.
Na Brdu ukazanja se mole radosna i žalosna otajstva krunice i ostaje se u molitvi i tišini na mjestu koje je označeno kao mjesto gdje su vidioci vidjeli Gospu. Treba uzeti dosta vremena za "izlazak" na Brdo ukazanja, a posebno treba uzeti vremena i ostati u tišini na mjestu ukazanja. U toj tišini treba pročitati po koju Gospinu poruku i razmišljati o njoj i učiniti posvetu Gospi, tj. prihvatiti nju svjesno kao Majku, jer je toliko puta upravo na tom mjestu rekla da je naša Majka. Treba se otvoriti njezinu blagoslovu, jer ponavlja u porukama "ja vas blagoslivljem svojim majčinskim blagoslovom". Na istom mjestu takodjer je dobro odlučiti se i prihvatiti Mariju kao svoju Učiteljicu, jer ona uči i pokazuje put prema Isusu. Koliko je važno da se dodje sa skupinom, toliko je važno da se dodje sam i da se moli, tj. da se moleći krunicu bude s Isusom i Marijom i da se osluškuje njezin glas koji poziva na mir. To je onaj isti mir na koji su andjeli pozvali kod Isusova rodjenja. Posebno se preporuča da se kod križa koji je postavljen nasuprot drugog radosnog otajstva moli za mir, jer je tu Marija Pavlović treći dan ukazanja, 26. lipnja 1981., vidjela Gospu s križem koja je plakala i ponavljala: Mir! Mir! Mir! Samo mir! Mir izmedju Boga i ljudi i mir medju ljudima. Mnogi hodočasnici idu i noću na Brdo ukazanja i imaju zaista lijepa molitvena iskustva. Tako se ponavlja ono što je Isus često radio izlazeći noću i moleći na brdima.
2. PLAVI KRIŽ
Jedan tihi molitveni kutak takodjer je nastao tijekom vremena, a u kojemu mnogi pojedinci i manje skupine provedu vrijeme molitve. Naziv je slučajan, jer je netko stavio plavi križ tamo gdje se Gospa ukazivala kad se nije moglo ići na Podbrdo zbog policije. Tu se često sastajala Ivanova molitvena skupina, kad je susret bio samo za skupinu, a Gospa se ukazivala Ivanu za vrijeme tog susreta. I za ovo mjesto vrijedi kao i za ostala molitvena mjesta. Biti u molitvi, ostajati u tišini, odmarati se u molitvenom ozračju. Na ovom mjestu moli često i Mirjana drugog u mjesecu, kad ima svoje molitvene susrete s Gospom i moli za nevjernike. Sve su to poticaji hodočasniku da "iziđe" na ovo mjesto i moli. Postoji i jedna praktična strana ovog molitvenog mjesta. Oni hodočasnici koji ne mogu zbog svoga fizičkog stanja "izići" na Podbrdo ili Križevac, često su u stanju doći do Plavoga križa i imati iskustvo molitve na brdu.
3. KRIŽEVAC
Nakon susreta na Brdu ukazanja, gdje se čuo prvi poziv i odjeknuo u srcima vidjelaca i onda u miljunima hodočasnika, hodočasnički put u biblijskom smislu se nastavlja. Hodočasnik, koji dolazi opterećen svojim slabostima i grijesima i izranjen slabostima i grijesima drugih, mora nastaviti put koji je u isto vrijeme i Isusov put, koji je on prešao nakon Betlehema.Taj put je Isusa vodio preko drugog brda i drugog uzlaska s križem na vrhunac brda Kalvarije. Hodočasnik, slijedeći Isusa, hodočasnika, "izlazi i uzlazi" uz Križevac. Na njemu mu je omogućen susret s Isusom patnikom, koji trpi i umire, polažući svoj ispit za kralja mira upravo na križu, dok s ljubavlju prihvaća trpljenje i dok na križu moli i prašta. Tu je i Marija, patnica koja ostaje vjerna svojemu Sinu i u isto vrijeme ljubi kao što on ljubi, moli kao što on moli i prašta kad je on praštao. U svjetlu Krista koji tako prolazi zadnji dio svoga hodočasničkoga puta, hodočasnik prepoznaje s jedne strane neizmjernu ljubav, koja trpi za nj, i ljudsku zloću u kojoj prepoznaje sebe i svoje ponašanje i ponašanje drugih. To prepoznavanje ne ostavlja goričinu u srcu, jer ni Isus nije umro u gorčini, nego budi želju za praštanjem, traženjem oproštenja i pomirenjem. Uzlaskom uz Križevac, hodočasnik dodiruje smrt i život, prolaznost i vječnost, ljubav i mržnju, molitvu i proklinjanje, pomirenje i osvetu, nasilje i milosrđe, siromaštvo i gramzljivost, nemoć i moć, isitnu i laž, grob i uskrsnuće, dobrotu ljudi i njihovu zloću, padove i ustajanja. Takvim susretom na Križevcu se otvara hodočasnikovo srce Bogu i on je spreman kajati se za svoj grijeh, praštati i tražiti oproštenje. Tu čovjek prepoznaje svoj zemaljski put s Bogom i čovjekom. Bez ovakvog susreta čovjek ne bi mogao dodirnuti svoju patnju niti se otvoriti Bogu zbog svoje patnje i stradanja. U ovom hodu duša se priprema za novi susret koji se događa u hramu.
Zato se mora ostaviti dosta vremena za molitvu na Križevcu. Tu se moli križni put, koji je na Križevcu predstavljen u 16 postaja. Prva postaja je Gestemanski vrt, a zadnja uskrsnuće. Treba pred svakom postajom ostati i moliti i razmišljati o Isusu i ljudima oko njega te u svemu tome gledati sebe i svoje ponašanje i ljude oko sebe. Kad se tako iziđe uz Križevac, onda se u čovjeku događa ono što se i mora dogoditi: prepoznaje Isusovu ljubav kojom otkupljuje i prepoznaje svoj grijeh i slabost i potrebu za otkupljenjem. Posebno je važno moliti za vjeru, da se sve okreće na dobro onima koji Boga ljube. Na Križevac se ne izlazi da bi se ostavilo svoje križeve, nego da svoje križeve naučimo nositi i pomagati drugima da svoje križeve nose. Posebno je važno, kad se iziđe na Križevac da se ostane u molitvi pred križem, da se svjesno sjedinimo s Marijom, koja je stajala pod križem i pozvala nas da i sami dođemo pred križ i molimo. Pred križem se u dubokom razmišljanju pokazuju Isusu osobne rane i rane onih kojima smo mi zadali rane te trpljenja obitelji, Crkve i svijeta. Upravu tu treba moliti za ozdravljenje duhovno i zdravlje duševno.
"Draga djeco!
Danas vas na poseban način pozivam da uzmete u ruke križ i da promatrate rane Isusove. Tražite od Isusa da ozdravi vaše rane koje ste, draga djeco, tijekom vašega života zadobili zbog vašega grijeha ili grijeha vaših roditelja. Samo tako ćete, draga djeco, shvatiti da je svijetu potrebno ozdravljenje vjere u Boga Stvoritelja. Isusovom mukom i smrću na križu shvatit ćete da samo molitvom možete postati i vi pravi apostoli vjere, kad u jednostavnosti i molitvi živite vjeru koja je dar. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!"
(25. ožujka 1997.)
To je vrijeme i mjesto potpune sabranosti i duhovne ozbiljnosti. Zato je vrlo daleko od hodočasničkog duha, kad se na Križevcu kod križem priča, jede i pije, što nažalost skupine i pojedinci često čine kao završetak svoga izlaska na Križevac. Protiv svakog hodočasničkog duha jest prodaja i bilo kakvo kupovanje ili ostavljanje otpadaka. I silazak s križa trebao bi biti u potpunoj sabranosti, kao što je Marija bila sabrana kad se vraćala s Kalvarije nakon što je sve proživjela i pokopala svoga Sina. Silazeći bi se mogla moliti krunica Sedam žalosti Blažene Djevice Marije.
Nakon takvog izlaska i povratka s Križevca duša hodočasnika je spremna za nove susrete.
U crkvi se hodočasnik susreće sa uskrsnulim Gospodinom koji daje svojim učenicima vlast da opraštaju grijehe i da slavljem euharistije hrane vjernike.
4. ISPOVIJED
Nije stoga slučajno što je Međugorje za mnoge hodočasnike postalo mjestom obraćeničkih ispovijedi. Stoga je važno da se hodočasnike temeljitim ispitom savjesti pomogne da se pripreme za ispovijed. Već su u duši spremni za kajanje, praštanje i traženje oproštenja, za ptopuno čišćenje duše i srca i pomirenje s Bogom i ljudima. Osim pripreme važno je da svećenici budu na raspolaganju i da svjesno imaju vremena za svaku ispovijed. Osim slušanja ispovijedi, svećenik treba u duhu Marijinu poticati vjernike ne samo da se čuvaju grijeha nego da nastoje rasti u dobru; ne samo upozoravati na grijeh, jer kršćanski život se ne sastoji samo u borbi protiv grijeha - nego u neumornoj borbi za dobro. Drugim riječima, prema porukama, Marija ne poziva samo da se ostvari odsutnost rata i sukoba, mržnje i drugih zala, nego da se aktivno sudjeluje u ostvarivanju mira, ljubavi, pravednosti. Tko tu aktivno ne sudjeluje, pa i ne griješi zbog nekoga sukoba, griješi jer nije dovoljno aktivan u dobru.
Marija jasno poziva i obrazlaže ispovijed:
"Draga djeco!
Pozivam vas da otvorite vrata svoga srca Isusu kao što se cvijet otvara suncu. Isus želi ispuniti vaša srca mirom i radošću. Ne možete, dječice, ostvariti mir ako niste u miru s Isusom. Zato vas pozivam na ispovijed da Isus bude vaša istina i mir. Dječice, molite da imate snage ostvariti što vam govorim. Ja sam s vama i volim vas.
Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu! "
(25.siječnja 1995.)
5. VEČERNJI MOLITVENI PROGRAM
Prvi dio večernjeg programa je molitva krunice. To je vrijeme priprave za svetu misu. Gospa sama je tražila da se pripremimo za misno slavlje. To je također vrijeme kad se mnogi vjernici u ozračju molitve ispovijedaju. Za vrijeme ove molitvene priprave je vrijeme ukazanja. Vjernici se okupljaju jer Gospa dolazi, ona moli i blagoslivlje sve te tako i svojom nazočnšću priprema vjernike za misno slavlje.
Sv. misa se slavi tako da se omogućuje svim vjernicima različitih jezika da što aktivnije sudjeluju u misi. Čitaju se evanđelja na jezicima hodočasnika i koliko je moguće i molitve vjernika. I pjesme za vrijeme misnog slavlja se prilagođuju tako da što više hodočasnika može sudjelovati.
Nakon sv. mise moli se Vjerovanje i Sedam Očenaša te molitva za ozdravljenje. Gospa je tražila da se ne odlazi odmah nakon mise, nego da se ostane s Isusom. To je najpogodniji trenutak za molitvu za ozdravljenje, jer smo prije pričesti rekli Isusu: Reci riječ i ozdravit će duša moja. Za vrijeme ove molitve događaju se mnoga nutarnja ozdravljenja, svjedoci smo i fizičkih ozdravljenja. Na koncu se mole slavna otajstva. Smisao ovih otajstava na koncu molitvenog programa i na završetku dana jest da duša i srce predosjete ono što čovjeka čeka nakon smrti. Osjetiti slavlje usrksnuloga Gospodina, sudjelovati u njemu i baciti svoj duhovni pogled na Mariju, koja je slavno uznesena na nebo i okrunjena za Kraljicu. Tako se srce i duša otvaraju Božjemu životu i nadi, koja daje utjehu i snagu da se naš zemaljski put nastavi do konačne pobjede.
Ovakav program je htjela Gospa.. Zato treba preporučiti hodočasnicima da sudjeluju u cjelokupnom molitvenom programu. Nije važno što se sve riječi ne razumiju, jer se tajna ne može razumjeti već samo srcem shvatiti, te svi koji ostaju na cijelom programu znaju kako je on važan za hodočasnika. Događa se da neki hodočasnici ne budu na misi pod izgovorom da ne razumiju ili se čak nešto drugo organizira, kakav susret ili večera ima i onih koji doduše ostanu na programu ali za vrijeme sv. mise hodaju oko crkve i čekaju molitvu za ozdravljenje. To treba izbjeći, ostati na cjelokupnom programu i tako u dubini srca shvatiti što Gospa želi.
6. EUHARISTIJSKO KLANJANJE
Mnogi su upravo u Međugorju kao hodočasnici u prvi put doživjeli što znači euharistijsko klanjanje - susret s Isusom koji je u božanskom kruhu ostao sa svojim narodom. Svim ovim susretima na Podbrdu, Križevcu i crkvi hodočasnik je susretao sebe u različitim dimenzijama i govorio o novom početku svoga života s Bogom, što je i konačni cilj svakog hodočašća.
U crkvenoj tradiciji postoji još jedan način susreta s Isusom, euharistijsko klanjanje. Gospa traži da se klanjamo Isusu, njezinu Sinu:
"I večeras sam vam, draga djeco, na poseban način zahvalna što ste tu. Neprestano se klanjajte Presvetom oltarskom sakramentu. Ja sam uvijek prisutna kad se vjernici klanjaju. Tada se dobivaju posebne milosti."
(15. ožujka 1984.)
Od župne zajednice tražila je klanjanje četvrtkom nakon mise. Četvrtak je uvijek posebno dan euharistije i svećeništva. Govori i o svojoj nazočnosti u tim trenucima.
Dalje traži da se zaljubimo u Isusa u euharistiji. Samo onaj tko je zaljubljen ima vremena:
"Draga djeco!
Danas vas pozivam, da se zaljubite u Presveti oltarski sakramenat. Klanjajte se njemu, dječice, u vašim župama i tako ćete biti sjedinjeni sa cijelim svijetom. Isus će vam postati prijatelj i nećete govoriti o njemu kao nekome, koga tek poznajete. Jedinstvo s njim bit će vam radost i postat ćete svjedoci Isusove ljubavi, koju on ima za svako stvorenje. Dječice, kad se Isusu klanjate i meni ste blizu. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu! "
(Poruka 25, rujna 1995.)
Tijekom vremena uveden je klanjanje srijedom navečer i subotom te uoči velikih blagdana. U kapelici klanjanja mnogi vjernici nalaze trenutke tišine i ostvaruju susrete s Isusom u euharistij. Mnogi su vjernici euharistijsko klanjanje prvi put zapravo doživjeli u Medjugorju i to iskustvo prenijeli u svoje molitvene skupine a s vremenom i u župne zajednice. Postoje već skupne hodočasnika koje su u svojim župnim zajednicama organizirale trajno klanjanje. Klanjanje po sebi je susret s Isusom u euharistijkom kruhu. Kad vjernik sam klanja, onda je dobro sa što manje riječi ući u tišini i ostati pred Isusom. Često se spominje iskustvo sv. Ivana župnika iz Arsa: Ja njega gledam i on gleda mene. Biti pred Isusom u tišini znači ulazak u tajnu njegove euharistijske nazočnosti, znači zaustaviti svu trku, i vanjsku i nutarnju, i imati iskustvo vječnosti. Kad se klanjanje obavlja u skupinama onda je nužno imati kratke meditacije koje pomažu da se uđe u nazočnost Isusovu, te lagane pjesme i mnogo šutnje. Ne smije biti prenatrpano razmišljanjima u obliku propovijedi. Ne bi se trebala moliti krunica niti kakve litanije. Zaista treba ostati na što jednostavnijim oblicima moltive i pjesme, da duša ima vremena ući u tišinu.
Kod organiziranja hodočasničkih dana u Međugorju treba paziti da se hodočasnika ne razvuče previše u trci za predavanjima, izletima, isl., nego mu pomoći da nadje vremena i za ovaj način susreta s Isusom.
7. ČAŠĆENJE KRIŽA
Osim susreta s Isusom na Križevcu kad hodočasnik susreće Isusa koji trpi i s njime uzlazi prateći ga na njegovu križnom putu, u crkvi se petkom nakon mise obavlja čašćenje križa i na koncu moli za ozdravljenje. To je opet pogodan trenutak kad se hodočasnik susreće s križem našega Gospodina Isusa Krista po kojemu nam je došlo spasenje i ostaje pred znakom Isusove ljubavi. Molitva pred kiržem se oganizira slično kao i klanjanje Isusu u Presvetom oltarskom sakramentu. Gospa govori u poruci:
"Draga djeco!
Želim vam reći da ovih dana u središtu bude križ. Molite se napose pred križem iz kojeg dolaze velike milosti. Sad obavite u svojim kućama posebnu posvetu križu. Obećajte da nećete vrijeđati Isusa ni križ i nanositi mu pogrde.
Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu."
(12. rujna 1985.)
Ovo je također važan dio hodočasničkog programa jer se vjerniku dogodi da nikako ne susreće Isusa patnika. Tko nije s Isusom u patnji, taj će teško ući u tajnu ljubavi koja trpi i koja pobjeđuje uskrsnućem.
I kad pogledamo večernji program četvrtkom i petkom te subotom s večernjim klanjanjem, prepoznajemo zapravo sveto trodnevlje - Veliki četvrtak, Veliki petak i Veliku subotu s litrugijom bdjenja i čekanja usrksnog jutra. Zato nedjeljno jutro može biti radosna pobjeda nad zlom i grijehom, smrću i tamom, jer se prolazi s Isusom od Velikog četvrtka - ustanove euharistije, Velikim petkom - njegove smrti i Velikom subotom - pripreme za uskrsnuće.
Tako se može otkriti sva punina Gospine škole. Ona nas želi voditi i pomoći nam u susretu s Isusom koji je naš Život i naše Uskrsnuće.
8. OSOBE - SVJEDOCI GOSPINE NAZOČNOSTI
Međugorski hodočasnik ima priliku, osim biti na mjestima na kojima se Bog po Mariji, koja se ukazuje, približio čovjeku, susresti i osobe preko kojih je On preko Marije progovorio. Oni su važni svjedoci i pomoć na putu susreta s Bogom. To su vidioci. Njihovo svjedočanstvo je stoga vrlo važno. Njihova je osnovna zadaća da jednostavno prenesu Gospine poruke i da kažu svoje iskustvo susreta s Marijom. I vidioci i hodočasnici moraju paziti. da ne prelaze ovu granicu poruke i osobnog iskustva. Opasno bi bilo kad bi se vidioci pretvorili u specijaliste za sva pitanja, na koja bi davali odgovore, jer bi se onda lako moglo dogoditi da se susreti s njima pretvore u susrete s onima koji sve znaju odnosno da se pretvore u proročišta, gdje ljudi traže odgovore a ne slušaju poruke.To bi hodočasnike smelo, jer ne bi uvijek točno mogli razlikovati što je Gospina poruka, a što njihovo osobno razmišljanje. U ovim susretima je zacijelo nazočna i znatiželja koja pokreće hodočasnika. Znatiželja u sebi je nešto pozitivno, ona je motiviranje hodočasnika da se lakše odluči na "izlazak iz svoje svakodnevnice". Samo, znatiželja se mora pretvoriti u poticaj za daljnje susrete s Bogom koji na ovaj način govori svome narodu. (Kako se i ne bi budila znatiželja susreta s osobama, koje tvrde da svakodnevno imaju susrete sa Gospom!) Znatiželja čini čovjeka spremnim da sluša i osluškuje te lakše prihvaća ono što čuje da Bog govori. Stoga je važno da se put nastavi preko Brda do susreta u crkvi, u doživljavanju sakramentalne stvarnosti.
Smatram da je za međugorskog hodočasnika kao poticaj dovoljno susresti jednoga od vidjelaca. Treba izbjeći neprestanu trku za vidiocima i ne precjenjivati njihovu ulogu. Postoji opasnost da se oko vidjelaca stvori "krug prijatelja" koji mogu početi rabiti svoju blizinu s vidiocima i stvarati o sebi kod hodočasnika posebnu predodžbu za moguće poslove i dobitke, tako da npr. tko kao hodočasnik bude u kući vidjelaca mora više platiti ili se smatra posebno privilegiranim. Takve i slične opasnosti se moraju izbjeći za dobro vidjelaca, hodočasnika i, na koncu, za dobro poruke koju prenose.
9. ZNAKOVI I ČUDESA
Činjenica je da mnogi hodočasnici u Međugorju svjedoče da su vidjeli i posebne znakove na nebu ili na križu, ili osjetili posebno intenzivnu Marijinu nazočnost i njezine pozive. Iako je teško kazati što se objektivno događa, ipak se mora naglasiti da je i to važna činjenica u hodočasničkom hodu. Međutim, i ovdje vrijedi pravilo da je zadnji kriterij svega ono što hodočasnik čini nakon iskustva izvanrednih zahvata Božjih. Ovomu se mogu dodati i duhovna, duševna i fizička ozdravljenja. Oni koji su ih iskusili, svojim svjedočenjem pobuđuju, uz vjeru i znatiželju, te motiviraju ljude da ostave svoj svakodnevni život i zadaće, i pokreću se prema mjestu i osobama koje su izvanrednim zahvatom Božjim postale cilj mnogih hodočasnika.
10. KRUH I VODA
Poseban znak hodočašća jest Gospina poruka da se posti o kruhu i vodi. Kruh je osnovna čovjekova hrana, time i znamen života. Voda je također nezamjenjiva u čovjekovu životu. Osobito vrijedi kao znak duhovnog čišćenja. Već u samim tim dvjema stvarnostima i znakovima sadržana je poruka: vratite se životu i živite, iziđite iz svojih prljavština i postanite čisti.
Jednostavno rečeno, pozvani smo da sasvim svjesno živimo dva dana o kruhu i vodi. To je idealni post. Međutim, tko može shvatiti i živjeti doslovce ovako, sigurno dobro čini i duši i tijelu, ali se ipak mora uzeti u obzir i naš svagdanji život, problemi i poteškoće. Uostalom, ovakav poziv je svakako poziv da se na nj odgovori u punoj slobodi i odgovornosti. Kruh i voda su osnovna sredstva hodočasnika staroga doba. On ništa drugo nije mogao nositi sa sobom na višednevna i višetjedna pješačenja. Živeći i hodeći tako s kruhom i vodom, čovjek se čistio i osposobljavao za susret s Bogom, izlazio iz svoje svakodnevnice i pohađao mjesta gdje se Bog objavljivao i osobe kojima se objavljivao.
11. ZAJEDNICA "CENACOLO"
Vrlo važan susret za hodočasnika je i susret s mladima koji se nalaze u zajednici s. Elvire. Oni daju konkretno svjedočanstvo svoje ovisnosti o drogi i o putu izlaska iz smrti u život, iz potpune neslobode, kriminala i bezboštva u slobodu i mir, koji Boga daje kad mu se čovjek otvori. Tu mnogi hodočasnici, posebno roditelji, postaju svjesni svoje uloge i prepoznavaju svoje moguće propuste u odgoju ali i nadu da se sve može okrenuti na dobro. Mladima je ovaj susret takodjer važan, jer se u iskrenim ispovijedima ovisnika prepoznaju i shvaćaju sve opasnosti modernih zala - droge i alkohola. Svaki od njih i svi zajedno su poseban dokaz što se događa u čovjeku kad se susretne s Bogom i odluči se za nj. Često se dogodi da nakon susreta sa zajednciom hodočasnici traže ispovijed ili razgovor sa svećenikom, jer su upoznali svoje propuste ili trebaju savjet. Ova postaja na hodočasničkom putu kroz Međugorje mnogima je pomoć: vraćaju se kući svjesni svoje odgovornosti ali i opasnosti koje mogu zaustaviti čovjeka na njegovu putu prema miru, jer se svaka ovisnost upravo u tome prepoznaje što je čovjek ovisan, zarobljen i zatvoren u horizonte ovoga svijeta. Tu se pojavljuje duboka čežnja za nastavkom puta u slobodi i odluka za borbu protiv ropstva.
VII. SITUACIJA ČOVJEKA I SVIJETA - ŽELJA ZA IZLASKOM
Sve se ovo događa i oblikuje se hodočasničko mjesto i način hodočašćenja sa svim dimenzijama, koje čovjek u sebi nosi. Kad postanemo svjesni da se ovo događa koncem dvadesetog stoljeća, stvari postaju još zanimljivije i razumljivije. Čovjek, tražitelj Boga, danas je zatrpan mnoštvom ponuda koje mu u njegovu svakodnevnom životu prijete gubljenjem smisla za život i upadanjem u crnilo beznađa, te na koncu gušenjem i smrću. Što se više udaljava od Boga, čovjek ga više traži i postaje osjetljiviji na sve ponude koje mu nude neku sigurnost i obećavaju mir. Čovjek sve više izlazi iz svoje svakodnevnice, ako ne kao bogotražitelj, onda svakako kao onaj koji izlazi iz svoje svakodnevnice uživajući opojna sredstva koja ga odvlače od njega samoga, od svih ljudskih i kršćanskih vrednota, zarobljavaju ga. Droga i alkohol, panseksualizam i hedonizam, trka za vlašću i novcem nisu ništa drugo nego "hodočašće" iz stvarnosti u nestvarnost, iz nade u beznađe, iz stvaralačke suradnje s Bogom u razaračko ponašanje prema sebi i drugima. Porast samoubojstava, ozakonjeno ubijanje nerođenog života sve do devetog mjeseca i čak pri samom rođenju, nisu ništa drugo nego pokušaj čovjeka da sebi stvori nove prostore u kojima će nadvladati sivilo svoje zatvorenosti u horizonte ovoga svijeta. Nasilje koje se očituje ratovima, svakodnevnim ubojstvima, također je dokaz da je čovjeku postalo pretjesno i da traži svoj životni prostor - ali uvijek bez Boga.
Uz ove katastrofalne pokušaje da čovjek nekamo krene i negdje iziđe, pojavljuju se i bivaju prihvaćene i na koncu ovoga stoljeća i milenija teorije "novoga doba" (new age!), koje čovjeku obećavaju spasenje i mir ali bez obraćenja Bogu. Mnogi meditativni pokreti, koji zahvaćaju ljude, posebno mlade, obećavaju mir i spasenje ulaskom u samoga sebe i pronalaženjem i aktiviranjem svojih vlastitih snaga i energija. Dok jedni obećavaju novo vrijeme, koje će doći, drugi predviđaju katastrofe i apokaliptične događaje, u kojima će mnogi ljudi i narodi biti zbrisani s lica zemlje, a ostati samo neki ili izabrani ili slučajni sretnici.
VIII. HODOČAŠĆE PREMA TREĆEM TISUĆLJEĆU
Papa Ivan Pavao II. neumorno poziva sve kršćane i sve ljude da se pripreme za ulazak u treći milenij, ali s Isusom i Marijom. U enciklici "Majka Otkupiteljeva" (1987.) govori se o Mariji koja hodočasti s Crkvom hodočasnicom, koja živi svoje drugo došašće i kao Majka i Učiteljica i Hodočasnica priprema Crkvu za 2000. rođendan njezina Sina, jer ona nas može najbolje pripremiti za susret s Isusom kojega bolje pozna od svakog drugog sveca, budući da mu je bila i Majka i Učiteljica.
Ako se igdje ova Papina riječ može primijeniti i ako se igdje ostvaruje Marijino hodočasničko raspoloženje, onda je to Međugorje. Ona svakodnevno "hodočasti" i objavljuje se već uskoro 18 godina i uči narod Božji moliti i postiti, hodočastiti i pronalaziti Boga i vraćati mu se cijelim srcem. U poruci od 25. kolovoza 1998. (nakon 17 godina i dva mjeseca svoje nazočnosti u Međugorju) Marija veli:
"Draga djeco! Danas vas pozivam da mi se preko molitve još više približite. Dječice, ja sam vaša majka, volim vas i želim da se svatko od vas spasi te bude sa mnom u raju. Zato, dječice, molite, molite, molite dok vaš život ne postane molitva. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu!"
Međugorje je, dakle, hodočasničko mjesto u pravom smislu te riječi i što se tiče objavljivanja Boga i što se tiče potreba čovjekovih i što se tiče mogućnosti susreta s Bogom i kao odgovor na sve pozive koje je Papa uputio u vrijeme otkad je počeo pripremati svijet za ulazak u treći milenij.
IX. UPOZORENJA I NAPOMENE
Dobro je upozoriti i na opasnosti koje se nalaze u svakom mjestu gdje se ljudi okupljaju, pa stoga ni Međugorje od njih nije izuzeto. S jedne strane, treba paziti da poruka ostane čista i njezina konkretna primjena u liturgiji jasna (molitva, misa, klanjanje, ispovijed, odlasci na brda), a s druge strane trebaju protagonisti ostati ponizna i otvorena oruđa preko kojih Bog djeluje. Treba svakako izbjeći opasnost da se poruka ne zaguši materijalizmom, turističkim duhom, trkom za novcem i komercijalizacijom. Treba upozoravati one koji hodočasnike prate da im to ne postane "biznis" i one koji ih primaju, da ne zaborave razlog njihova dolaska u Međugorje. Svima je jasno da gdje se pojavi trka za novcem, gdje se unese svjestki duh natjecanja tko će više dobiti i više primiti, onda je u opasnosti pravi hodočasnički duh. Posebno opet treba paziti da se ne zlorabi ljudska znatiželja, nego da je se na pravi način kanalizira i vodi. Bez pretjerivanja se može reći da je duhovno u Međugorju još uvijek prepoznatljivo i da svim nabrojenim opasnostima nije ugušeno.
X. KAD SE HODOČASNIK VRATI KUĆI
Kad se vrate kući hodočasnici moraju također paziti da nastave u istom duhu, te se čuvaju od fanatizma i elitizma, dakle, da ne stvaraju skupine odvojene od župne zajednice.Treba se odlučiti za osobnu, obiteljsku molitvu te se uključivati u molitvene skupine i po mogućnosti stvarati slične uvjete za molitvu. Međugorje nije darovano da se nešto bolje zna, nego da se bolje živi evanđelje Isusa Krista, koji je jedini Spasitelj.
Uz moguće iznimke, i ovdje možemo bez pretjerivanja reći da se posvuda nastoji ostati u duhu Marijinih poruka i nastaviti žvijeti evanđelje. I ovdje je Međugorje ostvarilo nešto što je od izvanredne važnosti. Međugorski svećenici i djelomično vidioci odlaze na susrete po cijelome svijetu, na kojima se okupljaju tisuće vjernika, kojima se pomaže da ostanu na pravome putu. To nijedno drugo svetiše nema. Pa i ovaj susret nije ništa drugo, nego da shvatimo svoju ulogu u ovom veličanstvenom zahvatu Božjemu i da je dostojno izvršimo. U nadi da će Bog preko Marije i dalje voditi ono što je među nama započeto, recimo s Marijom: Neka bude volja Tvoja. Spreman sam učiniti sve što mi kažeš, a pomozi mi da shvatim što od mene tražiš.
1. PAPINSKO VIJEĆE ZA BRIGU SELILACA I PUTNIKA, Hodočašće u velikom jubileju 2000, br. 23, Dokumenti 113, KS, Zagreb, 1998.
2. Isto. br. 2.
3. Isto, br. 2.
4. Isto, br. 3.
5. PAPINSKO VIJEĆE ZA DUHOVNU BRIGU SELILACA, Hodočašće, 57.
6. Usp. A. REBIĆ, Fenomen hodočašća u Bibliji i u Islamu, u Bogoslovska smotra 54(1984) str. 516; T. G. PINCHES, Pilgrimage, u James Hastings, Encyclopaedia of Religions and Ethics, sv. X, 12a Edinbourg, 1918; Pellegrinanaggio, u Enciclopedia cattolica. Vidi natuknicu i u drugim većim enciklopedijama odnosno leksikonima religija.
7. A. REBIĆ, nav. članak, str. 517; F. HEILER, La priere, Paris, 1931, str. 150; J. P. STEFFES, Wallfahrt und Volkstum in Geschichte und Leben, izdao G. Schreiber, Düsseldorf, 1934, str. 184-216.
8. Usp. Hodočašće, br. 6.
9. Hodočašće, br. 8.
10. PAPA IVAN PAVAO II, enciklika Redemptor hominis, br. 18. Hrvatski prijevod izdala Kršćanska sadašnjost, Zagreb, u nizu Dokumenti.
11. Hodočašće, br. 9.
12. Hodočašće, br. 10.
13. Hodočašće, br. 11.
14. Usp. Ef 2,19; 1 Pt 2,11; Hebr 13,13-14; Otk 21,4. Hodočašće, br. 11.
15. DRUGI VATIKANSKI SABOR, dogmatska konstitucija Lumen gentium, br. 9, usp. bilješku br. 2
16. Hodočašće, br. 12. IVAN PAVAO II, apostolsko pismo Tertio Millenio Adveniente, br. 25.
17. Hodočašće, br. 13.
18. U IV. i u V. stoljeću pojavljuju se velika i organizirana hodočašća na sveta mjesta u Palestinu i na grobove mučenika. Iz tog vremena imamo putopise kao što je onaj Hodočašće Eterijino na sveta mjesta (iz IV. st.) ili Putopis anonimnog hodočasnika iz Bordeauxa (iz IV. st.) te mnoge druge putopise po Svtoj zemlji.
19. GRGUR NIŠKI, Pismo 2,18; Sources Chretiennes 362,122; MIGNE, Patrologia Graeca 46,1013.
20. AUGUSTIN, De vera religione, 39,72 u CCL 32,234; MIGNE, Patrologia Latina, 34,154.
21. JERONIM, Pismo 58, 2-3; CSEL 54,529-532; PL 22,580-581. Hodočašće, br. 13.
22. Usp. Hodočašće, br. 14. IVAN PAVAO II, govor prilikom posjeta Beču 10. rujna 1983, u AAS 76(1984) str. 140.
23. Hodočašće, br. 14. A. REBIĆ, Hodočašća danas, u Kana 29(1998) br. 11/316,listopad 1998, str. 30.
24. Hodočašće, br. 14.
25. Hodočašće, br. 16.
26. Hodočašće, br. 17.
27. Poruka svijetu Druog vatikanskog sabora, 8. prosinca 1965. godine, u AAS 58(1966) str. 11; Hodočašće, br. 19.
28. DRUGI VATIKANSKI SABOR, dogmatska konstitucija Sacrosanctum Concilium, br. 2.
29. Usp. dogmatsku konstituciju Lumen gentium, br. 7-9; Ad Gentes, br. 5. Hodočašće, br. 20.
30. Usp. dogmatsku konstituciju Lumen gentium, br. 8.
31. DRUGI VATIKANSKI SABOR, Ad Gentes, br. 2; Lumen gentium, br. 17.
32. Hodočašće, br. 21.
33. Hodočašće, br. 23.
34. Hodočašće, br. 30; SV. AUGUSTIN, Ispovijesti 1,1: u CCL 27,1; PL 32,661; XIII, 38,53: CCL 27,772.
35. Hodočašće, br. 24.
36. Hodočašće, br. 25.
37. Hodočašće, br. 30.
38. Hodočašće, br. 26-28.
39. Hodočašće, br.31.
40. Hodočašće, br. 32; KONGREGACIJA ZA BOŽANSKI KULT, Usmjerenja i prijedlozi za slavljenje marijanske godine (1987), u Notitiae 23(1987) 342-396.
41. Hodočašće, br. 34-35.
42. IVAN PAVAO II, Pismo za sedmu obljetnicu svetišta Nazaretske kućice u Loretu, u Insegnamenti di Giovanni Paolo II., XVI, 2(1993) 533; Hodočašće, br. 33. 36; IVAN PAVAO II, Homilija u bazilici u Aparecidi, Brazil, u Insegnamenti di Giovanni Paolo II., III, 2(1980)99.
43. Hodočašće, br. 35.
44. Hodočašće, br. 38-41.
45. Hodočašće, br. 39; IVAN PAVAO II, Redemptor hominis, br. 37.
