Neum 1997.

OBITELJSKI PASTORAL - Paul M. Zulehner, Wien
MARIJA I OBITELJ - fra Ljudevit Rupčić
OBITELJ U SUVREMENOM SVIJETU - fra Joško Srdanović
OBITELJ U PORUKAMA KRALJICE MIRA - fra Slavko Barbarić
DJELATNOST INFORMATIVNOG CENTRA "MIR" MEĐUGORJE - fra Miljenko Stojić
MJESTO MEĐUGORJA U CRKVI - René Laurentin


Fr. Paul M. Zulehner, dr. folozofije i teologije.rođen 1939. godine. šef katedre i profesor pastoralne teologije na državnog fakultetu u Beču.

Fra Ljudevit Rupčić -rođen je 1920. godine u Hardomilju, Ljubuški. 1939. stupio je u franjevački red u Hercegovačkoj provinciji, a 1946. je zaređen za svećenika. Studij teologije završio je 1947. na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1958., a habilitirao 1971. na istom fakultetu. Od 1958. do 1988. predavao je novozavjetnu egzegezu na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a neko vrijeme i na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Pod bivšim jugokomunističkim režimom proveo je u zatvoru 1945. i 1947. godinu, te od 1952. do 1956. godine. Dulje vrijeme (1968-1981) bio je član Teološke komisije pri Biskupskoj konferenciji bivše Jugoslavije. Preveo je Novi zavjet s izvornika na hrvatski jezik. Prijevod je doživio brojna izdanja. Objavio je mnogo knjiga, studija i članaka na hrvatskom, njemačkom, talijanskom, francuskom i engleskom jeziku, te je održao mnoštvo predavanja na brojnim kongresima i simpozijima po Europi i Americi.

Dr. med. fra Joško Srdanović - psihijatar,rođen je 1954. u Kučićima kod Omiša, gdje je završio osnovnu školu. Srednju školu završava u Splitu, Medicinski fakultet 1979. u Zagrebu, te specijalizaciju iz psihijatrije u Njemačkoj. Kao liječnik je djelovao devet godina. Godine 1989. napušta rad na Klinici za psihijatriju djece i mladeži u Zagrebu, te pristupa franjevačkoj provinciji sv. ]irila i Metoda, gdje 1994. završava Katolički bogoslovni fakultet i biva zaređen za svećenika. Trenutno radi i živi u franjevačkom samostanu u Varaždinu. Radi na prevenciji i terapiji ovisnosti o drogama u republici Hrvatskoj, vodi pojedinačne razgovore s osobama koje imaju duhovno-psihološke i obiteljske poteškoće, animator je franjevačke mladeži, molitvenih skupina, te održava seminare za evangelizaciju Crkve (obnova u Duhu).

Fra Slavko Barbarić -rođen je 11. ožujka 1946. u Dragićini. član Hercegovačke franjevačke provincije.Teologiju studira u Visokom, Sarajevu i Schwazu. Zaređen je za svećenika 19. prosinca 1971. Doktorirao je 1982. na području religijske pedagogije. Od 1982. nalazi se u Međugorju. Piše knjige i članke duhovnog sadržaja. Radi u Svetištu. Voditelj je mnogobrojnih duhovnih vježbi i predavanja. U mnogim krajevima svijeta održao je susrete na temu međugorskih događanja.

Fra Miljenko Stojić - rođen je 1. lipnja 1960. godine u Dragićini. Bogoslovlje sluša na više učilišta: Zagreb, Jeruzalem i Sarajevo. Za svećenika je zaređen 1987. u Mostaru. Na Papinskom sveučilištu "Antonianum" u Rimu 1991. postiže licencijat iz teologije s područja kršćanske i franjevačke duhovnosti. Kao svećenik djelovao na više župa i jedno vrijeme bio odgojitelj bogoslova. Tijekom rata bio je vojni kapelan. Drži duhovne vježbe. Bavi se književnošću. član je Društva hrvatskih književnika.Trenutačno živi i radi u župiMeđugorje gdje obnaša dužnost župnog kapelana i ravnatelja Informativnog centra "MIR".


I Z J A V A

Voditelji molitvenih skupina, centara za mir i organizatora hodočašća, nas 130 iz 21 države, posvetili smo svoj IV. međunarodni molitveni susret u Neumu od 24. - 28. veljače 1997. razmatranju duhovnosti obitelji. Slušajući predavanja, razgovarajući u skupinama, razmjenjujući iskustva, te moleći i slaveći Euharistiju shvatili smo još dublje da je obitelj:

  • bitno ukorijenjena u stvarateljskom planu Božjem;
  • osobito utjelovljenjem počašćena u Svetoj obitelji;
  • u kršćanstvu posvećena sakramentom ženidbe.

Postali smo još svjesniji da je obitelj danas u krizi, ali i da postoji nada za obitelj i za svijet. Tu nadu želimo posvjedočiti svim ljudima dobre volje. Štovateljima Kraljice mira preporučujemo da nastoje živjeti Gospine poruke:

  • moleći zajedno u obitelji;
  • čitajući Sveto Pismo;
  • slaveći zajednički svetu misu.

Ako Bog u obitelji dobije svoje pravo mjesto, obnovit će se obitelj, Crkva i svijet. Tako ćemo postati sposobni radosno ući u novo tisućljeće s obnovljenom nadom.

Svima koji u svijetu šire Gospine poruke preporučujemo da ostanu u službi istine i da u ime Međugorja ne šire ideje koje nisu u skladu s tim porukama. Preporučujemo, stoga, međusobnu komunikaciju, kao i onu s Informativnim centrom "MIR" u Međugorju.


na vrh

Paul M. Zulehner, Wien

OBITELJSKI PASTORAL

Crkva zna da ju je utemeljitelj pozvao stvarati prostora za život i potisnuti raznolike smrti. Time se zasigurno najprije misli na vjernički život kao i na prevladanja vječne smrti. Naime, Isus je isto tako htio, da Kraljevstvo Božje ne dođe tek nakon smrti, nego da već sada, iako samo naznačno, započne. U njemu je to već prisutno, tako je rekao. I uvijek kada ljudi pristupaju njegovoj zajednici, Kraljevstvo Božje se širi u svijetu. Liječeći i izliječeni životni prostor se otvara. Kršćanke i kršćani su dakle ljudi koji ne žele tek nakon svoje smrti doći u Nebo, nego kroz koje već sada u tragovima Nebo dolazi k nama. To je jedan od glavnih poziva Crkve, život pretvarati tako liječeći, da već sada unutar našega života imamo tragove Neba. Tako je, dakle, svaka crkvena zajednica pozvana biti onakvo mjesto u koje Nebo ulazi i u kojem je Nebo među nama. Od takvih se onda mjesta i naš svakodnevni život pretvara u život "kao nakon Uskrsnuća" (1 Joh 3,14). Život u obiteljskom životnom prostoru je zasigurno jedan od najvažnijih prostora našeg svakodnevnog života. Ljudi cijele Europe smatraju obitelj svojim najvažnijim životnim prostorom.(1)

Tu doživljavamo da je svatko dragocjeno i bezuvjetno primljen. U obitelji možemo rasti i ukorijeniti se, dakle, upoznati slobodu i zaštićenost.

Crkva, koja je za izliječeni život, za tragove Neba unutar naše životne svakodnevnice, oduvijek je pridavala veliku pozornost životu ljudi, osobito za vlastite članove, u obiteljskim životnim zajednicama. Upravo je ta pozornost srž obiteljskog pastorala.

Za danas ću iz mnoštva pojedinih tema jednog aktualnog obiteljskog pastorala, istaknuti samo tri. One se nalaze uzduž prosječne povijesti braka i obitelji. Njihovi naslovi su: Ka stvaranju obitelji uključujući i "pripremu za brak"; Život u obiteljima, Život kršćanskih obitelji u crkvenim zajednicama osobito onog u župama; Raspad obitelji, dakle smrt, rastanak, razvod.

I. KA STVARANJU OBITELJI

A. Sposobnost za brak

Obitelji se uvijek sastoje od konkretnih osoba. Što su se pojedini članovi bolje razvijali i dalje se razvijaju, to je bolje za obitelji. Dobra priprema za život u obiteljima stoga nije moguća u kratkim pripremnim tečajevima za brak. Za to je potrebno puno više vremena, na primjer matična obitelj ili dobar crkveni rad s mladima. Kod jedne takve pripreme za život u obiteljskom životnom prostoru postavljaju se važni zadaci:

Potreban je prvo odgoj za samostalnu, samopouzdanu osobu. Zato je potrebno "ostaviti oca i majku" (Gen 2, 24), životni zadatak koji je sve to teži za mladež. Očeve često nemaju, jer njih odvlači od obitelji radni svijet, ali i ratovi. Rastanak s majkom je sve to teži osobito onda kada majka sa jednim jedinim djetetom godinama živi u jednoj skoro neodvojivoj simbioznoj zajednici. Djeci su potrebni otac i majka za njihov put ka odraslim samostalnim Ja.

To samopouzdanje je također dobar temelj kako se ne bi podleglo svakom iskušenju. Sposobnost potiskivanja takvih kušnja i njihov preobražaj na dobro je važan čimbenik za zrelost braka.

Dio razvoja u Ja je također i razvoj u muškarca odnosno u ženu. Danas mnogi smatraju da će se takav razvoj prije dogoditi u istospolnim zajednicama nego u mješovitim skupinama. Stručnjaci pedagogije za mladež se stoga zalažu i za skupine, u kojima su samo djevojke ili samo mladići, kao i za miješane grupe.

U razvoj u Ja spada i integracija seksualne sposobnosti u osobu. Svaka "sotonizacija" toga velikog Božjeg dara ljudima je u biti nepoštivanje Stvoritelja.

Tamo gdje se dogodio razvoj u Ja prije će se naći sposobnost da je netko sam sposoban za život. To se osobito odnosi na muškarce. Tko ne zna živjeti samostalno, taj i nije sposoban za brak i u biti cijeli život ne traži partnericu već brižnu majku.

Razvija li se samouvjereno Ja, onda i raste sposobnost za solidarnost i za dijeljenje. "Nesebičan" može biti samo onaj, koji ima svoje Ja. Samoljublje i ljubav za bližnjega zahtijevaju jedno drugo. Bez jake, opteretljive solidarnosti, život u obitelji nije moguć. S druge strane je obitelj jedno od najvažnijih mjesta gdje se može učiti solidarnost.

Treća važna pretpostavka u osobama, koja stvara obiteljsku životnu zajednicu, je velika duhovna širirna. Bitno je da se članovi obitelji ne upliću u smislu modernog "cocooning-a" u sve to uži životni svijet. Širina u prostornom smislu znači, da jedna osoba ne spoznaje samo sebe, samo svoj mali životni svijet, već širu okolinu. Širina u vremenskom smislu također znači, da netko ne traži svoju životnu sreću u svom kratkom životnom vijeku. No, to je temeljna crta naše kulture: mi želimo potpunu sreću bez patnje u kratkom vremenu, mi želimo - kako mladi točno kažu - "sve i to odmah". Za mnoge to život pretvara u posljednju prigodu (Marianne Gronemeyer). Takav stav, naime, tjera u lov za srećom, koji neprestano preopterećuje ljude kao i mene.

U jednom zrelom religioznom razvoju, koji ide usporedo sa razvojem u Ja, nedostaje također i pravilno razumijevanje za sakramentalnu dimenziju kršćanskog braka.

A. Priprema za brak

U svojoj brizi za kršćansko oblikovanje obiteljskog kao i bračnog života, mnoga su crkvena područja razvijala programe za pripremu braka. Tu postoje metodički i vremenski različiti modeli: seminari u malim skupinama u paru, katkad u intervalima, rijetko preko cijele godine. Uz to nalazimo i kratkotrajne velike priredbe. Svrha toga je ili poučiti ili u izmjeni iskustava učiti. Često sudjeluju kao pratioci parova također i iskusni bračni parovi, liječnici i dušobrižnici.

Katkad se uistinu "zaboravi" ono najvažnije pored svakodnevnih sposobnosti koje se uvježbavaju (kako učiti svađati se, komunikacija, rukovanje s novcem, odgoj djece). To treba razumjeti ovako: neprimjetno svi tražimo u ljubavi vječnost i beskrajnost, dakle Boga. To očekujemo potajno jedno od drugog. Ali ipak to nitko ne može osigurati. No, bilo bi toliko potrebno za uspjeh ljubavi zaštititi drugoga od potajno religioznih prekomjernih očekivanja. Roman Bleistein stoga zahtijeva za one koje se vole "vrlinu milosrđa: u njoj opraštam drugome što ne može biti moj Bog".(2)

Tako osjećajni teološki rad oslobađanja tek se rijetko događa u seminarima pripreme za brak. Uostalom i nije u proturječnosti sa znanošću liturgije vjenčanja da je Bog "sastavio" osobe koje se vole. Bog ide, tako je naše vjersko uvjerenje, kao "nevarljivi vjerni" (Dtn 32,4), životnim putem zaljubljenih. No, sve to skupa ne nadoknađuje zadatak, da pošteđujemo voljenu osobu od krivih religioznih prekomjernih očekivanja. Ljubav se samo razvija u milosrdnom okruženju, dakle, u spremnosti za stalni oprost.

A. Praćenje braka

Pokazalo se uspješnim, kada se u župama tek vjenčani parovi okupljaju u skupine bračnih parova, ili se uključuju u temeljne kršćanske zajednice. U nekim župama na izmjenu iskustava pozivaju se i parovi koji su već duže u braku. Takvo "praćenje braka" je dobar znak koji izlazi izvan granica Crkve: koliko je god partneru potreban zaštićeni prostor, u kojemu može rasti intimnost, toliko mu je ipak potrebna podrška drugih.

I. OBITELJSKI ŽIVOT

Ako je Crkvi stalo do obitelji, tada najbolje može oblikovati svoju brigu, kada pažljivo primjećuje životne uvjete današnjeg obiteljskog života. Tu je od male koristi misliti da je moderna kultura loša. Štoviše, današnja obiteljska kultura ima i jaki i slabi udio.

A. Jakosti današnje obiteljske kulture

U jake udjele se ubraja da su obiteljski životni prostori vrlo cijenjeni od ljudi. Za više od 90 % ljudi u Europi obitelj je najvažniji životni prostor. To ne iznenađuje, jer tu ljudi nalaze "prostore zapečaćene stabilnošću i ljubavlju".(3)

U jake udjele se također ubraja i spremnost za unutarnju obiteljsku solidarnost. Postoji jedna vrsta nepisanog generacijskog ugovora, koji ima više aspekata:

a. solidarnost između roditelja i djece (roditelji dijele svoje vlastite životne prilike sa svojom djecom; ukoliko muškarci nisu spremni na to, prije dolazi do pobačaja);

b. solidarnost obitelji sa starima (obiteljski životni prostor također obuhvaća više generacija, nerijetko i samce; te osobe spadaju u obiteljsku mrežu iako ne žive pod istim krovom; u kritičnim vremenima se isto mogu osloniti na solidarnost);

c. solidarnost djece sa roditeljima (čimbenik u međugeneracijskom ugovoru koji je neophodan, osobito za, od mnogih priželjkivanu, smrt u kući; tako je zahtjevao kardinal Carlo Maria Martini kao predsjednik vijeća Europske Biskupske Konferencije 1989.: "Kao što roditelji donose na svijet djecu, tako i ubuduće djeca trebaju otpratiti svoje roditelje sa ovoga svijeta"). Svakako je jedan takav zahtjev izuzetno idealan i samo u dugim razdobljima ostvarljiv cilj. Ali u skladu sa željenim udomaćenjem smrti, ali i kao olakšanje za bolnice, takvi su razvoji, dugotrajno, od velikog značenja.

U obećavajuće razvoje današnje obiteljske kulture spada ono, što se može nazvati "ekologijom odnosa": ekološko znanje o tome da je sustav odnosa (partnerstvo, obitelj) vrlo osjetljiv "sustav", vodi k izbjegavanju onih pogrešaka, koje i sve to više ugrožavaju "ekosustav". Parovi znaju, da su njihove "energije" ograničene. Upravo iz prekomjernih očekivanja punih patnje raste znanje da opteretljivost drugoga ima granice i da trajna mala opterećenja mogu voditi do neočekivanih brzih kolapsa sustava (dakle do rastanka i rastave). Važni čimbenik jedne takve "ekologije humanih odnosa" je također i osjetljivost za nasilje u mnogostranim oblicima: u jeziku, u raspodjeli životnih prilika kroz strukture, a i kroz muško nasilje prema djevojkama i ženama.

A. Slabosti današnje obiteljske kulture

Današnja obiteljska kultura pati i od nedostataka. Ističu se slijedeći:

Današnja društva oduzimaju parovima, u tijeku rastuće deinstitucionalizacije i denormacije, socijalno rasterećenje. Parovi se jedva mogu osloniti na to da drugi neće taknuti njihov odnos; vjernost više nije institucionalizirana, već je samo povjerena htijenju sudionika. Trenutno i norme jedva djeluju rasterećujuće, jer i u tijeku primjenjivanja u višeznačnim situacijama ostavljene ih osobe jedva mogu provesti.

Jedno drugo teško opterećenje obitelji izlazi danas iz podređivanja obiteljskog svijeta svijetu zarade. To odgovara podređivanju života (mrtvim) dobrima. Proizvodnja dobara je našoj kulturi važnija od reprodukcije života. Taj je redoslijed vidljiv sve do plaćanja odgovarajućih zanimanja. Zanimanja koja se bave živim, puno se manje plaćaju od onih koja se bave proizvodnjom dobara. Osobito se žene mogu naći u tim "životnim zanimanjima": u osnovnim školama, vrtićima, u njezi, dakle, kod bolesnih, starih i umirućih. Svijet obitelji je trenutno, budući da je to mjesto za život, podcijenjen u većini društava.

S tim u svezi je i drugo veliko opterećenje obitelji: to je odsustvo oca koje ima teške posljedice. Očevi su u vankućnom životu stjecanja, većinom toliko vezani, da u najboljem slučaju stoje na raspolaganju za obiteljski prihod, ali ne i za obiteljski izlazak na kraj. (4)

Obiteljski se život tako uglavnom odvija bez oca. To sve više opterećuje sve to bolje školovane žene, koje pored obiteljskog svijeta žele sudjelovati i u svijetu zarade. To djeci oduzima neophodno suprotstavljanje očevima. No, to također muškarcima oduzima prigodu da pored zanatskih sposobnosti razvijaju i obiteljske sposobnosti: briga i njega, cijenjenje malo uspješnog, no ipak životno važnog - briga za nejake. Je li točno, da muškarci postaju barbari, kako je procijenio poznati njemački pedagog (Hartmut von Hentig)?

A. Obiteljska politika

Ako Crkva vidi takve nedostatke obiteljskog života, ona će na to reagirati. No, to je obvezuje da bude budna u društveno političkom smislu, da se politički "miješa" u ime obitelji. Individualna dušebrižnost i obiteljski pastoral nisu dovoljni. Traži se obiteljska politika. Zato su Crkvi potrebni najbolji stručnjaci, a i sposobnost za sudjelovanje u oblikovanju političkog života, bez da se pritom Crkva veže stranačko-politički jednostrano. Župe mogu postati političko mjesto: taj angažman je izraz njene dijakonalne funkcije pri mjestu. Župe podržavaju...

Taj lobby-posao najbolje se odvija u korist obitelji, kada Crkva u visokoj neovisnosti artikulira svoje obiteljsko-političke pozicije i onda poziva politički odgovorne za "okrugli stol".

A. Obiteljski pastoral

Drugu stranu obiteljske brige oko obiteljskog života možemo nazvati obiteljskim pastoralom u užem smislu. Tu postoje različiti podvrđeni modeli:

Od pomoći je stvaranje mreže obiteljskih jedinica: u obiteljskim skupinama ili u temeljnim zajednicama. Osobitu pozornost dobivaju skupine Marriage encounter, kroz koje mnoge obitelji dobivaju veliku potporu.

Pritom se ne smije zaboraviti, da mnoge župe već danas podržavaju državne strukture kroz kvalificirani angažman u dječjem zbrinjavanju i odgoju (npr. u crkvenim vrtićima, naime tada i od crkvenog rada s djecom i omladinom).

Dobra je i težnja za izgradnju "Crkve u kući ". Crkva se tada ne susreće samo u službenim crkvenim prostorima, već u privatnim "kućama". To je običaj rane Crkve i dobiva na značenju u poslije kršćanskim kulturama. Tamo se njeguje molitva. Obitelji zajedno čitaju Bibliju. Skupa slave službu Božju. Jedno drugom pomažu u različitim nevoljama i na taj način stvaraju sustav pomaganja izvan granica obitelji.

U obiteljski pastoral se ubrajaju i vlastite obiteljske službe Božje. One uvažavaju životne potrebe, osobito od obitelji s manjom i rastućom djecom. To zahtjeva posebno vrijeme održavanja službe Božje, ali i u oblikovanju zahtijeva posebnu maštu. Nerijetko postoje u isto vrijeme odvojena misna slavlja za djecu i za odrasle. Za vrijeme euharistijskog slavlja obje se skupine skupljaju i zajedno slave euharistiju.

U budućnosti će biti dobro raditi na razvoju jedne kršćanske obiteljske kulture. Pitanja su: kako ćemo oblikovati nedjelju?, kako stoji s obiteljskom molitvom?, kako se obiteljima opet može otvoriti naslijeđeno bogatstvo sakramenata: godišnji blagoslov kuća, adventsko traženje konačišta, božićne jaslice, uskršnji običaji?, kako obitelji ponovno mogu učiti ispravno postupanje prema svojim bolesnicima i umirućima? U njemačkom jezičnom prostoru su na tu temu napisane tzv. "kućne knjige" (Neysters, Schmitt...), na temu obiteljske svakodnevnice, za smrt i umiranje. Naišli su na začuđujuće široku prihvaćenost. Potreba za dobrim iskustvima je velika.

I. OBITELJI U KRIZI

O Bogu Biblija govori, da je On "oko i uho" za ljude u patnji i nevolji. "Ja poznajem njihovu patnju", tako stoji u Knjizi izlaska (Izl 3,7). Isus dosljedno nastavlja tim Božjim putem do jadnih i patnika. Liječnik nije potreban zdravima, već bolesnima (Mt 9,12) duhom i tijelom. Stoga je Crkva pozvana stajati osobito na strani onih obitelji, koje imaju poteškoća ili ne uspijevaju u svojoj nakani izgraditi obitelj i održati je.

A. Savjetovanje obitelji

Slijedeći taj zadatak, mnoga su crkvena područja izgradila, u suradnji s vrhunskim stručnjacima iz područja socijalnog rada i psihologije, odlična savjetovališta: bračno i obiteljsko savjetovalište za obiteljske zajednice u krizi, savjetovalište za odgoj pedagoški opterećenih roditelja; savjetovalište za pomoć pri poteškoćama u trudnoći za muškarce i za žene. Područje koje se tek uspostavlja je meditacija rastanka i razvoda braka: Crkve tu mogu iz svoje duhovnosti razvijati alternative, bolje nego što je to moguće državnim projektima.

A. Obiteljski đakonat

Ove službe savjetovanja su dio službujuće ljubavi prema obiteljima, dakle obiteljskog đakonata. Pridružuju se i drugi zadaci. Tako su obitelji s puno djece, osobito obitelji samoodgajajućih, danas uglavnom preopterećeni odgojem, ali i financijski. Crkvena zajednica osjeća veliku obvezu prema tim obiteljima i stoga teži skupa s njima ka rasterećivanju.

A. Rastanci

Osobito kritičan postaje život svih sudionika, odraslih, djece, ali i starih, kroz razbijanje obiteljske zajednice. Već smrt jednog obiteljskog člana potresa obiteljski život, a najmanje toliko i rastanak ili razvod. Ali pri tom katkad i razilaženje može biti manje zlo u usporedbi sa ostajanjem ili izdržavanjem. Zato Crkva u crkvenom pravu poznaje "podjelu stola i kreveta".

Ali kako može nakon razvoda opet doći za sve sudionike "život u miru", o kojemu Pavao kaže, da nas je Bog pozvao na to (1 Kor 7,15)?

Katkad kroz rastavu ponovno izraste veza. "Uskrsnuće" iz smrti veze.

Drugi se uče samotnom životu. Naime, pritom primjećuju da je taj samotni život jako težak, osobito za djecu, i da uspijeva samo uz veliku pomoć okoline bez nužnog preopterećenja i opasnosti od siromaštva. Stoga u mnogim crkvenim područjima postoji angažman za utemeljenje skupina za samostalno pomaganje osoba koje same odgajaju. Živahnost kršćanskih zajednica je vidljiva u sposobnosti integriranja rastavljenih u svakodnevni život. Papa Ivan Pavao II zato zahtijeva od župa i njezinih pastira takvu pomoć (FC 80 - 83).

Naučiti se na samotni život moglo bi biti cjenjeno i od župe kao prijelazno vrijeme sazrijevanja. Pa i nije rijetko da se nakon udaljavanja par može pronaći u novoj dubini. Već pod a) pokazani proces uskrsnuća iz smrti veze može se odvijati.

A. Rastavljen i ponovno vjenčan

Veliki izazov čini rastući broj onih članova Crkve, koji se nakon rastave ponovno službeno vjenčavaju, a bez da je prvi brak prethodno poništen.

Pritom se ne smije zaboraviti da je broj ništavnih ili nevažećih brakova puno veći od broja crkveno raspuštenih slučajeva. Nerijetko izostaju za crkveni proces potrebni svjedoci. U foro interno, tako pokazuje potvrđena praksa Crkve, može se naći rješenje za pojedinačne slučajeve.

To pitanje rastave i ponovnog vjenčanja se nažalost samo raspravlja uz obzir, smiju li ovi članovi Crkve pristupiti sakramentima. Pritom se zaboravlja da se, koliko je god važno to pitanje, radi također o bitnom pitanju, kako netko u našem konkretnom društvu može preživjeti ljudski dostojno nakon razvoda. U društvima, koja za samce (prije vjenčanja, za udovice i udovce, za rastavljene) pružaju solidne životne mreže, to pitanje nije toliko bitno kao u našim visokomodernim individualiziranim društvima, koja su raskidala tu mrežu. U tim našim hladnim anonimnim društvima više nam je nego ikad potrebno, kako bi mogli živjeti i preživjeti ljudski, jedan "krov iznad duše". To svakako može biti vjerska zajednica u koju je netko i nakon rastave uključen obiteljski. Isusova zapovijed, da se nakon rastave više ne vjenčaje, lakše je izvodljiva, kada postoje takve obiteljske župe (Gerhard Lohfink, Rudolf Pesch). No, nisu li takve transobiteljske životne mreže danas prije iznimka negoli pravilo? Ne znači li preopteretiti pogođene pojedince, kada mi sa strane Crkve, svakako pozivajući se na Evanđelje, zahtijevamo samotno življenje, a bez da nudimo obiteljsku zajednicu, koja jedno takvo samotno življenje nakon rastave tek čini ljudskim?

I. RELATIVIZACIJA OBITELJI

Na kraju postavljam obiteljsko-teološku misao, i to onu o biblijskoj relativizaciji braka obitelji.

S jedne strane, Biblija poznaje velike tekstove o ljubavi između muškarca i žene. Obiteljska životna zajednica smatra se Božjim darom ljudima u vrijeme nakon izgona iz raja. S druge strane, vidljivo je da u Nebu više nema ženidbe. Više neće biti potrebno vezati snagu ljubavi bračno i obiteljski. Svi će tada pripasti onoj jednoj Božjoj obitelji spašenih.

Kršćanske župe od početka su bile uvjerenja, od Isusa naslijeđenog, da se tragovi ovog još izostajućeg Neba na njihovom tlu već sada mogu živjeti. Oni su se stoga smatrali životnim zajednicama, ali ne na temelju prirodnih veza, već na temelju zajedničke pripadnosti velikoj Božjoj obitelji. Zato se građanska obitelj relativizirala na ovu Božju obitelj: "Tko je vjenčan ..." (1 Kor, 7,29 - 32). Ova se relativizacija građanskog braka i obitelji opet susreće, kada ona dolazi u zaoštravanje odnosa sa životom u novoj obiteljskoj župnoj životnoj zajednici. To se osobito moglo dogoditi kod "mješanih brakova". Pavao se u takvim slučajevima odlučuje za rastvaranje građanske zajednice u korist župne zajednice (1 Kor, 7,10 - 15).

Jedna od dragocijenih posljedica ovog znanja o župnoj Božjoj obitelji je bezbračni životni oblik, koji se ubraja u životni oblik redovničke zajednice. Ali je u biti taj izraz "bezbračnost" slab i samo negativan. Mogao bi se zamijeniti transobiteljskim župnim životom, ili još jače kao zajednički "život kao nakon uskrsnuća".

Takva relativizacija braka i obitelji nema veze s njihovim podcjenjivanjem, a osobito ne s redovničkim preziranjem ljudske seksualnosti. Štoviše, ona bi mogla biti dobra za život u braku ili u obitelji. Jer ono od čega danas ljudi, koji se odlučuju za građansku obitelj, pate, je njihovo stalno preopterećenje. Relativizacija bi mogla donijeti rasterećenje i time olakšati život. Ukoliko je građanska obitelj upletena u transobiteljsku životnu mrežu jedne crkvene župe, tada se širi život često preuskih obiteljskih jedinica. I na kraju: kada netko smatra da mora ostaviti građansku obitelj iz bilo kojeg razloga i nakon dobrog razmatranja i dobrog savjetovanja, našao bi je, našao bi sebe još uvijek u transobiteljskoj crkvenoj zajednici. Tada mu ne bi prijetila, kao mnogim udovicama i udovcima, razdvojenima, ostavljenima, rastavljenima, velika nevolja preživljavanja. Najbolji prinos obiteljskom pastoralu je stoga građenje obiteljske životne mreže kršćanske župe.

LITERATURA

1. KA STVARANJU OBITELJI
1.1 SPOSOBNOST ZA BRAK

Willi Jürg, Was hält Paare zusammen? Der Prozess des Zusammenlebens in psychoökologischer Sicht, Reinbeck 1991.
Schellenbaum, Peter, Das Nein in der Liebe, München 1986.
Goldbrunner, Hans, Masken der Partnerschaft. Wie Paare ihre Wirklichkeit konstruieren, Mainz 1994.
Krems, G.; Mumm, R., Theologie der Ehe, Regensburg-Göttingen 1969.
Baumann, Urs, Die Ehe - ein Sakrament?, Zürich 1988.
Hilberath, Bernd Jochen, Die Ehe als Sakrament - Die Perspektive der katholischen Theologie, in: Böckle u. a. (Hg.) Die konfessionsverschiedene Ehe. Problem für Millionen - Herausforderung für die Ökumene, Regensburg 1988, 27 - 47
Hilberath, Bernd Jochen, Sakramentalität und Unauflöslichkeit der Ehe aus dogmatischer Sicht, in Theologische Quartalsschrift 175 (1995), 125 - 135
Baumgartner, Isidor, Pastoralpsychologie: Einführung in die Praxis heilender Seelsorge, Düsseldorf 1990.

1.2 PRIPREMA ZA BRAK
Engl, J.; Thurmaier, F.; Eckert, V.; Hahlweg, K.; Drum übe, wer sich ewig bindet. Ehevorbereitung - Ein Partnerschaftliches Lernprogramm (EPL) - Langzeitergebnisse nach 3 Jahren in: Dialog 2 (1994)

2 OBITELJSKI ŽIVOT
Baumann, Urs, Utopie Partnerschaft. Alte Leitbilder - Neue Lebensformen, Düsseldorf 1994
Jellouschek, Hans, Die Kunst als Paar zu leben, Zürich 1995

2.1 JAKOSTI DANAŠNJE ŽIVOTNE KULTURE
Beham, Martina; Dinges, Stefan, Blickpunkt Familie, in: Detailanalysen zur Europäischen Wertestudie 1990 im Schwerpunkt Österreich unter 7 Blickpunkter. Eine Untersuchung am Institut für Pastoraltheologie und Kerygmatik an der Katholisch-theologischen Fakultät der Universität Wien in Zusammenarbeit mit dem Ludwig-Boltzmann-Institut für Werteforschung, Wien 1994.
Heller, Andreas, Beziehungslandschaften im Wandel. Sozialwissenschaftliche Aspekte und neue theologische Themen, in: Moltmann - Wendel, Elisabeth (Izd.), Frau und Mann. Alte Rollen - Neue Werte, Düsseldorf 1991, 47 - 82.

2.2 SLABOSTI DANAŠNJE ŽIVOTNE KULTURE
Schmidbauer, Wolfgang, Die Angst vor Nähe, Reibeck 1985.
Beck, Ulrich; Beck-Gernsheim, Elisabeth, Das ganz normale Chaos der Liebe, Frankfurt 1990.
Beck-Gernsheim, Elisabeth, Arbeitsteilung, Selbstbild und Lebensentwurf. Neue Konfliktlagen in der Familie, in: Kölner Zeitschrift für Soziologie und Sozialpsychologie 44 (1992), 272 - 291
Beck-Gernsheim, Elisabeth, Das halbierte Leben: Männerwelt Beruf, Frauenwelt Familie, Frankfurt a. M. 1980.

2.3 OBITELJSKA POLITIKA
Pregled o aktualnoj diskusiji nudi: Badelt, Christoph; Schattovits, Helmuth (Izd.) Familienforschung. Referate und Statements d. 5. Interdisziplinären Symposiums 1994, Österreichisches Institut für Familienforschung, Beč 1996.

2.4 OBITELJSKI PASTORAL
Siegers, Conrad M., (Izd.) Ehe- und Familienpastoral. Ein Werkbuch, Düsseldorf 1988.

3 OBITELJI U KRIZI
3.1 SAVJETOVANJE OBITELJI

3.2 OBITELJSKI ĐAKONAT

3.3 RASTANCI
Proksch, R. Wohl des Kindes. Systematische Konfliktlösungen im Scheidungsverfahren, Nürnberg 1991
Hartmann, Peter H., Warum dauern Ehen nicht ewig? Eine Untersuchung zum Scheidungsrisiko und seinen Ursachen, Opladen 1989-
Figdor, Helmuth, Kinder aus geschiedenen Ehen: Zwischen Trauma und Hoffnung, Mainz 1994.
Riedel-Spangenberger, Ilona, Die Rechtstellung der in kirchlich ungültiger Ehe lebenden Katholiken. Kirchenrechtliche Aspekte und Lösungsangebote zum Problem von Scheidung und Wiederheirat, in: Schneider, Theodor (Izd.) Geschieden - Wiederverheiratet - Abgewiesen? Antworten der Theologie, QD 157, Beč-Freiburg-Basel 1995, 236 - 253.
Puza, Richard, Die gescheiterte Ehe. Eine Anfrage an die kanonistische Praxis und Lehre; in: Theologische Quartalsschrift 175 (1995) 97 - 109.
Schick, Ludwig, Die wiederverheirateten Geschiedenen und das Unbehagen sowohl über die Eheprozesse als auch über die Zulassung zu den Sakramenten. Anmerkungen und Anregungen zu brisanten Themen, in: Fides et Jus (FS Georg May), Regensburg 1991.
Primetshofer, Bruno, Ehescheidung und Wiederverheiratung im Kirchenrecht, in: Theologisch-praktische Quartalsschrift 142 (1994), 343 - 350

3.4 RASTAVLJEN I PONOVNO VJENČAN
Schneider, Theodor (Izd.) Geschieden - Wiederverheiratet - Abgewiesen? Antworten der Theologie, QD 157, Beč-Freiburg-Basel 1995.

na vrh

fra Ljudevit Rupčić

MARIJA I OBITELJ

Sv. pismo i Predaja, još u početku, uz Spasitelja svijeta ističu jednu ženu kojoj se silueta s vremenom sve jače i jasnije nazire /usp. Post. 3, 15; Iz 7, 14; Mih 5, 2-3). Njezin Sin je potomak ljudskoga roda, koji je satrao glavu Zmiji-Sotoni i ujedno Emanuel - Bog s nama (usp. Mt 1, 23).

Od svih Marijinih svojstava, gledano biblijski, majčinstvo je najistaknutije, sadržajem najbogatije, a značenjem najodlučnije. Njim je Marija stupila u najužu vezu s Bogom u Kristu, na način koji je uopće moguć jednome stvoru.

U vječnoj Božjoj odluci da se Bog najuže sjedini s cijelim čovječanstvom, a preko njega i sa svim ostalim stvorovima, uključena je i odluka da Sin Božji postane čovjekom u krilu žene (usp. Gal 4, 4). Utjelovljenje Sina Božjega imalo je pružiti mogućnost ljudima dobiti udjela u Božjoj naravi i to tako da svaki čovjek postane ud Kristova tijela. Dimenzija je toga utjelovljenja da su svi ljudi pozvani na suradnju oko pobožanstvenja, jer se spasenje povijesno imalo ostvariti samo preko ljudi. U tom je bitno imati udjela u čovječanstvu Kristovu i sudjelovati na daljnjem progresivnom utjelovljenju (mističnoga) tijela. Udio u živom tijelu Kristovu uključuje i sudjelovanje na njegovu ostvarenju i rastu. Sudioništvo pojedinih udova, kao nužnih prenosioca spasenja pokazuje neusporedivu i nezamjenjivu ulogu Marijinu. Ona svojim majčinstvom stoji u životnom odnosu s individualno fizičkim i mističnim tijelom Kristovim koje je sačinjeno od Krista i konkretnih ljudi. "Marijino majčinstvo pokazuje se upravo kao najviše i najstvarnije udioništvo u Kristovu čovječanstvu i kao najviše udovno sudjelovanje u njegovu otkupiteljskom djelu" (1).

Snagom svoga majčinstva prema Isusu Marija je postala majkom svih ljudi, posebno vjernika. Princip koji uzročnom vezom povezuje sve ljude međusobno i s Marijom jest zakon solidarnosti u mističnom tijelu Kristovu (usp. 1 Kor 12, 26; Kol 1, 24).

Što jedan član u njemu radi i zaslužuje tiče se svih ostalih. Svaka je milost u njemu milost Glave svih udova, ali što jedan član primi, "u njemu samom ponovno postaje izvorom snage za druge s kojima je solidaran. To vrijedi tek pravo i prvotno za Mariju, tako da njoj, koja je na izvoran način primila izvor života, pripada duhovno materinstvo prema svim članovima Crkve" (2). Međutim, to majčinstvo ne nadomješta niti "zamračuje, niti umanjuje, nego prokazuje snagu" (3) jedinog posrednika Boga i ljudi, čovjeka Isusa Krista koji je sam sebe predao kao otkup za sve (usp. 1 Tim 2, 5-6). Kristovo posredništvo ima univerzalno, ali ne ekskluzivno značenje. Ono ne isključuje nego uključuje posredništvo Marijino i ostalih članova mističnoga tijela Kristova. " Svojstvo je Kristove milosti otkupljenja da ljude uzdiže do udioništva u bogočovječjoj naravi i djelu Otkupitelja" (4). Marijina uloga nije pored Krista i neovisno od njega, nego s njim i ovisno od njega. Marija je u potpunom smislu "majka Božje milosti". Osobito je svojstvo milosti Marijina božanskog majčinstva, kojim ju je Krist obdario, da je u Mariji postalo njezinom zaslugom. U toj zasluzi Krist kruni svoju zaslugu i milost.

NARAV MARIJINA MAJČINSTVA

Sv. pismo ne insistira toliko na Marijinu tjelesnom majčinstvu, jer se u njem ne sastoji bit i veličina njezina božanskog majčinstva. Mariji je blago što je povjerovala (usp. Lk 1, 45), a ne toliko što je u svojoj utrobi nosila i prsima dojila Sina Božjega (usp. Lk 11, 27-28). Ona je postala Majkom Božjom u potpunom smislu pomoću vjere i njom je začela Sina Božjega. Drugačije nije moglo ni biti, jer Riječ Božja, koja je upućena Mariji jest objava osobnoga Boga ukoliko se želi darovati ljudima. Sama Riječ uključuje objavu i ona se ne može drugačije primiti nego vjerom. Bog se objavljuje, a Marija na to odgovara. Njezin je odgovor savršen, sveobuhvatan čin vjere: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj" (Lk 1, 38). To je potpuno predanje Bogu koji se u Kristu savršeno objavio. "Njega primiti jest vlastito poslanje Marijino" (5) i ona ga "je primila srcem i tijelom" (6).

Marijino majčinstvo nije njezina privatna stvar. Krist je ponudio spasenje svim ljudima i Marija ga je primila za sebe i za cijeli svijet, jer je bila prva i ujedno predstavnica ljudskog roda. Na njezino "da", koje odjekuje kroz svu vječnost, sazdano je naše spasenje (7). Ono "je vrata kroz koja je vječna Riječ Očeva ušla u svijet da bi Bog "ovaj svijet zauvijek uvukao u svoj vlastiti život" (8). Marija je svojim majčinstvom "odmah i unaprijed uvučena u ovu golemu, nepojmljivu, strahovito veliku dramu, koja se odvija između vječnoga Boga i ovoga svijeta s njegovim čovječanstvom" (9). Marijina je milost majčinstva milost čovječanstvu i "stvarno identična" s milošću koju Bog daje svim ljudima i "koja svoje vremensko-individualne učinke razvija do Parusije" (10). Tako je Marijino majčinstvo uneseno u povijest vjere i spasenja. Ono nije, niti se smije shvaćati kao "čisto tjelesno, nego ... kao slobodnoosobni čin vjere u povijesti spasenja" (11). Za to majčinstvo vezano je spasenje svih ljudi. Istina, ono je poteklo jedino od Krista, ali je ljudima došlo preko Marije. Stojeći na izvoru Utjelovljenja Sina Božjega ona je bila i ostaje posrednica svega što iza toga slijedi. To je isto što i posrednica svih milosti. Marijina posrednička uloga u djelu spasenja nije završena i iscrpljena rođenjem Spasitelja i vjernošću prema njemu sve do križa. Njezino je materinstvo Crkvi imanentno i "ovdje i sad aktuelna stvarnost" (12). Ono "je spasonosna služba koja se proteže do vječnog usavršenja svih izabranika" (13). Nema milosti, ni spasenja koje ne bi nosilo Marijin biljeg i o njoj ovisilo. Marijin udio u spasenju jest milost, ali milost koja je njezinim majčinstvom postala njezinim vlasništvom, a tek potom osobnim vlasništvom drugih ljudi. Stoga je spasenje cijeloga svijeta kristološkomarijanske naravi.

MARIJINO MAJČINSTVO I OBITELJ

Milost koju Krist daje Mariji namijenjena je cijeloj Crkvi. Ista milost, koja je Mariju učinila čistom Djevicom i plodnom Majkom, čini i Crkvu tim istim. Zapravo, u Mariji "se pokazuje što znači Crkva, milost, otkupljenje i spas od Boga" (14). Ona je objava i dokaz za ono što će dopasti Crkvu. "Što Marija ima mora u svojoj biti i naše biti" (15). Ali, ono je to već i sada, iako nevidljivo, nepotpuno i nedovršeno.

Odnos Marija - Crkva uključuje odnos Marija - obitelj, jer je Crkva Božja obitelj, a obitelj Crkva. Marijina ministerijalna uzročnost spasenja odnosi se i na obitelj kao sakramenat milosti i spasenja. Ta je milost u određenom smislu Marijina. Zbog kompleksnosti i nadiskustvenosti Marijinih odnosa nije moguće sve odjednom, a pogotovo jednom riječju, izreći. Stoga, kad je govor o odnosu Marijine milosti i milosti sakramenta ženidbe, ne smije se zaboraviti da je Marijina milost, na prvom mjestu njezino božansko materinstvo, niklo u Sv. obitelji i da zato nosi u sebi obiteljsko obilježje i snagu. Ona je potekla iz obitelji i po tom uzoru stvara žive i vjerodostojne kopije u Crkvi i obiteljima. Marijino "je majčinstvo bilo ... najveće pomilostivljenje i najveće otkupljenje, i svako pomilostivljenje i otkupljenje ima prema uzoru njezina majčinstva analogno majčinski karakter prema Kristu, prema Božjem očinstvu" (16).

Majka je obiteljska vrijednost. Obitelj je mjesto gdje je Marija postala Bezgriješno začeće, majka Božjega Sina i majka svih ljudi. Sam Bog došao je najprije u obitelj, a po njoj i u cijeli svijet. Dijalog s ljudima počeo je u obitelji i odgovor na svoju Riječ primio je također u obitelji. Bio je to odgovor jedne žene koja je imala muža. U njezinu odgovoru uključen je odgovor svih koji se spasavaju i u njemu postaje učinkovit. Stoga, pravi odgovor Bogu, nosi u sebi obiteljski karakter. Teološki je vrlo relevantno da je Marijina uloga u spasenju ljudskoga roda vezana za obitelj. U obitelji se konačno i potpuno ostvaruje susret i pravi odnos između Boga i čovjeka. Njezina biološka strana i razina imaju spasiteljsku dimenziju.

Sv. obitelj je ostvarenje najintimnijih i najuzvišenijih odnosa između Boga i čovjeka. Ona je ujedno milost i učinak milosti kroz ljudski savršeni odgovor. Narav je te milosti da se daruje svim ljudima i da u svima postiže svoje učinke. Svaka je obitelj ne samo slika nego i ostvarenje i podanašnjenje sv. obitelji. To jednako vrijedi i za opću Crkvu i za pojedinu obitelj. Kršćanski je brak misterij Krista i Crkve. On je konkretizacija Kristove ljubavi prema Crkvi i ujedno znak nadnaravne stvarnosti, tajanstvene ljudske - božje ženidbe. Jer postoji prva, postoji i druga. Jer je prva sveta mora biti i druga. Marija je u obje prisutna kao majka, jer su obje jedno, iako na drugi, individualan, način ostvareno.

Božji poziv Mariji da bude majkom Božjem Sinu nije isključivao brak, nego ga pretpostavljao i trebao. Sin Marijin mora biti sin Davidov Marijinom ženidbom s Davidovim potomkom, Josipom (17). Kao ljudsko dijete, imao je pravo na obiteljsku toplinu i očinsku brigu, a u dječjoj nedoraslosti na zaštitu. Prema tome, Marijina veza s Josipom pripada njezinu materinskom pozivu (18). Tražilo ju je njezino dijete, koje je bilo pravi čovjek, iako je bilo također i Bog. Tako su i bračna i roditeljska ljubav bile radi Djeteta u svjesnoj službi Duhu Svetome.

Marijin je brak bio savršen, iako nije bilo tjelesnog sastajanja između Marije i Josipa. Sam Bog ga je usavršio božanskim zahvatom i tako ga doveo do savršenstva, a bračnu ljubav do potpune plodnosti. Narav Marijina božanskog majčinstva, kome je sve bilo podređeno, isključivala je ulogu muža u rađanju. Zbog otkupljenja i njegove potpune nezasluženosti bio je isključen čovjekov udio. Marija je stoga začela po Duhu Svetome. I to "je začeće bio potpun događaj milosti iz njezine vjere" (19). Marija je postala majkom Božje Riječi vjerom kao osobnim i potpunim predanjem Bogu. Narav Božje Riječi i njezin spasiteljski karakter svodi ljudsku ulogu u utjelovljenju na primanje po vjeri. Zato je Marija nužno djevica i majka. Ono što povezuje jedno i drugo jest bezuvjetno predanje Bogu u bezuvjetnoj, osobnoj, poslušnoj vjeri. Milost njezina djevičanstva jest "nutarnje isijavanje, posljedica njezina poziva na Božje majčinstvo" (20). Marijino djevičanstvo sraslo je s majčinstvom i s njim zajedno izraslo iz potpunog predanja i stavljanja na raspolaganje Božjoj volji, što se očitovalo u riječima i životu: ja sam sluškinja Gospodnja.

Djevičansko rođenje Kristovo nije ni prezir, ni osuda zemaljskog očinstva, nego dokaz i pokaz da je sve Kristovo čist dar i djelo milostivog Boga. Krist nije iz nutarnje snage svijeta. Ne potječe od posvećene ljudske ljubavi, nego jedino odozgo. "Svijet, njegovi uvjeti, njegovi zahtjevi, njegove imanentne mogućnosti ne pružaju nikakva razloga "da se Bog spusti u povijest" (21). I jer Krist "nije iz svijeta nego odozgo, zato je Marija djevica " (22). Veličina i potpuna nezasluženost dara morala je doći do izražaja na duhu i tijelu Marijinu. Njezin je jedini životni zadatak bio biti majka Božja, stvorena za milost i otvorena prema njoj.

Na prvi mah može se činiti da su Marijino djevičanstvo i majčinstvo nespojivi i isključivi. Ustvari, oni se uvjetuju, oni se uvjetuju, tako da Božje majčinstvo svojom nutarnjom snagom i nadnaravnom logikom pretpostavlja djevičanstvo kao nužnu komponentu.

U Sv. pismu nema jasnih dokaza za Augustinovo mišljenje da je Marija položila zavjet djevičanstva i onda se, pošto je našla istomišljenika u sv. Josipu, odlučila na djevičasnki brak. Na Marijin upit za božansko majčinstvo: "Kako će to biti kad ja ne poznajem muža?" (Lk 1, 34) može u hebrejskoaramejskoj podlozi imati značenje: Kako če to biti kad ja neću da poznajem muža. Dakle, na temelju biblijskih podataka o Mariji moglo je biti i drukčije nego misli Augustin. Punina milosti koju je Marija posjedovala, osposobila ju je da bude Bogu savršeno na raspolaganju. Bez neke posebne objave odlučila se na ženidbu kao i druge židovske djevojke, misleći da je upravo to volja Božja. Opće uvjerenje pomoglo joj je da u ženidbi vidi vrijednost i svoj poziv i stoga ga prihvatila u dubokom uvjerenju da će tako najbolje ispuniti volju Božju. U toj optici vidi se potvrda ženidbe i seksualnosti uopće.

Međutim, narav spasenja i Božjeg majčinstva traži da to majčinstvo bude djevičansko. Unatoč tome, djevičanstvo ne umanjuje čast i dostojanstvo ženidbe, kojoj je plodnost posvećena Kristovim sakramentom. Marija svojim djevičanstvom potvrđuje oženjenima i neoženjenima da svaki čovjek mora biti pripravan i otvoren milosti odozgo i da je svako drugo dobro, pa makar bilo zakonito kao brak, drugorazredno, jer je spasenje konačno ipak čist dar odozgo.

Marija i Josip bili su pravi muž i žena. Stoga je njihova ženidba vjerodostojna ženidba sa svim posljedicama koje iz takve ženidbe slijede. Marija je gajila prema svome mužu punu osobnu ljubav, samo što je ta ljubav prema njemu u njezinoj čistoj od svakoga grijeha duši bila potpuno na liniji potpunog predanja Bogu. Njezina bračna ljubav nije se mogla odvojiti od ljubavi prema Bogu, i to zbog punine milosti koju je sebi imala. "Bračna ljubav i potpuno predanje Bogu mogli su za Sv. obitelj tvoriti realno jedinstvo, biti potpuno identični, kako inače nigdje nije moguće" (23).

Predanje Bogu može biti posredno, u braku, i neposredno, izvan braka. Zajedničko im mora biti predanje Bogu. Ako bi to brak i neženstvo isključivali, oboje bi u negativnosti bili jednaki. Svi ljudi nemaju istu karizmu (usp. 1 Kor 7, 7). Gdje se tko lakše predaje Bogu, tamo je i pozvan. Marija se u braku mogla potpuno predati Bogu, jer je bila puna milosti. Ona je savršeno ljubeći Boga savršeno ljubila i svoga muža. Tako je osobnim predanjem Bogu u dubokoj i osobnoj vjeri uzor oženjenima i neoženjenima. Svaka ljubav zaručnika mora biti prozirna za Božju ljubav. Marijina zaručnička ljubav bila je u tom smislu "prozirnija, nego je to kod ostalih ljudi, i otkupljenih moguće" (24).

Potpuno predanje Bogu u običnim prilikama navodi na beženstvo. Iz toga ne slijedi da je ženidba religiozno niža. Seksualna neaktivnost nije etički vrijednija od bračnog života, niti je s obzirom na pripadnost mističnom tijelu Kristovu nedostojnije biti oženjen, nego neoženjen. Razlika je samo što se oženjeni posredno, a neoženjeni neposredno predaju Bogu. Oženjen je čovjek dijeljen i stoga umanjuje predanje Bogu. Narav je ljubavi da isključuje bigamiju i preljub. Razlog je psihološki, a ne seksualni. Potpuno predanje Bogu isključuje predanje čovjeku (usp. Mt 19 12, 19, 1 Kor 7, 32 - 34). Marija je tako svojim poslanjem predana Bogu u Kristu da nije više bilo moguće tražiti neku drugu vezu i oslon. Zato Matej veli: Majka i njezino dijete (2, 11). Marijino potpuno predanje Bogu bilo je razlog da ostane djevica i poslije i porođaja.

Prema svemu što je rečeno, brak Sv. obitelji nije neka iznimka nego najuzvišeniji brak, koji se u isto vrijeme može označiti kao eshatološki. Ljudi se, naime, o uskrsnuću neće više, u zemaljskom smislu, ni ženiti, ni udavati, nego samo poznavati i ljubiti. Tim će savršeno biti ostvarena bit ženidbe, jer će Bog, koji je Ljubav (usp. 1 Iv 4, 8) biti sve u svima (usp. 1 Kor 15, 28). Ta je stvarnost već bila prisutna u Marijinoj ženidbi. Običan kršćanski brak ide preko tjelesnog ispunjenja i ljudskog rađanja. Ali on također mora uvijek biti otvoren prema sve većem ispunjenju preko Boga, a da umjetno ne napušta svoj vlastiti put (25). Krist je posvetio brak Marije i Josipa kao dijete njihova braka i učinio ga savršenim učinivši njim savršenim odnos između Boga i čovjeka.

MAJKA I MAJKE

U program utjelovljenja Sina Božjega uključena je i inkorporacija ljudi u mistično tijelo Kristovo. Marijino majčinstvo kao ostvarenje utjelovljenja uključuje u sebi materinstvo svih majki. Njezino je materinstvo ne samo uzor nego i uzrok svakog majčinstva ovdje na zemlji. Zbog toga svako majčinstvo ima milosnu dimenziju. Svrha mu je pribaviti Kristu određene udove bez kojih ne bi došao do punine. Prema tome, svako je majčinstvo usmjereno na Krista i ono se nipošto ne iscrpljuje biološkom vrijednošću. Sve su majke majke Marijinim majčinstvom, koje je od Marije poteklo, ali osobno prihvaćeno i na osoban način ostvareno u svakoj majci. Djeca, koju Krist naziva svojom braćom, imaju s njim istu majku koja je prisutna u svim majkama. Ona potječe iz tajanstvene volje Božje kojom je htio da njegov Sin postane čovjekom među mnogom braćom..

Isti misterij koji je počeo u Mariji nastavlja se u srcima vjernika, posebno majki "rađanje i rast Krista koji je začet po Duhu Svetomu" (26). Marija "je u tijelu Kristovu jedne vrste "nasljedni faktor u biološkom smislu riječi (koji iznutra ravna razvoj životnog toka). Sve daljnje djelo prima odavde djelovanje i oblik. Ona je živ organ, koji služi upravljanju ovim životnim tokom koji je Bog po samom postanku čovjekom utemeljio među ljudima" (27). Marijina je prisutnost svugdje u Crkvi živa i aktivna.

Svako je majčinstvo u svojoj srži stav prema Kristu. U Marije izravno u drugih neizravno. Marijino je majčinstvo čista milost i čist Božji čin. Isključena je uloga muža, a Marijina svedena na primanje. Otkupitelj nije plod ljudskoga napora, nego Božji dar. Paralelizam i nutarnja povezanost između Marijina majčinstva i svakog drugog majčinstva ipak postoji. Razlika je golema, ali je na djelu isti Bog samo na različit način. Svako je majčinstvo Božji dar. Nitko od ljudi ne stvara djecu. Stvara ih sam Bog. Kod Marije je isključeno ljudsko djelovanje, a kod drugih uključeno. Različitost načina ne dira u temeljnu istinu da je svako majčinstvo Božji dar. Marija je blještav primjer pristanka na taj dar i osobne odgovornosti za nj. Odgovarajući potvrdno na anđelovu poruku, Marija je "na vrhuncu svoje uloge" (28).

Obitelj je ustanova Božja u kojoj je sve dar. To je posebno očito u Sv. obitelji. Dar je Marija, Josip i Dijete. Sva je struktura radi Djeteta - Krista. Josip uzima Djetetovu majku sebi za ženu. Marija iznenađena pristaje na Božji plan majčinstva. Od najvještenja stavlja se potpuno u službu svome Sinu. Njezin pristanak kao izraz vjere ujedno je program života i stav prema Bogu. Od prvoga časa začeća pa do smrti na križu ide za Bogom u tami vjere stavljajući svoje stope u Kristove: putovanje u Egipat, rođenje u štalici, prikazanje u Hramu, briga za Sinovu životnu sigurnost, umiranje pod križem. Svaki Marijin korak išao je kroz vjeru do njezina uznesenja u slavu. Od Nazareta do Golgote nikad nije izašla "iz tame vjere" (29). Put ove majke jest pravi put na kojem se mora naći svaka majka i čovjek uopće. Marijino je majčinstvo nastalo vjerom, njom se razvijalo i raslo. Ono je dar i suradnja s darom, dar koji uključuje razvoj kroz ljudsku slobodu. Nije sve dano odjednom i što je dano dano je da se razvija do kraja. "Biblija ne poznaje sveznajuću Mariju za koju njezin Sin ne bi bio više nikakva tajna, nego vjernu učenicu svoga Sina koja se u vjeri dade voditi od postaje do postaje" (30).

Marijino je majčinstvo prisutno i u kršćanskim majkama. Struktura mu je ista, iako je u Marije intezivnije, u skladu s njezinom puninom milosti. Nije najbitnija fizičko-biološka dimenzija, nego duhovna, vjerska. "Još je više blago onima koji Riječ Božju slušaju i čuvaju" (Lk 8, 28). Rađanje djece kao udova Kristovih pretpostavlja da oni koji ih rađaju "slušaju riječ Božju i vrše je" (Lk 8, 21) i tek tako svatko postaje u pravom i punom smislu "majka" (Mk 3, 35) Kristova. Majčinstvo je ukorijenjeno u vjeri i mora se ravnati njome. Treba ga prihvatiti i u njemu uvijek biti otvoren prema Bogu. Prema tome, brak i majčinstvo su radi Krista. Njim su posvećeni, njim su upravljani, njim finalizirani. Svaki je brak i majčinstvo služba Kristu u poslušnosti vjere.

Majčinstvo nije jedan akt, pogotovo ne fizički, nego proces milosti. Ono je kao vjera plodan čin i utječe da se Krist oblikuje u drugima. "On oko sebe širi snagu vjere i ljubavi na srce drugoga čovjeka. Tako se i tamo odvija rođenje Kristovo" (31). Po Mariji i uz Mariju ostalo je još mjesta i dužnosti da svaka majka radi što "najizvrsnije vrijedi za Mariju" (32), da dariva život "služeći" poput Marije "misteriju otkupljenja" (33). Sve majke kao i Marija moraju prihvatiti riječ Božju u tami vjere i vjerom ući u Kristovo spasiteljsko djelovanje. Takvo je sudjelovanje značajno za svu zajednicu svetih. Marija je prva i najznačajnija. Druge moraju ići za njom i njezino djelo nastavljati. Marijino "da" da bude majkom Sinu Božjemu ujedno je pristanak na životni put i poslanje njezina Sina. Njegova je zadaća objaviti Oca. Marija mu u tom potpuno stoji na raspolaganju. Sve više je umirala sebi i postajala sluškinja svome Sinu u njegovu poslanju. Ona uzima Riječ Božju, čuva je u svom srcu, o njoj razmišlja, po njoj živi i ponaša se, uvijek otvorena prema Bogu.

Isto majčinstvo rađa istom obvezom u kršćanskim majkama. Intezitet Kristova majčinstva ne unosi u tom pogledu nikakve bitne razlike. Razlike dolaze jedino od stupnja milosti, putu i mogućnosti koji su prilagođeni svakoj majci posebno. Ljudsko materinstvo ima spasiteljsku dimenziju. Roditelji vjerom, ljubavlju i nadom rađaju svoju djecu. Vjera je baština u kojoj se prihvaća Bog, što se u Kristu objavio, i predaje drugima (usp. 1 Tim 1,5). Majčinstvo je prirodni red i razvoj milosti. Po svojoj je naravi "odnos osobe prema osobi" (34), na prvom mjestu prema Bogu u Kristu (usp. Mt 25, 40).

Svako je rođenje djeteta puno obećanja, iako dijete izlazi iz tajanstvene volje Božje koja je za ljude odveć tamna. Kristovo utjelovljenje osvjetljava i posvećuje ljudsko rađanje. Ono nas čini ponosnim i zahvalnim što pripadamo ljudskoj rasi (35). Štalica je svjedok da se u potleušice, seoske kolibe, gradske podrume i barake sasiplju Božja čudesa i darovi u obliku djece, koju je Marijin Sin učinio svojom braćom i djecom jednoga istog Oca, Boga, i jedne iste majke, Marije.

Marijina obitelj svjedoči da ni najsavršenija struktura nije sama sebi svrha. To posebno potvrđuju događaju u Jeruzalemskom Hramu, Kani i pod križem. Sve je u obitelji radi Krista. I bit je njezina ženidbena raznašanje Kristove ljubavi i pobožanstvenje svijeta s Kristom i u Kristu.

Uzvišeni dar majčinstva respektira i afirmira osobu. Bog ne postupa s ljudima kao s nijemim i mrtvima stvarima, nago u skladu s njihovom razumskom i osobnom naravi. Ne degradira Mariju ni druge majke do mrtvog sredstva nego osobnom riječju traži osobni odgovor. Majčinstvo ima narav i strukturu vjere i odatle mu spasiteljski učinak (usp. 1 Tim 2, 15).

Marija svojim Bezgriješnim začećem afirmira svetost ženidbenog čina. Ona je, rođena od roditelja, na ljudski način, bila čista. Prema tome, ženidbeni čini, nemaju u sebi ništa nečisto. Postojanje čovjeka u obitelji jest "događaj koji Bog hoće, svet" (36). Sjedinjenje muža i žene nije prokletstvo nego Božji stvaralački čin. Samo muke prilikom porođaja spadaju u Adamovo prokletstvo.

SAKRAMENAT SVAKIDAŠNJOSTI

Obiteljski je okvir prikladan ambijent i pogodna klima koja ženi omogućuje potpun razvoj i procvat. Borba za emancipaciju nije uvijek borba za ženu. Marija je živjela skromno, nepriznato, nepoznato.To dokazuje da svakidašnijca obične siromašne žene ne umanjuje slobodu, čast i uspon žene. Marija je živeći u sasvim skromnim i siromašnim prilikama kroz njih postigla da bude "uzdignuta, nad an|ele. "Jedan pravi čovjek,"živio je na ovom svijetu" čovjek s krvlju i mesom, sa suzama, mukom, bijedom, tminom", a koji ipak "nije ništa drugo nego čistoća, dobrota, ljubav prema križu, čovjek koji je samo Božji..."(37). Sav taj sjaj bio je sakriven u gotovo banalnoj svakidašnjici običnoga čovjeka, kakva sretamo na prašnjavim cestama, u prostranim stepama i u jedva pristupačnim brdima. Marija je dokaz da je ipak moguće u ovom životu tame, slbosti, bijede, neznanja, umora, plaća biti ćovjek koji Boga ljubi i koga Bog ljubi, dijete Božje, čovjek koji živi životom Duha.

O Mariji se ništa ne zna od njezina početka do anđelova poziva.Ta šutnja o njoj "rječitija je od svih govora" (38). To i ono malo što je Crkva o Mariji sačuvala govori jasno da je njezin život bio sasvim običan. Sasvim običan naizgled, sasvim duhovan ustvari. Potpuno ljudski i potpuno božanski. Očit dokaz da je svakidašnje i obično u obitelji posvećeno. Svakidašnje je postalo pravi sakramenat, oblik nadnaravnoga i njegov znak. Sve se svelo i pretvorilo u služenje Bogu u vjeri i ljubavi.

Marija nije neki apstrakni pojam, nego netko, neka određena živa žena u određenim, bijednim ljudskim prilikama i konkretnim odnosima osobe, žene i majke. Ta je stvarnost pravi dokaz da "izvor sreće nije u posjedovanju dobara ovoga svijeta nego u prihvaćanju Božje volje" (39). Uska staza obiteljskoga života: siromaštvo, zebnja, borba, mržnja, progonstvo, suze, bol nisu po sebi znak prokletstva nego mogu biti izvor spasenja, ako se iz ruke Božje prime riječima i životom: Neka mi bude po riječi Tvojoj" (LK 1,38). Odricanje, čistoća i rad također imaju vrijednost. Peripetije u obitelji kao što su bile i u Marijinoj: s mužem, s vlastitom savješću, s djetetom, sa smještajem, sa svijetom pokazuju kako su medjusobno protkani ljudski napor i Božja briga, i kako zapravo kroz ljudski napor protječe Božja milost, briga i svemogućnost.

Marija također svjedoči da plodovi ženidbe nisu konačan plijen smrti. U Mariji je vidno što čeka svakoga člana obitelji, kakvo je ostvarenje njegova spasenja i kakav njegov konačni oblik.

Marijino uznesenje u slavu uči da je zadnji cilj čovjekov Bog. Zbog toga je neopravdana i fetišizacija i prezir tijela. Proslava je vjerodostojna mogućnost čovjekova poslije Isusova uskrsnuća. U Mariji je to već jedan dio stvarnosti koji je u Kristu već stvarnost (40).

Marija svojim uznesenjem u slavu priječi da se trajno prizemnimo na ovm svijetu i da radi komadića sreće ostavimo cijelu. Naprotiv, navodi nas da komade integriramo u cjelinu.

Marija je objava, znak, dokaz za ono što ima zapasti čovjeka, znak da uskrsnuće Glave za sobom povlači i uskrsnuće Tijela.

U Mariji je zbog njezinih obiteljskih odnosa počeo svršetak posljednjeg stanja Crkve. Stoga Crkva s opravdanjem vidi u njoj svoju konačnu sliku kojoj se nada kod Krista. Marija je "summa Ecclesiae" po kojoj dolazi spasenje cijelom svijetu u obliku koji se zove obitelj.

1) Mysterium salutis, Band 111/2 Einsiedeln Zurich Koln,1969: Alois Muller, Marias Stellung und Mitwirkung im Chrisrusereignis, str. 416.
2) Leksikon fur Theologie und Kirche, 2 Aufl. Das Zweite Vatikansche Konzil, Teil1, Freiburg/Basel-Wein, 1967: Dr.Otho Semmelroth, Kommentar 8. Kapitels Lumen gentium, str. 337.
3) Lumen gentium, n.36
4) Semmelroth, 337.
5) Muller,416.
6) Lumen gentium,n.53
7) Usp. Karl Rahner, Maria Mutter des Herrn, Theologische Betrachtungen, Freiburg- Basel Wein,5. Aufl. 1965, str.104-105.
8) Rahner, 58
9) Rahner, 54
10) Muller, 437.
11) Rahner, 54.
12) Semmelroth, 337.
13) Lumen Gentium, n.62
14) Rahner, 34.
15) Rahner, 37.
16) Muller, 417.
17) Usp. Muller, 416.
18) Usp. Muller, 416.
19) Muller, 416.
20) Rahner, 36.
21) Rahner, 67.
22) Rahner, 68.
23) Muller, 471.
24) Muller, 471.
25) Usp. Muller,472/473
26) Lumen Gentium,n.65.
27) Rene Laurentin, Mutter Jesu-Mutter der Menshen/ originally La Vierge au Concil, 1965, Paris) Limburg, 1967, str.175.
28) Muller, 451.
29) Muller,486.
30) Muller, 463.
31) R. Laurentain, 18.
32) Lumen gentium, n.56.
33) Lumen gentium, n. 56.
34) R. Laurentin, 171.
35) Ust. Jean Cantinat, C.M., Marie dans la Bible, Lyon/Paris, 1963, str. I31
36) Rahner, 40.
37) Rahner,81.
38) Bossuet, Elevations sur les Mysteres, ed. D. de Bouvier,1933, str. 692.
39) J. Cantenat, 128.
40) Usp. Rahner, 91.


na vrh

Dr. med. fra Joško Srdanović,
liječnik psihijatar

OBITELJ U SUVREMENOM SVIJETU

1 . UVOD

Obitelj kao temeljna jezgra naroda i društva ima svoj specifičan razvoj, unutarnje ustrojstvo, dinamiku i život. Podložna je raznim mijenama kroz povijest, pa i patologiji njenih članova, posebno u današnje vrijeme relativizacije vrednota i ateizacije u životu materijaliziranoga čovječanstva. U obitelji se ljubi, rađa, živi i umire. Obitelj je prenositeljica života, te duhovnog, vjerskog i kulturološkog nasljeđa. Ona nosi u sebi substrat vjere, kulture i povijesti, kojeg prenosi sljedećim generacijama. Iako je obitelj podložna raznim utjecajima i mjenama, uspjela se je održati kao jezgra intimnih i vrijednih oblika međuljudske komunikacije. U ovom kratkom izlaganju dotaknut će mo se braka i obitelji općenito, zdravog razvoja obitelji, posebno djece i mladeži - buduće nositelje obiteljskog i društvenog živita, te patologije suvremene obitelji s prikazom nekoliko primjera iz liječničko-psihijatrijske i pastoralne prakse .

II. O BRAKU I OBITELJI

Obitelj je temeljna društvena jedinica koja se zasniva na zajedničkom životu emocionalno i krvnim srodstvom povezanih osoba, najčešće roditelja, djece, ali tu ulaze i bake, djedovi, tetke, stričevi kao proširene obitelji. U obitelji se objedinjuju biološko - reproduktivna, odgojna, ekonomska, društveno - kulturna, moralna, vjerska i domoljubna funkcija. Obitelj prenositeljica života, održala se je tijekom stoljeća i tisućljeća pa ima dugu povijest i tradiciju. Obitelj se zasniva na braku i ljubavi. Ljubav je temelj zajedničkog života u braku, a trajna bračna povezanost je uvjet obiteljske sreće i oživotvorenje odgovornog roditeljstva. U braku i obitelji ljudi ispunjuju svoje temeljne potrebe: emocionalne, intimno-spolne, materijalne, društvene, duhovne, reproduktivne i kulturne. Toplinu obiteljskog doma ne mogu pružiti niti nadoknaditi druge ustanove: vrtići, škole, bolnice, starački domovi. Vrlo je bitna biološko reproduktivna i odgojna funkcija obitelji. U njoj se rađaju novi članovi ljudske zajednice i tu počinje proces njihovog ljudskog razvitka i izgrađivanja. U toj intimnoj ljudskoj sredini pojavljuju se prva osjetna zapažanja, prve predodžbe osvijetu i životu, oblikuju se prvi pojmovi, stavovi, uspostavljaju odnosi, prihvaćaju se vrijednosni kriteriji što je moralno, dobro, istinito, humano, sveto, stvara se identitet osobe. Samo roditelji i članovi obitelji mogu pružiti toliko razumijevanja, strpljenja, suosjećanja, nesebičnog odricanja, pomoći podrške svim članovima, posebno djeci i mladeži. Stoga je odgojna funkcija obitelji tijekom povijesti bila njezin nezaobilazni čimbenik. Danas u vrijeme opće otuđenosti, emocionalne izoliranosti, osjećaja samoće i napuštenosti, obitelj se je održala kao stanica društva prožeta toplinom, ozračjem povjerenja, te podrške s toliko potrebnim oblicima međuljudskih kontakata. U braku i obitelji je neophodno postojanje ljubavi koja je altruistična, koja se dariva i za drugoga je, a zahtjeva trud, napor, praštanje i obostranost. Ona se stalno mijenja i svaki je dan drukčija, ona oplemenjuje različitost karaktera, povijesno-razvojnih i bioloških datosti članova obitelji. U braku i obitelji se rađaju novi članovi, a to je važno ne samo za obitelj nego i za društvo-čovječanstvo. Radi se o humanoj ljudskoj reprodukciji novih generacija i društva bez koje svaka druga reprodukcija gubi svoj smisao .

III. PATOLOGIJA SUVREMENE OBITELJI

Položaj i tempo života suvremenog čovjeka i obitelji znatno se je izmjenio, posebno u razvijenim zemljama. U posljednih nekoliko desetljeća došlo je u svijetonazoru do izvjesnih promjena u odnosu prema životu, prema svijetu i što taj svijet nudi, a nudi često falsifikate života. Obiteljska povezanost je oslabljenija, oba roditelja su zaposlena i gotovo materijalno neovisna. U njima je prisutna sve više okrenutost prema sebi, težnja za lagodnijim životom s manje "opterećenja" koja su povezana s rađanjem i odgajanjem više djece. Svijest darivanja koja ne može biti bez žrtve, kao da blijedi u ovom materijaliziranom svijetu, a ponekad se susreće i slobodarski-liberalan stav prema spolnosti, odbijajne roditeljske uloge u ime neke "modernosti, emancipiranosti". U korijenu je nedostatak vjere u živog Boga, drugovanje s Njim u molitvi, u Njegovu Duhu, odbacivanje življenja po zapovijedima Božjim koje je Bog dao čovjeku da ga sačuva kao pojedinca, obitelj i narod. No, prisutno je i odbacivanje identitetnog naslijeđa obitelji, naroda, vjere, a često pod utjecajem znanosti koja nije uvijek u službi života i čovjeka, zatim pod utjecajem medija i svjetske politike.Tako mnoge obitelji današnjice žive u ispraznosti bez povezanosti s izvorom života koji je Bog, stoga trpe od tzv.egzistencijske-unutarnje duhovne praznine, besmisla. Takvi stavovi oblikuju roditelje i članove obitelji da budu sve manje radosni, altruistični, oni postaju nezadovoljni sobom, olako se odlučuju za pobačaj začetog dijeteta, odgajaju svoju djecu i mladež bez životnog smisla, pribjegavaju obranama umjetnim kompenzacijama: užicima, alkoholu, nemoralu, drogi, što vodi u duševnu i tjelesnu bolest, te socijalni pad i razvrgavanje bračne-obiteljske zajednice.

III A. NEKI ASPEKTI ZDRAVOG RAZVOJA OBITELJI,
POSEBNO DJECE I MLADEŽI

Da bi se čovjek formirao u jednu zdravu osobu, stvaralački sposobnu za ispravno funkcioniranje u obitelji, na radnom mjestu, da bi bio koristan član društva - obitelji, posebno roditelji imaju nezamjenjivu ulogu u njegovom rastu, odgoju i razvoju. No, značajne su osobi iz uže i šire sredine, te milje u kojem pojedinac odrasta.Zato je važno podsticati zdravi razvoj djeteta već od samog začeća, rođenja kako bi se izbjegla patološka stanja koja prijete djeci, mladeži i novim generacijama društva, što će biti prikazano u slijedećem izlaganju. Ovdje ćemo se zadržati samo na jednome, ali vrlo značajnom aspektu razvoja osobe - njegovu identitetu i posljedicama nepravilnosti tog dijela psihičkog aparata.

Govorim o raznim vrstama identiteta: osobni, obiteljski, narodni, vjerski, seksualni, identitet struke. Ova instanca ljudske osobe se formira kroz faze psihosocijalnog i psihoseksualnog razvoja osobe, a nastavlja se usavršavati kroz daljnji život. Freud je u svojoj strukturnoj teoriji podijelio psihički aparat u tri dijela: prvi, najdonji sloj Id-ono nesvjesni dio, skladište nagona gdje je sadržana psihička energija. Ovi nagoni teže kod raznih napetosti biti zadovoljeni "ovdje i sada", čemu se protive više instance ličnosti: ego i superego(ja i nad ja). Druga razina ego ili ja, ima funkciju kontrole, samokontrole i spriječavanja nekontroliranih nagonskih težnji čija bi realizacija uzrokovala strah. Ova razina ispituje stvarnost, omogućuje prilagodbu pojedinca okolini, postavlja granice prema vanjskom svijetu, stvara obrambene mehanizme. Upravo ova funkcija omogućava stvaranje pravog identiteta osobe, spoznaju sebe, okoline. Treća razina je superego - nad ja, koja ima funkciju jače samokontrole, moralne cenzure, u sebi ujedinjuje moralne i socijalne norme, a počinje se formirati već od trećeg mjeseca života dojenačke dobi. Tada već dijete u pelenama uspostavlja prve emocionalne - objektne odnose s roditeljima ili osobama koje ga njeguju (primarni objekti). Već tada se dijete osmjehuje prepoznaje već viđenu osobu, pokretima se odaziva. Ovu razinu djeca stvaraju po uzoru svojih roditelja i drugih osoba s kojima su u kontaktu.

Oni su im identifikacijski modeli ili uzori s kojima se poistovjećuju, tj. trajnije usvajaju neka željena svojstva drugih osoba. Tako već rano nastupa početno formiranje: karakternih, emocionalnih, društvenih, moralnih, vjerskih, seksualnih svojstava. Roditelji i druge osobe iz okoline mogu biti uzori ili modeli dobrih ili zlih svojstava koje dijete usvaja, jer ono već registrira atmosferu - ozračje obitelji: je li ona topla, opuštena, kako roditelji komuniciraju imaju li vremena za njega, je li majka opterećena, frustrirana, je li otac topao, agresivan, dolazi li pijan kući, kako obitelj rješava konflikte, ispričavaju li se, jesu li složni i tolerantni kakva je ljestvica vrednota u obitelji i jesu li one žive, govore li o Bogu lijepo ili ga psuju, idu li u crkvu, drže li se obećanja. Temeljni psihički matrix -građu ličnosti djece - budući nositelji života društva, dobivaju u vlastitom domu, obitelji, a druge ustanove mogu to dopuniti, dograditi, dati znanje i sl.

III B. PATOLOŠKI OBLICI RAZVOJA U SUVREMENOJ OBITELJI
S PRIKAZOM NEKOLIKO PRIMJERA IZ PRAKSE

Patološke promjene i stanja djece i mladeži nastaju nepravilnim razvojem u obitelji, što je danas u ovo suvremeno doba posebno izraženo, zbog promjena načina života i svjetonazora, negativnog utjecaja medija, vođenja bezbožne politike iz "središta moći", te otuđenosti u međuljudskim odnosima. Današnja djeca i mladež bit će sutra pozvana preuzeti odgovornost i obveze starijih generacija. Prilikom začeća važna je činjenica je li netko željeno ili neželjeno dijete je li ga se htjelo pobaciti, to dijete u utrobi majke vrlo dobro osijeća, ta neželjenost može u njemu biti kasnije psihička trauma sa sklonošću potištenosti, zatvorenosti, nepovjerenju ili psihopatskim destruktivnim ponašanjem (primjer sin liječnice ginekologa...opisati). U dojenačkoj dobi grubo zapuštanje djece od roditelja, posebno majke, te stalna prisutnost napetog, nemirnog obiteljskog ozračja, emocionalna hladnoća, nezainteresiranost za psihičke i tjelesne potrebe djeteta, posebno za iskrenom ljubavlju, toplinom, sigurnošću, povjerenjem, negativno će se odraziti na zdravi psihički razvoj osobe (na takvu psihičku bol koju dijete ne može verbalizirati negirat će nizom psihosomatskih smetnji, pri čemu skreće pozornost na sebe...opisati). Također njegovanje djeteta od više osoba (nestalnost objekta), duža odvojenost-separacija od roditelja (roditelji u inozemstvu, bolnici, odgoj po djedu i baki...Vinko, primjer), gubitak jednog od roditelja bez naknade prave ljubavi od drugih, može biti razlog kasnijim seperacijskim traumama u doba puberteta i adoloscencije kada se ulazi u svijet odraslih, kada nije u stanju ostvariti ono što se od njega očekuje po kronološkoj dobi, nastaje sekundarna neurotizacija. Ovakav razvoj vodi emocionalnim i karakternim oštećenjima s tendencijom povlačenja u sebe, nepovjerenju, egocentričnosti, te trajnoj gladi za ljubavlju i uvažavanju od drugih, bez sposobnosti vraćanja. Takve osobe nisu izgradile pravilne psihičke obrane u situacijama stresa i frustracije, povećana je sklonost regresivnijim oblicima ponašanja (depresivnost, bezinicijativnost, popuštanje u školi, otpor prema roditeljima i autoritetima, sklonost grupiranja s onima koi mu imponiraju s ulice ili škole, pribjegavanje alkoholu, drogi, promiskuitetnom ponašanju).Tako rast i razvoj pojedinca u nezdravoj obitelji stvara krivi identitet-pseudoidentitet, što je opasan teren gdje se stvaraju dublje devijacije i socijalno-psihološka patologija. Tako ti mladi ljudi iz današnjih suvremenih obitelji postaju nositelji patologije te iste obitelji. Posebno je nepovoljno kad djecu rađaju i odgajaju rubni, psihički bolesni roditelji sa socijalno nepoželjnim oblicima ponašanja. Jednako je negativno što se danas vrlo prakticira odgajanje djeteta pod "staklenim zvonom", daleko od radnih navika, odgovornosti, frustracija, te jačeg vezanja djece na sebe, čime se onemogućuje njihov pravilan razvoj za život. Takva djeca postaju kao mala "božanstva" obitelji. Problem je i kada dijete postane objekt agresije roditelja gdje oni "rješavaju" svoje bračne i profesionalne probleme, te kad je roditeljima važnija karijera, građenje kuće, bogatstvo negoli stvaranje ozračja topline, povjerenja, ljubavi i podrške vlastitom djetetu.Tako se u odgoj investira minimum (primjer...Mate iz Šibenika...) Tako se dijete prepušta sebi, odgaja ga ulica, razne grupe, disko, časopisi, televizija. Sve je više djece i mladih iz današnjih suvremenih obitelji gdje je prisutna trajna poremećenost u zajedničkom životu i nedostatak prave ljubavi, podrške, zauzetosti kao i onih od rastavljenih roditelja. Događaj rastave braka roditelja doživljavaju kao jaku traumu, mnogi završe sa depresivno-autističnom slikom na dječjoj psihijatriji (primjer...igre lutki). život roditelja i obitelji bez vjere u živog Boga, bez prakticiranja vjere u svakodnevnom životu, nedostatak svakodnevne obiteljske molitve i sve veća ravnodušnost prema Bogu-ateizacije suvremene obitelji uzrok su besmisla življenja u koje je obitelj uronjena. Gubitkom smisla je konfrotirana današnja mladež koja luta i traži čime ispuniti tu svoju prazninu nerijetko odlazeći u sekte, okultizam, drogu, alkohol i slično (Dijana, Damir 16 god., Boš 26 god., Marija 25 god., Ivica 12 god.). I od najplemenitije voćke u vrtu ako se ne okopava i obrezuje neće biti ništa, tako ni od čovjeka ako je njegov razvoj prepušten stihiji i slučaju. Zato je važno da roditeljska ljubav bude sigurna, neuvjetovana, da je roditelj i prijatelj svijem djetetu koji ga razumije, da mu je podrška i kad slabije funkcionira, da roditelji dosta vremena provode sa djetetom u odgoju, razgovoru, igri, odgovaranju na njegova pitanja. Materijalni pokloni ne mogu zamijeniti potrebu djeteta za toplinom, blizinom, ljubavlju roditelja; takve poklone djeca doživljavaju kao falsifikat. Potrebno je dijete često pohvaliti, podržati, ispuniti obećanja i već rano od treće godine razvijati kod njega radne navike i osjećaj odgovornosti.

IV. ZAKLJUČAK

U ovom kratkom osvrtu o suvremenoj obitelji može se ustvrditi da je i današnja obitelj usprkos naglog znanstvenog napretka, ali i niza promjena u svojoj unutarnjoj dinamici, ustrojstvu, životu, svjetonazoru i rastućoj otuđenosti među ljudima ostala oaza topline, podrške, ljubavi, zauzetosti i prisnih intimnih međuljudskih odnosa, te nositeljica života. Današnja obitelj je konfrotirana s mnogim modernističkim izazovima sa strane znanosti, politike, medija, ateizacije i ravnodušnosti prema Bogu, sve veće materijalne zasićenosti. Zato takve obitelji žive često u ispraznosti i bez smisla života i tako odgajaju sljedeće nositelje obiteljskog i društvenog života, koji pribjegavaju raznim nepravilnim i pogubnim kompenzacijama-ponašanjima što ugrožavaju same temelje današnjih i budućih obitelji i društva. Ovdje smo se stoga više osvrnuli na ispravan i neispravan razvoj djeteta, mladeži s pratećim patološkim posljedicama s kojima se svakodnevno susreću stručne službe. Vjerničke obitelji su se pokazale stabilnijim i otpornijim prema negativnim izazovima koji im se iz svijeta nude. U prevenciji gornjih stanja i zdravom razvoju djece, mladeži, obitelji znatnu ulogu treba imati stručni rad u savjetovalištima za djecu, mladež, roditelje (psihoterapija), odgojne emisije u sredstvima javnog priopćavanja, prosvjećivanja i savjetovanje roditelja, djece, nastavnika kroz predavanja, tribine, osobne kontakte, te odgojni rad škola. Obitelj treba paziti na življenje ljestvica vrednota i da je dijete od začeća i u pelenama već osoba, ličnost koja zahtijeva ljubav i povjerenje, uvažavanje, a dijete je dar Božji i zahtijeva našu zahvalnost Darovatelju života. Nezaobilazna i na prvom mijestu je uloga Crkve, žive vjere u svakodnevnom životu obitelji, okupljanje djece, mladeži, roditelja u župnim prostorima, na liturgiji i molitvi da bi se dobivala vrhunaravna milost, oblikovao ispravan vjerski identitet osobe koja će pomoći pojedincu prebroditi razne krize i frustracije života, te da bi imao kvalitetu življenja sa živim Bogom.

LITERATURA

Frankl V.: "Liječnik i duša", Kršćanska sadašnjost, Zagreb,1990
Kecmanović, Cerić, Marković, Loga: "Psihijatrija", Medicinska knjiga, Beograd-Zagreb,1980
Gruden Zdenka i Vladimir: "Dijete, škola, roditelj", Zagreb,1992
Gruden Z.: "Psihoterapijska pedagogija", Medicinska naklada, Zagreb,1992
Shulte-Tolle: "Psychiatrie", Springer Verlag, Berlin,1979
Vukasović A: "Zov rođenih ognjišta", Kućiće br.1,1995

na vrh

Fra Slavko Barbarić

OBITELJ U PORUKAMA KRALJICE MIRA

1. Međugorje je škola, u kojoj Marija, Kraljica mira već petnaest i pol godina govori i govoreći uči. U jednostavnim porukama koje je od 1. ožujka 1984. do 8. siječnja 1987. davala preko Marije Pavlović-Lunetti svakog četvrtka i od 25. siječnja 1987. do sadašnjeg trenutka koje daje sada svakog 25. u mjesecu, ne govori ništa novo, nego nas na jednostavan, majčinski način pun ljubavi i razumijevanja, nježnosti i strpljivosti, ali jasno i odlučno, podsjeća na ono što smo kao njezina djeca, pojedinci, obitelji, te kao cijela Crkva dužni činiti.

Njezin govor je jednostavan i sasvim konkretan, bez teorije i filozofije, upravo onako kao što bi trebala činiti svaka majka. Marija, Kraljica mira je jasna u onome što traži i zahtjeva od nas. Njezinim porukama ne treba posebnih objašnjenja. Shvatljive su svakome i svima. Nema nesporazuma i nejasnoća.

Njezin govor ima uvijek duboke veze s biblijskom porukom s jedne strane, dok s druge strane poruke pokazuju duboku vezu s našom svakidašnjom stvarnošću. Da bismo lakše prepoznali ovu duboku vezu Marijinih poruka s biblijskom porukom i našom stvarnošću, dovoljno je sjetiti se njezine glavne poruke: Mir, mir i samo mir. Poruku je dala 26. lipnja 1981. Uz ove riječi dodala je i proročke riječi: Molite i postite, jer se postom i molitvom mogu zaustaviti ratovi i prirodne katastrofe. Stvarnost rata davne 1981. godine bila je za nas Hrvate katolike nezamisliva. A 10 godina kasnije na isti datum, 26. lipnja 1991., pale su prve bombe i najavile užasnu stvarnost rata, koju nismo ni htjeli, ni očekivali i za koju smo se nadali, da neće uzeti onakve razmjere.

Glavni cilj ukazanja je mir i on se neprestano provlači kao crvena nit kroz sve što Marija govori i čini. Govorila je stoga i o uvjetima mira: obratiti se, moliti, postiti, vjerovati, predati se Bogu potpuno, ostati s njom na putu svetosti. Jasno je progovorila i o sredstvima: moliti krunicu, ispovijedati se, čitati Sv. pismo, slaviti sv. misu, činiti dobro.

Jednako su prozvani i pozvani pojedinci, obitelji, skupine, cijela Crkva i cijeli svijet. U cijelom procesu mira Marija neprestano naglašava važnost pojedinca, obitelji i molitvene skupine. Njezin put do mira je induktivni put. Sve počinje s pojedincem, koji se mijenja i mijenjajući se, stvara nove odnose u obitelji i u društvu, u Crkvi i u svijetu. Sve počinje s osobnim obraćenjem pojedinca, koje stvara najprije nove odnose u obitelji, te onda dalje. Vidioci neumorno ponavljaju, da najprije mora zavladati mir u našem srcu, onda u obitelji i tek onda u svijetu. Tu je neizostavna i nezaobilazna vrijednost i važnost pojedinca. Bez pojedinca su neostvarivi programi koje je Bog njoj, Mariji povjerio. Pojedinac stvara novu sredinu, novu obitelj, a nova obitelj novu Crkvu i novo društvo. Novo društvo, nova Crkva i nova obitelj, obnovljeni obnovom pojedinca, imaju opet svoju ulogu u odgajanju pojedinaca, te im pomaže lakše ostvarivati svoj identitet.

Zadaća ovoga izlaganja je pokazati ono što Marija govori o obiteljima, kakvu obitelj ona želi, što preporučuje, na što upozorava roditelje, djecu, starce, koje vrijednosti trebaju živjeti i kako se ponašati jedni prema drugima, prema Bogu, molitvi, misi, Sv. Pismu.

2. U 27 poruka Marija spominje obitelj. Od toga je 13 poruka dato četvrtkom, ostalih 14 su date 25. u mjesecu. Sve što je rekla može se prikazati kronološki, onako kako je davala poruke, ali i tematski. Osobno se odlučujem za tematski prikaz.

Bog na prvome mjestu

Bog je temelj svega, izvor života i svetosti, stvoritelj i uzdržavatelj svega, on je mir i ljubav. Bez osobnog kontakta s njim nitko ne može imati mir. On daje sve što imamo i njemu sve pripada. U posvećenoj obitelji nalazi se Bog na prvome mjestu i on treba vladati životom obitelji. Odlučiti se za Boga i staviti ga na prvo mjesto znači učiniti ono što je učinila Marija i živjeti, onako kako je živjela sveta nazaretska obitelj. "Stoga, draga djeco, stavite Boga u svojim obiteljima na prvo mjesto, da bi vam on dao mir i da bi vas zaštitio. Ne samo od rata, nego da vas i u miru štiti od svake sotonske napasti" veli se u poruci od 25. prosinca 1991. Marija jasno govori o sotonskom neprestanom, neumornom djelovanju i u vrijeme rata i u vrijeme mira. On ne podnosi ništa dobro, "jer on želi rat, želi nemir, želi srušiti sve što je dobro" /usp. poruka 25. ožujka 1993/. U istoj ovoj poruci poziva tri puta na molitvu "molite, molite, molite". To je odgovor na pitanje kako se priviti uz njezino majčinsko srce.

"Došla sam vam kazati, da Bog postoji", glasila je jedna od prvih poruka koje su vidioci prenijeli svijetu. Kasnije će u mnogim porukama pozivati pojedince i obitelji odlučiti se za Boga, staviti ga na prvo mjesto.

Tako je to bilo zacijelo u njezinu životu. Ona se proglasila službenicom Gospodnjom, koja je u svemu vršila Božju volju. Bog je bio na prvome mjestu u njezinim mislima, riječima, u cijelom djelovanju.

U poruci od 2. lipnja 1984. traži da se moli devetnica za izljev Duha Svetoga na obitelji, poziva sve da cijeli ovozemaljski život bude proslava Boga. A Bog sam će dati potrebne darove da se to dogodi /usp. 2. lipnja 1984/. Sv. Pavao uči u Prvoj poslanici Korinćanima: "Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju"/10,31/.

Sve što nam govori, govori u ime Božje. Marija je prorok i kraljica proroka, a prorok je onaj koji govori u ime Božje. Dakle, proročke se riječi ne odnose najprije na neke buduće događaje, nego na govor u ime Boga. Stoga je svaka majka i svaki otac na prvome mjestu prorok, koji svojoj djeci otkriva volju Božju, Božju ljubav i milosrđe, Božje planove i sredstva kojima se ti planovi mogu ostvariti. Njoj je Bog povjerio planove, koji će se ostvariti samo u suradnji s nama. "Pomogli ste mi svojom molitvom da se ostvare moji planovi. Molite dalje, da se ostvare planovi u potpunosti" /poruka 27. rujna 1984/. Uči nas, da sve treba pripadati Bogu, a ostvarit ćemo to preko njezinih ruku /usp. poruka 25. listopada 1988/. Kad budemo stavili Boga na prvo mjesto, onda ćemo imati mir i biti sigurni od svake sotonske napasti. Kad budemo imali Boga imat ćemo zapravo sve. Bez njega smo jadni i izgubljeni, te ne znamo na čijoj smo strani. Odlukom za Boga i stavljanjem Boga na prvo mjesto, naš će život i cijelo životno djelovanje biti potpuno jasno određeni /usp. poruka 25. prosinca 1991/.

Obitelj, u ovom slučaju roditelji, su oni koji iskustvo Boga prenose na svoju djecu. Kad je njima Bog na prvome mjestu, onda će među njima biti ljubavi, služit će životu i upravljat će svoju djecu na pravi put. Stoga Marija poziva, da se najmlađi potiču "na molitvu i da djeca idu na svetu misu"/usp. poruka 7. ožujka 1985/. Samo tako će djeca naučiti ono što žive njihovi roditelji. Kad djeca otkriju Boga i on uđe u njihov život i dođe na prvo mjesto, ostat će na putu mira, vjere, ljubavi i mira.

U poruci 25. kolovoza 1996. Marija poziva roditelje da poučavaju svoju djecu, jer ako im ne budu primjer, djeća će otići u bezboštvo, a to znači u tamu, u nemir, u smrt.

Marija nije zaboravila ni stare u obitelji. Oni su važni i treba ih poticati da mole, a mladi trebaju primjernim životom postati pomoć svima i tako svjedočiti za Isusa /usp. poruka 24. travnja 1985/.

Ovakav odnos mladih prema starima i važnost starih u obitelji čovjek otkriva samo u susretu s Bogom. U današnjem životnom ritmu i djeca i stari su često doživljeni kao smetnja, kao prepreka da se život uživa. U takvim odnosima se opravdavaju pobačaji, ubijanje malenih i odbacivanje starijih sve do eutanazije. Promjena stava se može očekivati samo ako se svi odluče za Boga koji je stvoritelj svakoga i svakome životu daje duboki smisao koji je ugrožen materijalističkim stavom o životu. Stoga je 25. ožujka 1995. rekla da nema mira tamo gdje nema molitve, niti ima ljubavi gdje nema vjere. Mir se rađa u susretu s Bogom, a ljubav u potpunom povjerenju, predanju Bogu. Bog daje mir, i mir je Božji dar /usp. poruka 25. siječnja 1996/.

Kad Bog bude na prvome mjestu u obitelji, onda će i molitva moći dobiti svoje pravo mjesto i vrijeme, i to će omogućiti da se traži i nalazi volja Božja /usp. poruka 25. travnja 1996/.

Molitva u obitelji

Najčešći poziv upućen obiteljima jest da se u obitelji moli.

U poruci 2. lipnja 1984. Gospa poziva na molitvu devetnice Duhu Svetomu, da se Duh izlije na obitelji, ali i na cijelu župu. Ova želja Gospina nas zacijelo podsjeća na njezino iskustvo koje je imala moleći devet dana s apostolima nakon Isusova uzašašća. Isus je poslao Duha branitelja, kao što je i obećao. Dolaskom Duha Svetoga srce Marijino i srca apostola bila su ispunjena snagom i žarom Duha Svetoga. Ovim iskustvom dolaska Duha Svetoga apostoli su postali sposobni svjedočiti ono štu su čuli i vidjeli. /usp. Dap 1,13- 14 i 2,1-4/. Dovoljno se sjetiti darova Duha Svetoga: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost, strah Božji - da bi odmah shvatili zašto se obitelj treba moliti zajedno upravo Duhu Svetomu i zašto su potrebni upravo sada darovi Duha Svetoga. Obitelj je po sebi zajedništvo života u vjeri i ljubavi, nadi i međusobnom poštivanju, te u brizi jednih za druge u materijalnom, duševnom i duhovnom smislu. Čovjek se odgaja za obitelj i oblikuje se u obitelji. Bez obitelji je nezamisliv normalan rast čovjeka. A sve može biti u redu tek onda kad su srca ispunjena i kad se neprestano ispunjaju darovim Duha Svetoga. Nigdje kao u obitelji potreban je dar razuma, savjeta, murdosti, znanja, jakosti, pobožnosti i straha Božjega.

Ova Marijina poruka je i odgovor svim roditeljima, koji se pitaju što još mogu učiniti za svoje obitelji, koje su u krizi. Moliti se Duhu Svetome znači zazivati onoga istoga Duha koji daje život i oživotvoruje, koji pretvara prazninu i pustoš u puninu i život /usp. Post 1,2/. To znači moliti se Duhu Svetome kojega je vidio Izaija na djelu, kad su se kosti mrtvih pretvorile u život /usp. Ez 37,1-14/.

Onoliko koliko Duh Sveti bude na djelu u obiteljima, toliko će i oblikovati osobe u nove ljude, i toliko će čovjek u sebi moći pobjeđivati tamu božanskim svjetlom, pustinju duše i srca pretvarati u bogatstvo zajedništva i ljubavi, nedostatak ljubavi nadoknađivati vječnom ljubavlju, koja je dar Duha Svetoga, te će snagom istoga Duha liječiti rane srca koje nastaju nedostatkom te iste ljubavi. U poruci od 28. ožujka Marija je zahvalna svima koji su u svojim obiteljima oživjeli molitvu i svatko tko je postao aktivan, omilio je njezinu srcu.

Molitva krunice u obitelji i molitveno vrijeme

"Molim obitelji župe da mole obiteljsku krunicu" - rekla je Gospa u poruci 27. rujna 1984. Molitva krunice je po sebi zajedništvo s Marijom i Isusom u radosti, žalosti i slavi. U tome zajedništvu obitelj raste po uzoru na svetu obitelj. Pojedinac, obitelj i zajednica traže svoje uzore i ideale. Moleći krunicu roditelji s djecom, mladi sa starima, zdravi s bolesnima, u obitelji imaju pred svojim očima primjerni život Isusa, Josipa i Marije. živjeti s njima svoje konkretno obiteljsko zajedništvo znači i za roditelje i za djecu svakodnevno novi poticaj na međusobnu ljubav i poštivanje. Tako se uči u obitelji kako se živi radost, kako se nosi križ i bol, te ostvaruje iskustvo uskrsnuća. Obitelj treba staviti molitvu na prvo mjesto i ne dopustiti da posao i svakodnevne obveze uguše duh molitve, veli Gospa u poruci od studenog 1984. U istoj poruci poziva na obnovu molitve, jer su radovi bili i, očito ugušili molitvu.

Kad poznamo situaciju u našim obiteljima glede molitve, onda tek možemo shvatiti zašto Gospa naglašava da molitvu treba staviti na prvo mjesto. Zar u mnogim obiteljima molitva nije upravo na zadnjem mjestu, ukoliko nije posve nestala? Koliko obitelji moli tek onda kad se svi dnevni poslovi obave, kad je čovjek pojedinac umoran, te jedva još što može osim gledati ono što mu se bez ikakva osobnoga napora pruža na televiziji? Pravi odgovor na ovu poruku bio bi početi dan sa zajedničkom molitvom, što je praktično u mnogim obiteljima, prema njihovim uvjerenjima, nemoguće. Zbog kasnih večernjih programa izgubilo se jutro u obitelji, a izgubljeno jutro je često izgubljen dan, neostvaren susret izjutra onemogućuje susrete preko dana.

Po najdubljoj čovjekovoj naravi i obiteljskom zajedništvu ništa normalnije ne bi bilo kao upravo zajednička jutarnja i večernja molitva.

U poruci od 25. kolovoza 1995. Marija poziva, da obitelj počne dan jutranjom molitvom, te da dan završi večernjom molitvom koja treba biti molitva zahvale. Dakle, sadržaj molitve izjutra i uvečer je jasno određen. Izjutra se obitelj odlučuje pojedinačno i zajednički za Boga i njegovu svetu volju. Odlučiti se i moliti, da u svakom čovjeku susretnemo Boga i u svemu što radimo da vršimo njegovu volju. U jutranjoj molitvi treba svjesno i zahvalno prihvatiti novi dan, kao veliki dar i staviti se na raspolaganje Bogu i ljudima.

U večernjoj molitvi treba doći do izražaja zahvalnost. Sve što činimo preko dana, omogućila nam je zacijelo ljubav Božja. Uvečer treba zahvaliti. Zahvalnost znači priznanje, da nam je Bog dao darove. Zahvaljujući čovjek se bori protiv oholosti i opasnosti pripisati sebi zasluge za djela koja je učinio. Zahvalnost pripada Bogu i drugima, a to znači prepoznati Božje djelovanje u svojemu životu i u životu svoje obitelji i biti potpuno svjestan da je to dar. Zahvalnost je nadublji izraz vjere i povjerenja u Boga. Tko zahvaljuje on priznaje, da sve dobro dolazi od Boga. Isto tako tko zahvaljuje taj se može pravo i pokajati, jer će lako moći shvatiti da je proigrao Božje darove i slijedio više svoju volju nego volju Božju.

Ona obitelj koja zajedno izjutra moli, da dan provede u miru i ljubavi, zajedničkom poštivanju i u uspješnom radu, zacijelo će napredovati duhovno i s duhovnim napretkom biti sposobna živjeti sve vrednote koje krase jednu obitelj. Isto tako je važno da obitelj na koncu dana zajednički pogleda što se dogodilo, da zahvali za dobro, da se pokaje za zlo i grijeh, da članovi obitelji oproste jedni drugima, ako je bilo uvreda i nesporazuma. To je uvjet za mir u obitelji i za miran san. Tko u obitelji ide na noćni odmor, a da se nije pomirio s drugima, da im nije oprostio, on se ne može odmoriti, jer ranjena duša ne može naći sebi odmora, ako nije prije došlo do pomirenja i prihvaćanja drugih s ljubavlju.

Obnoviti obiteljsku molitvu znači obnoviti susrete s Ocem nebeskim koji nas u svome sinu Isusu Kristu neizmjerno ljubi. Zahvaćeni Kristovom ljubavlju kroz molitvu obitelji će moći sve shvatiti i prihvatiti, pa i najteže križeve i bolesti /usp. poruka 25. siječnja 1992/. Križevi i bolesti će rađati mirom i zajedništvom.

S Ocem nebeskim razgovarati znači isto onoliko i još više, koliko znači razgovor s ocem u obitelji. Obitelj bez međusobnog razgovora, gubi temelje i osnovni izraz svoga zajedništva. Na obnovu molitve Gospa poziva također u poruci od 7. ožujka 1985.

U poruci 6. prosinca 1984. Gospa ponavlja poziv na obiteljsku molitvu, ali nam prigovara da je nismo poslušali. U istoj poruci nam posvješćuje, da ona sve čini, jer je Bog šalje i ona nam u ime njegovo govori. Tko ne sluša njezin poziv, ne sluša Boga koji šalje Mariju u svoje ime.

Problem poslušnosti župne zajednice Marija ponavlja u poruci od 14. veljače 1985. Neposlušnost župne zajednice uzrokuje žalost u Marijinu srcu i ponovni poziv da obitelji slušaju i moraju moliti obiteljsku molitvu. Izraz "morati" je vrlo rijedak u Marijinim porukama u Međugorju. Pedagoško - metodološki gledano, ovaj izraz ne ugrožava naglašenu činjenicu odgovora s ljubavlju niti dovodi u pitanje Marijinu strpljivost, nego objašnjava njezinu veliku želju pomoći obiteljima živjeti u pravom kontaktu s Bogom.

Ljubav u obitelji

Ljubiti i biti ljubljen temeljna je i najdublja želja svakog čovjeka. Ne treba ni govoriti o tome, koliko je odlučna ljubav i prihvaćanje u životnoj obiteljskoj školi. Nedostatak ljubavi i prihvaćanja u obitelji ostavlja duboke rane. Nije nepoznato, da tek začeto dijete osjeća i zna, je li prihvaćeno s ljubavlju ili nije. Zna se iz terapijske prakse da su duboki strahovi, koji mogu pratiti jednu osobu kroz cijeli život, često uzrokovani već prije rođenja, ako su se majka i otac bavili mišlju ubiti dijete.

Stoga je poruka od 13. prosinca 1984. po sebi tako jasna. Najprije treba početi ljubiti u obitelji, onda se može govoriti o ljubavi u župnoj zajednici, a tek onda o ljubavi prema svim ljudima. Ovom porukom je Marija htjela pripremiti župnu zajednicu na prihvat hodočasnika: "... a onda ćete moći ljubiti i prihvaćati sve koji dolaze ovamo"/13.prosinca 1984./

Opet majčinski potpuno konkretna Marija traži u istoj poruci da se tjedan kad je dala poruku, uzme kao posebno vrijeme kad se treba učiti ljubiti. To je zapravo i tjedan pred Božić, blagdan ljubavi i života. Početak vježbanja u ljubavi događa se u onom trenutku, kad se čovjek odluči vježbati ljubav u svojoj obitelji. U istoj poruci Marija ponavlja misao sv. Pavla, da se bez ljubavi ništa ne može postići. Ljubav zamjenjuje sve zakone i ispunja ih, a svi zakoni ne mogu zamijeniti ljubav. Bez ljubavi je sve bezvrijedno, a ljubav daje svemu vječnu vrijednost /usp. 1 Kor 13,1-13/. Pred četvrtu obljetnicu 6. lipnja 1985. Marija ponavlja poziv da se počne ljubiti ukućane, a onda će se moći ljubiti sve koji dolaze. Kronološki gledano može se slobodno reći, da je Međugorje koncem 1984. i pravo tek 1985. postalo međunarodno svetište. U prilikama u kojima se Međugorje događalo, s jedne strane komunistički pritisci i pokušaji da se sve zaustavi i s druge strane, upravo u to vrijeme iz Biskupijskog ordinarijata Mostar su se povlačili vrlo agresivni potezi protiv Međugorja. Ondašnji msgr. Pavao žanić je koncem listopada 1984. izdao poluslužbeni pamflet o Međugorju. Ponekad je izgledalo, da će protivne sile iz svijeta i Crkve uspjeti ugušiti međugorsko događanje. Međutim, jasno se vidi, kako je Marija sve to vodila i uopće se nije brinula za napade niti je o njima govorila, nego upozoravala i odgajala župnu zajednicu za ljubav, koja sve pobjeđuje. Na sam Božić 1991. u strašnom rasplamsavanju rata u Hrvatskoj i prvim naznakama rata u Bosni i Hercegovini, Marija opet upozorava na ljubav i mir. Ljubav je milost i treba moliti za nju, a ona donosi Isusa, da sve blagoslovi blagoslovom mira i ljubavi. U poruci u travnju 1993. Marija koristi sliku iz prirode koja se u proljeće ponovno budi i poziva sve, da se otvore ljubavi kao što se priroda budi i otvara Bogu Stvoritelju. Srca koja se otvore ljubavi, kao što se priroda otvara, najprije će pokazati i dokazati svoju ljubav u obiteljima. Ljubav će spasiti obitelji od nemira i mržnje i vratiti u nju i duh molitve. A po molitvi će Bog dati snage da ljubimo jedni druge. Marija zna koliko je važno za nas shvatiti ovaj poziv na ljubav i da budemo aktivni u buđenju ljubavi, stoga nam ponavlja da nas ona sve ljubi majčinskom ljubavlju. Majčinska ljubav je uvjet života uopće. Ova ljubav je posebno aktivna i uvjet je za rađanje novoga života. Bez ove ljubavi život ne može ni početi ni opstojati.

Svijest o Božjoj ljubavi, koja nas rađa na novi život i svijest o Marijinoj majčinskoj ljubavi zacijelo su opet uvjeti, da se svaki čovjek odluči za ljubav i da svaka ranjena ljubav bude iscijeljena. Bog nam se objavio u Isusu Kristu, kao neizmjerna ljubav, koja nas bezuvjetno prihvaća i koja je uvjet svake druge ljubavi, posebno u obitelji, jer se Bog objavio kao naš otac.

Ljubav je uvjet mira u obitelji, jer tko nema ljubavi ne može živjeti mir, uči nas Marija u poruci od 25. siječnja 1996.

U istoj poruci Marija govori o vezi između ljubavi i praštanja. Mi smo ljudi slabi. Griješimo i griješeći ugrožavamo ljubav. Tko ne prašta njegova će ljubav biti kratkog daha i uvjetovana mnogim uvjetima. A opet samo onaj tko ljubi može praštati. Ostaje nam samo predana molitva, da bismo mogli srcem shvatiti i prihvatiti poziv na ljubav i praštanje.

Biblija u obitelji

Sv. pismo je riječ Božja upućena čovjeku. Pojedinac je treba čitati i tako upoznavati Boga koji se objavljuje, njegovu volju, njegovu ljubav, milosrđe i praštanje. Marija želi, da se u obiteljima čita Sv. pismo i da se moli. Jer kao što je za pojedinca važno čitati Sv. pismo, isto tako je to važno za obiteljsko zajedništvo na svim razinama. Tko čita sv. Pismo u obitelji i razmišlja o Riječi Božjoj, on će znati i moliti i svjedočiti, a obitelj koja moli i razmišlja zajedno bit će obitelj sjedinjena snagom Duha Božjega.

Vidioci često ponavljaju, da bi trebalo čitati sv. Pismo na početku dana, uzeti jednu riječ i o njoj cijeli dan razmišljati.

U poruci od 25. kolovoza 1996. Marija ponavlja misao o Sv. pismu, da ga čitamo i razmišljamo, molimo i živimo, te želi da stavimo Bibliju na vidljivo mjesto u našim obiteljskim domovima. Na taj način bi praktično Biblija, božansko pismo, bila ono što nas ispraća kad odlazimo iz kuće na svoj dnevni posao i poziva, da ne zaboravimo Boga, te bi ono bilo prvo koje nas čeka i pozdravlja kad se vratimo u svoj dom. Ako svaki član obitelji, dakle, odlazeći gleda Bibliju i vraćajući se ugleda najprije Bibliju, stvarat će u sebi pozitivne odnose prema sebi i drugima, prema svojemu radu i trpljenju, prema vremenu i vječnosti.

Ova nas Marijina želja podsjeća na ono što je svaki pripadnik Božjega naroda činio i što je i ona zacijelo također činila. U knjizi Ponovljenog zakona 6,4-9 stoji napisano: "Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem, kad lijegaš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih nad ovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!" Ovu je molitvu svaki član izabranoga naroda dnevno molio četiri puta i tako neizostavno bio u kontaktu s božanskom Riječju pojedinačno i kao obitelj.

A sjetimo se što sv. Jeronim reče: "Tko ne pozna pisma, ne pozna Isusa Krista."

Obitelj je pozvana na svetost i posvećenje

Svi koji su krštenjem uronjeni u smrt Isusa Krista umrli su grijehu i pozvani na svetost. U Vjerovanju ispovjedamo "jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu", koja je pozvana biti sveta i neporočna. Ono što se odnosi na cijelu Crkvu, a fortiori se odnosi na njezine članove i obitelji, a obitelj se naziva "Crkva u malom".

Svetost je poziv na konkretan život u ljubavi s Bogom i s braćom. Ona u sebi znači najprije ozdravljenje odnosa s Bogom i ljudima i rast u ljubavi, vjeri i nadi.

Marijina je želja, da obitelj bude mjesto gdje se rađa svetost. Primjer svetosti roditelja i starijihbit će škola svetosti mladima. "Molim vas pomozite svojim svjedočenjem onima koji ne znaju sveto živjeti,... a napose u vašoj obitelji" riječi su poruke od 25. srpnja 1986. Ljubav i praštanje, dobrota i darežljivost, blagost i odlučnost, istinoljubivost i umjerenost su u obitelji izraz svetosti i škola za svetost.

Da bi se svetost obitelji postigla po mjeri Isusa i Marije, tj. po mjeri evanđelja, Marija nas poziva na osobno, obiteljsko i župno posvećenje Isusu, njezinu dragom Sinu /usp. poruka 25. listopada 1988./ i njezinu bezgriješnom Srcu, "tako da sve pripada Bogu preko mojih ruku" /usp. 25. listopada 1988./. Latinski izraz za posvećenje je con - sacrare, što nas upućuje na pravo značenje poziva na posvećenje. Posvetiti se znači, odlučiti se uzeti Mariju i Isusa kao primjer, biti s njima, s njima drugovati i postajati kao oni logikom one narodne poslovice: s kim si, onakav si. Tko se s Marijom i Isusom druži u svakodnevnoj molitvi, posebno molitvi krunice, on je u najboljoj školi svetosti i shvatit će kako može živjeti u radosti i žalosti za konačnu slavu u nebu.

Posvećenjem čovjek svjesno putuje s Marijom i Isusom i tako nadvladava onu strašnu osamljenost koja nastaje grijehom, a ostvaruje novo zajedništvo ljubavi i života i zna da će pobijediti grijeh i smrt.

Razorni planovi sotone

Obitelj se treba posvetiti i svetošću se braniti protiv Sotone i njegova razornoga djelovanja. On unosi mržnju i razdor. A najopasnije zlo sjeme za obitelj su upravo mržnja i razdor. To je rak rana, koja ubija temeljnu stanicu ljudskog zajedništva. "Sotona je jak i zato se vi, dječice, ustrajnom molitvom privijte uz moje majčinsko srce", rekla je Gospa u poruci 25. listopada 1988. Marija je ona žena iz Sv. pisma, koja sa svojim djetetom pobjeđuje Sotonu /usp. Post 3,15, Otkr 12,1-6/. Biskup Milingo, koji se mnogo bavi upravo egzorcizmom, u jednom razgovoru je rekao, da je Marija prvi egzorcist. Ona će sa svojim Sinom pobijediti Sotonu, a njezin Sin nije samo Isus, nego svatko od nas i njezina obitelj nije samo ona iz Nazareta, nego svaka obitelj. Privijanjem uz njezino srce obranit će se pojedinac i obitelj od zlog razaračkog djelovanja. U poruci od 25. siječnja 1994. opet otkriva djelovanje Sotone i njegove namjere. On želi u ovom vremenu "napraviti nered u vašim srcima i vašim obiteljima. Dječice, ne dajte se. Nemojte dopustiti da on upravlja vama i vašim životima". To je njegova želja izuzeti nas iz vlasti božanske ljubavi i upravljati nama, našim obiteljima, našim osjećajima i odlukama. A tamo gdje on preuzme vodstvo i upravlja, tamo ostaju samo ruševine. Marija se ponovno pokazuje kao ona koja brani i svojom ljubavlju i svojim zagovorom pred Bogom. Ukoliko pojedinci i obitelji ne bi prihvatili njezinu pomoć i zaštitu, otvara se put Sotoni koji kuša, te se u najmanjim sitnicama vjera gubi, nestaje nade i ljubavi /usp. poruka od 25. ožujka 1995/.

Mir u obitelji

Sve ono što je Marija govorila o obiteljima, svi savjeti koje je davala, sva majčinska upozorenja, svi pozivi na predanje Bogu i odluka za svetost, te poziv na ljubav i praštanje, vode onome glavnome cilju, prema kojemu je ona odredila svoje ime, kad je kazala: Ja sam Kraljica mira.

Mir je najdublja čežnja čovjekova srca. Sve što čovjek radi bilo dobro bilo zlo on na neki način traži mir. I kad ubija drugoga ili sam sebi oduzima život, čovjek traži put do mira, kao i kad daje svoj život za druge. Mir je biblijska vrednota, koja je ostvarena samo onda kad se dogodi punina svih dobara: duhovnih, duševnih i fizičkih.

Mir je na koncu moguć samo tamo gdje se život prihvaća, ljubi, poštuje i brani. Zato je opet obitelj ili mjesto mira, a time mjesto života ili mjesto uništavanja, te time mjesto smrti.

Mariji, kao Kraljici mira i novoj Evi, majci svih živih, stoji na srcu mir obitelji.

Stoga je jedna od glavnih nakana molitve u obiteljima: mir, koji je u ovo vrijeme posebno ugrožen. Uz poziv na molitvu za mir poziva i na post, jer upravo od molitve i posta zavisi što će se događati u obitelji i u svijetu /usp. poruka od 25. srpnja 1991./. Povijesno gledano, tada se već rasplamasavao ratni vihor u Hrvatskoj. Bog daje mir i štiti od nemira i zala /usp. poruka od 25. prosinca 1992./.

Dok Bog želi mir, jer je izvor mira i poziva preko Marije na post i molitvu za mir, Sotona želi nemir, rat, uništenje svakoga dobra u srcima, obiteljima, i u cijelome svijetu /usp. poruka 25. ožujka 1993./. Samo se molitvom nadvladava nemir i mržnja, a dolazi mir /usp. poruka 25. travnja 1993./. U božićnoj poruci 1994. Marija je majka koja se s nama raduje i moli s nama za mir, mir u našim srcima, mir u našim obiteljima, mir u našim željama i u cijelome svijetu, te zaziva blagoslov mira od Kralja mira, koji može dati mir. Stoga treba konačno shvatiti da je mir Božji dar, koji rađa ljubavlju, a ljubav mirom /usp. poruka 25. travnja 1996./.

A svaki put na koncu ukazanja, prema svjedočanstvu vidjelaca, govori: "Idite u mir, anđeli moji!"

Slikoviti izrazi o obitelji

Kao i njezin Sin, Marija se služi slikama uglavnom iz prirode, da bi nam lakše dočarala ono što želi.

Tako u predbožićnoj poruci 20. prosinca 1984. poziva da svaka obitelj donese jedan cvijet u crkvu i stavi kraj jaslica, da se tako izrazi predanje Isusu. Ona nadalje želi da obitelj bude skladan cvijet, koji ona želi dati Isusu, a da svaki pojedinac bude latica toga cvijeta u ostvarivanju Božjih planova /usp. poruka 1. svibnja 1986./. Poruka je data početkom svibnja, mjeseca punog cvijeća i očaravajuće ljepote u prirodi. I ovom slikom Marija je izrekla sve što želi s našim obiteljima i za obiteljsko zajedništvo uopće.

U travnju 1993. poziva sve nas da idemo u prirodu i gledamo kako se priroda budi što pomaže da se i naša srca otvore Bogu Stvoritelju. Priroda koja se iz zimskog mrtvila budi na novi život, dokaz je stvarateljske snage Božje i poticaj svakome srcu i obitelji, nadahnjivati se novom nadom i prihvaćati život.

Iz svega što je rečeno, jasno se vidi prema čemu Marija vodi obitelji i zašto ih odgaja. Obitelj pod njezinom zaštitom i zagovorom, a snagom Duha Božjega i voljom Očevom postaje zajednica života, ljubavi i mira, predokus raja i zaštita pojedinaca, a poglavito djece od puta i života bez Boga.

Marija, Majka obitelji i Majka Crkve ne može izdati svoju prvotnu zadaću, jer je i postavši Majkom Isusovom i majkom Svete obitelji, postala majkom svih nas i svake obitelji. Na njezin zagovor Bog obnavlja svoju malu Crkvu. Velikodušna suradnja s njom rađa željenim mirom. Tako neka bude.

na vrh

fra Miljenko Stojić

DJELATNOST INFORMATIVNOG CENTRA
"MIR" MEĐUGORJE

Uvod

Naslov ovoga predavanja nema namjeru reći da i drugi međugorski centri diljem svijeta ne zaslužuju pozornost svoga rada. On samo želi reći da INFORMATIVNI CENTAR "MIR" MEĐUGORJE predstavlja službeni glas Svetišta Kraljice mira u Međugorju. To mu daje posebnu težinu i posebnu odgovornost.

Kroz rad ovoga centra može se vidjeti što svetište namjerava i s kakvim se sve problemima susreće. No, njegove poteškoće i uspjesi nisu samo njegovi, nego i vaši. Isto tako i poteškoće i uspjesi vaših centara nisu samo vaši, nego i svih onih koji rade u svetištu. Jedna smo zajednica, zajednica onih koji su čuli Božju riječ i žele je proširiti među ljude kojima su okruženi. živimo u tzv. "suvremenom" vremenu. Jedna od njegovih temeljnih oznaka jest da sve pokušava relativizirati. Mi koji se nazivamo kršćanima trebamo se tome oduprijeti. Nećemo time biti manje "suvremeni", nego ćemo ovome svijetu u kojemu živimo udahnuti dušu. Oznake te duše bit će mir, radost, otvorenost, blagost..., a ne užurbanost, otuđenost, sebičnost...

Budući da smo prava djeca svoga vremena, trebamo se služiti svim sredstvima koje nam ovo vrijeme daje na raspolaganje. Božji glas ima se pravo čuti preko svih sredstava priopćavanja i pobijediti u tom košmaru raznoraznih glasova. Stoga nemojmo nikada ići u zavjetrinu, nego stvarajmo u sebi pobjednički mentalitet.

1. Kratki prikaz rada INFORMATIVNOG CENTRA "MIR" MEĐUGORJE

Ovaj je Centar započeo sa svojim radom u studenom 1993. Nešto slično je bilo nemoguće poduzeti prije zbog komunističke strahovlade i zbog rata koji je nakon raspada komunizma nastupio napadom Srba na sve ostale narode koji su s njima živjeli u dotadašnjoj zajedničkoj višenacionalnoj državi Jugoslaviji.

Rad ovoga Centra neprestano raste. Kako se izgrađuje i ustrojava Svetište Kraljice mira, tako raste i ustrojava se i ovaj Centar. Ukratko bismo njegov rad mogli ovako nabrojiti: arhiv, knjižnica, ured za informacije, Press bulletin, pružanje raznih vrsta usluga, robofax, internet, radio, televizija, govorni automat 9825, knjige i brošure, rad na povezanosti s drugim centrima u svijetu, organiziranje tečajeva za vodiče i one koji dovode hodočasnike u Međugorje...

U doticaj s Centrom moguće je doći na različite načine: 1. putom e-mail adrese medjugorje-mir@st.tel.hr; putom faxa: +387-88-651-444; preko ureda informacija: +387-88-651-988; naravno da je to moguće učiniti i osobno kada dođete u Međugorje.

2. Pridruženi članovi Društva vodiča

Dok su komunisti vladali u kraju gdje se nalazi Međugorje, hodočasnicima je mogao govoriti gotovo tko je htio. Nakon početnog odbijanja i zatvaranja u zatvore onih koji su govorili da se Gospa ukazuje u Međugorju, komunisti su pribjegli drugoj taktici. Zaželjeli su se materijalno okoristiti, pa su počeli ugošćavati hodočasnike, odnosno turiste kako su oni govorili. U tu svrhu bilo je ustrojeno i društvo vodiča koje je radilo s agencijama koje su dovodile hodočasnike. Član tog društva trebao je položiti državni ispit za turističkog vodiča i nakon toga mogao je govoriti hodočasnicima. Time su hodočasnici bili oštećeni, jer su se pojedini vodiči svakako vladali i svašta govorili.

Da se nešto slično slučajno ne bi više dogodilo, odmah nakon raspada komunizma, 1991., utemeljeno je "Društvo vodiča za hodočasnike u župi Međugorje". Utemeljivač toga društva jest župni ured Međugorje. Tijekom rata njegov rad je bio zamro, ali je ponovno oživio većim dolaskom hodočasnika.

Uvjeti da bi netko postao redovitim članom društva vodiča jesu: vjeroispovijest katolička, uzorno vladanje, završen obrazovni tečaj za nove vodiče i položen ispit, prebivalište na području Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, izvrsno poznavanje hrvatskog jezika i još nekog drugog, redovito pohađanje mjesečnih susreta, redovito plaćanje članarine. Sve ovo propisano je statutima samoga društva.

Uz redovite članove postoje i počasni članovi. To su oni koji su svojim radom i savjetom zaslužni za ustroj Društva vodiča i neprestano mu pomažu na različite načine. Oni se, naravno, ne bave vođenjem hodočasnika.

Budući da ima mnogo onih koji ne borave na području Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, a dovode hodočasnike u Međugorje i tu se brinu o njima, odlučili smo ustrojiti i tzv. pridružene članove društva vodiča. Uvjeti da bi netko postao pridruženi član društva vodiča jesu: katolička vjeroispovjest, uzorno vladanje, redovito pohađanje molitveno - obrazovnih seminara koji se održavaju jedanput godišnje, redovito plaćanje članarine, prijava u uredu informacija prilikom dolaska u Međugorje. Poznavanje hrvatskog jezika je poželjno, ali nije uvjet.

Ustrojavanjem pridruženih članova društva vodiča naravno da ne želimo reći da sav onaj rad koji ste učinili dosada nije bio uzorno ustrojen. Ovim putom mi vam se zahvaljujemo na svemu onome što ste učinili dosada za hodočasnike. Bog će vam se, naravno, zahvaliti na drugi način.

želja sviju nas koji radimo ovdje u svetištu jest doći u što bliži doticaj sa svima vama. Drago nam je čuti o vašim poteškoćama i o vašim uspjesima. želimo ih s vama podijeliti. Vjerujemo da to isto i vi želite glede nas. Navratite ili u župni ured ili u ured informacija.

Nakon što budu ustrojeni i pridruženi članovi društva vodiča moguće zloporabe bit će svedene na najmanju moguću mjeru. Događalo se, naime, i još se događa da poneki dovode hodočasničke skupine u Međugorje samo zbog materijalnih dobitaka. Ustrojem pridruženih članova njihov prostor za djelovanje bit će potpuno sužen.

Pridruženi član društva vodiča imat će veću vjerodostojnost pred onima koje vodi. Hodočasnici će znati da svetište na jedan način stoji iza njega i zbog toga će mu više vjerovati.

Nije daleko dan kada će skupinu u Međugorju moći voditi samo oni koji su redovni ili pridruženi članovi društva vodiča. Svi ostali moći će samo dovesti skupinu do Međugorja i ništa više. Taj način rada nije nešto neuobičajeno. Tako je u svim svetištima. Da nismo imali komunizam i da sada imamo ustrojenu društvenu vlast sve bi to već bilo.

I redovni i pridruženi članovi Društva vodiča imaju svoje iskaznice. Dužni su ih nositi prilikom obavljanja svoga rada s hodočasnicima u Međugorju. Redovni članovi imaju i svoju odoru koju nose kada dočekuju hodočasničke skupine i kada ih ispraćaju. Nose je naravno i u drugo vrijeme, ako je to zgodno.

3. Osobnost člana društva vodiča

U statutu društva vodiča za hodočasnike u župi Međugorje piše da je ono ustrojeno poradi pružanja usluga hodočasnicima iz oblasti vjerskog, kulturno-povijesnog, arheološkog i etnografskog života. Dužno je isto tako organizirati duhovne susrete i seminare na temu vjera i život, te organizirati i druge aktivnosti sa svrhom širenja ljubavi i mira među ljudima, bez obzira na vjeroispovijest, nacionalnost, spol i rasu ljudi. Društvo surađuje s tuzemnim i inozemnim organizacijama sličnog tipa.

Ako bismo gore rečeno željeli pojednostaviti, onda treba reći da je svrha svih aktivnosti društva duhovno animirati hodočasnike u Svetištu Kraljice mira u Međugorju prema Gospinim porukama. Iz toga proizlazi i tražena osobnost člana Društva vodiča.

Onaj tko dovodi hodočasnike u Međugorje ili je njihov vodič dok su oni u Međugorju treba najprije sam vjerovati u istinitost Gospinih ukazanja. Na taj način lakše će drugima pomoći da sami dođu do toga uvjerenja i da se počnu ponašati prema Gospinim porukama.

Član Društva vodiča nikada neće gledati Gospine poruke izvan konteksta katoličke vjere. Gospa nije došla da bi nas odvojila od naše Crkve, nego da bi nas još više pritjelovila njoj. Zbog toga je isključen svaki ekstremizam i ekskluzivizam. Pohod Međugorju jest pohod mjestu gdje se nanovo oživljava i produbljuje naša vjera.

Oni koji dovode hodočasnike u Međugorje trebali bi ih pripremiti za susret s Gospom i mjestom. Kako će hodočasnici doživjeti svoj dolazak umnogome će ovisiti i o onima koji ih vode. Budu li oni tijekom putovanja davali dobar primjer čak i oni koji su na put pošli kao turisti vratit će se kao hodočasnici. Ako budu davali loš primjer, onda će se i oni koji su pošli na put kao hodočasnici možda vratiti kao turisti.

Veliku pogrešku čine svi oni voditelji hodočasničkih skupina koji žele samo nešto neprestano vidjeti. Oni trču od jednog vidioca do drugoga, od jednoga svećenika do drugoga... Hodočasnici na taj način nemaju vremena zastati i pomoliti se da bi se tako susreli sa svojim Bogom. Hodočašće tada jednostavno prelazi u turizam. Isto tako griješe oni koji svojim hodočasnicima obećavaju nešto posebno. Ovdje u Međugorje jesu svi dobrodošli, ali na isti način.

Voditelj hodočasničkih skupina jest ustvari duhovni vođa. Pojam "duhovni vođa" potječe još iz vremena pracrkve. Pojedini su kršćani tada nakon dugog vremena provedenog u molitvi postajali sposobni drugima ukazivati na put prema Bogu. Ljudi su dolazili k njima da bi se duhovno osvježili i ojačali. Kasnije su se oni počeli udruživati i nastalo je redovništvo. Oni koji vode hodočasničke skupine najvjerojatnije neće otići u redovnike, ali trebaju pripadati skupini ljudi koji se napajaju Božjim duhom posredovanim kroz Međugorje. Takvi će obnavljati sebe i svijet oko sebe.

4. Zašto imati mjesnog vodiča

Mi koji radimo u svetištu mišljenja smo da bi svaka skupina hodočasnika trebala imati mjesnog vodiča. Naravno da time ne želimo gurnuti ustranu pridružene članove društva vodiča. Ako su oni sposobni kvalitetno se brinuti o hodočasnicima koje su doveli (počesto ih je, naime, prevelik broj), mi nemamo nikakvih primjedbi. U slučajevima velikog broja hodočasnika naši im mjesni vodiči mogu pomoći u vodstvu.

Najveća prednost mjesnog vodiča jest u tomu što je on neprestano, tako rekući, u svetištu. Upućen je u sve događaje u svetištu i u sve događaje u društvu. Svatko drugi dolazio ne znam koliko često ne može biti toliko upućen u sve te događaje. Osim toga mjesni će vodič brže i lakše obaviti onih tisuću stvarčica koje treba obaviti kada se dođe sa skupinom hodočasnika u Međugorje. Na taj način oni koji su doveli hodočasničke skupine bit će umnogome rasterećeni i neće samo dovesti skupinu ljudi na hodočašće, nego će i sami hodočastiti svome Bogu.

Uslugu mjesnih vodiča može se potražiti u uredu informacija svetišta. Svetište ih pripravlja za tu ulogu i na jedan način jamči za njih. Naknada za njihov rad potpuno je utvrđena i o njoj se možete raspitati u uredu informacija svetišta. To vas ne treba ni začuditi ni zbuniti. I u Svetom se pismu kaže da je svaki radnik vrijedan svoje plaće. Podrazumijeva se da vodičima ta zarada nije na prvom mjestu.

5. Internet

Kada se jedanput bude pisala povijest prijelaza drugog tisućljeća u treće zasigurno će trebati napisati da je to vrijeme bilo obilježeno naglim razvojem računalne znanosti. Računala su nas jednostavno osvojila. Susrećemo ih na svakom koraku.

Trenutno jedan od najzanimljivijih dijelova računalne tehnologije jest Internet. To je sustav međusobno povezanih računala po čitavome svijetu. Teško je reći koliko je trenutno tih povezanih računala. S nešto više sigurnosti se procjenjuje da trenutno oko 50 milijuna ljudi koristi Internet.

Što nam Internet nudi? Svašta. Moguće je na njemu naći ono što ti oplemenjuje dušu, kao i ono što je nemilosrdno razara. Zavaljeni u svoje udobne naslonjače možemo čitati, gledati i slušati stranice i stranice raznoraznog materijala. Na Internetu se izdaju čak i novine, enciklopedije... Da bismo ga koristili vrlo malo nam je potrebno: računalo, modem, priključak na telefonsku mrežu, prijava kod nekog iznajmljivača internet usluga. Sve će ovo u bližoj budućnosti postati i još jednostavnije. Već je ove jeseni počela prodaja televizora koji u sebi imaju ugrađen pristup i pretraživanje Interneta.

Uz stranice prepune raznoraznog sadržaja, zvane www stranice, zanimljiv je i dio Interneta koji se naziva e-mail, elektronska pošta. Za sekundu vremena možemo primiri i poslati pismo na kraj svijeta. To pismo može biti sastavljeno od svega što zamislimo: slova, crteža, slike, zvuka... Treći zanimljivi dio Interneta tek je u najnovije vrijeme izišao na svjetlo dana. Uz pomoć mikrofona i računala moguće je telefonirati nekom drugom na kraj svijeta. Važno je samo da i on ima računalo i odgovarajuće programe. Čak je moguće sudjelovati u raspravi s više ljudi i s različitih kontinenata. Nedavno su najavili da je već postalo moguće razviti programe pomoću kojih bismo mogli stupiti ne više samo u svezu s nekim računalom, nego s bilo kojim telefonskim aparatom u bilo kojemu dijelu svijeta. To bi bio izuzetan korak naprijed u povezivanju svih ljudi na svijetu, budući da je telefoniranje preko Interneta izuzetno jeftino.

Mi smo u našemu Centru priključeni na Internet već u veljači 1995. Budući da smo bili prvi u tomu na našim prostorima bilo je određenih poteškoća i nesnalaženja u početku, ali sada sve ide više manje dobro.

Sadržaj koji dajemo trenutno je dostupan na sedam jezika: hrvatski, engleski, njemački, francuski, talijanski, španjolski i poljski. Na početnoj stranici dovoljno je samo kliknuti mišom i sav sadržaj vam se pojavi preveden na jedan od ovih sedam jezika.

Stranice koje mi dajemo podijeljene su na više cjelina. Prva cjelina naziva se Sržni podaci. U njoj su dati svi najvažniji podaci koji se tiču svetišta i događaja u njemu. Gospine poruke su cjelina gdje je moguće naći zadnju Gospinu poruku, sve dotadašnje Gospine poruke i uvod u Gospine poruke. Tumačenje zadnje Gospine poruke mijenja se svakog 29. u mjesecu. Daje ga netko od svećenika koji djeluju u Međugorju. Cjelina svjedočanstva zamišljena je kao prostor u kojemu svatko može ispričati svoja iskustva glede Međugorja. "Dokumenti" predstavljaju zbirku raznoraznih izjava, predavanja, službenih dokumenata... glede međugorskih događanja. "Press bulletin" je službeno glasilo svetišta. Na Internetu se može naći najnoviji broj koji izlazi svake druge srijede, svi dotadašnji brojevi, kao i njegova kratka povijest. Mnogi su posjetili Međugorje, a još više njih bi to željelo učiniti. Cjelina "Međugorski kraj" daje bitna obilježja Međugorja, kao i naroda koji tu obitava. "Obavijesti" su zamišljene poput oglasne ploče. Neprestano se nadopunjuju i mijenjaju. Svjesni smo da su napisane mnoge knjige i mnogi članci i da je nemoguće znati za sve njih. No, one koje smo prikupili dajemo vam na uvid u dijelu zvanom "Literatura". Izdavanjem elektronskih stranica o međugorskim događanjima ne bavimo se samo mi, nego i drugi po svijetu. Njihove adrese dajemo u dijelu pod nazivom "www adrese". Da biste lakše znali gdje ste došli u "Zemljovidima i fotografijama", dajemo vam slikovni prilog. Sva ova predavanja koja danas držimo ovdje i koja smo držali dosada dajemo u cjelini "Predavanja s molitveno obrazovnih seminara".

Rad na www stranicama je vrlo zahtjevan i odnese puno vremena. Ne znam koliko ste zadovoljni njihovim izgledom. Ono što je nama važno jest ne dati im neki izuzetan izgled, nego pomoću njih prenijeti vam što više materijala o Međugorju. Izgled je tako tek na drugom mjestu.

Internet kao medij predstavlja budućnost. Nije ga se potrebno bojati. Trenutno sliči jednom zapadnom velegradu u kojemu je moguće naći mjesto za molitvu, kao i mjesto gdje se možeš odati svim porocima. No, to ne znači da nije potrebno živjeti u njemu i pokušati ga mijenjati. Neki pokušaji su već urodili plodom tako da se na Internetu počinju primjenjivati neki zakoni.

6. Promidžba

živimo u vrijeme razvijenih sredstava priopćavanja. Razvili su se u ovih zadnjih 150 godina. Kao kršćani trebamo odgovoriti izazovima koja ona postavljaju pred nas.

Sredstva društvenog priopćavanja stvaraju "javno mnijenje". Zbog toga je izuzetno važno tko stoji iza njih i što hoće. To shvatiti zahtijeva od nas veliku zrelost, ali nije li to ono prema čemu idemo u svom vjerskom životu?

Vrijeme je početi se baviti "apostolatom sredstava priopćavanja". Neozbiljno je to prepustiti bilo kome. Zlo nas pokušava udaljiti od toga da bi ono samo imalo jedino pravo na glas. Zbog toga i jesu naši programi prepuni nasilja, izrugivanja pravoj ljubavi, negativnosti... Moramo sve učiniti da se to izmijeni.

Koliko smo uspjeli u svomu radu, teško ćemo moći provjeriti. Nemoguće je, naime, dokazati koliko nas je ljudi slušalo, kolikima smo donijeli svjetlo, kolike smo odvratili od grijeha... Znat ćemo to tek na kraju ovih naših vremena kada svi zajedno stanemo pred svoga Gospodina.

Obilježje vremena u kojemu živimo jest sekularizacija i sekularizam. Sekularizaciju bismo mogli prihvatiti, dok sekularizam nipošto ne bismo mogli budući da nam niječe pravo na naše vjerovanje. Dok se krećemo u takvom svijetu, prisjetimo se Isusova izričaja da pođemo po svemu svijetu i propovjedamo Evanđelje svemu stvorenju. Sredstva priopćavanja su dobrodošla u toj namjeri.

Zaključak

Svi smo se zajedno ovdje okupili zbog događaja u župi Međugorje. Da toga nije bilo, ni mi danas ne bismo ovdje sjedili. Svi držimo da ti događaji mijenjaju svijet i donose mu pravi duh, duh Isusa Krista. Zbog toga trebamo se neprestano truditi glas o ovim događanjima učiniti prisutnim u sredstvima priopćavanja.

Temelj našega rada ne smiju biti neki senzacionalni događaji, nego molitva. Marija nam u Međugorju ne donosi senzacionalizam. Ona nas tu uči moliti. Kada to znamo ne trebamo se bojati za uspjeh našega rada. Molitva dopire dalje od svih drugih sredstava. Ipak, ako su nam pri ruci i sredstva koja molitvu i naš način razmišljanja mogu prenijeti u kratkom vremenskom razmaku do velikog broja ljudi, nerazumno je to ne iskoristiti. Naravno da pritom nećemo biti nasrtljivi. Nasrtljiv je, naime, samo onaj tko nije siguran u ono što nudi. Bit ćemo mudri, odlučni i dostojanstveni.

na vrh

René Laurentin

MJESTO MEĐUGORJA U CRKVI

Mjesto Međugorja u Crkvi je teška tema, osporavana, predmet zamršenosti i neodređenosti, koje valja razjasniti.

Međugorje ne treba objasniti među nama. To je mjesto milosti gdje se Djevica ukazala sa posve izuzetnim plodovima: duhovnim životom, obraćenjem, ozdravljenjem; "stablo se sudi po svojim plodovima" kaže Gospodin i to je jedini kriterij rasuđivanja koji dolazi od Njega (Mt 7,20; 12,33).

Statut ukazivanja

Naime, ostaje neodređenost o kojoj treba više voditi računa. Ukazivanja, u kojima Vjera postaje očita, gdje nevidljivo postaje vidljivo, su površni i sporedni fenomen u odnosu na Evanđelje i sakramente. Čak tamo gdje Crkva priznaje ukazivanje (uključujući Lourdes i Fatimu, najsvečanije priznate), ona ne uključuje svoju nepogrešivost, pa čak ni svoj autoritet, jer se ne radi o dogmi potrebnoj za Vječno Spasenje, dano u ime Krista, već o rasuđivanju, jedino mogućem i vjerojatnim. Ona ne kaže: Vi u to morate vjerovati, ali postoje dobri razlozi u to vjerovati. Dobrotvorno je u to vjerovati.

Odgovorni autoritet bi još mogao dodati: vjerujem u to; ali on ne nameće taj sud pod prijetnjom grijeha. Kad ne bi vjerovao u Lourdes ili u Fatimu, nebi morao sebe kriviti za vjeru, kada bi našao razloga za sumnju. I u tom sam duhu proveo istraživanje o Lourdesu, u punom otvorenju duha.

Usporedo, kada autoritet kaže: Postoje ozbiljni razlozi za ne povjerovati u to, štetno je u to vjerovati, sud poziva na pokornost Crkvi, ali ostavlja slobodu istraživanja i rasuđivanja. Kada je Mgr. Žanić objavio 1984. - 1985. svoj negativan sud, pripremio sam svoju svijest na tu mogućnost i to sam sebi lojalno objasnio, govoreći, rezimirajući: "U tom slučaju, prestat ću pisati ili javno govoriti o Međugorju, ali kao prijatelj Svete Jeanne D'arc, spaljene po naređenju jednog svećenika 1431., produbio bih i stavio na pravo mjesto razloge za preispitivanje jednog takvog stava.

Poštovanje autoriteta i pokornost od koje nikad ne treba odstupiti, sadrže dakle nijanse, katkad profinjene, u ovom području slobodnog služenja vjere.

Dva značenja riječi Crkva

Što se tiče riječi "Crkva", posljednje riječi programa koji mi je povjeren (mjesto Međugorja u Crkvi), treba razjasniti jednu drugu neodređenost:

Prije Koncila je, za većinu teologa, Crkva bila hijerarhija: Papa i biskupi.

Drugi Vatikanski Koncil je ponovno razmotrio taj pojam. On je obrnuto restrukturirao Konstituciju o Crkvi: Crkva je najprije narod Božji u kojemu neki vjernici (jednaki s drugima pred Bogom u vjeri, nadi, milosrđu i u potrazi za svetosti) imaju autoritet u ime Krista, ali taj je autoritet u službi naroda Božjeg, i zato se Papa časti nazivom "sluga slugama Božjim".

Istražimo, dakle, mjesto Međugorja u Crkvi prema ta dva dopunska značenja riječi Crkva koja označava organsku stvarnost: mistično ali vidljivo Tijelo Krista.

1. PRIMANJE NARODA BOŽJEG

U Međugorju, kao i drugdje, je razum vjernika taj koji je, u prvom redu, raspoznao prisutnost Djevice u tim ukazivanjima.

Svećenik, Jozo Zovko, duhovnik, najprije je kritizirao, zahtjevan u provjeri. Rekao je župljanima: "Što ćete raditi na tom brežuljku, kada imate Euharistiju u Crkvi?"

On ih je sve ponovno okupio u Crkvi na svakidašnju misu gdje su se prenijela ukazivanja. Ubrzo, vjerovao je, i osobno ukazivanje Djevice je potvrdilo njegovo uvjerenje.

Međutim, u kršćanskom narodu postoje protivnici, s desne i s lijeve strane.

Napredni kršćani podržavaju negativnu kritiku, psihološka i psihoanalitična objašnjenja, sistematičnu sumnju i nagađanje pred izvanrednim pojavama.

Tradicionalističko ili srednje integrističko krilo, npr.: Fidelity u SAD-u ili ekstremna desnica Contre Réforme catholique (koja ekskomunicira Papu kao heretika) bili su najžešći protivnici Međugorja.

Hodočasnici često pitaju vidioce:

- "Što činite za ubjeđivanje protivnika?"

Vicka odgovara:

- "Molite za njih i budite dobri. Gospodin i Sveta Djevica učinit će ostalo."

To je već bio stav Bernadette koja nije raspravljala o prigovorima protivnika koji su došli polemizirati s njom, ali bi mirno odgovorila, utoliko koliko bi oni na to inzistirali:

- "Moja je dužnost Vama reći, ali nije moja dužnost uvjeravati Vas u to."

HIJERARHIZIRANA CRKVA: SVEĆENICI I PAPA

Stvar je puno složenija sa strane autoriteta

Mjesni biskup

Mjesni biskup, nasljednik apostola, odgovoran za rasuđivanje u svojoj dijacezi, Mgr. Žanić, najprije je tome bio sklon (iako se toga danas nerado prisjeća) tijekom ljeta 1981. Ali mjesni spor sa Franjevcima (koji čine 80 % svećeništva njegove dijaceze) postupno je sve više pogoršavao odnose. Vrijeme koje mi je dano, ne dozvoljava mi da razjasnim taj problem, zato upućujem na moje knjige.

Kada sam prvi put došao u Međugorje, za Božić 1983., još sam mu bio sklon. On me je razuvjerio, slušao sam i primao što sam bolje mogao njegove prigovore, ali koji su mi se činili previše površni, pristrani i slabi prema pozitivnim očiglednostima, što me je dovelo do teške pustolovine, uz puno poštovanje prema njegovom biskupskom ugledu. Viđao sam ga koliko sam god više mogao. On mi je potvrdio svoja radikalna protivljenja. Na kraju njegovog posjeta zamolio sam ga za blagoslov. Jedan put se opirao. Inzistirao sam govoreći:

- "Ako sam ja problem, dajte ga onda za moje obraćenje."

Na što je sa svojom biskupskom uzvišenosti odgovorio:

- "Ostanite Laurentin."

Njegov stav od 30. Listopada 1984. protiv Međugorja me je oklevetao u više točaka i to na iznenađujući način. Da sam mu savjetovao da skrije istinu. Da sam se diskvalificirao kao teolog. Da sam to činio zbog novca. Zaradio sam više od milijarde! Podlegao sam čaru vidjelaca Međugorja više nego što sam slušao biskupa. Ali nikada mi nije branio otići u Međugorje niti mi je branio pisati.

Bio sam spreman šutjeti nakon negativnog suda kojeg je javno obznanio. Ali kada ga je došao ponuditi Rimu, u travnju 1986., kardinal Ratzinger mu je rekao (i Msg. Žanić, bistar čovjek bez pretvaranja, otvoreno je to objelodanio):

- "Ne, Vi ćete raspustiti Vašu dijacezansku komisiju. Sud se prenosi na Biskupsku

Konferenciju."

To je bilo nenadano, jer prema staroj radikaliziranoj tradiciji kardinala Ottaviania, koji je 1959. i 1960. donio dekrete protiv Sestre Faustine (danas beatificirane) i protiv Majke Yvonne Aimée, itd. … Sveta Služba općenito bi podržala biskupe koji su neskloni ukazivanjima, i više obuzdala sudove sklone ukazivanjima. Ovdje je to dakle bilo obrnuto. Pitalo se zašto.

Mislim da imam objašnjenje.

U srpnju 1984., Papa Ivan Pavao II, kojem sam svojim rukama nudio moju prvu knjigu: La Vierge apparaît-elle a Međugorje? (Da li se Djevica ukazala u Međugorju?, veljača 1984.), čitao ju je u Castelgandolfu i preporučio Mgr. Pio Belo Ricardu, biskupu Los Tequesa (Venezuela).

Slijedeću godinu također je čitao medicinske i znanstvene studije o Međugorju koje sam napisao sa profesorom Joyeux de Montpellierom.

Napokon, sazvao sam u Milanu međunarodni skup lječnika i teologa kako bi postavili 10 znanstvenih zaključaka i 10 teoloških zaključaka o Međugorju. Dogovor je bio lagan, u jednom danu rada, i tih 20 zaključaka poslani su Ivanu Pavlu II po doktoru Luigi Farini, predsjedniku ARPA-organizacije kod kojeg se održao skup. Papa je proslijedio sve te dokumente kardinalu Ratzingeru, prefektu Kongregacije za nauk vjere, koji je izgleda primio tu odluku tek nakon što je vjećao sa Ivanom Pavlom II. Odluka je bez presedana: ona je oduzela biskupu njegov uobičajeni autoritet, bez da mu je potpuno oduzeto pravo, budući da je on član Biskupske Konferencije kojoj je predan sud.

Posljedica toga bio je dugi put. Kardinal Kuharić, kod kojeg je Vicka imala ukazivanje (u njegovom salonu 1983., kako mi je on rekao) bio je otvoren i diskretno sklon, tako mi se činilo. U svakom slučaju, želio je da biskupi preuzmu u miru to važno i plodno hodočašće, umjesto da spletkare oko sporova ukazivanja koji stvaraju neugodnosti i podjele u Crkvi, na štetu vjernika, biskupa pa čak i samog Boga.

Ali oprezno i učtivo od mjesnog biskupa: Mgr. Žanić, odgovoran pred Bogom za međugorsku župu, on joj je čuvao, s punim pravom, položaj prvog reda.

Svaki put kada je postavljeno pitanje Biskupskoj Konferenciji, on je prvi o tome počeo govoriti, on je obnovio, njemu svojstvenom žestinom, sve prigovore koje je razvijao dva puta na javni i gromoglasni način:

1. Držanje od 30. listopada 1984., koje je dovelo do zaustavljanja širenja Međugorja, budući da je pozvao biskupe Biskupske Konferencije cijeloga svijeta da podrže njegov negativan stav, nagovarajući da hodočašća (službena, kako je stalno navodio) nisu bila odobrena.

2. Zatim njegova ozbiljna propovijed od 25. srpnja 1987. protiv Međugorja, tijekom ceremonije krizmanja. Očekivao je vidjeti župljane pobunjene. Ali oni su ga slušali sa poštovanjem, tiho, unatoč dubokim ranama koje je on osjećao u njihovim srcima. Dokazali su svoje junačko poštovanje i pokornost, ali biskup je to najprije shvatio drugačije. Tijekom ručka koji je slijedio, on je zaključio: "Oni danas više toliko ne vjeruju u to." Franjevci su ga razuvjerili (propovijed objavljena s mojim kritičkim zapažanjima u DN 7, str. 72 - 77).

Nakon prvenstvene intervencije mjesnog biskupa, drugi su biskupi, manje upućeni, šutjeli ili ga solidarno podržavali. Jedini koji se zalagao za Međugorje bio je Msgr. Franić, splitski nadbiskup, autoritet u takvim pitanjima, budući da je bio predsjednik Doktrinalne Komisije. Ali umirovljen je 10. rujna 1988. i nestao iz Biskupske Konferencije gdje se put oslobodio za Msgr. Žanića.

U tim uvjetima, nikad nisam znao kako je kardinal Kuharić mogao ishoditi, u studenom 1990., priznanje hodočašća i njegovog kulta od strane Biskupske Konferencije. To se zbilo prema uputama i kriterijima objavljenim 25. veljače 1978. kardinala Šepera (prethodnika kardinala Ratzingera u Kongregaciji za nauk vjere). U slučaju ukazivanja - ukoliko se ne postavi nijedan težak prigovor i ukoliko su plodovi dobri -, biskup treba preuzeti brigu o hodočašću kako bi usmjerio pobožnost vjernika. Nakon čega bi eventualno mogao, polako i s potrebnom zahtjevnošću, priznati i sama ukazivanja. Nažalost, Msgr. Žanić nije prihvatio to priznanje hodočašća (kojem se protivio) - uvodeći tu različite negativne odredbe. Ta sitna ograničenja učinila su tekst toliko nejasnim da su kardinal i Konferencija odlučili ne objaviti ga i izvršiti priznanje u aktu (kao što se to činilo u Rimu bez objavljivanja, za priznanje Tre Fontane).

Na taj je način Msgr. Komarica, predsjednik komisije za istraživanje o Međugorju, došao slaviti misno hodočašće i službeno objaviti:

Došao sam ne samo u svoje ime, već u ime svih biskupa Jugoslavije, uključujući i Msgr. Žanića (mjesnog biskupa i protivnika broj 1). Drugi biskupi će doći …

I drugi su slijedili, uključujući Msgr. Žanića, i njegovog nadbiskupa, budućeg sarajevskog kardinala Puljića.

Sve je dakle teklo u najboljem redu. Ali 2. siječnja 1991., tekst, držan u tajnosti zbog svoje neodređenosti, objavljen je od talijanske novinske agencije Asca (na inicijativu Msgr. Žanića tvrdi Contre Réforme koja ga slavi) s posve negativnim komentarom. Taj nejasni tekst publiciran u teškim uvjetima stvorio je nesigurnost i zbrku na međunarodnoj razini, kodhodočasnika. Oni su o tome izvijestili kardinala Kuharića koji je odgovorio:

- "Crkva se ne žuri. Mi, biskupi, nakon tri godine proučavanja Komisije, objavili smo da je Međugorje mjesto molitve i marijansko svetište. To znači da MI NISMO PROTIV toga da se hodočasti Međugorju i tamo klanja Majci Božjoj, prema učenju i vjeri cijele Crkve.

Što se tiče natprirodnosti ukazivanja, mi smo objavili: ZA SADA MI TO NE MOŽEMO POTVRDITI, TO OSTAVLJAMO ZA KASNIJE, CRKVI SE NE ŽURI." (Objava tiskana u Večernjem listu, kolovoz 1993.; DN 13, str. 41).

Mnogi biskupi Hrvatske govore sukladno tome.

Obasut pitanjima, na međunarodnoj razini, kardinal Kuharić je uzeo potrebno vrijeme kako bi ishodio, 10. travnja 1991., novo izdanje teksta, puno jasnijeg, iz kojeg su nestali neke negativne neodređenosti.

Smisao je postao jasniji, unatoč negativnim objavama širenim u tisku. Jugoslavenski biskupi trebali su izabrati između dvije klasične formule mogućeg suda, dok autentičnost ukazivanja nije priznata:

Non patet supernaturalitas: Natprirodno nije dokazano.

Patet non supernaturalitas: Nenatprirodni karakter je dokazan.

Biskupi su odabrali, ne drugu formulu, koja isključuje natprirodno, već onu prvu, dubitativnu: još nije moguće priznati natprirodni karakter, ali bez da ga se isključi, kako je to jasno istaknuo kardinal Kuharić. Šteta je vidjeti kako tisak i određeni svećenici ili autoriteti stalno miješaju opreznu formulu koja odgađa sud, i formulu koja ga definitivno isključuje. Ta zbrka, česta kod takvih pitanja, nije prestala harati Međugorjem.

Druga neodređenost: riječ natprirodno, u sličnim okolnostima općenito je rabljena u neodređenom smislu i predmet je nejasnoće, želi označiti čudnovato, izvanredno, neobjašnjivo: to je sasvim osobito značenje riječi natprirodno. I neodređenost je nesretna, jer bi željela osloboditi djela hodočašća (revne mise, bezbrojne ispovijedi, put Križa i krunice) natprirodnog karaktera, kao da je to mjesto praznovjerja! Tako glasi nekoliko komentara. Ali Biskupska Konferencija ne sumnja u natprirodni karakter liturgija u Međugorju već samo smatra da dokaz jedne izvanredne Božje intervencije još nije pronađen.

Vi znate da je Msgr. Franić osudio opreznost biskupa i da smatra da je ona dijelom odgovorna za rat, u toj mjeri u kojoj "nisu priznali glas Majke Božje koja je nudila mir" ili su se "protivili bez prekida" (DN 14, str.114). Hitan poziv Djevice nije bio dovoljno slušan, nije mogla spasiti situaciju. Prepuštam nadbiskupima odgovornost njegovog suda objavljenog od Gebetsaktion budući da za to nemam ni autoritet ni stručnost. (DN 13, 14 i 15: 1994., 1995., 1996.).

Tijekom rata, koji je njegovu dijacezu stavio u vatru i krv, Mgr. Žanić je izbjegao u Rim gdje je dovoljno dugo boravio da može imenovati svoga nasljednika, koji će nastaviti njegovu bitku protiv Franjevaca i Međugorja. On je to postigao. Velečasni Perić, predstojnik hrvatskog seminara u Rimu, koji je bio njegova glavna pomoć u prenošenju njegovih prigovora i pritužbi rimskim kongregacijama, postao je dakle mjesnim biskupom, sa manje odlučnim uvjerenjima, ali i sa manje naglim, dakle puno učinkovitijima nego oni Mgr. Žanića. Svakako, on drži biskupsku opreznost i nije postavio ni jedan službeno negativni sud protiv hodočašća, usprkos mnoštva nesklonih objava i djela.

Ali u više navrata, on je tumačio sud Biskupske Konferencije (gore navedenoga) na posve negativan način. To je dao izjaviti preko svoga generalnog vikara, a zatim se sam izjasnio u Crkvi na kamenu (početkom 1995.) ovim radikalnim riječima:

"Nemoguće je objaviti da se radi o natprirodnim ukazanjima (u Međugorju). Od (biskupske) objave (od 10. travnja 1991.) postojalo je (negativno) mišljenje dvaju mostarskih biskupa: prethodnog i sadašnjeg (Mgr. Perić ovdje govori o sebi u trećem licu). Oni koji tvrde protivno pričaju naivne dječje priče (…). Očigledno je da se Sveta Djevica nije ukazala nikome u Međugorju."

Tome stalno pridaje (što ograničava i proturiječi njegove riječi):

- Mostarski ordinarij (Mgr. Perić osobno) samo prihvaća ono, što kažu biskupi (10. travnja 1991.) i ne vjeruje pričama Međugorja. To je ono, što je generalni vikar jasno istaknuo (u nedavnoj objavi u tisku). Sam tekst objave od 10. travnja i odobreno tumačenje kardinala Kuharića, glavnog autora i potpisnika Biskupske Deklaracije, gore citirano, jasni su po sebi.

Igra vage s tumačenjima

U toj zbrci, nekoliko biskupa cijeloga svijeta, ne razumijevajući ništa, pitali su se da li bi trebali ubiti volju svojih dijacezana da hodočaste u Međugorje. Pisali su Kongregaciji za nauk vjere i nekoliko ih je dobilo odgovor koji je ponovio službenu odluku biskupa od 10. travnja 1991., ali takvim neodređenim izrazima, da ih je tisak mogao tumačiti samo u posve negativnom smislu. Nakon te objave, mnogi vjernici su to shvatili kao: "Ako idete u Međugorje, bit će te u nepokornosti."

Evo biti odgovora upućenog Msgr. Taverdetu, biskupu Langresa, na njegovo pismo od 14. veljače 1996., od Msgr. Tarcisio Bertonea, sekretara Kongregacije za nauk vjere dana 23. ožujka 1996. Nakon navođenja biti objave jugoslavenskih biskupa od 10. travnja 1991. (gore iznešene), on zaključuje: "Iz onog što je rečeno proizlazi, da se službena hodočašća Međugorju, shvaćenog kao autentično mjesto marijanskih ukazivanja, ne trebaju organizirati, jer bi to bilo u suprotnosti sa onim, što su potvrdili biskupi bivše Jugoslavije.

Pod utjecajem dvaju sukcesivnih izvješća dvaju mjesnih biskupa, odgovor skuplja sve negativne crte bez da iskazuje pozitivnost dokumenta. Tisak je potom dao naslov: Rim zabranjuje hodočašća u Međugorje.

Biskup Rottenburg-Stutggarta ponovio je istu objavu dobivenu iz Rima još negativnijim izrazima koje je ponovno iznio biskup Metza. Sestra Emmanuela pisala mu je primjećujući s razlogom:

Kardinal Ratzinger nikad nije zabranio hodočašće u Međugorje. On je samo upozorio na zakon Crkve, i to naime, da su, za mjesta ukazivanja koja se još istražuju, službena hodočašća zabranjena, no privatna hodočašća su dozvoljena (Pismo od 8. studenog 1995.).

Videći zbrku koja je izlazila iz proturječnih i više nego pretjeranih tumačenja, doktor Joaquin Navarro Valls, glasnogovornik Svete Stolice i ravnatelj sale za tiskovne konferencije, demantirao je jasno negativno tumačenje 21. kolovoza 1996.:

- "Vatikan nikad katolicima nije rekao 'Vi ne možete ići u Međugorje'. Biskupima je, naprotiv, rekao: Vaše župe i dijaceze ne smiju (još) organizirati SLUŽBENA hodočašća. Ali ne može se ljudima reći da ne idu tamo sve dok nije dokazano da su ukazivanja pogrešna: to što nikad nije bilo izjavljeno."

Dakle, svatko tko želi može tamo otići (Izjava od 21. kolovoza 1996. Agenciji katoličkih informacija, Servis katoličkih vijesti).

Tome je dodao:

"Katolik koji ide na jedno takvo mjesto (ukazivanja) dobre vjere, ima pravo na duhovnu pomoć. Crkva, dakle, nipošto ne zabranjuje svećenicima da prate putovanja u Međugorje i Bosnu i Hercegovinu, organizirana od laika kao što im ne zabranjuje pratiti grupu katolika koja ide posjetiti Južnoafričku Republiku (…) Onaj tko čita pismo nadbiskupa Berthonea mogao bi pomisliti da je od danas katolicima zabranjeno otići u Međugorje. To bi bilo loše tumačenje, budući da se ništa nije mijenjalo, ništa novo nije rečeno. Problem je da se ne organiziraju službena hodočašća (sa svećenicima na čelu) što bi izgledalo kao kanonsko priznavanje događanja u Međugorju koja su još pod istraživanjem. Sasvim je druga stvar organizirati hodočašće pod pratnjom svećenika, potrebnog za ispovjedi. Šteta je da su riječi nadbiskupa Berthonea shvaćene u ograničavajućem smislu. Crkva i Vatikan, zar su trebali reći ne Međugorju? Ne!"

Glasnogovornik Sv. Stolice nbiskup Berthone korektno ponovio biskupsku objavu tamo gdje kaže da "mnoštvo vjernika koji idu u Međugorje žele pastoralnu pomoć Crkve" (dakle pomoć svećenika u njihovom hodočašću).

Tako hodočašća Međugorju, iako nisu službena, zahtjevaju pastoralnu pomoć svećenika za misu, za propovijed, za ispovjedi.

Ostali biskupi

Zbog nedostatka mjesta, samo ću kratko iznijeti poziciju novog biskupa čija sam djela i izjave potanko prikazao u sukcesivnim tomovima Dernieres Nouvelles de Međugorje (Posljednje novosti o Međugorju) (DN 13, 14, 15: 1994., 1995., 1996.). Više od 100 biskupa došli su u Međugorje, unatoč protivljenju mjesnog biskupa: to je dosta iznenađujuće, glede strogog načina što ga je biskupska solidarnost doživjela u Crkvi (to što je jako naškodilo mojem ugledu; budući da su osobni napadi Mgr. Žanića protiv mene bili shvaćeni ozbiljno).

Naime, veliki broj biskupa je smatrao razgovore njihovih dijacezana u Međugorju važnim, dubokim i trajnim. Nezainteresirani, protivnici, protestanti postali su podupirači katoličke Crkve. Otišli su vidjeti, bijahu uvjereni i svjedočili su, prema statutarnoj slobodi uvedenoj u Crkvu, glede toga. Potanko sam prikazao imena i svjedočenja ovih biskupa u posljednjim tomovima mojih Posljednjih novosti.

Stav Pape

Ako je toliko biskupa otišlo u Međugorje, unatoč odvraćanju proizašlog iz negativnog stava mjesnog biskupa (međutim za koji su znali neki od njih), to je bilo iz jednog drugog razloga kojeg su više njih objavili. Upitali su Ivana Pavla II za savjet koji im je pozitivno odgovorio, sve do riječi upućenih Mgr. Hniliću:

- "Kad ne bi bio Papa, već bi odavno otišao tamo."

Ne mogu potanko navesti ta brojna biskupska svjedočenja o stavu Pape. Bit ću još diskretniji o činjenici da, kako sam bio pozvan na doručak s njim, da mu postavim važno pitanje, kada sam završio, on me je pola doručka ispitivao o Međugorju.

Ono što je najčešće priznavao pred brojnim biskupima, su "dobri plodovi" koji su temelj autentičnosti jednog ukazivanja, prema jedinom kriteriju kojeg nam je Krist dao: "Stablo se sudi po svojim plodovima" (Mt 7, 16 - 20, 12,33 i usporedbe).

6. travnja 1995, potpredsjednik Hrvatske Dr. Radić, predstavljajući predsjednika Tuđmana, i kardinal Kuharić su došli zahvaliti Papi nakon njegove posjete Hrvatskoj i pozvali ga da u rujnu 1995. dođe slaviti 17 stoljeća osnivanja splitske Crkve. Papa im je odgovorio:

- "To ću razmotriti. Ali u tom slučaju (ukoliko budem mogao doći) želim posjetiti Svetu Mariju Bistricu (hrvatsko nacionalno svetište Djevice, blizu Zagreba) i … Međugorje."

Te su riječi prenijele hrvatske novine (DN 14, str. 44) …

31. svibnja 1995., prema riječima sestre Emmanuel, kaže engleskoj grupi:

- "Molite se kako bih mogao otići ove godine u Međugorje (DN 15)."

Ovo i druga svjedočenja objavljena su u DN 14, str. 43 - 45 i 15, str. 43 - 46.

Ne vjerujem da će se želja Pape moći ispuniti, zbog protivljenja mjesnog biskupa, jer ako Papa teorijski ima svu moć, on priznaje najveće štovanje autoritetima postavljenima u Crkvi, prema načelu supsidijarnosti: Da viša instanca mora izbjeći zamjenu sa nižim instancama čuvajući sasvim svoju slobodu da potvrdi, osobno, svoja uvjerenja.

KAMO SE IDE?

Na pitanje: Kamo se ide? što odgovoriti?

Međugorje više ne ovisi o Biskupskoj Konferenciji Jugoslavije, predvođene kardinalom Kuharićem, koji je preuzeo hodočašće. Ali više nema Biskupske Konferencije Jugoslavije i njegova je Komisija s time nestala.

Mjesni biskup, Mgr. Perić, sada pripada Biskupskoj Konferenciji Bosne i Hercegovine pretvođenu Kardinalom Puljićem. On je uvijek bio solidaran s mjesnim biskupom, koji je protivan, bez da je službeno zauzeo stav. Nova Konferencija Bosne i Hercegovine broji samo tri biskupa, jedan radikalno negativan (mjesni biskup), drugi (predsjedavajući Kardinal) redovito solidaran. Stav trećega, Mgr. Komarice, progonjenog banjalučkog biskupa, predsjednika Istraživačke Komisije Jugoslavije, ostaje proročki. U Komisiji kojoj je predsjedavao, Međugorju skloni stručnjaci se nisu osjećali slobodni, te su nekolicinu od njih povjerili Mgr. Franiću.

Kaže se, da je mostarski biskup neslužbeno rekao sugovornicima koji su mu to izvijestili:

"Tijekom rata nisam djelovao protiv Međugorja, ali poslije rata, bit će to bez sumnje pravi trenutak."

Ono što obustavlja njegovu pustenu negativnu akciju je to, da zna za Papin stav, diskretan ali jasan i dobro poznat. Stanje Međugorja ostat će moralno štićeno, dokle god Ivan Pavao II bude živio.

Ono što će se nakon toga dogoditi (što je kasnije moguće!) ovisit će o sljedećem Papi.

Sa ljudskog stajališta, situacija djeluje dosta mračno. Ali bila je još mračnija, kada je Mgr. Žanić objavio svoj negativan sud u različitim etapama koje više ne bih mogao potanko prikazati. Svaki put je ono najgore bilo izbjegnuto protiv svakog očekivanja. Čar Međugorja se nastavlja: sve do sad se Djevica Marija pažljivo pokazala najjačom, sve do najgoreg, kojeg će biti u izobilju.

O službenoj akciji koja je službeno priznata kao zlouporaba protiv Franjevaca

Jedna premalo poznata činjenica okrijepit će one koji cijene čari Međugorja. A to je da su suzbijanja biskupskog autoriteta protiv Franjevaca, čija je međugorska župa umjetno podnijela protuudarce i nesuglasice, bila katkad zlouporabljena. I jedna od tih zlouporaba bila je službeno priznata i poništena od Visokog Crkvenog suda (analogno našem Prizivnom sudu): Apostolski Potpis od 24. svibnja 1995. (R. Laurentin, Dernieres Nouvelles 13, str. 37, 50).

Ukratko, dva su Franjevaca bila osuđena upravnom odlukom, da su nastavili svoja pastoralna djelovanja u Mostaru, kraj vjernika koji su sakramente htjeli primiti samo od Franjevaca. Bili su isključeni iz reda, riješeni svojih zavjeta i pogođeni suspenzijom (tj. lišeni prava slaviti misu i vršiti djela svećeničkog zvanja). Često su se išli moliti u Međugorje, i Vicka, koju su pitali za savjet, suđena je kao vrlo nerazumna i grešna što je rekla, nakon što je zatražila savjet od "Gospe", da je sud bio prenagljen.

Dva brata su odbijala upravnu kaznu, te zatražili da im se sudi po Crkvenim zakonima i obećali su da će se tome podvrći. Njihovi razni apeli nisu dobivali odgovor. Posljednji, upućen 2. rujna 1985. Apostolskom Potpisu, uzet je u obzir. Ali, početkom 1986., jedan od najbližih Papinih suradnika obustavio je: djelovanje sudbene vlasti nad ovim slučajem u koji je on bio umiješan, budući da su odgovorni franjevačkog reda preuzeli odluku na njegov odlučan zahtjev. On ih je trebao "štititi". Suci Apostolskog Potpisa zabrinuti statutarnom neovisnosti sudbene vlasti, tako dobro učvršćene u Crkvi kao u svim civiliziranim državama, bili su užasnuti ovim upravnim pritiskom.

Uz to, malo kasnije, Papa je (bez sumnje ne znajući za tu činjenicu), imenovao tog suradnika Prefektom Apostolskog Potpisa što je još više pogoršalo nevolju sudaca. Tri godine nakon toga, Papa, bez sumnje bolje upućen, premjestio je tog kardinala u drugu Kongregaciju i suci su ponovno preuzeli istragu nad slučajem. Sudili su, u potpunoj čestitosti, da je upravna izjava protiv braće bila nevažeća i suprotna Kanonskom Pravu što je jednom od braće dozvolilo, progonjenom već 10 godina, ali vjernom, da ponovno preuzme svoje funkcije. Drugi je bio toliko ogorčen poricanjem sudbene vlasti, i toliko izgubljen dugom depresijom, da je napustio religiozni život i svećenički poziv, u skladu (na žalost!) sa upravnom odlukom koja ga je isključila iz Reda, službeno poništavajući svoja tri zavjeta od kojih je jedan zavjet čistoće. Sud Apostolskog Potpisa koji poništava tu zlouporabu moći, stao je na kraj toj neispravnosti djelovanja visoke sudske vlasti. Potpisan je od strane 10 sudaca, od toga 5 kardinala, na čelu sa dekanom Zbora kardinala, budući da se Visoki Crkveni sud nalazi na većoj razini od Državnog. Suci su tu glavni upravljači: načelnici Dikasterija, ekvivalentni su Državnim Ministrima.

Uza sve to, uz štovanje za visoke osobe umiješane u tu zlouporabu moći, visoko sudište je objavilo taj sud uz opasku koja zabranjuje njenu publikaciju: to ne ovlašćuje njezino ponovno iznošenje sa njezinim pravilnim obrazloženjima, već samo njezino priopćavanje javnih zaključaka.

Ukratko, ako međugorska ukazivanja neprijeporno stvaraju dobre plodove obraćenja i svetosti koje svi mi poznajemo, suprotstavljanja Međugorju stvaraju loše plodove. Svatko se tu može pozvati na jedini kriterij rasuđivanja koji nam je Krist dao: Stablo sudimo po svojim plodovima … (Mt 7, 17 - 20; 12,33).

Molimo, dakle, Gospu da nastavi štititi Međugorje. Neka Ona sačuva kod svih pokornost, štovanje mjesnog biskupa i autoriteta, smisao mira, ali i plemenitost i učinkovitost službi svjetlosti i plodovima Međugorja: to remek-djelo Naše Gospe krajem našeg stoljeća. Neka Ona obasjava visoke Crkvene odgovorne osobe, kao što je Ona obasjala samog Papu Ivana Pavla II.

1. 1Paul M. Zulehner, Hermann Denz, Wie Europa lebt und glaubt (Kako Evropa živi i vjeruje), Düsseldorf, 1993
2. 2Roman Bleistein, Die jungen Menschen und die alte Kirche (Mladi ljudi i stara crkva), Freiburg, 1972
3. 3Brigitte und Peter L. Berger, In Verteidigung der bürgerlichen Familie (U obrani građanske obitelji), Frankfurt, 1984
4. 4Paul M. Zulehner, Andrea Slama, Österreichs Männer unterwegs zum neuen Mann? (Austrijski muškarci na putu do novog muškarca?), izdano od BMUJF, Beč, 1994.

na vrh