Baška voda 1995.

02. - 06. 04. 1995.

fra Ivan Dugandžić - UKAZANJA, VIÐENJA, OBJAVE (TEOLOŠKA MOGUĆNOST I ZNAČENJE TIH NESVAKIDAŠNJIH POJAVA)
fra Ljudevit Rupčić - "PRIVATNA" OBJAVA I MEÐUGORJE
fra Josip Marcelić - ULOGA VIDJELACA (biblijsko- povijesna)
fra Tomislav Pervan - POVIJESNO TEOLOŠKI KONTEKST MEÐUGORSKIH UKAZANJA
Hans Schotte - ULOGA MEDIJA U ŠIRENJU MEÐUGORSKE PORUKE
s. Isabel Bettwy - KAKO PRIPREMITI HODOČASNIKE ZA HODOČAŠĆE U MEÐUGORJE

Fra Ivan Dugandžić - svećenik franjevac, član Hercegovačke franjevačke provincije. Rođen je 1943 u Krehin Gracu, općina Čitluk, Hercegovina. Nakon mature u Dubrovniku 1962. stupa u franjevački red. Teološki stuidij pohađa u Sarajevu i Königsteinu (Njemačka). Za svećenika je zaređen 1969. Pohađa postdiplomski studij i postiže doktorat iz Biblijskih znanosti u Würzburgu (Njemačka). Od 1990. godine živi i radi u Zagrebu. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i njegovim institutima predaje egzegezu Novoga zavjeta i biblijsku teologiju. Radove objavljuje u stručnim teološkim časopisima. U vjerskim listovima na suvremen način obrađuje razne biblijske teme. U Međugorju je živio i radio u dva navrata: od 1970. do 1972., te od 1985. - 1988.

Fra Ljudevit Rupčić - rođen1920. godine u Hardomilju, Ljubuški. !939. stupio je u franjevački red u Hercegovačkoj provinciji, a 1946. je zaređen za svećenika. Studij teologije završio je 1947. na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1958., a habilitirao 1971. na istom fakultetu Od 1958. do 1988. predavao je novozavjetnu egzegezu na Franjevačkoj teologiji u sarajevu, aneko vrijeme i na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Pod bivšim jugokomunističkim režimom proveo je u zatvoru 1945. i 1947. godinu, te od 1952. do 1956. godine.

Dulje vrijeme (1968-1981) bio je član Teološke komisije pri Biskupskoj konferenciji bivše Jugoslavije. Preveo je Novi zavjet s izvornika na hrvatski jezik. prijevod je doživio brojna izdanja. Objavio je mnogo knjiga, studija i članaka na hrvatskom, njemačkom, talijanskom, francuskom i engleskom jeziku, te je održao mnoštvo predavanja na brojnim kongresima i simpozijima po Europi i Americi.

Fra Tomislav Pervan - rođen je 08. studenog 1946. u Čitluku. Zaređen za svećenika 1969. Doktorirao iz teologije s područja Novoga Zavjeta godine 1976. Djelovao kao pomoćnik odgojitelja novaka u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Kao župnik u župi Međugorje djelovao je od 1982. do 1988. Imenovan za Provincijalnog vikara 1990, a za Provincijala Hercegovačke franjevačke provincije izabran 1994.

Fra Josip Marcelić, franjevac-trećoredac, rođen je 1929. u Preku, Zadar. Zaređen je za svećenika u Splitu 1953. Magistrirao je filozofiju i doktorirao teologiju na Lateranskom sveučilištu u Rimu. Od 1971./1972. predaje na teologiji u Splitu dogmatiku i neke biblijske discipline. Više puta je vršio službu rektora i prorektora na istoj Teologiji. Suutemeljitelj je i suizdavač ciklusa "Duh i voda", biblioteke djela Obnove u Duhu (jelsa, 1984. i dalje), u čijem nizu je preveo i izdaao više knjiga.

Hans Schotte - rođen je 1944. Maturirao na Biskupskoj večernjoj gimnaziji u Essenu. Studij teologije, filozofije i pedagogije, te studij pedagogije medija završio na sveučilištu u Bonu. Nakon višegodišnje novinarske djelatnosti i obnašanja dužnosti direktora novinskog ureda Biskupije Augsburg, bavi se novinarskom djelatnošću za međunarodno katoličko misijsko djelo MISSIO u Munchenu. Od 1983. radi u biskupiji Augsburg kao pedagog medija i filmski novinar. Na temelju iskustava stečenih na brojnim putovanjima po Aziji, Africi i južnoj Americi režirao je i izdao četrdesetak dokumentarnih filmova za televiziju kao i za pomoć crkvenom pedagoškom radu među kojima su i dva televizijska projekta o Međugorju kao hodočasničkom mjestu. Trenutno Hans Schotte radi na novom filmu o Međugorju.

Sestra Isabel Bettwy bila je utemeljitejica i ravnateljica Udruge Majke milosrđa, marijanske udruge posvećene čašćenju Majke Marije kroz molitvu i izobrazbu. Dio djelatonsti te udruge bilo je i vođenje hodočašća u marijanska hodočasnička mjesta diljem svijeta, a najviše u Međugorje. S. Isabel počela je voditi hodočašća u Međugorje 1984. kada je obnašala dužnost Ravnateljice franjevačkih sveučilišnih putovanja. Sestra Isabel Bettwy trenutno obnaša dužnost ravnateljice Nacionalnog hodočasničkog središta Božanskog milosrđa u Stockbridge, MA, USA.

I Z J A V A

Na međunarodnom simpoziju u Baškoj Vodi, održanom 2.-6. travnja 1995. godine sudjelovalo je sedamdesetak voditelja molitvenih skupina i centara mira iz 13 država, četvero vidjelaca i svećenici koji rade u Međugorju. Slušajući predavanja, izmjenjujući misli i iskustva i zajedno moleći, još više smo se uvjerili da su međugorska ukazanja, shodno svim kriterijima: s obzirom na vidioce, na Gospine poruke i plodove tih poruka, u životu vjernika cijelog svijeta Božji dar Crkvi u ovom vremenu. One su ohrabrenje Božjem narodu u vremenu tjeskobe i velikih previranja, te poticaj i smjerokaz Crkvi u njezinu traženju putova nove evangelizacije na prijelazu u treće tisućljeće. Gospine poruke nisu nova objava, već nova pomoć da se Objava na nov način shvati i utjelovi u jednom novom vremenu. U njima se, u nekom smislu, nalaze konkretni odgovori na najnovije dokumente pape Ivana Pavla II.

Zbog toga preporučujemo svim molitvenim skupinama i centrima mira:

  • neka u Gospinim porukama gledaju poziv i usmjerenje prema jedinom Spasitelju Isusu Kristu, začetniku i dovršitelju spasenja;
  • neka im uvjek bude na srcu skrb Crkve, kojoj je Marija Majka, pralik, uzor i konačni cilj njezina putovanja kroz vrijeme;
  • posebno neka čine sve kako bi mjesna Crkva preko njih iskusila plodove obraćenja i mira;
  • neka u okviru Gospinih poruka budu otvoreni znakovima današnjeg svijeta i vremena, te u suvremenim tjeskobama i nesigurnostima budu znak nade i mjesto sigurnosti za sve ljude;
  • neka učine sve da u ljubavi i razumijevanju nadiđu međusobna neslaganja, kako bi svi zajedno bolje poslužili velikom dobru mira.

na vrh

fra Ivan Dugandžić

UKAZANJA, VIÐENJA, OBJAVE

TEOLOŠKA MOGUĆNOST I ZNAČENJE TIH NESVAKIDAŠNJIH POJAVA
1. NEOBIČNE POJAVE U NEOBIČNO VRIJEME

Biblija tako često govori o ukazanjima i viđenjima i uz te pojave u tolikoj mjeri povezuje božju objavu ljudima da to možemo smatrati njezinim središnjim sadržajem. Apstrehirajući ovaj put od čitavog Staraog zavjeta, upozorio bih samo na važnost ukazanja Uskrsloga učenicima ili farizeju Savlu pred Damaskom. Pitamo se, zašto su onda ukazanja i viđenja kasnije u povijesti Crkve redovito nailazila na velik oprez i skaptičnost crkvene hijerarhije i klera općenito i priličitu nezainteresiranost teologa. Zapravo moglo bi se reći da te pojave jedino kod običnog vjernog puka nailaze na spremno prihvaćanje, koje je istini za volju pokatkad prebrzo i nekritično.

U pravoj poplavi teološke literature danas veoma je teško naći solidan teolški rad posvećen ukazanjima i viđenjima; zapravo, mogli bi se svi izbojiti na prste jedne ruke. Ako pođemo od starog dobrog shvaćanja teologije kao sluškinje vjere, onda iz toga proizlazi da je njezina zadaća "pronicanje Objave svjetlom razuma(1)

i "nastojanje oko živog tumačenja vjere"(2)

u praktičnom životu Crkve. Ne možemo se stoga oteti pitanju, zašto teologija zazire od ovakvih pojava koje se i te kako tiču i Objave i života Crkve? Da li je po srijedi neka podsvijest o njihovoj nemogućnosti ili možda nekorisnosti za život Crkve, strah pred delikatnošću zadatka ili pak nešto sasvim drugo? Nisu li upravo ovakvi fenomeni pravi izazov i ispit za današnju teologiju koja se s puno angažiranosti pa i uspjeha bavi pojedinačnim pitanjima i problemima, ali kojoj sve više poteškoća pričinja smisao cjeline? Treba se bojati da se možda ipak pomalo ne ostvaruju zlokuga proroštva oca pozitivizma A. Comtea od prije nekih stotinu i pedeset godina, kada je, promatrajući pomicanje interesa teologije od tajne Presvetog Trojstva preko kristologije prema ekleziologiji, ustvrdio da će Crkva tim putem lagano i ne opažajući otići u pozitivizam: "Neće se više baviti Bogom nago čovjekom; neće više istraživati neistraživu istinu, nego pozitiven pojave svoje vlastite zajednice."(3)

Jedan od najoštroumnijih teologa današnjeg vremena, Hans Urs von Balthasar kao da indirektno priznaje da se to uistinu dogodilo, kada za današnju Crkvu kaže da je "dobrim dijelom izgubila svoje mističke crte i postala Crkva permanentnih razgovora, vijeća, kongresa, sinoda, komisija, akademija, partija, funkcija struktura i prestrukturiranja, socioloških eksperimenata i statistika."(4)

Nešto slično se događa i s teologijom. Svatko tko iole prati moderna teloška zbivanja znade u kolikoj je mjeri današnja teologija infiltrirana antroplogijom, sociologijim i psihologijom, znanostima koje sigurno mogu puno obogatiti i posuvremeniti telošku misao, ali koje predstavljaju i trajnu opasnost da one stanu na mjesto onoga što teologiju čini "zannošću o Bogu."Težište teološkog razmišljanja ponekad je u tolikoj mjeri pomaknuto od Boga k čovjeku i od onozemne k ovozemnoj stvarnosti, da možemo lako shvatiti kako duh današnjeg vremena i čitava duhovna atmosfera ni malo ne pogoduju govoru o ukazanjima i viđenjima.(5)

A budući da takvi fenomeni nužno traže svoje tumačenje, ono se kuša ponuditi na neteološkom terenu. Obično se voli isticati kako se u današnjem svijetu, koji je suočen s nesigurnošću i strahom u pogladu svoje budućnosti, javljaju proročko-apokaliptičke tendencije koje onda nalaze oduška u psihozi masa. Time onda ove pojave a priori dobivaju negativnu kvalifikaciju; neobične pojave se poistovjećuju s patološkim stanjem i njihovo se tumačenju prepušta psihologiji i parapsihologiji.

Kad je u pitanju Marija i njezina ukazanja, obično se ističe Isusovo jedinstveno posredništvo između Boga i ljudi i odatle izvodi nemogućnost ukazanja, jer bi se time ta inače sigurna istina dovela u pitanje. Često je, barem u pojedinim zamljama, po srijedi i neka površna ekumenska taktika u odnosu na protestante, kojim je oduvijek smetalo naglašavanje Marije kod katolika. Ali čini se ipak da jedan od razloga za nezainteresiranost mnogih telogoga za ove pojave valja tražiti u strahu da ne bude proglašen konzervativnim u vremenu kada je u modi telogogija koja se bavi sasvim konkretnim životnim problemima, što je inače dobro, ali nije dovoljno.

Promatrajući već dugo događaje u župi Međugorje iz bliza i pokušavajući ih teološki vrednovati, te preteći reagiranja dijela crkvene javnosti na njih, teško se je oteti dojmu da su često nejasni osnovni teološki pojmovi i da je to jedan od glavnih izvora zabune i nesnalaženja. Zato ove stranice žele biti mali pokušaj teološke analize pojma ukazanja i viđenja, njihove nutarnje mogućnosti i značenja, zatim pojam takozvane privatne objave, njezina mjesta i uloge u životu Crkve te konačno kriterij za raspoznavanja tih pojava i utvrđivanje njihova odnosa prema parapsihološkim fenomenima. Na kraju ćemo pokušati odrediti mjesto i ulogu Bl. Dj. Marije u Božjem planu spasenja, jer smo tako je moguće shvatiti i smisao njezinih brojnih ukazanja. O svemu tome želim govoriti sasvim načelno i općenito, a Međugorje je poslužilo samo kao povod.

2. POJAM I PROBLEM UKAZANJA I VIÐENJA U TEOLOGIJI

Teologija koja mora stajati u službi vjere i života Crkve nema, mora se priznati, u današnje vrijeme ni malo lagan posao. Zahtijeva se da ona mora služiti praksi, ali ta praksa je često vrlo složena. Na jednoj strani su oni koji pod praksom smatraju ustaljeno i hladno ponašanje koje ne trpi ništa novo, a teologiju koja zagovara novo smatraju suvišnom dapače i opasnom. Na drugoj strani pod pojmom prakse imamo stvarno religiozno iskustvo, bilo da je ono vezano uz ukazivanja i njima uvjetovano, bilo uz različite oblike karizmatičke obnove danas. Ovdje opet postoji opasnost da se teologija proglasi beživotnom i neuvjerljivom i da se u ime takvog iskustva odbaci.

Osnovno je da teologija ni na jednoj ni na drugoj strani ne dozvoli da postane žrtva prakse. Tamo gdje nema vjerskog iskustva, ona ga mora poticati; a tamo gdje ga ima, ona mora bdjeti da to iskustvo ne poprimi neželjene tokove, "da se ništa od onoga što je u novim iskustvima povijesnospasenjski ispravno ne izgubi i ne uguši, ali i da se ništa što je možda nespojivo s kršćanskim otajstvenima životom potajno ne nametne..."(6)

Poznato je da u kriznim trenucima svijeta i Crkve religiozni duh snažno teži za što uvjerljivijim i opipljivijim iskustvom onostranoga, što bi trebalo predstavljati utjehu u sadašnjosti i biti sigurno obećanje budućnosti. Teologiji tu pripada nenadomjestiva uloga da luči ezoterično i bolesno od zdravoga i dobroga, što se uklapa u poklad vjere i u ustaljene tokove spasenja.

Što zapravo teologija podrazumijeva pod pojmom ukazanja i viđenja? U najširem smislu riječi, to su "društveni doživljaji u kojima na naravan način tjelesnim osjetilima postaju dostupne nevidljive stvarnosti kao Bog, anđeli, dapače i sveci, ali i stvorene stvari, a to sve povezano s nadnaravnim ciljem ljudskog spasenja. Tu spadaju također prostorno daleki te prošli i budući događaji."(7)

Zdrava kršćanska tradicija nikada nije sumnjala u mogućnost tih pojava jer je znala da bi time dovela u pitanje svoju sliku o Bogu, koji nije bio slobodan samo u početku kod čina stvaranja svijeta, nego tu slobodu trajno zadržava u odnosu prema svome stvorenju.

Iako je javna Objava zaključena smrću apostola, Bog koji stoji u partnerskom odnosu prema svijetu i čovjeku zadržao je sbei slobodu djelovanja u ljudskoj povijesti, istina pod vidom bitne kvalifikacije Novoga zavjeta, a to je njegova eshatološka dimenzija. Naime i Bog mora poštivati činjenicu da su s Isusom Kristom započela posljednja, eshatološka vremena, koja su obilježena događaima spasenja koje je s njima započelo. U tom rasponu vremena od Kristova uskrsnuća do njgova drugog dolaska Bog ne može proširiti Objavu u smislu sklapanja nekog novog saveza kao što je to bio slučaj u Starom zavjetu prije Krista. On može još samo izvesti konačni, obećani zahvat na kraju vremena kojim će privesti punini već započeto spasenja svijeta, ali prije toga može sigurno na razne načine utjecati na ostvarenje tog spasenja. Jedan od tih načina jest njgovo priopćavanje u slici i riječi. Tko bi to nijekao, taj bi doveo u pitanje Božju slobodu i karakter kršćanstva kao objavljene vjere. "Zato bit svih pokristovskih privatinih ukazanja i objava mora biti takva da se sadržajno mogu ukolopiti u ovu eshatološku spasenjsku stvarnost."(8)

Crkva se uvijek prema tim pojavama odnosila oprezno, držeći se novozavjetne opomene o "razlikovanje duhova" (1 Kor 12,10; 1 Iv 4,1; 1 Pt 5,8). Već je u prije spomenutoj definiciji rečeno da se ove pojave u svojoj intenciji povezane s ljudskim spasenjem. Tu je implicitno sadržan i prvi kriterij za njihovo vrednovanje. Da li se one uklapaju u redovite tokove spasenja i njih pospješuju ili su im možda suprotne i od njih odvraćaju? Prilično lako se dada ustanoviti, da li takve pojve odvaraćaju od pobožnosti prema Isus Kristu, stavljajući Mariju u središte pobožnosti na način koji konkurira Kristu, ili vode vjernike iskrenom slušanju riječi Božje i sakramentalnom životu. Poznata je činjenica na koju ne treba trošiti riječi da je prije Sabora u tom pogledu i u Mariologiji i u marijanskim pobožnostima bilo jenostranosti zastranjivanja.(9)

Uz to, dakako, dolazi kriterij s obzirom na vidioce i njihov način doživljavanja viđenja. Naime, moramo imamo na umu da određena vremena pogoduju ovakvim pojavama, kao što su, na primjer, vremena životna tjeskobe i vjerskih kriza. Zato je dužnost teologije da brižno bdije nad tim pojavama i da prati da li su ukazanja "prazan eho u kome čovjek sluša sam sebe ili odgovor u kome čovjek čuje Boga."(10)

Isto tako od stvarnih viđenja valja jasno lučiti sve intuitivne spoznaje ili intelektualna prosvjetljenja do kojih se može doći molitvom i meditacijom, a koja mogu biti i te kako duboka i impresivna.

3. MISTIČKA I PROROČKA VIÐENJA

S obzirom na njihovu svrhu teologija dijeli viđenja na mistička i proročka. Prva se odnose isključivo na odrđenu osobu i njezin osobni razvoj u duhovnom životu, kao što je bio slučaj kod tolikih mističara u povijesti Crkve. Naravno, to ne isključuje ni određeni vid javnosti koji će takva viđenja poprimiti budućim eventualnim javnim štovanjem toga mističara ako bude uzdignut na stupanj blaženika ili sveca. U tom smislu bismo mogli i stroga privatna viđenja uzti kao karizme u širem smislu riječi. Suprotno tome proročka viđenja imaju od početka javni karakter. Ona su dar ili karizma pojedincu ili nekolicini pojedinaca na korist čitavoj Crkvi. Tu se odmah od vidioca traži da se obrati svojoj okolini i konačno čitavoj Crkvi porukom koju je sam primio. Kao tipičnom primjeru za ovu vrstu viđenja uzima se Gemma Galgani, a za drugu M. M. Alacoque.

Promatrano s gledišta doživljavanja vidioca mistično viđenje je uvijek intenzivnije i snažnije utječe na mijenjanje osobnog vidiočeva života nego je to slučaj kod proročkog. To je razumljivo i otuda što su mistička viđenja imala osobe koje su redovito veće bile postigle zavidan stupanja svetosti, dok su nosioci proročkih viđenja najčešće sasvim "slučajno" izabrani između običnih vjernika, i to u najvećem broju slučajeva djeca, još nedorasla za dublje mistične doživljaje. Zato takva viđenja ne utječu tako snažno na osobu vidioca i on se puno polaganije mijenja u pogledu svetosti svoga osobnog života.

Budući da se u prvom redu radi o karizmi za druge, vidiocu je uvijek potreban netko tko je upućeniji od njega u tajne duhovnog života i tko će ga u tom voditi; inače postoji opasnost da dođe do raskoraka između uloge koja im je povjerena i svetosti njihova života. Zbog okolnosti da su vidioci najčešće djeca, njihovo viđenje, makar bilo tjelesno-objektivnog karaktera, dakle, kako se to obično kaže, trodimenizionalno, u odnosu na doživljaje mističara koji su gotovo isključivo imaginativni, tj. unutarduševana stanja, ipak ostaje više na površini i nema nikada za posljedicu brzo mijenjanje vjernika kojima je poruka namijenjena. Sigurno, taj učinak se ne bi mogao postići kada se u isto vrijeme ne bi mijenjali na bolje i prenosioci poruke, a to, kako rekosmo, oni sami bez tuđe pomoći nisu sposobni.

4. NARAVNE, PARAPSIHOLOŠKE I NADNARAVNE POJAVE

Još više, treba se ozbiljno zapitati, ne ograničavamo li mi Bogu prostor njgova slobodnog djelovanja, ako kao uvjet autentičnosti zahtijevamo očitu izvanrednost pojave u smislu nadilaženja ili stavljanja izvan snage uobičajnih prirodnih zakona i tokova života. Polazeći od jednostavne činjenice da za Boga naše ljudske granice između naravne, parapsihološke i nadnaravne sfere ne predstavljaju nikakvu zapreku i da Bog djeluje u svakom dobrom djelu koje čovjek čini, K. Rahner upozorava da je formulacija "ovo viđenje potječe od Boga" ustvari u sebi prilično neodređena i višeznačna. Budući da čovjek s gledišta svog spasenja može u raznim zgodama i u događaju, koji je moguće protomačiti posve prirodnim načinom, otkriti Božju molost i poticaj za svoje osobno spasenje, moglo bi se onda i "neko , prirodnim putem protumačiti viđenje,, ako je u granicama kršćanske vjere i morala, ako ne škodi duševnom zdravlju vidioca, nego ga moralno i religiozno podiže, prihvatiti kao ,od Boga učinjeno, i kao milost, premda to viđenje svoj neposredan, naravni temelj ima u psihičkom mehanizmima..."(11)

S teološkog gledišta nema nikakve zapreke da se Bog posluži sasvim prirodnim mogućnostima ljudske naravi za ostvrenje nekih izvanrednih ciljeva s obzirom na čovjekovo spasenje. Teško je, zapravo nemoguće odgovoriti na pitanje, zašto bi se Bog morao služiti uvijek nekim izvanrednim putem za ono što može postići preko redovitih ljudskih sposobnosti i mogućnosti.

Nasuprot tendenciji da se sve parapsihološke pojave odmah strpaju u područje negativnog, K. Rahner se sasvim otvoreno pita: zašto se ne bi parapsihološke naravne sposobnosti telepatije, vidovnjaštva, psihometrije itd. kod religioznog čovjeka mogle usmjeriti isto onako kao i ,normale, sposobnosti na objekte religiozna naravi i tako biti poticaj za religiozno relativne čine, i zašto se takvi čini ne bi smjeli vrednovati kao ,od Boga učinjeni,, kao milost.(12)

Sve su ovo važne premise kako bi se i ono viđenje u pravom smislu, koje ima svoje ishodište u izvanrednom Božjem zahvatu, moglo vrednovati na ispravan način. Takvo viđenje, koje je redovito popraćeno nekim posebnim čudesnim znakom, koji je sasvim spoznatljiv, nije dakle nipošto jedino autentično viđenje. U tom se svietlu stvarno nameće pitanje: "Zašto ne bi npr. crkveno priznanje nekog viđenja moglo imati smisla i kad se ograničava samo na tvrdnju da je to viđenje po svom sadržaju i po svom djelovanju na vidioca i druge samo pozitivno, i u tom smislu da ,potječe od Boga,, ili je legitiman eho stvarnog mističnog iskustva vidioca koje odgovara normama vjere i razuma, bez nužnosti da u oba slučaja Crkva mora pretpostaviti stvarni čudesni Božji zahvat?(13)

Prema tome, ako u nekom viđenju i nema čudesnog znaka koji jasno nadilazi prirodne zakone i uobičajne tokove događaja, nego se sve može protumačiti kao prirodna ili parapsihološka pojava, tu još nema nikakva teološkog razloga da se takvom viđenju zanječe svaka mogućnost da potječe od Boga. Zapravo; najveća se pogreška čini kada se sve kao cjelina bez ikakva razlikovanja prebrzo odredi kao moguće ili nemoguće, kao od Boga učinjeno, ili kao đavolska varka, odnoseno ljudska iluzija. Zato mnogi teolozi na čelu s Rahnerom zagovaraju određenu "blagost" naprama vidilačkim iskustvoma i smatraju da se mogu prihvatiti kao od Boga prouzročena i onda, kada ne možemo svaku pojedinost u njima prihvatiti. Isto tako valja imati na umu da i onda, kada je njihova autentičnost priznata od Crkve (pogotovo na osnovu vanjskih kriterija, o kojim će još biti riječi), time nije rečeno da je svaka pojedinost u sadržaju ispravna i da je moramo prihvatiti. I u nekom autentičnom viđenju mogu se potkrasti zablude glede lika i poruke koju prenosi viđena osoba. Sve to može biti uvjetovano okolnostima sredine, vremena, teološkog znanja vidioca, kao i njihova temperamenta, što se posebice odražava na način prenošenja primljenih poruka.(14)

Tako npr. činjenic da mali Franjo u Fatimi nije uvijek čuo sve što je Gospa govorila, nego je samo vidio micanje usana Rahner ne smatra argumentom protiv, nego naprotiv dobrim znakom za vjrodostojnost malih vidjelaca.(15)

Možda ovdje nije na odmet povući jednu paralelu s novozavjetnim izvještajem o ukazanju Uskrslog. Viđenje koje su žene imale u Isusovu grobu Marko opisuje kao "mladića u bijeloj dugoj haljini" (Mk 16,5), Matej kao "anđela Gospodnjeg" (Mt 28,2), a Luka govori o "dva čovjeka u blistavim odjelima" (Lk 24,4). Njemu je najbliži Ivan, koji opet spominje "dva anđela u bijelim haljinama" (Iv 20,12). Biblijska znanost je u međuvremenu na ovim mjestima otkrila različite teološke intencije pojedinih evanđelista i različite tradicije kojima se oni služe, ali pitamo se: da li je time uistinu sve protumačeno? Zašto svjedoci Uskrsloga u njemu odmah ne prepozaju Isusa, zašto se on "ukazuje u drugim obličju" (Mk 16,12), jednom kao suputnik, kojeg ne mogu prepoznati, jer je to "uskraćeno njihovim očima" (Lk 24,16), drugi put kao "duh" (Lk 24,37), ili opet kao "vrtlar" (Iv 20,15)? Redovito učenici vide Isusa, ali ne znaju da je to on dok ne progovori (usp Iv 21,4), ali i tada, čim ga prepoznaju, on obično iščezava ispred njihovih očiju. Dakle, čak i ovdje u temeljima same Objave nije najvažnije precizno gldanje, nego poruka i vjera.

Ne govori li nam sve ovo kako su ukazanja i viđenja u sebi složen i zapravo teško opisiv događaj, u kome je teško povući granicu između objektivnog događaja i subjektivneg doživljaja? Bog i onda kada se ljudima objavljuje na najopipljivji način ostaje inefabilis - neizreciv.

U objavi Bog se želi ljudima priopćiti i objaviti, ali i ne posve prepustiti u njihov posjed, dati se zarobiti od njih. Zato redovito, kada je u pitanju bilo kakva objava, ostaje uvijek dovoljno pitanja i nejasnoća. Drukčije ne može ni biti jer nikakvo znanje ne može nadomjestiti ulogu vjere. Ona je imala odlučujuću ulogu kod čudesa koja je Isus činio, kod prepoznavanja Uskrslog kao i kod navještanja poruke uskrsnuća. Takvu ulogu ona zadržava i kod svih kasnijih viđenja i objava, koje su vezane uz ta viđenja. Naravno, moramo se čuvati ekstrema i paziti da to značenje vjere ne shvatimo u smislu kako se to često kršćanstvu prigovara: "Čudo je najdraže dijete vjere!" Dakle, ne vjera koja bi izmišljala čuda, nego kao bezuvjetna dispozicija za prepoznavanje i prihvaćanje nadnaravnih pojva. Samo ona pri tom mora biti nadopunjena određenim objektivnim znacima, koje ta pojava pruža, a koji nužno spadaju u kriteriologiju za prosuđivanje takvih pojava.(16)

5. KRITERIJ S OBZIROM NA CRKVU

U odnosu na zajednucu vjernika i njezino reagiranje na poruke vidjelaca ustvari ne može ne biti nekih posve novih i drukčijih kriterija od ovih već spomenutih. Ni ovdje se s teološkog gledišta nema što drugo primjeniti osim "pravilo za ralikovanje duhova" (1 Kor 12,10). Nešto veše o tome nalazimo kod Ivana: "Ljubljeni, nemojte vjerovati svakom duhu, već duhove podvrgnite kušnji da vidite jesu li od Boga, jer su se pojavili mnogi lažni proroci u svijetu. Po ovom poznajete duh Božji: svaki duh koji priznaje: Isus Krist došao je u tijelu, od Boga je; svaki duh koji takvim ne priznaje Isusa nije od Boga" ( 1 Iv 4,1-3; usp. Iv 5,1-4). Istina, ovaj tekst odaje specifičnost Ivanove zajednice u kojoj je krivovjerje gnoze nijekalo Isusovo utjelovljenje, ali on može služiti kao opći kriteriji utoliko što ističe središnje značenje Isusa Krista za ljudsko spasenje. Kod Pavla je u Korintu također u pitanju mjesto i uloga Isusa Krista u životu zajednice vjernika, ali pod jednim drugim vidom. "Korintski pneumatičari nemaju problema s krivim učenjem nego s demonskim makinacijama pogana,"(17)

što se izravno osjeća u ćudorednom životu pojedinaca u zajednici. Ali i u jednom i u drugom slučaju takvi poticaji ne mogu doći od Duha Božjega nego samo do Zloga.

Još na jednom mjestu Apostol govori o provjeravanju karizmi, ali opet pod sasvim drugim vidom, naime s obzirom na njihovu korist za izgradnju zajednice (1 Sol 5,21; usp. 1 Kor 14). Što pojedini darovi više doprinose izgradnji i učvršćenju zajednice, to je sigurnije da su plod Duha, a ako razaraju zajedništvo, mogu biti samo plod Zloga. Naravno da je ovdje u pitanju samo stvarno zajedništvo vjere i ljubavi. Zato isti Pavao može reći na drugom mjestu: "Potrebno je, doista, da među vama budu rascjepi, da se očituju prokušani među vama" (1 Kor 11,19).

Postoji još jedno opće upozorenje na budnost i trijeznost (1 Pt 5,8), I to je sve što nam Novi zavjet ima reći o ovom delikatnom pitanju. Ipak, iako nam ne pruža više sasvim konkretnih riječi, Novi zavjet sadrži nešto što se poput crkvene niti provlači kroz sve njegove spise, a što predstavlja bitni uvijet Božjeg djelovanja. To je ona otvorenost i receptovnost s obzirom na Duh Božji koju nalazimonajjače izraženu kod Marije. Ta otvorenost i receptivnost temlji se na spremnosti i raspoloživosti za sve što će on čovjeku darovati i što će od njega zahtijevati.(18)

U svjetlu ovih nekoliko sasvim načelnih smjernica Novoga zavjeta moramo pokušati iste one kriterije koje smo provjeravali na vidiocima primjeniti na Crkvu kojoj vidioci prenose svoju poruku. Ako je ukazanje spasenjski događaj koji mora imati milosni cilj, onda je vrlo važno promatrati odjek toga ukazanja, odnosno njegove poruke među vjernicima i plodove koje ono donosi. Kristološka dimenzija spasenja, koju smo već više puta naglašavali, mora i ovdje biti kriterij. Presudno je pitanje, da li nako ukazanje vodi Kristu ili udaljuje od njega. Kada bi Krist bio potisnut u stranu, makar se ne zna kako razvijali drugi oblici pobožnosti, toj pojavi bi valjalo pristupiti krajnje skeptično.

Drugim riječima, što je poruka ukazanja bliža onoj Isusovoj koju nam nudi Novi zavjet, a to je poziv na obraćenje, tim je veća vjerojatnost autentičnosti. Konstatirali smo već da objava koja stiže preko privatnog ukazanja može imati samo poticajni karakter u odnosu na ono što je već o Objavi sadržano. Zato je logično da se sadržajna škrtost i kratkoća poruke moraju uzimati kao pozitivan znak, a pogotovu ako takva poruka ipak nalazi odjeka u narodu Božjem i donosi plodove obraćenja.

I ovdje je kao i u slučaju vidjelaca važno iskustvo utjehe i mira. Mir je bez sumnje jedna od središnjih tema čitave Biblije. On je u tolikoj mjeri pojam za sve darove koje Bog daje čovjeku da su bile moguće personificirajuće formulacije i u Starom i u Novom zavjetu. Starozavjetni pisac veli za Jahvu da je on mir (Suci 6,24), a apostol Pavao kaže za Isusa Krista: on je naš jedini mir! (Ef 2,14). Njegovo rođenje prati poruka mira (Lk 2,14), on blagoslivlje mirotvorce (Mt 5,9), kao Uskrsli on svojim učenicima najprije daruje mir (Lk 24,36; Iv 20,19; 21,26). Ali taj Kristov mir ne ostvaruje se automatski i bezuvjetno. On je uvjek plod prihvaćanja njegove riječi i obraćenja. Isus ne pozna nikakvu drugu vrstu mira, nikakav truli mir pod svaku cijenu. On se ne usteže svoju riječ usporediti s mačem koji razdvaja (Mt 10,34; Lk 12,51). Ona je onima koji je prihvaćaju izvor mira, ali u isto vrijeme onima koji je preziru izvor tjeskobe.

6. TEOLOŠKO ZNAČENJE MARIJIH UKAZANJA

Sve što je do sada rečeno odnosilo se na ukazanja općenito. Poseban slučaj predstavljaju Marijina ukazanja jer su ona daleko najčešća, pa zato na kraju zavrjeđuju pažnju. Oni koji a priori sumnjaju u mogućnost bilo kakvih ukazanja obično dovode Marijina ukazanja u svezu s pretjeranim štovanjem i "bolesnom" pobožnošću prema njoj. Ne može se zanijekati da je u Crkvi uvijek bilo i takvih pojava, ali one nisu nikada bile od Crkve podržavane, a pogotovu nisu mogle potisnuti u drugi plan zdravu crkvenu tradiciju glede Marijina mjesta i uloge u Crkvi. Odustavši od posebnog dokumenta o Mariji i odlučivši se da o njoj govori u sklopu konstitucije o Crkvi Drugi vatikanski sabor je jasnije istakao Marijinu eklezijanu dimenziju i njezino mjesto u toku otkupljenja. Time je ustvari samo istaknuta vjernost Crkve najzdravijoj tradiciji koja vuče korjene sve od vremena Prackve.

U toj istoj perspektivi papa Pavao VI. je, govoreći o Marijinu štovanju danas, naglasio da pobožnosti prema Djvici moraju "jasno pokazivati mjesto koje ona zauzima u Crkvi"(19)

Marija je sva zbog Krista i njegove Crkve i zato nema zdrave marijanske pobožnosti koja ne vodi Kristu i ne izgrađuje Crkvu. Kako u taj kontekst smjestiti i kako vrednovati u posljednja dva stoljeća učestala Marijina ukazanja? Ima teologa koji dopuštaju mogućnost ukazanja i privatnih objava, ali im poteškoću predstavlja baš ta učestalost Marijih ukazanja. Tu pojavu je moguće promatrati jedino u svjetlu već spomenute Marijine jedinstvene uloge i mjesta u Crkvi. Nju je nemoguće promatrati izolirano, samu za sebe, kao što često promatramo druge svece. Ona je duboko uronjena u plan spasenja i stoji u najtješnjem odnosu prema središnjim stvarnostima spasenja, Kristu kao Otkupitelju i Crkvi kao zajednici otkupljenih.(20)

U njezinu pristanku na anđelovu poruku njoj bila sadržana samo spremnost da daruje život drgoj božanskoj osobi, nego je to bio njezin pristanak na čitav plan spasenja, koji Marija u tom trenutku sigurno nije mogla svojim razumom do kraja proniknuti u svoj njegovoj dalekosežnosti. Njezina uloga ne završava ni s Kalvarijom, jer Isusova riječ predanja Majke učeniku i učenika Majci (Iv 19,26) u tom ozbiljnom trenutku drame spasenja nije samo izraz sinovske brige za Majku i učenika, nego ima daleko dublje značenja. Ona znači trajno vezivanje Marijine sudbine uz sudbinu Crkve.

Marijina osobna svetost i njezina služba u planu spasenja, nisu dvije stvari koje samo sticajem okolnosti stoje zajedno, one predstavljaju jednu nerazdvojivu cjelinu. To njezino samoostvarenje i njeziu službu u ostvarenju općeg spasenja svijeta K. Rahner izražava kao jedinstvo osobne svetosti i apostolata koji nužno iz te svetosti izvire, po čemu je Marija "Na izvanredan način službena reprezentacija Crkve."(21)

Dakako da ta njezina tijesna povezanost s Crkvom ne prestaje ni s prestankom njezina zemljskog života. Zapravo njezina briga za Crkvu svoga Sina još je jača tamo gdje se ona kao jedini član Crkve već nalazi u proslavljenom tijelu, dok su drugi na putu prema tom stanji i potrebni su pomoći. Tomislav Šagi Bunić lijepo kaže da se i "u koncilskom tekstu Marijino uzdignuće u nebesku slavu ne shvaća prvenstveno kao neki odlazak i rastanak nego prije kao zadobivanje rascvalih mogućnosti da svoju djelotvornu ulogu u povijesti spasenja, dakako u odgovarajućoj povezanosti s Kristom Gospodinom, nastavi na jedan viši čin."(22)

Među tim "procvalim mogućnostima" svakako posebno mjetsto pripada Marijinim ukazanjima, koja bez obzira na njihovu poruku već sama po sebi imaju teološko značenja. Kao što Isus nije samo najavljivao dolazak kraljevstva Božjega u budućnosti, nego garantirao njegov početak svudgje gdje je bila prihvaćena njegova riječ, tako ni spasenje nije ideja nego stvarnost sadašnjeg trenutka. U Mariji ono ima svoj konkretno ostvaren primjer. Ona predstavlja savršeno uspio od Boga zamišljen čovjekov život i s obzirom na svoj početak i na dovršenje u nebeskoj slavi. Zato svako Marijino ukazanje ima u prvom redu svoje značenje u tome što objavljuje taj misterij njezina života i pokazuje njezinu ulogu u povijesti spasenja. Ali to se opet ne događa zbog Marije same nego zbog Crkve. Očitujući nam svoju slavu Marija nam otkriva naše mogućnosti koje nam nudi misterij njezina Sina.(23)

Nastojeći to nekako ilustrirati slikom iz našeg ljudskog života L. Scheffczyk kaže: "To je slično kao kad bi neka samo duhovno i inteniionalno bliza osoba najednom dobila realnu prisutnost u ljudskom životnom prostoru. Sad je ona prisutna u svoj veličini svoej osobe, svom značenju, svojoj ulozi i svom zahtijevu. Marijino ukazanje stavlja na realno-personalan način čitavu Marijinu tajnu pred vidioca i njegovim posredstvom također pred vjernike."(24)

Možemo slobodno reći da je Marijino ukazanje kao takvo samo po sebi najveća poruka Crkvi, kao ohrabrenje na njezinu putu prema vječnosti, ali i kao obveza. Budući da je vrijeme Crkve eshatološko vrijeme i da je Marija jedina kod koje ne postoji ona eshatološka napetost ostvarenog i još ne do kraja dovršenog spasenja, to i njezino djelovanje valja uvijek promatrati u tom kontekstu. Ono će "uvijek imati retrospektivan karakter, ciljajući na Kristov mistarij, ali u isto vrijema biti okrenuto i u budućnost prema ispunjenju"...Zato njezina ukazanja "imaju posebnu eshatološku dimenziju i tendenciju konačnog svršetka vremena,"(25)

što da kako ne treba shvatiti u smislu brzog svršetka, a pogotovu ne onoga koji se dade točno izračunati.

Kao ona koja je jednom zauvijek svoju sudbinu vezala uz sudbinu Sina i preko njega za zajednicu spašenih Marija ne može ostati po strani dok se Crkva zajedno sa svim stvorenjima nelazi "u porođajnim bolovima" (Rim 8,22). Ona svojoj majčinskom naklonojšću i ljubavlju Crkvi posreduje svjetlo u kušnjama ovoga svijeta, koje u zadnjoj crti dolazi od Kristova svjetla. Kao ljudsko biće Marija može dati samo ono što je i sama primila i zato njezina ukazanja "u svojoj biti imaju više karakter dinamičkih impulsa za srca i volju vjernika, kako bi spoznatu istinu Objave na nov način utjelovili u određenom vremenu."(26)

Zato su njezina ukazanja uvijek nalazila više odjeka u srcima vjernika nego u razmišljanjima teologa. U svjetlu logike i dinamike spasenja u Crkvi sasvim je razumljivo da je Marija najaktivniji ud Crkve, kojoj je puninom svoje svetosti u isto vrijme i pralik i majka i njezin konačni ideal, prema kome i ona teži.

Bez obzira na početnu zbunjenost i nesporazum sva su Marijina ukazanja imala snažan utjecaj na život Crkve, počevši od novih oblika pobožnosti, preko obnove sakrametalnog i pokorničkog života pa sve do produbljivanja slika o samoj Crkvi i ljubavi prema njoj. Jer u stvari čašćenje Marija nije ništa drugo doli "oblik čašćenja tajne Crkve, koja u Mariji gleda svoj prauzor i svoj već sada ostvareni oblik savršenosti."(27)

Naime, po svojoj biti "Crkva nije ništ drugo nego kopija Marije ..., živi otisak Marijina lika u kršćanskoj zajednici."(28)

na vrh

fra Ljudevit Rupčić

"PRIVATNA" OBJAVA I MEÐUGORJE

Pojam "privatne" objave već se dugo uobičajio u teologiji. Nasuprot njemu stoji javna objava. Međutim, javna bi objava bila ona koja je dana u Bibliji, a privatna ona koja je dana izvan Biblije. Prema tome, bilo bi opravdanije govoriti o biblijskoj i izvanbiblijskoj objavi. Pridavanje biblijskoj veće časti i značenja nego toj drugoj nema nikakva pravog razloga. Jer, ukoliko su obe istinite, obe dolaze od Boga, pa su po svome podrijetlu obje božanske i jednako vrijedne. Jednu i drugu Bog namjenjuje ljudima i želi da i jednu i drugu ljudi prihvate. Inače ne bi bilo razloga da uopće govori. Ako bi postojala među njima neka opravdana razlika, nikad ne može biti u smislu obveznosti jedne i neobveznosti druge. Obje su obvezne. Svakoga do koga su došle i tko je stekao dovoljno razloga i moralne sigurnosti njihove istinitosti, obje jednako obvezuju.

Objava sadržana u Bibliji zove se "kanon", to jest pravilo vjere. Njim se mjeri na neki način istinitost svake druge objave. Kao prvo, sve što bi se toj objavi protivilo, bilo bi neistinito ili lažno. Biblijska objava, dakle, pruža jamstvo sigurnosti, i to na negativan način, da je protivna objava lažna. Osim toga, istinitost biblijske objave jamči crkveno učiteljstvo, kojemu je Krist dao Duha Svetoga da tu objavu vjerno čuva i neprivarljivo tumači. Za izvanbiblijsku objavu Učiteljstvo nema te vlasti izravno, nego neizravno.To znači, ako bi ono ustanovilo da se izvanbiblijska objava protivi biblijskoj, bilo bi sigurno da uopće nije izvorno božanska. Jer, "ako bi vam tko... navijestio Evanđelje protivno onome koje smo vam mi navijestili, neka je proklet!" (Gal 1,8). Inače, ako bi crkveno učiteljstvo i potvrđivalo bilo kako izvanbiblijsku objavu ne bi samim tim čovjek bio obvezan prihvatiti je kao istinitu. Ako ima svojih razloga mora je prihvatiti fide divina. Ali, ako nema, može je bilo odbaciti, bilo u nju sumnjati. U tom slučaju, čovjek nije njom obvezan fide catholica.

Povijest Crkve svijedoči da je uvijek bilo u njoj izvanbiblijskih objava. Po svojoj strukturi ili obliku one su jednake biblijskoj objavi i redovito su povezane s ukazanjima ili viđenjima. Obično su se ukazivali Isus, anđeli i sveci. A u posljdnje vrijeme ponajviše Blažena Djevica Marija.

Uz viđenja su povezana i slušanja ( auditiones).To potvrđuju i najnovija ukazanja Majke Božje u La Salette, Lurdu, Fatimi i Međugorju. Vidioci, osim što vide Gospu čuju i njezine poruke, koje obično pozivaju na obraćenje, molitvu, posebno krunicu, i pokoru.Tim više smjeraju na obnovu i procvat crkvenoga života nego na davanje neke nove vjerske istine.

Bogu nitko ne može zatvoriti usta. On nije završio svoga razgovora ni svoje objave ljudima. To na razne načine stalno traje u Crkvi i svijetu. Božiji govor u širem smislu ima oblik viđenja ili to barem nitko ne može osporiti. Stoga izvanbiblijske objave nisu samo moguće nego i zbiljne. Duh Božiji koga je Krist poslao Crkvi stalno je podsijeća na Isusove riječi i uvodi je u svu istinu (Iv 16,13). On to ne obavlja samo preko hijerarhije nego i preko karizma i njihovih nositelja, jer Crkva nije samo hijerarhijska nego i karizmatička. Zato se Duh Sveti ne veže za hijerarhiju nego ona za njega. On je slobodan i puše gdje hoće. On daje Crkvi poticaje i vodi je i preko karizmatika. Ni hijerarhija, ni karizmatici, ne mogu sebi svojatati isključivo pravo da govore i postupaju uime Duha Svetoga. Njihove službe potječu od istoga Duha i moraju se uskladiti. Stoga ni hijerarhija ni Crkva ne smiju biti samozadovoljni i ravnodušni prema viđenjima, ukazanjima i objavama. Hijerarhija ih ne samo ne smije odbiti, niti ih samo trpjeti, nego ih mora prihvaćati i gajiti. Inače bi odbacivala samog Duha.

Viđenje i objava spadaju u prorošku karizmu, bez koje Crkva ne može biti, i to ne zato što bi nakon biblijske objave bio potreban neki novi nauk ili istina, nego što je potrebno novo svijetlo, bolje svaćanje tog istog nauka ili istine i pogotovo što je ljudskom djelovanju potreban novi smjer i zamah.

Kritički stav prema izvanbiblijskoj objavi izražavan je više- manje kroz cijelu povijest. Početkom Novog vijeka nastaju veće i brojnije rasprave o njima. Prema njima, najbolji je znak istinosti izvanbiblijske objave i viđenja njihovo slaganje s biblijskom objavom. Ako je to utvrđeno, u prilog izvanbiblijskoj objavi mnogo govori njezin sadržaj koji nadilazi sposobnosti vidioca. Važnu ulogu pri tome igra duševno i tjelesno zdravlje subjekta. Njenoj vjerodostojnosti pridonosi osobna svetost i stanje milosti, iako nisu nužni. Ni veliki moralni nedostaci nisu načelno prepreka autentičnosti objave. Vjerodostojnosti istine pozitivno pridonosi moralni heroizam subjekta viđenja. Pri tom nešto znače i popratne okolnosti, iako se popratne zablude ne smatraju nužno negativnim mjerilom. Tim unutarnjim mjerilima pridolaze vanjska: čudo i odobrenje Crkve. Protiv istinosti viđenja govori bavljenje nekim prijepornim pitanjem i političkom stvari. Jer, viđenja služe Kraljestvu Božjem, a ne radoznalosti i nekoj posve ovozemaljskoj svrsi.

Izvanbiblijske objave uglavnom ne donose neke nove istine nego možda samo bolju spoznaju biblijski objavljenih istina i, sasvim sigurno, zahtjev o boljoj i hitnijoj primjeni biblijske objave na određeni položaj Crkve ili pojedinih grupa u njoj. Uglavnom, žele potaknuti ljude na vjeru i obraćenje i tako ih privesti spasenju. One su više zahtjevi i poticaji nego tvrdnje. Svrha im je upraviti ponašanje ljudi prema Bogu. U tom smislu veli Toma Akvinski: "Kad ne bude više objava, narod će biti bez vodstva" (II-II.q.174 a.6).Zbog toga je u povijesti Crkve uvijek bilo proroka koji doduše nisu navješćivali neki novi nauk nego usmjeravali ljudsko djelovanje. Isti Toma Akvinski ističe; "Objava se daje na korist Crkve" (II-II q. 172 a.4). Ona poziva na istinskiji kršćanski život i ukazuje na prioritetnije potrebe i sredstva. Ona je odgovor neba na određena pitanja vremena i pomaže u tom više nego neznam koja intelektualna i teološka nastojanja.

Budući da su izvanbiblijske objave izvanredne i upadljive, obično proizvode više pozornosti nego uobičajeno navještanje biblijskih istina i Crkvenih direktiva, te djeluju kao "šok terapija". Poznato je da su ukazanja u Lurdu, Fatimi i Međugorju pojačala pobožnost i probudila duhovni život diljem svijeta. Ona su mnogo pridonijela oživljavanju ispovjedi i štovanju Euharistije.

Preveliko naglašavanje izvanbiblijske objave umjesto Evanđelja ne bi bilo zdravo i normalno. Prednost ima biblijska objava, ali se ni izvanbiblijska ne smije odbiti, jednostavno stoga što i ona dolazi od Boga i što njom Bog želi nešto reći čovijeku. Zato je i tu i svugdje riječ Božja obvezna.

MEÐUGORSKA UKAZANJA I VIÐENJA

Već od 24. lipnja 1981. do danas šestero vidjelaca u Međugorju, Ivanka Ivanković - Elez, Mirjana Dragičević - Soldo, Vicka Ivanković, Marija Pavlović - Lunetti, Ivan Dragičević i Jakov Čolo, tvrde jednodušno da im se Gospa ukazuje. Svi je svakog dana do danas vide , osim Ivanke i Mirjane, koje je još vide samo jedanput godišnje, Ivanka na obljetnicu ukazanja, a Mirjana na svoj rođendan. Potvrdu istinitosti tih ukazanja i viđenja pokušavalo se na razne načine pribaviti već od samoga početka ukazanja. Osim ustrajne tvrdnje vidjelaca nastojalo se više- manje znanstveno i teološki doći do objektivnih dokaza istinitosti ukazanja. Odmah prvih dana ondašnji komunistički režim, koji se iz ideoloških i ateističkih razloga suprostavio fami o ukazanju Gospinu, pokušao je najprije preko liječnika u Čitluku i Mostaru dokazati da je govor o ukazanjima obična djetinjarija i iskaz bolesne dijece. Kad su liječnici utvrdili da su djeca sasvim zdrava, komunisti su sastavili dvanaestočlanu komisiju liječnika i psihijatara koje su jednostavno zadužili da djecu proglase duševno bolesnom. Značajno je da unatoč pritisku članovi Komisije nisu to učinili, jer je bilo očito da su djeca zdrava.

Poslije toga redale su se brojne druge neslužbene i službene komisije koje su s više poštenja nastojale doći do istine ukazanja. Iznimku čine dvije komisije koje je uspostavio mjesni biskup Pavao Žanić. On nije tražio od tih komisija da proučavaju međugorske fenomene, nego da potvrde njegovo negativno mišljenje, koje nije imalo nikakva oslona u ukazanjima. Da bi osigurao "rezultat" istrage sam se postavio predsjednikom Komisija i zadužio ih da misle i govore što je on o tom neobrazloženo mislio i govorio. Drugi su, za razliku od biskupa Žanića i njegovih komisija, stručno ispitivali vidioce i činjenice u Međugorju. Budući da je Kongregacija za nauk vijere, s kard. Josipom Ratzingerom načelu, odbacila "rezultate" komisija biskupa Žanića kao nestručne i neutemeljene, naredila je da BKJ uspostavi svoju komisiju koja će se ozbiljnije pozabaviti međugorskim ukazanjima. Premda ni ta komisija nije ozbiljnije proučavala spomenuta ukazanja, ipak se prema njima odgovornije ponašala. Barem nije ustvrdila da ukazanja nisu istinita, nego je pronašla salamonsko rješenje i izjavila da još nije došlo do pravih dokaza za nadnaravnost ukazanja.Taj stav je prihvatila i BKJ, koja je ipak bila prisiljena zbog sve općenitijeg uvjerenja da su ukazanja istinita, a pogotovu zbog iznimnih duhovnih darova u cijelom svijetu u vezi s ukazanjima, prihvatiti Međugorje kao svetište i sama preuzeti veću brigu oko ispravnog odvijanja pobožnosti i zadovoljavanja duhovnih potreba hodočasnika u Međugorju.

Međutim, najkompententnije i najstručnije ispitivala je međugorska ukazanja međunarodna francusko - talijanska znanstveno teološka komisija "o izvanrednim događajima koji se događaju u Međugorju". Zbor od 17 renomiranih prirodoznanstvenika, liječnika, psihijatara i teologa došla je, 14. siječnja 1986. u Paini kod Milana u svom istraživanju, do zaključka u 12 točaka.

  1. Na temelju psihološki istraživanja može se kod svih i pojedinih vidjelaca sa sigurnošću isključiti varka i prijevara.
  2. Na temelju medicinskih ispitivanja, testova, klinički promatranja, itd..., za sve i pojedine vidioce može se isključiti da se radi o patološkim halucinacijama.
  3. Na temelju rezultata prethodnih istraživanja može se, za sve i pojedine vidioce, isključiti čisto prirodno tumačenje tih pojava.
  4. Na temelju informacija i promatranja što se mogu dokumentirati, može se, za sve i pojedine vidioce, isključiti da su te pojave mimonaravnog reda, tj. pod đavolskim uticajem.
  5. Na temelju informacija i promatranja što se mogu dokumentirati postoji podudarnost između tih pojava i onih koji se obično opisuju u mističnoj teologiji.
  6. Na temelju informacija i promatranja što se mogu dokumentirati, može se govoriti o duhovnim naprecima i naprecima u teološkim i moralnim krepostima vidjelaca, od početka tih pojava do danas.
  7. Na temelju informacija i promatranja koji se mogu dokumentirati, može se isključiti učenje ili držanje vidjelaca koje bi bilo u jasnom proturječju s kršćanskom vjerom ili moralom.
  8. Na temelju informacija ili promatranja što se mogu dokumentirati, može se govoriti o dobrim duhovnim plodovima na narodu uvučenom u nadnaravno djelovanje tih pojava i sklonom njemu.
  9. Nakon više od četiri godine struje i različiti pokreti koji su se rodili u Međugorju. Uslijed tih očitovanja utječu na Božji narod u Crkvi u savršenom skladu s kršćanskim naukom i moralom.
  10. Nakon više od četiri godine može se govoriti o trajnim i objektivnim duhovnim plodovima pokreta rođenih u Međugorju.
  11. Može se tvrditi da svi dobri i duhovni crkveni podhvati, koji su u savršenom skladu s autentičnim učiteljstvom Crkve, nalaze potporu u događajima u Međugorju.
  12. Prema tome, može se zaključiti da je, nakon produbljenog ispitivanja protagonista, činjenica i njihovih učenika, ne samo u lokalnim okvirima nego i s obzirom na opće crkvene odjeke, za Crkvu dobro priznati nadnaravno podrijetlo i prema tomu svrhu događaja u Međugorju.

To je dosad najsavjesnije i najpotpunije istraživanje međugorskih fenomena, pa upravo zato najpozitivnije što se o njemu dosad znanstveno -teološki reklo.

Uz to vrlo je ozbiljan posao ispitivanja vidjelaca također poduzela francuska ekipa stručnjaka sa gospodinom Henri Joyeux na čelu. Ona je služeći se najmodernijim aparatima i stručnim znanjem ispitivala unutarnje reakcije vidjelaca prije, za vrijeme i poslije ukazanja. Isto tako i sinhronizaciju njihovih reakcija u očima, ušima, srcu i mozgu. Rezultati su te komisije bili vrlo značajni. Oni su pokazali da je obijekt opažanja izvan vidjelaca i da je isključena svaka manipulacija izvana ili međusobni dogovor vidjelaca. Rezultati s pojedinačnim elektroenacefalogramima i drugim reakcijama sabrani su i obrađeni u posebnoj knjizi (H. Joyeux - R. Laurentin, Etudes medicales et scientifiques sur les apparitions de Međugorje, Paris 1986).

Rezultati spomenute komisije potvrdili su zaključke međunarodne komisije i sa svoje strane dokazali da su ukazanja o kojima svjedoče vidioci fenomen koji nadilazi današnju znanost i da sve upućuje na neki drugi nivo zbivanja.

U vezi sa znanstvenim ispitivanjem međugorskih ukazanja važno je podsjetiti da u cijeloj povijesti ukazanja nikad ni jedna od njih nisu tako općenito i strogo znanstveno ispitivana kao ona u Medjugorju. Kad se usporede ispitivanja u Lourdesu i Fatimi s ovim u Medjugorju, onda, gotovo da među njima nema nikakve sličnosti. Niti su drugi vidioci ispitivani tako strogo, niti su mogli biti ispitivani tako sigurno i uspješno zbog nižeg stupnja znanosti i nedostatka tadašnjih tehničkih pomagala. Osim toga, također je vrlo značajno napomenuti da je u Lourdesu bila samo jedna vidjelica, Bernardette Soubirous, u Fatimi troje vidjelaca, a u Međugorju šestero. Manipulacija je lakša s jednim vidiocem, nego s više njih. Isto tako je masovna potvrda vrijednija od pojedinačne. Za samu Bernardicu liječnik je rekao da je bila psihički boležljiva. Za vidioce u Međugorju je utvrđeno primjereno zdravlje. Kad se tome pribroje pozitivna moralna svojstva, skladnost svjedočanstava, ne preostaje nikakva značajnija sumnja da su ukazanja o kojima svjedoče vidioci u Međugorju zbilja nadnaravna i vjerodostojna vjere.

To potvrđuje i sadržaj međugorskih poruka. Osim pet glavnih, u kojima se svi vidioci slažu, Gospa je uglavnom preko Marije Pavlović davala svakog mjeseca posebne poruke, namijenjene svemu svijetu. Iako su one opsegom narasle do knjižice, ipak se unatoč tomu u njima ne može naći ništa što bi i najmanje bilo protiv kršćanskog nauka i vjere. Naprotiv, zajedno s glavnim porukama čine pravu riznicu priručne i praktičke teologije kojoj nivo ne bi dosegao ni 80% današnjih svećenika. To je tim značajnije što je vidjelica Marija, kao i ostali vidioci, sasvim prosječna vjernica koja nije mogla pohađati ni redovitu pouku iz katekizma, a kamoli steći praktičko-teološku izobrazbu. U prilog izvnarednom sadržaju poruka govori i potvora Biskupova i nekih drugih protivnika Međugorja, da su ih pisali fratri. Time neizravno potvrđuju njihovu izvanrednost.

ČUDESA

Ispočetka su međugorska ukazanja bila popraćena mnogim čudnim fenomenima i na nebu i na zemlji, posebno čudesnim ozdravljenjima. I sam sam, s otprilike tisuću hodočasnika doživio jednu neobičnu igru sunca. Ta je pojava bila tako čudnovata i očita da ju je svatko bez iznimke okvalificirao čudom. Nikoga od nazočnih, u to sam se uvjerio ispitivanjem i drugih nazočnih, nije ostao ravnodušan. Radost, suze i izjave prisutnih ljudi snažno su to potvrdili. Iz njihovih riječi se vidjelo da su shvatili tu pojavu kao potvrdu istinitosti ukazanja i poticaj da se na međugorske poruke odgovori njihovim prihvaćanjem. To i je prava svrha čuda: pomoći ljudima vjerovati i živjeti po vjeri, jer ona stoje u službi vjere i spasenja ljudi.

Glede svjetlosnih fenomena u Međugorju, jedan mi je profesor, stručnjak iz te oblasti, zaposlen u Beču, priznao da ih je tjedan dana proučavao u Međugorju. Na kraju mi je rekao: "Znanost nema odgovora na ove pojave". Iako sud o čudesima ne spada ni na koju prirodnu znanost, ni na znanost uopće, nego na teologiju i vjeru, ipak je sud znanosti vrlo važan, jer gdje ona prestaje nastavlja vjera.

Vrlo je značajno da su mnoge događaje vjernici shvatili kao pravo čudo. Razumjeli su njihovo značenje i osjetili se - bilo da su ih sami na sebi doživjeli, bilo na drugima - obveznim da međugorske poruke prihvate kao obvezu. Teško je točno reći koliko je tih čudesnih događaja u vezi s međugorskim ukazanjima bilo. Međutim, poznato je da ih je prijavljeno i posvjedočeno nekoliko stotina. Među njima su neka temeljito ispitana i znanstveno-teološki obrađena, te nema nikakva ozbiljna razloga da se sumnja u njihov nadnaravni karakter. Dovoljno je navesti samo neka od njih.

Gospođa Diana Basile, rođena 5.10.1940. u Platizzi, Cosenza, Italija, bolovala je od godine 1972. do 23.05.1984. od sclerosis multiplex, koja je inače neizlječiva bolest. Unatoč stručnoj pomoći profesora i liječnika na klinici u Milanu bivala je sve bolesnija. Na vlastitu želju došla je do Međugorja i bila nazočna ukazanju Gospinu u jednoj prostoriji koja je povezana s crkvom i najedanput ozdravila. To se sve dogodilo gotovo u jednom trenutku i temeljito, tako da je ta ista gospođa sutradan iz hotela u Ljubuškom, gdje je prenoćila, bosonoga pješice prevalila 12 km puta do Brda ukazanja da zahvali Gospi na ozdravljenju. Od tada do danas ostala je zdrava. Po njezinu povratku u Milano liječnici su se začudili njezinu ozdravljenju i odmah uspostavili liječničku komisiju koja je imala ponovno potanko ispitati i prijašnje i sadašnje stanje ozdravljenice. Skupili su 143 dokumenta i, na kraju, 25 profesora, primarijusa i drugih liječnika, napisali posebnu knjigu o bolesti i ozdravljenju o kojoj su izjavili, da je Diana Basile uistinu bolovala od sclerosis multiplex, da je duge godine bezuspješno liječena, ali da je sada potpuno zdrava i da se to nije dogodilo nikakvom terapijom, ni bilo kojim lijekovima. Time su naznačili da je uzrok ozdravljenja na drugom, a ne znanstvenom, području.

Drugo značajnije čudo dogodilo se na Riti Klaus, rođenoj 25. 01.1940. u Pittsburghu (USA), nastavnici i majci troje djece, koja je 26 godina bolovala od sclerosis multiplex. Ni njoj, ni liječnici, ni lijekovi nisu ništa pomogli. Čitajući knjigu o Međugorju "Ukazuje li se Gospa u Međugorju" od Laurentina- Rupčića, odlučila je prihvatiti Gospine poruke. I dok je jednom 23. 05.1984. molila krunicu osjetila je u sebi neku neobičnu toplinu. Poslije toga se osjetila zdravom. I od tada do danas bolesnica je potpuno zdrava i sposobna raditi sve poslove u domaćinstvu i školi. O njezinoj bolesti i uzaludnoj terapiji postoji solidna liječnička dokumentacija, a isto tako i stručna potvrda liječnika o njezinu izvanrednom i neshvatljivom ozdravljenju, koje je potpuno i trajno.

Ima još ozdravljenja koja su se naglo i temeljito dogodila u vezi s Međugorjem. Ona su više-manje stručno ispitivana. A neka nisu uopće još ni obrađena. Nije isključeno da među njima ima isto tako velikih kao i ona koja su već obrađena. Kod čudesa je odlučujuće da potječu od Boga i da služe vjeri, a nije važno da budu "velika". Njih će prije spoznati ljudi dobre volje i koji su otvoreni prema istini, nego jednostrani učenjaci i svestrani kritizeri, jer se oni često zatvaraju u granice u kojima se ne "smije" i "ne može" čudo dogoditi.

SUD CRKVE O MEÐUGORSKIM UKAZANJIMA

Budući da međugorska ukazanja, viđenja i poruke spadaju u izvanbiblijsku objavu, nadležnost je Crkve u prosuđivanju njihove istinitosti nešto drukčija nego u biblijskoj objavi. Crkveno učiteljstvo ima izravno jamstvo nezabludivosti samo u pogledu biblijske objave, a u izvanbiblijskoj samo neizravno. Ukoliko bi se, naime, ta protivila biblijskoj bila bi sigurno lažna. U drugim slučajevima ostaju drugi kriteriji po kojima se može doći do vjerodostojnosti da je neka objava nadnaravna. To su najprije znanstveni preduvjeti. Što je pred razumom lažno ne može ni u objavi biti istinito. S obzirom na ozbiljan i stručan rad pojedinih znanstvenika, prije svega međunarodne medicinsko-teološke komisije i drugih stručnih, znanstvenih ekipa jasno je utvrđeno da u međugorskim ukazanjima nema ništa što bi bilo protiv znanosti. Ona nisu protiv razuma, nego iznad razuma. Isto tako, nijedna teološka komisija u međugorskim ukazanjima nije našla ništa što bi bilo protiv vjere. I posljednja komisija, koju je uspostavila BKJ, izjavila je samo da nije još došla do potrebnih dokaza o nadnaravnosti međugorskih ukazanja i da će zato nastaviti s daljnjim istraživanjem. Time je istodobno priznala da u njima nije našla ništa što bi bilo protiv biblijske objave i vjere. Kad Bog daje neku objavu bilo biblijsku, bilo izvanbiblijsku uvijek ljude kojih se to tiče osposobljuje da je mogu spoznati i imati barem moralnu sigurnost da je ta objava istinita. Vrlo je važno da su priprosti ljudi lako prepoznali u međugorskim fenomenima Božju objavu i da su je prihvatili ne samo teoretski nego i životno. Tu se obistinjuje Kristova riječ: "Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko" (Mt 18,3). To potrebno djetinje svojstvo je prije svega otvorenost prema istini. S druge strane, i oni koji odbijaju priznati vjerodostojnost međugorskih dokaza, ipak je nehotimice priznaju. Jer, nalazi njihova stava i argumentacije pokazuju da su njihovi dokazi s nekog drugog ineresnog područja, a ne s međugorskoga. Osim toga, protivnici Međugorja su jedna prepoznatljiva, u tom pogledu, šačica ljudi. Njihova se argumentacija sastoji od podvala, laži i nepoznavanja stvari o kojima ipak sude. Nasuprot njima stoje milijuni ljudi, koji uglavnom dokaze za istinitost međugorskih ukazanja nose i u vlastitom iskustvu susreta s Bogom, a s druge strane u očitoj defektnosti suprotne argumentacije.Tu se može govoriti o sensus fidelium vjernika, koji je inače locus theologicus objave i vjere. Posebno dokaznu snagu u prilog međugorskim ukazanjima imaju očiti i obilni duhovni plodovi: vjere, obraćenja, molitve i duboke i masovne duhovne obnove. To ni protivnici Međugorja ne mogu staviti u pitanje. Oni to samo pripisuju vjeri, a ne međugorskim ukazanjima. Nema sumnje da su to plodovi vjere. Ali zašto su to plodovi neobični i zašto se vežu upravo za Međugorje? Zašto njih nema na drugim mjestima i običnim hodočasničkim svetištima ili u katedralama? U pitanju je upravo ta izvanrednost i velika brojnost plodova vjere koja moraju imati svoj razlog. Protivnici se u to ponašaju poput Židova koji su Isusovo istjerivanja zlog duha pripisivali Belzebulu, a ne Isusu. Kad činjenicu nisu mogli zanijekati, jer je bila očita, onda joj niječu pravi uzrok.

U cijeloj toj stvari, uz evanđeoski kriterij da se dobro stablo poznaje po dobrim plodovima, presudan je stav Pape. A on je posve jasan. Izrazio ga je više puta dok je mnoge biskupe koji su ga pitali mogu li hodočastiti u Međugorje, ne samo na to poticao, nego se i preporučivao u njihove molitve u Međugorju. Prigodom pohoda ad limina predsjednik biskupske konferencije Južne Koreje msgr. Kim pozdravio je Papu Ivana PavlaII riječima: "Sveti Oče, zahvaljujući vama, Poljska je mogla biti oslobođena od komunizma". Papa ga je ispravio i rekao: "Ne,ne zahvaljujući meni, to je djelo Djevice kako ona tvrdi u Fatimi i Međugorju".(Korejski katolički tjednik /"Katoličke novine"/, 11. studenoga 1990). U tom je sadržano sve što Papa i Crkva mogu uopće više reći o međugorskim ukazanjima. Iz toga izlazi da je Gospa u Međugorju i da je tamo navijestila propast komunizma. Sve su druge priče višestruko neozbiljne koje samo iz nevjerskih razloga žele zamračiti istinu o Međugorju i odvratiti svijet od prihvaćanja Gospinih evanđeoskih poruka.

na vrh

fra Josip Marcelić

ULOGA VIDJELACA (biblijsko- povijesna)

UVOD

Dok razmišljam o postavljenoj temi, dolazi mi u pamet riječ Ivanova: "Što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi Života - da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i navješćujemo vam Život vječni... što smo vidjeli i čuli, to navješćujemo i vama, da i vi imate s nama zajedništvo" (1 Iv 1,1-3)

On jasno govori o gledanju, te spada među Božje vidioce. U njegovim riječima se očituju bitne značajke za vidioca:

a) vidjeti - čuti, znači: primati;

b) vidjeti Božje djelovanje u Kristu, u povijesti spasenja;

c) svjedočiti, znači: prenašati primljeno.

d) uvađati u Kristovo otajstvo; izgrađivati pojedinca i zajednicu.

Zaustavimo se na pojedinim značajkama.

a) Primanje od Boga može se ostvariti na različitim razinama: na naravnoj razini primanja Božjih poruka iz prirode (naravna objava); redovita nadnaravna pojava primanja Božjih darova na razini teoloških kreposti (po vjeri, ufanju i ljubavi); izvanredna nadnaravna primanja Božjih očitovanja u mističnom životu; izvanredna nadnaravna primanja Božjih objava karizmatičkog tipa, kada Bog nekome nešto otkriva na izgradnju Božjega naroda.

U našem slučaju se radi o posljednjem načinu Božjeg darivanja, kada naime Gospodin nekome nešto otkriva da prenese drugima u crkvenoj zajednici da bi joj to služilo na izgradnju. Ivan je naime posebno uranjao u Kristovo otajstvo i vidio što drugi, njegovi suvremenici, nisu vidjeli!

(Možda je dobro ovdje samo upozoriti na opravdanu i utemeljenu raspravu među teolozima o razlici između viđenja i ukazanja. Može, naime, to viđenje proizlaziti iz nutarnjeg našeg gledanja, danog od Boga - viđenje u užem smislu; može pak dolaziti izvana, i onda je ukazanje, odnosno viđenje u širem smislu. U našem slučaju, smatram, to ne dira samu bit teme, pa se na tome i ne zaustavljamo!)

b) Treba zapaziti i primiti spasenjsko djelovanje u nama, u Crkvi, u svijetu, u povijesti spasenja: Ivan jasno upućuje na Isusa Krista.

c) Svjedočenje i prenošenje primljenog u našem slučaju se ostvaruje po svjedočanstvu riječi Ivanove, ali se može ostvariti na više načina, o čemu ćemo kasnije više reći.

d) Ivanovo svjedočenje služi tome da druge potakne na vjeru i uvede u Kristovo otajstvo. Usp. također i završetak Ivanova evanđelja koje na to upućuje: "Ovo je napisano da i vi vjerujete i po vjeri život imate" (Iv 20.31).

Ivanov primjer nam služi da uočimo bitne elemente uloge vidioca. I te uloge se mogu promatrati u biblijsko-povijesnom, kao i u crkveno-povijesnom tijeku. Tada uočavamo su njihovu kompleksnost i domet, utkanost u ljudsku psihu, društvenost i povijesne Božje zahvate.

Zaustavimo se na tim elementima, najprije povjesno-biblijski, a kasnije kroz povijest Crkve, da bismo ih primjenili na sadašnjost.

I. BIBLIJSKO-POVIJESNI POGLED Stari zavijet: Abraham, Mojsije, proroci

Biblija SZ nam pruža dosta primjera za razmišljanje o ulozi vidjelaca: počevši od Abrahama, Mojsija, Samuela, brojnih proroka.

Primjer Mojsija nam je posebno prikladan i bogat za uočavanje pojedinih elemenata te uloge:

  • susreće Boga u gorućem grmu;
  • čuje njegovu riječ iz grma, iz oblaka, s neba (Izl 1-2-3);
  • upoznaje povijest Izraela u novom svijetlu; doznaje za obećanja dana ocima;
  • čuje obećanje oslobođenja;
  • on treba da to prenese svojem narodu; treba da ga predvodi iz zemlje ropstva;
  • Vodi narod Božji iz Egipta, vodi ga kroz pustinju; preko njega Gospodin sklapa Savez sa svojim narodom;
  • upozorava Izraela na Savez: potiče ga i sokoli; kori ga i prijeti mu; tješi u nevoljama; u Božje ime liječi mu rane;

Od proroka bismo mogli spomenuti Jeremiju čija je povijest burna i bolna, koju on duboko osjeća i opisuje u svojem pozivu na proročku službu i u svojim ispovijestima, gdje iznosi svoja gorka iskustva i kidanja u službi Božje Poruke: usp. Jeremija 1,4-19 - Jeremijin poziv; 20, 7-18- Jeremijine "Ispovijesti". (Ako bude vremena, moglo bi se štogod pročitati!)

Poput Mojsija i proroci:

  • će primiti Božju riječ; bit će vidioci (odakle im i naziv "roeh" = vidioc);
  • Bog će im otkriti svoje tajne, kao prijateljima,
  • te su tajne povezane s njegovim spasenjskim planovima,
  • oni ih trebaju prenjeti Božjem narodu, da bi na taj način pomogli njegovu Savezu s Bogom, životu s Bogom: ako su grešni da se obrate, ako su pravedni da postanu pravedniji, ako su klonuli da ih ojača, ako su u žalosti i tami, da ih utješi i rasvijetli...

Novi zavijet: Isus, Marija, Elizabeta, Šimun, apostoli

Makar je Isus izvor i prauzor svakog posredovanja između Boga i ljudi, jer je jedini Posrednik, ipak nije uputno - u našem slučaju- zaustaviti se posebno na njemu. On se naime ujedno bitno razlikuje od svih ostalih posrednika Novog i Starog zavijeta: On gleda Oca licem u lice i otkriva nam ga, On je SVJETLO SVIJETA, a svi ostali su posrednici tek njegov odraz. On je RIJEČ OČEVA, a svi ostali će biti tek njegov glas ili jeka, poput Ivana Krstitelja (...)

Bitna je, dakle, razlika između Isusa i ostalih vidioca: On je IZVOR svjetla, ostali su tek odraz, zrcalo; On je RIJEČ, dok su ostali samo glas, razglas. Stoga se radije zaustavimo na drugim novozavjetnim osobama, kao npr.Dj.Mariji, Ivanu, Pavlu.

Djevica Marija je vidjelica:

  • koja od arkanđela Gabrijela prima vijest i po Duhu Božjem prima riječ Božju, postaje Majkom Božjom;
  • odmah se stavlja na put i u službi je otkupljenja;
  • prenosi milosno djelovanje svoga Sina na Elizabetu i njezinog sina Ivana;
  • u hvalospjevu VELIČA izriče hvalu Bogu i naviješta Elizabeti i svima nama velika Božja djela.

Njezina uloga "vidjelice" veoma je jednostavna u svojoj najvećoj uzvišenosti: jednostavna, kao što je uloga majke koja začinje dijete, služi djetetu, nosi ga, hrani i odgaja, i -kada dijete odraste- predaje ga drugima!

Marijin primjer, mislim, da je posebno važan, jer se Marija u tjeku povijesti Crkve, veoma često javlja vidiocima:

  • žuri se u Judejske gore da pomogne svojoj potrebnoj rodici Elizabeti, žuri se svima nama potrebnima;
  • i nosi nam Spasitelja, jer je ona Njegova Majka;
  • i otkriva to u riječima svojega hvalospjeva: Veliča; u kojem se vidi djelovanje Spasitelja u malenima, siromašnima, odbačenima;
  • i naviješta kako se ispunja spasenjska povijest u Izraelu, i u Božjem narodu!

Zaustavimo se također na Ivanovu Otkrivenju, koji u viđenjima otkriva stanje maloazijskih sedmerih Crkava (Otk 1-3), i promatra konačnu borbu koja se odvija između Boga i Sotone za čovjeka (Otk 4-20). I tu su temeljne oznake:

  • uočavanje, gledanje stanja pojedine Crkve,
  • da bi je pozvao na obraćenje, potaknuo na ustrajnost, utješio je, ukorio je,
  • uveo je u plodove otkupljenja,
  • vidioc u svojim viđenjima promatra i teške borbe na kraju ljudske povijesti,
  • otkriva tu tešku stvarnost, strahotu grijeha, silu zla; otkriva i snagu Božju, spasenjsko djelovanje; ulogu anđela Božjih;
  • konačnu pobjedu Božju.

Mogli bismo završiti ovaj letimičan pregled uloge proroka- vidjelaca u Bibliji riječima sv. Pavla: "Svatko je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen - opremljen za svako djelo ljubavi" (2 Tim 3,16-17).

Jasno su istaknute uloge Pisma i onih koji prenose to Pismo:

  • raznolika korist u popravljanju i u rastu,
  • rast u djelima ljubavi prema savršenstvu.

Poruka Božja te, dosljedno, i uloga vidjelaca jest u službi života:

  • stavljam preda te život i dobro, smrt i zlo, izaberi dakle život, da živiš! (Pnz 30, 15.19);
  • Isus dolazi da nam dade život, i to puninu života (Iv 10.10);
  • zato Ivan i piše svoje Evanđelje - da bismo po vjeri imali život (Iv 20,30);
  • zato Isus i šalje apostole širom svijeta neka navještaju Radosnu vijest i krste sve narode (Mt 28,19), da bi po krštenju postali djecom Božjom i imali Božji život u sebi i imali udjela u kraljevstvu nebeskom (usp.Iv.3,5).

II. KROZ POVIJEST CRKVE

Ekonomija spasenja u SZ i NZ posiže za Božjim glasnicima: anđelima, prorocima, vidiocima, apostolima, -te je za očekivati da će i u povijesti Crkve Gospodin na sličan način postupiti.

Doista, vidimo da se u svim vremenima povijesti govori o tom kako je Bog u danim časovima po pojedinim vidiocima objavljivao svoju volju...

Spomenimo iz novijih vremena vidjelicu sv. Margaritu Mariju Alacoque u Paray-le-Monialu, Bernardicu u Lurdu, te vidioce u Fatimi: Luciju, Franju i Jacintu, koji su od crkve priznati kao autentični.

Kod sv. Marije Margarite vidimo kako preko nje Gospodin poziva na življenje otajstava ljubavi njegovog Božanskog Srca. Objave, dane po njoj, nisu odmah prihvaćene, nego su naišle na otpor među crkvenim osobama. Tek kasnije je Crkva prihvatila bitni dio tih poruka i polazeći od biblijskih objava, posebno preporučila štovanje Presv. Srca Isusova (usp.Pio XII.: Haurietis aquas de fontibus Salvatoris: Crpsti ćete vode iz izvora Spasiteljevih). Ovdje se lijepo vidi kako vidioci ne dodaju nešto novo danim objavama, nego upućuju na neke objave već dane, koje u danim okolnostima ističu, da bi vjernicima bile poticaj na dublji kršćanski život!

Kod Bernardice i Fatimskih vidjelaca zapažamo:

  • to su neuka djeca koja nisu u stanju da sami svojim razmišljanjem dođu do poruka o kojima govore; oni su dakle primili poruke od Gospe;
  • oni ih naviještaju ljudima,
  • prenose ih i crkvenim pastirima,
  • oni ih žive svojim životom;
  • u prenošenju Gospinih poruka nailaze na teškoće, od ljudi, od vlasti civilnih i crkvenih,
  • konačno se uočava autentičnost njihovih poruka (iz njihova života, iz slaganja poruka sa Svetim pismom, iz plodova u životu, iz čudesnih znakova koji prate te poruke).

Uloga vidjelaca

Želeći istaknuti ulogu vidjelaca- što je naša tema- možemo iznijeti da ona sadrži:

  • primanje poruka,
  • naviještanje poruka,
  • življenje poruka.

a) Uloga vidjelaca u "primanju" poruka

Filozofsko je načelo: Što god se prima, prima se na način koji odgovara primaocu.

To nam dovoljno jasno tumači kako na različite načine primaju poruke djeca i odrasli, muškarci i žene, u raznim kulturnim ambijentima, u raznim vremenskim razdobljima (tako istu poruku, sadržajno, drugačije Gospodin naviješta Crncu, a drugačije Evropljaninu; drugačije u srednjem vijeku, a drugačije u naše vrijeme. Bog bira "jezik" koji primalac razumije: dijete, odrastao Židov, kršćanin, Evropljanin; Afričanin; čovjek u srednjovjekovnoj slici svijeta i znanosti, čovjek u modernim vizijama svijeta i povijesti.

Dovoljno je ovdje da smo na to upozorili.

b) Uloga vidjelaca u odnosu na "Sadržaj" poruka

Analizom poruka koju vidioci u Lurdu i Fatimi, a i drugdje (kroz povijest Crkve) primaju, vidimo da oni jednostavno prenose poruke, koje su već sadržane u danom nam javnoj Objavi,

  • da prenose samo neke određene poruke, koje imaju posebnu važnost za određeno vrijeme,
  • da ističu i potcrtavaju te poruke.

Kad smo već uzeli kao primjer sv. Mariju Margaritu i Fatimske pastire, istaknimo također da prve objave ističu Ljubav Božju otkrivenu u Božanskom srcu Isusovu, a druge objave u Fatimi, stavljaju nam na štovanje Prečisto Srce Marijino. Zanimljivo je uočiti ovu povezanost: ljubav Božja se nama otkriva i nudi u nama dostupnim likovima - u Srcu Isusa i Marije! I jedna i druga pobožnost obnavlja naša srca i cjeloviti kršćanski život.

Oni su dakle u odnosu na poruke koje prenose:

  • jeka koja odjekuje na poruke Biblije,
  • oni su selektori poruka, koje prenose određenom naraštaju u njegovim specifičnim prilikama,
  • oni su pojačivači tih poruka, koje onda mogu jače odjeknuti i bolje se čuti.
  • poslanje Ivana Krstitelja može nam posebno jasno istaknuti ulogu vidjelaca: On je pokazao Spasitelja, i njemu je uputio svoje učenike, i rekao je: "Ja treba da se umanjujem a On da raste" (...). Vidioc treba da ulazi u sjenu, a Sunce Božje treba da se diže na horizontu. Možemo navesti i usporedbu zvijezde Danice: Ona najavljuje dan - ali što se dan više bliži, ona sama po sebi nestaje i gubi se u sjaju Sunca! Sunce je glavno, k njemu ona vodi! Tako i vidioci!
  • on je u dragovoljnom služenju evanđelju:"besplatno ste primili, besplatno dajte" (Mt 10,8). On dakle stoji u službi prenošenja darova, te i sam postaje darom! (To je njegova uloga te ujedno i kriterij autentičnosti: služenje i besplatno služenje! Izgarati kao svijeća - koja svijetli i time nestaje da drugi žive!);
  • izgrađivanje Tijela Kristova, Crkve: "Idite po svem svijetu..." (usp.Mk 16,15 sl.)
  • vidioc po svojoj ulozi ulazi u odnos:
    • prema javnoj Objavi Božjoj;
    • prema hijerarhiji u Crkvi, koju je Gospodin postavio da upravlja Crkvom;
    • prema narodu Božjem,
    • prema svijetu.

(Teme su to koje samo spominjemo, a koje zahtijevaju posebno produbljenje, analizu i obradu u odnosu na pruke koje prenosi pojedini vidioc!)

c) Sadržaj poruka

Ovo nije mjesto ni vrijeme da se posebno zaustavimo na samom sadržaju poruka, što je - inače- i te kako važno i potrebno!

Možda bismo mogli slikovito predstaviti ulogu vidjelaca:

- oni su prijemnici. Međutim, nije svaki prijemnik jednako prikladan za primanje svih valova; treba biti na istoj valnoj dužini; mi trebamo prilagoditi radioprijemnik za svaku radiostanicu posebno. Zanimljivo je da među vidiocima ima mnogo djece i da među njima nekako češće susrećemo ženske osobe; bit će da su djeca osjetljiva i neopterećena vlastitim frekvencijama, te lakše prihvaćaju Božju frekvenciju; a za ženske osobe izgleda da su one osjetljiviji prijemnici, pa onda s njima Nebo lakše i uspostavi tu vezu prenošenja.

  • oni su mikrofoni,
  • također su selektori,
  • imaju ulogu pojačivača,

- umiješana je njihova vlastita frekvencija, kao i frekvencija njihivog ambijenta u to primanje i odašiljanje poruka. Tu je na svoj način uključena "vitalizacija" poruka: naime poruke prolaze kroz njihov život i postaju uočljive, čitkije. Sjetimo se kako je u SZ mnogo puta Gospodin svoje poruke prenosio preko simboličkih radnji, pa i veoma bolnih (usp. prorok Ezekiel, Hošea i dr.).

Odnos vidjelaca i hijerarhije

Ovo je posebno osjetljivo pitanje te je potrebno na njega se osvrnuti.

Ovdje se u biti radi o odnosu između karizme i Institucije u Crkvi.

Drugi vatikanski sabor izričito se osvrnuo na odnos između karizmatičkih milosnih darova i hijerarhije i rekao da je potrebno biti otvoren svim milosnim darovima Duha Svetoga, onim običnim i onim izvanrednim, a da su pastiri Crkve pozvani da ne odbacuju tih darova, nego među njima prosude, autentične prihvate a neautentične odbace. (usp. LG 12)

Na više dakle razina postavlja se pitanje kriterija autentičnosti karizmi, odnosno onih koji imaju te karizme, konkretno - u našem slučaju- vidjelaca. Pa navedimo neke od glavnih kriterija za rasuđivanje te autentičnosti.

Kriteriji autentičnosti

Sjetimo se, ipak, da se i u SZ i u NZ postavljalopitanje autentičnosti vidjelaca-proroka. Bilo je naime, i samozvanih proroka i apostola, te će u SZ Mojsije upozoriti na oprez, a u NZ sam Isus će govoriti o krivim prorocima, i Pavao i Ivan će upozoravati protiv krivih apostola.

Potrebni su, dakle, kriteriji za raspoznavanje pravih proroka, apostola, vidjelaca. O tim kriterijima treba ozbiljno voditi računa. Spomenimo neke od tih kriterija koji su povezani s ulogom vidjelaca:

  • vidioc treba da navješta Boga i Božje planove spasenja; ako pak u svojim navještajima čini suprotno tome, te ne naviješta Božje planove, nego svoje, onda dakle nije autentičan vidioc;
  • on naviješta Božju objavu da bi izgrađivao Narod Božji, Tijelo Kristovo, Crkvu; stoga, ako on svojim navještajem sije razdor, potkopava Hram Božji, kida Tijelo Kristovo, zacijelo nije autentičan;
  • djelovanje Božje objave treba da bude najprije očito na samom vidiocu, kako to ističe sv. Pavao, braneći svoje apostolsko poslanje.

Posebno bih ovdje naveo kriterije koje prilagođujem iz knjige dr. Heribert Mu"hlena (Novi susret s Bogom, Jelsa 1994, str. 205-207, 314-319). Evo glavnijih:

  • da li su vidioci na putu predanja Bogu:
  • po vjeri, ufanju i ljubavi?
  • da li se oslanjaju na vlastite sposobnosti i metode ili na snagu Božju?
  • kakva je njihova ljubav prema Crkvi:
  • da li su nošeni ljubavlju prema konkretnoj Crkvi: puku Božjem?
  • kakav je njihov odnos prema pastirima Crkve?
  • potiču li na izgradnju Tijela Kristova, Crkve?
  • jesu li otvoreni služenju ljudi?
  • traže li svoju slavu i probitak ili korist drugih ljudi?
  • jesu li spremni na suradnju?
  • da li je njihova kritika, ako je izriču, na izgradnju ili na rušenje?
  • nasljeduju li Isusa u svagdašnjici?
  • kako vrše svoje zvanične dužnosti: u školi, u obitelji, na poslu?
  • nose li u sebi plodove Duha Svetoga?
  • šire li mir ili smetenost?
  • nose li u srcu radost koja obećava i ljubav?
  • da li posjeduju ljubav koja se želi darovati?
  • kakvi su u odnosu na pretjerivanja i negativnosti?
  • da li pretjeruju u istinitom i dobrom?
  • naglašavaju li negativno?
  • zaustavljaju li se na tamnim stranama, na nutarnjim ranama i ozljedama?

(To upućuje na djelovanje Sotone - koja potkopava čovjeka)

Osvrt na međugorske vidioce

Gore izneseni podaci iz povijesti Starog i Novog zavjeta, kao i povijesti Crkve, treba dakako primjeniti konkretno i na međugorske vidioce:

  • treba razmotriti sve okolnosti njihova primanja poruka: viđenja (promatrana fiziološki, psihološki, duhovno, mistički),
  • sadržaj poruka koje oni u ime Gospe prenose (biblijski, teološki, crkveno, pravno, asketsko-mistički),
  • primljene poruke u njihovu životu (osobni i zajedničarski život, osobni život, obiteljski život, odnos prema Crkvi i crkvenim vlastima, konkretno prema biskupu, Papi, župniku),
  • način naviještanja poruka (riječju, činima, životom),
  • plodovi poruka (obraćenje, molitva, pokora, sakramenti, krunica, ispovijedi, Euharistija, pomirenje, Marijanska duhovnost...)

Ovdje smo na to uputili.

To je tema posebnog dugog i detaljnog istraživanja i proučavanja.

III. ZAKLJUČAK

Uloga, dakle, vidjelaca u javnoj i privatnoj objavi - uloga je posrednika.

Ona odgovara našoj individualnoj i komunitarnjoj strukturi, kao i povijesnom ambijentu i dinamici ljudskog roda.

Dakako, njihova uloga posve je podređena ulozi posredovanja - koja je uvijek tiha, nenametljiva, skrivena - kao što je, poredbeno govoreći, uloga mikrofona i razglasa pri prenošenju riječi. Što se manje mikrofon i razglas zapaža, to je on bolji jer bolje služi svojoj svrsi. Čim se više nameće svojim kreštanjem i daformacijama glasa, tim je slabiji.

na vrh

Fra Tomislav Pervan

POVIJESNO TEOLOŠKI KONTEKST MEÐUGORSKIH UKAZANJA

POČECI I POVIJESNI KONTEKST

Netko se izrazio kako je problem smisla povijesti upravo u tome, zna li i je li čovjek uopće svjestan i je li mu dato otkriti istinu o sebi dok ta povijest još traje. Naime, otkriva li povijest, koja pruža toliko znakova slučajnosti, toliko iracionalnosti, svemu unatoč, ipak nužnost koja donosi neku vrst opravdanja svemu što se u prošlosti zbilo? Je li moguće pisati povijest iz neposrednog zrenja i sagledati vrijeme u kome živimo sa stanovitog razmaka i podariti mu značenje odnosno izvući iz njega smisao za budućnost? To se poglavito odnosi i na Međugorje. Ono se zbiva među nama već četrnaestu godinu, sam je fenomen toliko kompleksan, a da bi ga se moglo sagledati u svim dosezima i svim komponentama. Pa ipak, ono ima svoj povijesnoteološki Sitz im Leben današnjeg svijeta i Crkve, i ono je već odavna nadmašilo svoje uske granice. Međugorje je neizbrisivo urisano na religijsku mapu svijeta, poglavito Katoličke Crkve. O njegovu su značenju i važnosti, o njegovoj potrebi upravo u ovom našem sudbonosnom vremenu, mnogi govorili i pisali kroz proteklih četrnaest godina. Čini se da je suvišno biti međugorski apologet, branitelj, jer ono je dovoljno jako iz sebe da se samo može braniti i obraniti i opstati pred najvećim sudištem Crkve, teologije, povijesti i svijeta. Potrebno je samo proniknuti i pogledati ispod površine te vidjeti i sagledati koliki je tektonski poremećaj došao u našu Crkvu i svijet s Međugorjem.

Clemenceau, francuski političar i agnostik, rekao je jednom zgodom kako je svaki rat odveć znamenita i važna stvar, a da bi ga se prepustilo samo generalima i vojnicima. Isto je tako i Međugorje višeslojna zbiljnost, a da bi ga bilo moguće prepustiti samo komisijama, prosudbi i sudu teologa i komisija koje su, znamo s kakvim premisama, pristupale međugorskom fenomenu. Nemoguće ga je prepustiti odluci za nekakvim stolom, dokonim teolozima i onima koji se nikad zapravo nisu ni potrudili da shvate značenje pojave, dosege događaja i bit poruke.

Međugorje je teško definirati. Ono je višeslojno i za sobom povlači različite prosudbe i vrednovanja mnogih stručnjaka s raznih područja misli i znanosti. Svejedno što tko mislio osobno o Međugorju ili što tko vjerovao, ipak moramo priznati, htjeli mi to ili ne, da je ono na područjima bivše Jugoslavije, pa ako hoćemo i Europe te cijelog svijeta najizrazitiji religijski fenomen posljednjeg desetljeća, zapravo posljednja dva desetljeća našeg stoljeća i tisućljeća. Kad bi nam bilo moguće pokupiti jednim golemim magnetom sve čestice na ovoj zemaljskoj kruglji koje je Međugorje posijalo u dušama i srcima bezbrojnih, onda bismo doživjeli zapanjujući učinak i saznali nevjerojatne rezultate. Iznenadili bismo se i sami koliko je nazočno u svijestima i životu vjernika i nevjernika. A kako je sve počelo?

Si licet exemplis in parvis grandibus uti, tj. ako je dopušteno u malom služiti se velikim primjerima, odn. si licet parvis componere magna, uspoređivati veliko s malim, onda bih započeo s jednim novozavjetnim: "Šta dobra može doći iz Nazareta?", pitao se u čudu, i sebe i Filipa, Natanael (Iv 1,46). Nazaret, malo provincijsko mjesto o kome se govorilo samo loše u dijalektu, jednako kao što se zborilo o Bijakovićima odn. o Međugorju. Provincija, selo, ljudi provincijalci, seljaci, u zavadi, a vidioci isti takvi, potomci polupismenih ljudi. Bez škole i obrazovanja, u jednom trenutku vlastite životne povijesti istrgnuti su iz uhodane kolotečine i počeli govoriti rječnikom i jezikom koji pripada drugom svijetu, a ne njihovu, počeli govoriti o pojavi zazbiljnoj a ne ovozbiljnoj. Ti mali i nepoznati napunili su uši svijetu porukom i tvrdnjama od kojih je uzdrhtala ondašnja vlast i nastojala pošto-poto novinu u zametku ugušiti. Bijakovići i Međugorje mogu biti dva zavađena sela u nekakvoj Hercegovini, ali su tog trenutka ubilježeni u mapu svijeta. Slijedi širenje kao u Djelima apostolskim, "od Jeruzalema, Judeje, Samarije do kraja svijeta". Isti koncentrični krugovi zamjetljivi su i u bijakovsko-međugorskom fenomenu.

POVIJESNOSPASENJSKE USPOREDNICE

U gotovo svakoj prilici i premišljanju povijest i Sveto pismo mogu nam biti učitelji i vođe. Pružaju nam dovoljno ilustrativnog gradiva za naša razmišljanja u konkretnim situacijama, napose u kontekstu Međugorja i povijesnog obrata, odnosno sloma komunizma u ova dva zadnja desetljeća ovog stoljeća odn. tisućljeća. Komunizam se urušio sam u sebe, nije trebalo na njega ići oružjem ni silom. Zašto se to tako zbilo? Postoje mnogi razlozi. Ponajprije ideolozi i vođe nisu više vjerovali u svoje ideje stvaranja bolje budućnosti i sretnijeg sutra na principima gospodarstva ili većeg brutonacionalnog produkta. Zatim ne bijaše više moguće držati svijet pod terorom snagom represije i neslobode misli, izražavanja i odluke. Na ovom bih mjestu usporedio pad komunizma s padom Jerihona u Jozuinoj knjizi. Prisjetimo se ulaska Izraelaca u Obećanu zemlju i urušavanja jerihonskih zidina. Biblija to tumači izravnim Božjim zahvatom u povijest Izabranog naroda. Zidine nije srušila ljudska snaga, već molitva i pjesma, molitveni mimohodi oko zidina, odnosno zidine je srušio sam Bog koji oblikuje povijest i daje joj usmjerenje. To je znak da Bog sam predaje zemlju svome narodu koji je došao iz tuđine, iz pustinje, nakon desetljetnih lutanja pustinjskim goletima. Zidine nije srušila vojna sila ili moć, već bogoštovno pjevanje, danonoćne procesije oko zidina sa Zavjetnim kovčegom. Trijumfalni pohod i slavodobiće sažeto je u tome jednom trenutku, a to bi za svu budućnost trebalo biti znakom cijelom narodu da se ne uzda u sebe, već u Gospodina koji ruši utvrde. Jasno, doskora je to zasjenjeno moralnim otpadom unutar samog naroda, grijehom i zakazanjima, pojedinačnim i kolektivnim. Život u novom okružju i nadalje je ugrožen kojekakvim napadačima i nasilnicima. Međutim, nutarnje rasulo u narodu davalo je mogućnost napadačima da većom lakoćom osvoje i upokore narod. Prisjetimo se što se dogodilo s Jerihonom i prokletstvom što ga je nad njim izrekao Jozua: "Tada Jošua izreče ovu kletvu: 'Proklet bio pred licem Gospodnjim čovjek koji pokuša ponovno graditi Jerihon: gradio mu temelje na svome prvijencu, podizao mu vrata na svome mezimcu" (Jš 6,26). U 1. Knjizi kraljeva (16,34) veli se: "Za njegova vremena Hiel iz Betela sagradio je Jerihon; uz žrtvu svoga prvorođenca Abirama podigao je temelje, a uz žrtvu svog mezimca Seguba postavio je gradska vrata, po riječi koju je Jahve rekao po svome sluzi Jošui, sinu Nunovu".

To tkivo, satkano od ispunjenja i odgovornosti (pod prijetenjom jasne kazne), ispleteno od naloga i milosnog dara, i nehotice nam se nameće kad promatramo političke procese, previranja i pad komunizma u svojoj najnovijoj povijesti. Možda će se nečijim ušima ili očima činiti neprimjerenim navoditi ovdje jerihonske zidine, trublje i molitvene mimohode oko zidina. Odavna naši suvremenici u to više ne vjeruju jer, oni su prosvijetljeni ili se takvima smatraju, ali smo svjedoci sličnog procesa koji se među nama odvijao. Međutim, ono što se dogodilo izborom poljskog kardinala K. Wojtyle za Papu, te nakon Međugorja, naime, slom komunizma 1989., još uvijek nije dovoljno osvijetljeno niti ima svog povijesnoteološkog tumačitelja. Možda je to s razloga što nas tek šest godina dijeli od urušavanja komunizma, ali to je nedvojbeno najodlučniji i prekretnički obrat u povijesti svijeta i civilizacije. Papa je, zacijelo, inicijator toga procesa sloma komunizma, on je prvi probio tzv. željeznu zavjesu ponajprije u svome poljskom narodu, a potom je postavljao jasne znakove za humaniji i slobodniji život. God. 1989. je povijesni datum pred kojim čovjek može samo na koljena pasti, diviti se i slobodno reći: Bog ne govori samo rječima, on je na djelu. Treba, prema Isusovoj, jasno čitati 'znakove vremena'.

Ovdje bismo naveli primjer današnjeg Pape, jedine suvremene priznate moralne snage u cijelom čovječanstvu. On je pastir svega čovječanstva, nudi svoje vodstvo jer je svjestan vlastitog poslanja koje ima od Isusa Krista te snage koja iza njega stoji. On je izrazito marijanski Papa jer je nakon svoga izbora rekao ovako: "Bilo me strah prihvatiti ovaj izbor, ali sam ga prihvatio u duhu posluha prema našem Gospodinu Isusu Kristu te s punim pouzdanjem u našu Presvetu Gospodaricu... I tako danas stojim pred svima vama, ispovijedajući našu zajedničku vjeru, našu nadu i naše pouzdanje u Kristovu Majku i Majku Crkve". Kad se bude jednom pisala povijest Europe i suvremenog svijeta, povijest svjetskog komunizma i njegova pada, sloma i urušavanja u samog sebe, zacijelo će i današnji Papa imati svoje jedinstveno, časno i historijsko mjesto. Kome nisu ostale dojmljivo u sjećanju sve one slike na kojima se jasno vidi Papina samouvjerenost, samosvijest, odlučnost i nadmoć spram suvremenih, napose komunističkih, vođa i 'veličina'. Ako ijedna slika snažnije označuje pad komunizma te marksističkog idola, sveukupne klimavosti toga sustva, onda je to jedna slika koja je obišla svijet, a vezana uz današnjeg Papu za njegova pohoda domovini Poljskoj nakon što je izabran za Petrova nasljednika. U Poljskoj je već na vlasti vojna diktatura, na pozornici se pred milijunskim mnoštvom pojavljuju Papa Wojtyla i vođa hunte gen. Jaruzelski. Jedan iza sebe ima svu vojnu moć i silu, snagu oružja, teror, nasilje, sustav odmazde, bezbožni komunizam. Ali nema iza sebe jedno, nema narod. Drugi na pozornici, Papa, krhak u osobi, ima iza sebe Isusa Krista, vječnost, Božju riječ i obećanje. Sila i oružje spram Božje riječi i vječnosti. General i moćnik čija vlast počiva na glinenim nogama spram Pape koji govori snažnom riječi, uvjerljivošću koju sami Duh Sveti daje. On govori bez podrhtavanja, a kad General uzima papir u ruke, one mu dršću, riječi mu se gube ili nestaju u grlu, strah ga je. Na Papine riječi ruke mu se tresu, oblijeva ga hladan znoj. Nekoć se diktator Staljin pitao, zapravo rugao, koliko taj Papa u Rimu ima divizija, dok se Jaruzelski nije usudio pitati ni prosloviti koliko ovaj Papa ima divizija, jer je svjestan moći koju ovaj čovjek ima u narodu, zna da ga podržava cijeli svijet, cijela Poljska. Zna on što sa sobom nosi vojna diktatura, a sam se imao čega bojati, jer je doskora svjetska povijest krenula posve drugim smjerom od komunističkoga. U jednom Papi nazočna je iskonska snaga kršćanske vjere, vjere koja živi i koja se naviješta jednostavno i shvatljivo, bez suvišne apologetike. Vjera jednostavnog svjedočenja za čime suvremeni svijet čezne.

Izborom sadašnjeg Pape potom međugorskim ukazanjima i zbivanjima, a u konačnici padom komunizma načinjen je zacijelo najdublji usjek u cjelokupnoj europskoj povijesti. Ne samo što se tiče hrvatskog naroda i svih naroda koji su robovali komunističkoj strahovlasti, već i prestankom hladnog rata, te sukoba Istok-Zapad. Još većma nas mora iznenaditi činjenica da je taj proces i zbilja revolucionarni događaj izveden bez izrazitog protagonista, bez izrazite povijesne ličnosti, bez jasnog programa, bez strategije, i što je još upadnije, kako se nije zbilo još u povijesti čovječanstva, bez krvoprolića. Jasno, ako se apstrahira od ovoga genocidnog rata koji se vodi na prostorima bivše Jugoslavije. Historičar stoji osupnut i pogođen pred tim činjenicama i nije sposoban navesti dostatne razloge ili uzroke. Ili se s jedne strane mora odreći uzročne veze, ili će s druge strane priznati i sprijateljiti se s mišlju kako smo upravo mi u ovome povijesnom trenutku suočeni s izravnim zahvatom samog Boga u povijest. Bolno je zamijetiti kako nismo kroz proteklo vrijeme stvorili u sebi senzibilitet, a pogotovo nismo Gospodinu za to zahvalni. Nije nam to još uvijek ni izdaleka nazočno u svijesti te nismo shvatili dubine i istinsko značenje ovih događaja. Ako je Bog na djelu, onda nemamo veće obveze nego i ljudski i kršćanski odnositi se prema tome događaju pravedno i pravično, dostojanstveno i sa zahvalnošću. Ako postoji povijesno čudo, onda je to što se odigralo istinsko i velebno čudo našeg doba.

Jer, u svome poimanju čuda i čudesa mi smo navikli promatrati ih samo ondje gdje pojedinac na svome tijelu, bez liječnika ili lijeka, iskusi ozdravljenje. Međutim, čudesa nisu ograničena samo na pojedinačne sudbine. Čudesa postoje u povijesti. Ovdje bismo morali nešto naučiti od Židova i iz židovstva. Naime, Židovi su cijelu svoju povijest promatrali kao aktualni dijalog sa svojim Bogom, kao čudo u nastanku, nastavku i bivanju. Stoga rušenje Berlinskog zida i svih drugih zidova u svijetu nalik su jednome čudu. Ideološki zidovi koji su dijelili ne samo Europu nego i cijeli svijet ne postoje više u negdašnjem obliku. Ti zidovi nisu srušeni oružanom silom ili nasiljem, već ustrajnom molitvom i revolucijom svijeća, provalom Duha i duhovne protege u svijetu, u tolikim mimohodima za slobodu koji bijahu snažniji od bodljikave žice i betonskih zidova.Duh je očitovao svoju moć i snagu, trublja Duha i vapaj duha za slobodom očitovala se jačom od zidova i zatvora u kojima je počivala zatočena ljudska sloboda. Makar nam nije dopušteno uvlačiti jeftino Boga u igru, ipak nam preostaje mogućnost, realna i opipljiva, da mislimo i o takvoj opciji u svojim razmišljanjima, jer je vjera u Boga bila intonacija za te pokrete duha i nove jerihonske trublje slobode.

Zatvorene i zakapijane dveri su se otvorile, razdvojni su zidovi srušeni. Došlo je do daška slobode: Sve su to utješni i ohrabrujući procesi koji se javljaju u najnovijoj povijesti koje je dionik i Međugorje, zapravo istinski suvremenik i inicijator. Ne smijemo te procese pustiti iz vida, oni nam ostaju putokaz i temelj nade. Ali ne smijemo također apstrahirati, odnosno pustiti iz vida ni ono što je uslijedilo u povijesti Izraela nakon što su srušeni jerihonski zidovi. Doskora se radost i ushit, sreća i zanos zbog osvojena grada pretvorila u otužnu svakodnevicu i nestaje svega onoga zanosa u svakodnevnim brigama i mukama. Za održanje naroda nije dovoljno boraviti u istoj državi ili istoj zemlji. Zaborav Boga i socijalna nepravda, posvemašnji egoizam ili egoističko poimanje slobode tjerali su cijeli narod u nutarnje rasulo, rasap moralni i duhovni, na čijem kraju ponovno nalazimo robovanje tuđinima i neprijateljima naroda. Nutarnje, moralno kao i etničko rasulo vodi u ponovni gubitak slobode o čemu bjelodano govori na svakoj stranici knjiga Sudaca. Sloboda, tako i ova u postkomunističkom vremenu, uvijek je prezahtjevna. Čovjek je ne dobiva na tanjuru, i nestaje je upravo u trenutku kad želi biti bezgranična. Drugim riječima: Rasulo marksizma i komunizma ne rađa automatski slobodna pojedinca ili državu ni zdravo društvo ili zdravu osobu. Prisjetimo se slike iz Isusovih usta: Namjesto jednoga istjeranog đavla nečisti će duh pronaći sedam gorih od sebe i povratiti se u kuću pometenu, očišćenu, ali praznu (usp. Mt 12,43-45). Ta se Isusova slika kroz cijelu povijest trajno obnavlja i obistinjuje. Tko se oslobodio jarma marksizma, nije automatski pronašao novi životni stil niti je postavio svoj život na nove temelje. Gubitak ideologije koja je davala ton cjelokupnom životu i donekle ga nosila lako se može preokrenuti u egoizam i nihilizam, te bi to bilo ravno povratku sedam zlih i gorih zloduha. A tko može zanijekati da relativizam koji posvuda vlada te indiferentizam kome smo izloženi nisu put u nihilizam, nijekanje svega pozitivnoga i čovječnoga?

Stoga se pred nas postavlja odlučno pitanje: S kojim smo duhovnim sadržajima sposobni ispuniti duhovni vakum koji je nastao u dušama i na duhovnoj sceni nakon sloma marksizma, odnosno pogubnog i stravičnog marksističkog eksperimenta? Na kojim smo duhovnim temeljima sposobni graditi i kadri raditi na novoj budućnosti kako bi se mogli povezati u jedno i Istok i Zapad, ali i Sjever i Jug ovog Planeta? Dok nastojimo oko dijagnostike svoje suvremene situacije i dok dajemo neka predviđanja za sutrašnji razvoj, zadaće i mogućnosti, to se mora odvijati na svjetskim mjerilima, jer je sudbina danas jednog dijela čovječanstva ovisna o cjelokupnosti zbivanja među narodima, i odluke na najvišoj razini odražavaju se na najnižoj, odnosno obrnuto. Govoreći o osobnome moramo misliti na globalno, i obrnuto, govoreći globalno moramo misliti na osobno, pojedinačno.

DIJAGNOZA NAČE SUVREMENICE

Signatura, značajka našeg stoljeća mogla bi se sažeti u nekoliko točaka: Vjera u apsolutni napredak, progres, apsolutiziranje znanstveno-tehničkih mogućnosti i civilizacije te politički mesijanizam utjelovljen u nacizmu a potom u marksizmu. Bogu nigdje nema spomena, Bog je nadomješten ovozemaljskim ciljevima pa je to sustavno isključivanje Boga iz oblikovanja povijesti i ljudskog života onaj Novum te zbiljski opasan elemenat koji je iznjedrila ova naša Europa i ova epoha. Protjerivanjem Boga iz svijesti u suvremenoj književnosti, umjetnosti, na filmu i kazalištu prevladava turobna i mračna slika čovjeka. Sve što je nekoć bilo veliko i plemenito, danas se stavlja pod upitnik, ruši se s visina i kuša raskrinkati. Moral je postao licemjerje, sreća je samozavaravanje, nemoguće je biti pristalica lijepa i dobra, a jedini ispravni stav je sumnja. Tko druge raskrinka, postaje junak dana, požnjet će najviše uspjeha u javnosti i medijima. Kritika društva, politike i pojedinaca postala je vrhunskim zakonom medija, i u takvoj duhovnoj atmosferi gotovo i nema mjesta za vrijednosti, vjeru, optimizam i budućnost. Danas je pak na pozornici svijeta prisutna shizofrenija, s jedne strane svijet vidi svoje zablude, a s druge strane se nemoguće odreći stila života na visokoj nozi i standardu, barem ne na Zapadu. Ta je podvojenost napose uočljiva pri određivanju spram dvjema činjenicama iz novije povijesti, naime nakon černobiljske katastrofe s atomskim reaktorom te širenju virusa AIDSa. Černobiljska katastrofa jasno očituje kolika je opasnost od atomske energije. Svednevice imamo sve više zagovornika koji se žele odreći usluga razbijanja atoma. S druge pak strane, kad je otkriven virus side, jednako je podignut znak za uzbunu. Nema sumnje, daleko će više ljudi oboljeti i umrijeti od virusa side nego od černobiljske katastrofe. Ali, je li moguće podignuti glas u javnosti spram seksualnog ponašanja naših suvremenika, kojega je plod ta kuga ovog stoljeća? Upravo su razuzdanost, nemoral, razvrat glavni uzročnici za širenje virusa side. Međutim, što se zbiva? Tko u ime kršćanskog morala, Kristova govora na gori zastupa suzdržljivost, stegu u seksualnom ponašanju, taj se unaprijed otpisuje kao mračnjak, opskurant, on je osuđen na šutnju i neuspjeh, makar to bio i sam Papa. Jer, to je u očima naših suvremenika nedopuštena kritika čovjekove slobode i ponašanja. Dakle, jasna shizofrenija mišljenja i djelovanja. K tome dolazi i rastuća metodička sumnja u znanost. Ponestaje vjere u znanost, napredak i tehniku. Javljaju se skepsa i odbojnost. Samo, mogu li te značajke biti nosivi temelji pozitivne budućnosti u kojoj bi se moralo sagraditi nešto zdravo, pametno i konstruktivno? Ressentiment i skepsa nisu sposobni dati zdrave temelje i nadići ideje koje nije moguće pobijediti čistom negacijom ili polovična srca, već samo jednom većom, pozitivnijom idejom, većim i boljim pristankom na nešto što životu podaruje smisao. Međutim, vjera je stjerana u područje privatnosti te su time uništeni temelji na kojima je sagrađena cijela Europa i njezina kultura, isključeni su svi oni moralni kodeksi i moralne tradicije utkane u europsko biće i društvo. Dakle, s jedne strane vjera je privatna stvar, nestaju ili se trnu temeljna etička uvjerenja, dok se istodobno šire na sve strane okultizam, magija, spiritizam. Svi mogući oblici praznovjerja i poprimaju sve više utjecaja na sve društvene slojeve. Stoga je to samo dokaz više kako je neutrnjiv i neizbrisiv u čovjeku trag Besmrtnoga, Boga, u čovjeku pocijepanu i razlomljenu.

Suočeni smo s masivnom sekularizacijom i sekularizmom, egzodusom iz Crkve, napose žena. Crkve nam ostaju prazne, istočnjački oblici meditacije imaju sve više pristaša, mladež je u potrazi za onim što je može ispuniti izvana i iznutra, što joj može osmisliti život i djelovanje. Unatoč svim protivnim naznakama postoje signali za preporod vjere u dušama napose među mladima. Mladi pokreti mogu se susresti u cijeloj Crkvi po svemu svijetu. Oni nose u sebi silnu snagu obnovljene vjere, posjeduju uvjerljivu moralnu, ćudorednu ozbiljnost te spremnost da se vlastiti život založi za ideale Evanđelja. To je tako uočljivo u Međugorju i oko Međugorja. Takvi pokreti mogu biti plodonosni kvasac koji iznova mogu uliti životnu snagu i vjerodostojnost onim humanim vrijednostima koje daju biljeg našem životnom prostoru i civilizacijskom okružju. Međutim, ne smije nas iznenaditi i činjenica kako sve više mladih napušta Crkvu. U čovjeku, kako smo već rekli, postoji iščekivanje neposrednog i bezuvjetnog spasenja. Ljudi imaju osjećaj neotkupljenosti, otuđenja te potrebe za smislom i ispunjenjem nečim uzvišenim. Zato imamo na djelu, napose među mladima, suvremene oblike gnosticizma i ezoterike. Tu se surećemo s mnogostrukim oblicima religijskih surogata, često s neobičnim mješavinama racionalnog i iracionalnog. Okultizam i magija uvijek su privlačni, zatim parapsihološke i astralnomitološke tendencije, kabalističke i ine provenijencije. Pri tome se uvijek radi o religiji koja ne traži čovjekovo srce, vjeru i povjerenje, već kuša s pomoću kojekakvih obreda ili psiholoških učinaka prodrijeti u dublja područja čovjekova bitka, zatim pokušaji da se postigne čuvstvo otkočenosti, otkvačenosti i oslobođenja, očekivanje pomoći od skrivenih tajanstvenih sila koje podaruju snagu protiv onoga što nas kao ljude ugrožava. Ljudi žele ovladati tehnikom otkupljenja ili samootkupljenja i zato posižu za vaneuropskim ili arhaičkim religijskim obredima, druidskim, keltskim, šamanskim, indijanskim i sl. Budući da je suvremena duhovna scena zahvaćena apersonalizmom kao što je i filozofska misao apersonalna, onda toj apersonalnoj misli odgovara i neosobna, apersonalna vjera i pobožnost, kao što je slučaj npr. u azijskim religijama. Danas je moguće među kršćanima zamijetiti takav trend: rasplinjavanje pobožnosti na uštrb osobne opredjeljenosti. Slavi se kozmička pobožnost, uronjenost u božanstvo ili božanstva, tako da se s pravom može govoriti o azijskim božanstvima ili božanstvu i kršćanskom Bogu. Pobožnost kao nešto poput uranjanja, rasplinjavanja, rasterećenja, oslobađanja od tereta bitka i bivovanja, povratak k zvijezdama, vjera u horoskope i astrologiju.

Ako je išta opteretilo suvremenu pozornicu ovoga svijeta, onda je to droga. Otkako je čovjeka, on se na ovaj ili onaj način drogirao, ali nikada u ovolikoj mjeri kao danas. Zašto ovolika pomama za drogom? To potječe iz čovjekovih nutarnjih potreba i manjkavosti, iz praznine duše. Pohlepa za drogom samo je izraz vapaja duše za srećom, za istinskim životnim smislom i odgovorom. S pomoću droge želi se čovjek osloboditi zatvora tijela i droga je samo protest protiv postojećeg stanja i činjenica koje nas okružuju. Onaj tko uzima drogu, ne miri se s postojećim svijetom, traži bolji i usrećujući. Droga je plod razočaranja nad svijetom koji čovjek osjeća kao tamnicu, zatim plod težnje za avanturizmom, nekonformizmom. Ona je prosvjed protiv svijeta kao čovjekove tamnice i vapaj za novom zbiljom. Veliko putovanje u prostranstva koja nudi uživanje droge samo su oblik izopačene mistike, izopačena čovjekova nagona za vječnošću, beskonačnošću, životom. To je pokušaj iskoraka iz vlastitog bitka i kože, iz vlastitog zatvora s pomoću kemije. Droga je vidljivi vanjski pokušaj anticipiranja svijeta budućnosti i sreće već ovdje na zemlji. To je logično jer svi suvremeni graditelji čovječanstva i budućnosti nisu uvjerenja kako će sami doživjeti tu konačnu sreću pa se stoga odlučuju na vratolomne korake s drogom. To je posve krivi put jer znamo kako su mistici dolazili do svojih iskustava: putem odricanja, poniznosti, askeze, malih koraka uspona prema brdu Karmel ili u zamak duše ili u dubine vlastitog srca. Taj put se želi preskočiti magičnim ključem droge, a moral i etika nadomještaju se tehnikom i kemijom. Droga je pseudomistika svijeta nesposobna vjerovati i utonula u pseudoreligiju, nagon duše za povratom u raj koji se ne da ničim zatomiti. Stoga je suvremena scena napose u drogi alarmni signal koji otkriva svu prazninu našeg društva, ona je vapaj čovjeka u pustinji ovog života za vlastitim ljudskim ostvarenjem koje mu je imanentno u duši i srcu već samim stvaranjem na Božju sliku i priliku.

Na isti ili u mnogočemu sličan način moguće je tumačiti i suvremenu terorističku scenu te revolucionarne pokrete. Gađenje nad postojećim i težnja za prevratom samo su vanjski izričaj nutarnje potrebe za promjenom stanja. Međutim, sve počiva na krivoj premisi: Naime, s pomoću uvjetovanoga traži se bezuvjetno, s pomoću konačnoga beskonačno, s pomoću zemaljskog vječno i nebesko. Ta nutarnja protuslovnost postojeće scene očituje svu tragiku fenomena s kojim se suočavamo te gdje veličajni čovjekov poziv postaje sredstvom strahovite laži i zablude. Jer, nije konačni cilj raj na zemlji, neostvariva utopija, već kraljevstvo Božje kao predokus vječnosti, Evanđelje kao norma života i djelovanja. Kako u međuvremenu opada politički mesijanizam i zelotski terorizam koji je kušao biti aktualizacija čak Evanđelja i Isusovih revolucionarnih zahtjeva, makar u Isusovim riječima nije moguće pronaći uporište za bilo kakav oblik nasilja, ipak su ostale duboke rane u suvremenoj psihi. Porast potrošnje droge samo je znak duševne praznine kojoj nije ostalo ništa nakon gubitka ideoloških obećanja i zavaravanja. Filmska i televizijska, medijska scena prepuna je nasilja i mržnje, redatelji se trude svim silama prikazati svijet zločina u kome vlada zakon jačega.

ODGOVOR IZ VJERE

Život nije igra niti u njemu vlada samo zakon jačega. On je satkan od patnje i ljubavi, od grijeha i milosti, đavolskog napastovanja, kušnje ali i odbijanja kušnje te pobjede nad napasnikom. U Međugorju se suočavamo s izrazitim pozivom na obraćenje Bogu života, pozivom na osobnu molitvu kao odgovor ljudske slobode na božansku slobodu, kao susret dviju ljubavi. Međugorje je izrazita afirmacija osobnosti, individualnosti spram stapanja u nekakvo jedinstvo ili kozmičko Jedno kakvo priželjkuje npr. jedan New Age. Ma koliko pojedinci tvrdili kako nestaje teizma, svjedoci smo kako se vjera ne gubi, kako religija ne odumire niti nestaje, već ona samo poprima novi i drugi oblik i time mijenja svoju nutarnju bit. U kršćanstvu imamo savršenu sintezu razuma, volje i čuvstava, koja nimalo nije lagana. Ona je presuptilna i u opasnosti da se u svakom trenutku okrene u ovom ili onom smjeru, uvijek u nutarnjoj napetosti. Istu ćemo napetost pronaći i izvan kršćanstva. Gotovo sve religije svijeta svjesne su da postoji samo jedan Bog i politeizmu je jasno da bogovi nisu plural od jednog Boga, jer nema Boga u pluralu. Bog je jedan i jedini. Bogovi su, makar ih zovemo istim imenom kao i Boga, uvijek sile na nižem stupnju. Međutim, u religijama se obično gubi ovaj jedan Bog, nestaje iz praktičnog života, i na sceni se pojavljuju božanstva. Taj jedan Bog nije opasan, on je sama dobrota, nikome ne nanosi zla, te se sav ritual i bogoštovlje ne odnose na Boga, već na božanstva i sile koje naš život okružuju i s kojima se čovjek mora aranžirati. To je kronični otpad od Boga u povijesti religija, a nazočan i danas u našoj postkršćanskoj Europi. Zato smo danas ugroženi neopoganstvom. Čovjek koji isključuje Boga kao jedno i jedino dobro, kao onog koji je daleko od njega, okreće se malim sitnim silama, blizima, koje nas okružuju, te time ponizuje samog sebe, stvara sebi, kako se izrazio ateist Freud, protetičke bogove. To je onda dekompozicija kršćanstva, kršćanske sinteze, to je dekompozicija Boga koja vodi u dezintegraciju i dekompoziciju čovjeka. A Pavao se jasno odredio spram toga: "Doduše, živimo na ovome svijetu, ali se ne borimo oružjem ovoga svijeta. Oružje, naime, kojim se mi borimo ima snagu po Bogu da ruši utvrde; njim razvaljujemo ohole zgrade misli i filozofija, koje se podižu protiv spoznaje Boga. Zarobljujemo svako mišljenje, tako da se konačno samo Kristu pokorava" (2 Kor 10,5).

Pri traženju odgovora i pravog lijeka moramo najprije započeti od samih sebe. S kakvim silama raspolažemo i s kojim silama možemo u ovom trenutku računati? Koji se zadaci stavljaju pred nas, koje opasnosti vrebaju na sve nas? Moramo najprije nadići nacionalizam i ideološku podvojenost. Komunizam je iza sebe ostavio ideološku pustoš u dušama, gospodarsko rasulo, naslijeđeno je preteško breme, ovdje kod nas još i rat. Potrebna je zajednička i odlučna volja svih prevladati postojeće stanje i poći u budućnost.

Najprije moramo potražiti zajedničke temelje. Koji je zajednički temelj svima nama, koja je zajednička osnovica? Mi bismo rekli: pripadnost zapadnom kulturnom okružju, a ujedno i kršćanska osnovica u temeljima naše zbiljnosti. Danas se sve usmjeruje prema pravnoj državi i slobodi utemeljenoj na pravu. Sloboda i pravo nisu dva oprečna pojma, nego se sloboda i pravo međusobno uvjetuju. Zakonodavac ne može proglasiti koješta kao pravo, i pravo se ne može izvoditi jednostavno iz statistika. Mora postojati svijest odgovornosti pred poviješću, dostojanstvom čovjeka i pred Bogom. Sve mora počivati na temeljima koje zakonodavac ne može propisivati, nego ih mora pretpostavljati. Danas su te pretpostavke poprilično potkopane u društvu permisivnošću i moralnim propadanjem zapadne civilizacije. Zato je potrebno baciti pogled unatrag, da bismo mogli analizirati vrijeme iza nas i u kome živimo te dati prospektivne poglede prema sutra.

Šezdesetih godina ovog stoljeća osjećao se u zraku veliki zaokret. S jedne strane potkraj tih godina imamo studentske nemire koji se ne mogu promatrati izdvojeno iz Crkve. Oni su doveli pod upitnik mukom postignuti napredak na socijalnom i gospodarskom planu te je prijetilo da sve svrši u kaosu i anarhiji. Kriza autoriteta potresala je temeljima društvenog sustava. Ti su nemiri proistekli iz pokoncilskih previranja u samoj Crkvi ali i iz revolucionarne američke protestantske teologije. Na barikadama1968. u Parizu je slavljena euharistija kao bratimljenje boraca za anarhističku slobodu te kao znak nade političkog mesijanizma u svijetu koji se rađao kroz nasilje i teror. To očituje jasno da je u temeljima toga revolucionarnog pokreta religijska, odnosno pseudoreligijska značajka. Tu teološku implikaciju pronaći ćemo i u talijanskom ali i njemačkom terorizmu sedamdesetih godina. Nemoguće je razumjeti talijanski terorizam ako se apstrahira od kriza i previranja u pokoncilskom talijanskom katolicizmu.

Naime, prisjetimo se: Ivan XXIII. najavio je krajem pedesetih godina jedan gotovo bismo rekli utopijski plan, saziv ekumenskog sabora. Sabor je svojim otvaranjem i tijekom prerastao u središnji događaj druge polovice našeg stoljeća. On je svjesno pastoralno usmjeren kao otvaranje Crkve prema svijetu, otvaranje prozora i vrata, ali je namjerno izbjegnuo zamke prijašnjih koncila, naime, nije išao za dogmatiziranjem ili proglašavanjem moralnoteoloških ili dogmatskih definicija. Možda se negdje kao breme osjećalo u pontifikatu Pija XII. definiranje dogme o Marijinu uznesenju na nebo. Naime, Papa je time htio okruniti svoj pontifikat, a zapravo je izazvao suprotni učinak, inteligencija je ostala frustrirana, a interkonfesionalne fronte su blokirane.

Koncil je suprotno i usprkos očekivanjima rimske kurije imao veoma dinamičan tijek. Otvorio se pitanjima i problemima vremena i epohe, problemima Crkve, zemalja u razvoju, nekršćanskim religijama, nekatoličkim vjeroispovijedima. Poduzeo je odvažne korake u smjeru liturgijske reforme i posredovao je vanredne pastoralne poticaje. Na vrhuncu Sabora dolazi do smjene papa, biskupi su vremenom pomalo od svega umorni, odveć je bilo zahtjeva za promjenama i preinakama saborskih shema i prijedloga, jedva su neki mogli biti ugrađeni u tkivo koncilskih dokumenata koje je Sabor na kraju objelodanio. Ali što je uslijedilo nakon Sabora?

Rekli bismo, mnoštvo gustiša i divljine, krivo shvaćenih saborskih odluka,pravi galimatijas na mnogim područjima života i djelovanja. Otpad i egzodus mnogih iz svećeništva, redovništva i Crkve. Pontifikat Pavla VI. protekao je u znaku obnove, napretka, ali i stanovite restauracije i kočenja. Današnji potifikat Ivana Pavla II. je u znaku njegovih bezbrojnih putovanja i hodočašćenja po cijelom svijetu. To sa sobom donosi otvaranje Crkve cijelom svijetu, prijelaz iz statičke u dinamičku Crkvu, a time i kolegijalnost odnosno solidarnost Rimskog Pape s cijelim svijetom i čovječanstvom. Današnji Papa razgovara sa svim religijama jer u svakoj, prema Saboru, pronalazimo elemente i sjemenje istine. Njegova putovanja cijelim svijetom istodobno su i adieu zapadnjačkom poimanju kršćanstva u korist svesvjetskog otvaranja te uključivanja latinoameričke, azijske i negroidne kulture u Crkvu. Tome pridonosi i novi pojam hodočašćenja kome, gledano sa stajališta povijesti dogmi, leži u temeljima novo poimanje Crkve, ne kao statičke veličine, već kao putujućeg Božjeg naroda, dakle, ne Crkve kao božanski nadređene institucije cijelom svijetu, već Crkve kao naroda Božjeg koji putuje prema svome eshatološkom cilju zajedno s cijelim ostalim svijetom.Stoga je Papa znamen toga hodočašćenja, a s time se mogu usporediti i svi koji putuju i hodočaste u Međugorje. Nadilaženje svih granica, stapanje svih u jedno jedinstvo te se tako se ostvaruje ono što je već formulirao Pavao VI. a prihvatio svesrdno Ivan Pavao II. pod pojmom civilizacija ljubavi. Zato je potrebno sveprisutnoj kulturi smrti u kojoj živimo suprotstaviti Isusa Krista i živo kršćanstvo, alternativu suvremenom načinu života koju nudi vjera u Isusa Krista.

NOVO POIMANJE VJERE: VJERA KAO PLOD ISKUSTVA

Istodobno, dok na sceni imamo studentske nemire krajem šezdesetih godina, na religijskom području susrećemo neobične pojave, gotovo bismo rekli postmodernu. Mladi se zanose Isusom, stvaraju se komune Jesus People, te glazbeni izričaj u rock operi Jesus Christ Superstar. Kao osoba Isus je simpatičan, skinuti su mu božanski atributi, trga ga se iz Crkve. Isus da - Crkva ne, to je krilatica u mnogim ustima. Sabor je učinio svoje spram većeg personalizma u Crkvi ali i spram većeg personalizma u činu vjere. Do Sabora je prevladavala slika Crkve kao Kristova mističnog tijela, na Saboru se probila ideja i pojam naroda Božjeg, dok dogmatska konstitucija o Božjoj Riječi, odnosno o Objavi veli izričito, kad se govori o vjeri sljedeće: "Bogu objavitelju treba odgovoriti 'poslušnom vjerom' (Rim 16,26;2 Kor 10,5-6), kojom čovjek čitava sebe slobodno Bogu izručuje stavljajući na raspolaganje 'Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje' i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne 'svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini'. A da objavu neprestano sve dublje proničemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima"(Dei Verbum 5).

Ako se usporedi ovo s onim što je kazano na Prvom vatikanskom koncilu, onda je posrijedi bitna razlika. Svjedoci smo u posljednje vrijeme i obrata u poimanju vjere. Nije više problem vjerovanja u dogme, u vjerske istine i njihova prihvat u životu, već je problem vjerskog iskustva. Taj elemenat iskustva prevladava u gotovo svim religijskim pitanjima i problematici. Iskustveni elementi i momenti postali su, gotovo bismo rekli, uvjet za nečiju spremnost vjerovati i dati nekome svoje povjerenje, odn. srce (lat. credo=cor do). Kao da je postalo nepisanim pravilom: Daj mi svoje iskustvo, pokaži mi svoje iskustvo, pa ću ti vjerovati. To bi se susljedno dalo svesti na problem koji je napose danas aktualan. Naime, sve dosada bijaše temeljno pravilo za prenošenje vjere posredovanje određenog poklada znanja, informacija vjere i vjerskih sadržaja. Međutim, informacija ma koliko bila potpuna, sa sobom nosi uvijek deficit. To napose u suvremenoj duhovnoj situaciji sve više gubi temelj i osnovicu. Nema toga što bi se dalo dokazati ili što bi trebalo našim suvremenicima dokazivati, jer su oni zreli i odrasli. Nisu više u stanju nezrelosti. Ni Isus nije činio znamenja i čudesa da bi nekome nešto dokazao, već da bi ljude uvodio i uveo u tajnu svoje osobe i poslanja te u tajnu povjerenja i vjere.

Zato je potrebno, a to se čini u Međugorju, prijeći s instruktivnog modela prenošenja vjere na inspirativni. Naime, Duh Božji djeluje u pojedincima i pojedinac se otvara onome što Duh nadahnjuje. Moguće je ovdje navesti primjer teologa K. Rahnera. Potkraj svog života, negdje na pragu vječnosti, žalio se na mrzlo, zimsko vrijeme u Crkvi, na hladnu Crkvu. Pod tim je vjerojatno mislio na restaurativne smjerove u samoj Crkvi, zaleđene teološke fronte, zamorenost ekumenskog pokreta te preslab odjek samog Sabora i suvremene teološke misli u široj javnosti. Ali, i ispod zimskog snijega i mraza kriju se klice novoga proljeća, rađa se novi život i proljeće se postupno budi. Zato je isti Rahner mogao reći s pravom kako će vjernik, kršćanin sutrašnjice i idućeg stoljeća biti mistik ili ga uopće neće više biti. S kojim pravom izriče to jedan Rahner? Vjera i molitva, odnosno znanstvena teologija i mistika su uvijek nerazdvojivi. Nema jednoga bez drugog. Nutarnje osmišljenje i potvrda te tvrdnje proistječe iz same činjenice kako samo mistički produbljena vjera može čovjeku podariti nutarnji smisao u traženju vlastitog identiteta, čovjeku koji nosi sa sobom egzistencijalne strahove te egzistencijalne nevolje. Nismo li suočeni sa sindromom reinkarnacije što je u biti samo plod neuspjele potrage za vlastitim identitetom. U takvom suzviježđu imamo mistički odgovor, odnosno mističku epohu kao odgovor, kao put do vlastitog cilja. U ovom pak slučaju put je sam cilj, odnosno cilj je put.

U središtu svake mistike stoji Pavlova misao koju nije dovoljno iscrpla ni teologija a ni duhovnost, naime, "živim, ali ne više ja, u meni živi Krist" (Gal 2,20). Kršćanstvo sutrašnjice ne smije niti može ostati u vlastitim predvorjima, ono mora prodrijeti u središte svojih mogućnosti. Što se više to zbiva, to se snažnije mijenja njegov lik, to se više usmjeruje prema svojoj mističkoj formi. Po tome onda kršćanstvo postaje religijom nade, slobode i mira. Ponajprije pak nadilaženja egzistencijalnih strahova budući da je suvremeni čovjek okružen strahovima, sputan u svojoj životnoj energiji, nesposoban prihvatiti sebe i svoju budućnost, te živi okrenut leđima svojoj sutrašnjosti. Njemu je nemoguće pomoći poticajima koji bi ga pokrenuli da izdrži izazove sadašnjosti te se okrene sutrašnjosti s pouzdanjem i povjerenjem. Već je filozof egzistencije Karl Jaspers rekao kako je životni strah, nikad kao danas nazočan u tolikoj mjeri u srcu suvremenog čovjeka, postao čovjekovim grozomornim pratiteljem. Strah je jednoznačna značajka suvremenog čovjeka, on je kiselina koja izjeda svaku životnu radost te rastače volju za životom. Stoga je vjera jedina istinska opreka i protulijek takvu strahu jer nas vjera usidruje u zbiljnosti nazočnog Boga u povijesti, dok nam strah uzima nosivo tlo ispod nogu. Prestrašeni čovjek visi nad ponorom ništavila. Takav strah urađa također i nemogućnošću istinske komunikacije među ljudima, jer, tko je u strahu, nije sposoban artikulirati drugome svoje stanje i nevolju. Prestrašenu čovjeku staje riječ u grlu. Zadnja riječ, zapravo sažetak cjelokupne Isusove kerigme u Ivanovu evanđelju u Isusovu oproštajnom govoru, glasi: "U svijetu ćete imati strah, ali ne bojte se. Imajte povjerenja jer sam ja pobijedio svijet"(usp. Iv 16,33).

Ovaj suvremeni čovjek, bogotražitelj, treba vjeru svjedoka, a ne intelektualno obrazlaganje ili dokazivanje. On više polaže na svjedočanstvo osvjedočenih nego na pamet učenih, a vjera se ne prenosi toliko intelektualnim načinom koliko svjedočenjem onih kojih svojim životom i patnjom daju vjeri novi smisao i vjerodostojnost. Vidljivo je to napose u nekdašnjem komunističkom bloku gdje se vjera pokazala snažnijom od tzv. znanstvenog socijalizma upravo svjedočanstvom i poniznošću patnika u čijem je životu postala vidljivom nada i obećanje vjere. Ta vjera nije rezignacija ili povlačenje odn. uzmak u iracionalnost pred opasnostima praktičnog uma, već je ona courage to be, odvažnost prema biti i bitku te proročki poziv i zamah prema prostranstvima u koje poziva cjelokupna zbilja oko nas. S jedne strane se danas širi sve više odbojnost prema razumu i znanosti, tehničkoj racionalnosti, pa je stoga od krajnje važnosti isticati bitnu logičnost naše vjere kako bi ona bila logike latreia (usp. Rim 12, 3) tj. razumsko štovanje i prinos, životna sinteza cijela čovjeka, a ne plod iracionalnog skoka u nešto nepoznato. Po sebi misterij nije iracionalnost, već krajnja dubina božanskog uma u koji ne možemo prodrijeti svojim ograničenim ljudskim očima. Zato sv. Ivan i može reći: U početku bijaše Logos, tj. stvarateljski Um, smisaodavna snaga božanske spoznaje i početak svih stvari. Na čovjeku je otkriti tragove toga božanskog Uma te u tom smjeru razvijati i tumačiti smisao stvari i stvorene zbiljnosti.

DOSADAŠNJI PASTORAL I TERAPEUTSKA ULOGA MEÐUGORJA

Suvremena duhovna situacija iziskuje od Crkve premišljanje vlastitog pastorala. Ako je dosadašnji pastoral bio usmjeren na discipliniranje vjernika, odsada je smisao pastorala osposobljavanje vjernika za životnu borbu jer je odluka za život istodobno preambula za vjeru. Odatle onda nužnost suodnosa vjere i molitve. Suvremenom čovjeku mora biti jasno da su temelji vjere u molitvi jer molitva, shvaćena u svome nutarnjem ustroju, prihvaća problem Boga i na njega odgovara u punom smislu riječi. Vjera i molitva su, a to je Međugorje pokazalo bezbroj puta, ključ za bogatiji život, život razumijevanja i prihvata, praštanja i povezanosti, sigurnosti i predanja, mira i radosti. Takvoj vjeri pripada budućnost i samo prema takvoj vjeri smjera Međugorje sa svime što se ondje događa već punih četrnaest godina. Takva vjera uključuje i prihvaća slobodu kao konačni cilj svih čovjekovih nastojanja te mir kao opći topos svih ljudskih nastojanja u ovome stoljeću, mir ne kao odsutnost rata, već kao svenazočnost samoga Boga u svome stvorenju.

Međugorje se upravo takvim prezentira svijetu kroz nove oblike pastorala, osobnoga i evanđeoskog. Gotovo iz dana u dan potiče nas na optimizam, neustrašivost, unatoč svim mogućim ratnim i apokaliptičnim okružjima i trubama, zato jer je kršćanstvo vjera Radosne vijesti, radosne poruke o čovjekovu pozivu na slobodu, na život bez paralizirajućeg straha.

Suvremena gospodarska scena obilježena je povećavanjem logike tržišta, kapitala, kupoprodaje i brutonacionalnog produkta odnosno dohotka. To sa sobom povlači standardizaciju i nivelizaciju, sravnjivanje ne samo roba već i duhovnog izričaja, što vodi u nivelizaciju duša i uniformiranje mišljenja, prestanak ili gubitak osobne slobode oblikovanja. Mislilo se da je moguće američki ili zapadnoeuropski uzorak poslovanja prenijeti u komunistički ili treći svijet, ali su ti pokušaji zasad bankrotirali. Eurocentrizam je postao nešto poput prljave savjesti Europe što je bilo uočljivo prigodom proslave 500. obljetnice otkrića Amerike. Namjesto jedinstva i trijumfa imali smo gnjev i žalovanje te je povijest europskih otkrića i pobjeda postala povijest njezinih moralnih padova, grijeha i promašaja. Zato vjera u ovakvu ozračju nije nimalo lagan put. Tko ga takvim predstavlja, nasukat će se na njemu. Vjera stavlja pred nas izazove jer ona o čovjeku misli uzvišenije i bolje nego što čovjek misli sam o sebi.

Ako smo počeli ovo svoje izlaganje biblijskom usporedbom, onda bismo i učinkovitost Međugorja prebacili u biblijski kontekst, makar svaka usporedba hramlje. Učinkovitost Međugorja dade se usporediti s učinkovitošću i širenjem kršćanstva, napose u prvim kršćanskim stoljećima. Rimsko carstvo se izjedalo iznutra, izjedao ga rak koštane srži. Da bi se rak izliječio i organizam oživio, potrebno je presaditi koštanu moždinu. Kršćanstvo bijaše nešto poput svježe koštane moždine, ono je unijelo svježinu, novu srčiku i svijet je oživio. Ono je shvatilo doslovce Isusov nalog i poslanje: Naviještati, širiti Radosnu vijest i liječiti! Prisjetimo se završnih riječi Markova evanđelja te koji će sve znaci pratiti apostolski navještaj. Čovjek je u biti isti. Isus je liječeći navješćivao, navješćujući liječio. To dvoje je nerazdvojivo. Isus je učitelj i propovjednik, iscjelitelj i terapeut. To su dobro znali apostoli, to su u prvim stoljećima prihvatili i misionari koji su uz samu evangelizaciju nudili i zdravlje, psihičko, duhovno i fizičko. Suvremeni čovjek čezne za zdravljem i spasenjem i stoga mu treba terapeutska religija, terapeutski navještaj vjere. Jer što je drugo riječ salus grčki soteria njemački Heil, ako ne prvenstveno zdravlje, a tek potom spasenje? Mi to prevodimo sa spas, spasenje, apstraktnim pojmovljem, dok je to bilo uvijek konkretno zahvaćanje u čovjekovo biće u smislu cjelovitog ozdravljenja i iscjeljenja. Svaki naraštaj, svi ljudi svih vremena upravo za tim čeznu. Gdje pronaći spas i iscjeljenje? Vidimo što se danas nudi na tržištu ideja, na koji se način čovjeka kuša izliječiti, koliko je ponuda raznih iscjelitelja, nadriliječnika. Ista je duhovna situacija nazočna i u ranom kršćanstvu. Svijet je žudan zdravlja i spašenosti, a kršćanstvo je upravo u takvome gustišu i nepreglednoj šumi kojekakvih ponuda spasa i spasenja nadmašilo u svojoj posebitosti sve ostale religije i kulteve. Ono je ostvarivalo što je i obećavalo. Pobjeda je bila zajamčena i prije nego su postavljeni teoretski temelji te pobjede. Namjesto mitskog Eskulapa odn. Asklepija imamo stvarnog Isusa Krista liječnika i pomoćnika, vođu i učitelja. Rano se kršćanstvo definiralo kao vjera ozdravljenja, istinske terapije, medicina duše i tijela, i upravo s kršćanstvom započinje u svijetu sustavna medicina i njega bolesnika. To je jedno od najvažnijih i najučinkovitijih područja kršćanskog djelovanja. Prisjetimo se ovdje samo završnih redaka knjige Otkrivenja, gdje se veli kako su oko Božjeg prijestolja stabla života što rađaju svaki mjesec, dvanaest puta godišnje i daju svoj plod. Lišće im služi za zdravlje poganima i ničeg više neće biti prokleta (Otk 22,2). Takvih se predstavlja i Međugorje u suvremenoj Crkvi i svijetu. Zar bi onoliki hrlili u Međugorje, da nisu bezbrojni iskusili iscjeljenje i spas?!

MEÐUGORJE I POVIJEST SPASENJA

Povijesnoteološki kontekst Međugorja jest povijest spasenja, što nije čudnovato ni neobično u povijesti Božjeg djelovanja u svijetu i svojem stvorenju. Nikad Bog nije beznadno napuštao čovjeka ni čovječanstvo. Kad bi god čovjek napustio Boga i pouzdavao se u svoje sile, što je napose vidljivo u Starom zavjetu, redovito bi nastupala propast i katastrofa. Izraelu, a tako i nama danas, mora biti jasno da nas narodom ne čini ni gospodarska ni vojna moć, već izravni zahvat našeg Boga u našu povijest. On nas je izabrao, vodio i vodi. Samo pod vodstvom jednog Boga moguće je sačuvati čistu ideju Boga i sazrijevati kao Božji narod. Čovjek čezne za prostorom gdje će odahnuti, biti prihvaćen, potvrđen, čezne za prostorom gdje nestaje otuđenja te postaje domaći u vjeri i životu. Zato mu treba Crkva utjelovljenog Boga koji je Bog svih ljudi poput dobrog domaćina. To je Međugorje nudilo i ostvarivalo od svojih prvih dana.

Osvrnemo li se unatrag, u povijest Crkve i kršćanstva, vidjet ćemo kako je uvijek na vrhuncima kriza bilo znakova za prekretnicu i zaokret, obrat. Povijesni i epohalni. Svi veliki reformatori, obnovitelji Crkve i društva, pojavljivali su se kad su krize bile premoćne. Nastanak redovništva u Crkvi dade se tumačiti upravo kriznim stanjima u Crkvi. Oni su odgovor na krize vjere. Jednako i na duhovnoj sceni imamo slične pojave odnosno protulijekove. Nakon razorna Descartesova umovanja imamo genijalnog Pascala koji daje nove parametre europskom duhu i duhovnosti. Nakon Kanta, Hegela i idealističke filozofije imamo egzistencijalnu filozofiju jednog Kierkegaarda, a nakon razornoga nihilističkog Nietzschea javlja se ruski filozof Solovjev kao odgovor da Bog jest, nakon što je Nietzsche proglasio smrt Boga. Ma koliko bila snažna kritika religije, čudo teizma nadilazi sve zamke i probleme. Kritika iza sebe ostavlja prazninu, frustraciju i muku, i na kraju svaka kritika govori u prilog onome što niječe: Ako je religija zanijekana, onda samo nijekanje postaje simbolom potrebe i nužde za onim što je zanijekano. Religija postaje nuždom. Izrazito protukršćanstvo uvijek je za kršćanstvo ljekovito jer upozorava na vlastite probleme i zanemarivanje bitnoga. I tu je vidljiva i zamjetna terapeutska uloga Međugorja koje se javlja na vrhuncu krize zapadnog mišljenja i komunističke strahovlasti diljem svijeta.

Čovjekovo gospodarenje je služenje, njegova je sloboda vezivanje uz nužnu nutarnju istinu stvari te otvorenost za ljubav koja ga čini bogolikom. Stoga je moguće i međugorske događaje te i vidioce staviti u tu kategoriju razumskog utemeljenja i svjedočenja. Marija kao svjedok i prorok te Bog koji elementarno zahvaća u živote pojedinaca i uzima ih u svoju službu. Neposredni zov, psihološki nedokučiv i neprotumačiv, i nemoguće mu se otrgnuti a da čovjek ne zaniječe samog sebe. Isto tako i poruka Međugorja, u biti proročka, a za proročku poruku izrazio se M. Buber ovako: Proročki duh nikad ne misli poput platonskog, naime da posjeduje općenitu ili nadvremensku pojmovnu istinu. On prima poruku za porukom u posve konkretnim situacijama. I upravo stoga njegova riječ i nakon protoka tolikih tisućljeća zbori narodu u promijenjenim i promjenljivim životnim situacijama narodne povijesti. Ta je poruka i istina redovito neugodna i tjeskobna, a čovjek postaje Božja usta i medij. U našem slučaju Marija i nekoliko vidjelaca. Odnos proroka prema budućnosti nije pretkazivački. Prorokovati znači staviti posredno ili neposredno pred izbor i odluku zajednicu i pojedinca. Budućnost nije nešto što nam se nudi na dlanu, nešto o čemu se sve zna, ona naprotiv zavisi u bitnome od pravilnosti odluke, tj. od odluke koju čovjek u ovom trenutku donosi i u kojoj u ovom povijesnom kairosu sudjeluje. Prorok uvijek stavlja ljude pred alternativu, pokušava zaokrenuti kormilo u drugom smjeru, cijela mu je duša u tome, njegove riječi drhte od straha i nadanja zbog veličine i snage odluke. Prorok je redovito veliki tužitelj, ne naviješta nikakav dosadni moral ili etiku ponašanja, već neprevarljivost i vječnost Božje riječi i zakona.

Suvremeni je čovjek suočen sa strahovitim mogućnostima tehničkog napretka od kojih ga zazebe samo srce. Naime, izravni zahvati u ljudske gene, zahvat u samu stvarateljsku mogućnost zatim mogućnost da čovjek svojim silama svede na ovu Zemlju apokaliptičnu stvarnost zbog prekomjernog naoružanja. Zato mu treba proroka koji će svojim životom smjerati i usmjerivati na onostranost, onozbiljnost, transcendenciju. Čovjeku je imanentnost, ovostranost pretijesna i preuska. Osporavajući onostranost čovjek se prepustio veličanju ovostranosti, života, dokazivao je život pod svaku cijenu. Životna pohlepa i požudnost za svime i svačim doživljava svoj vrhunac, ali na vrhuncu nije zadovoljenje, već nezasitnost i gađenje, obezvređivanje života te odbacivanje svega što mu se ne sviđa ili mu se više ne sviđa. Stoga su abortus, eutanazija i samoubojstvo samo popratne pojave i naravni plod takva životnog poimanja, odnosno nijekanja temeljne životne odluke, naime nijekanje odgovornosti pred vječnosti i vječnom nadom. Životna požuda svršava u gađenju te na koncu čovjek postaje otpadom, kao što svjedoči suvremena književnost ili sveprisutna kultura smrti namjesto kulture života i ljubavi.

Moguće je dubinu božanske poruke i istine u čovjeku zatrpavati ili krivotvoriti, ali to će uvijek iznova provaliti na površinu i utirati sebi put u čovjekovoj duši. Zato na sve strane ponovni zov za koncentracijom, meditacijom, kontemplacijom, sakralnim, za dodirom sa samim Bogom. To je neminovni zov u vremenu kad se (ne)istina svjetonazora, kome su droga, nasilje, terorizam, revolulcija vanjski pojavni oblici, svodi samo na svijet činjenica, pojavnoga te sužavanje razuma na mjerljivo i količinsko, a ne kakvosno i vrijednosno. Jer, da bi čovjek bio čovjek, treba mu moral i etika, a da bi imao etiku, treba mu Stvoritelj, vjera u besmrtnost i Boga. Zato radosna vijest Međugorja i kršćanstva jest upravo u tome: odgovornost pred Bogom, sobom, svijetom i poviješću. Međugorje je pravi izazov i poziv u pravom smislu riječi. Cilj povijesti nije evolucija niti progres, već obraćenje. Ako je gotovo cijela posthegelovska epoha bila zanesena mišlju o stalnom usponu i napretku te koračanju prema sretnijem sutra, onda danas ubiremo gorke plodove tog procesa. Biblija govori o obraćenju, a ne evoluciji. Međugorje počiva upravo na toj misli. Sve pseudoreligije, a tehnika i znanost su takve, okrenule su se protiv čovjeka. Zato je strahovito pogrješno poimati čovjeka kao biće napretka i rasta. On je kao osoba definiran već u Bibliji kao biće razapeto između Dobra i Zla, njemu ne daju sigurnost napredak ili znanost, već odluka za Boga ili protiv Njega. Zato toliko govora o humanumu koje je na sve strane ugroženo. Nakon bezgranične vjere u razum ušli smo u razdoblje iracionalizma. Stoga pred današnjom krizom razuma moguće je pronaći spas jedino u obratu k misteriju, tajni koja spašava razum. Ona nije protiv razuma, već je usmjerena prema smislenosti bitka i opstojnosti svemira snagom jednog Uma.

Nakon pada socijalizma i komunizma zatim nakon frustracija koje je proizveo homo faber, homo technicus u svojim tehničkim dostignućima mnogo razloga govori u prilog vjere i obrata Bogu Pisma. Međugorje je tu vidljivi znak, Grad na gori, odnosno mjesto među gorama. Svatko se upravo danas mora suočiti s činjenicom kako je nemoguće postići duhovne zbiljnosti materijalnim sredstvima ili obećanjima, kako je nemoguće postići smisao, sreću, smirenost, zdravlje, čvrstinu uvjerenja i života materijalnim ili gospodarskim boljitkom ili napretkom, već samo prihvaćanjem sebe kao duhovne zbiljnosti i datosti. U suvremenicima se postupno budi smisao za duhovno, otvaraju se nove vizije i prostranstva, unatoč zavodničkim glasovima jednoga New Age-a. Unatoč tolikim napretcima na području tehnike i tehnologije, fizike i kemije, unatoč tolikim dostignućima na svim područjima i mikro- i makrokozmosa, i mikro- i astrofizike, biologije te spram ustroja atoma i organizama, na području bitka i smisla znanost pa i suvremena filozofija ostaju bespomoćni i bez jasna stava. Odavna su filozofi Adorno i Horkheimer govorili o samorazaranju prosvjetiteljstva. To se zbiva ondje gdje se prosvjetiteljstvo apsolutizira, gdje vrijedi proračun, predviđanje, kalkulacija, gdje se niječe transcendencija i zazbiljnost. Drugim riječima: Društvo koje je satkano na agnosticizmu i materijalizmu ne može na dužu stazu preživjeti. Posljedice su rastakanje morala i svih vrijednosti. Čak ni filozofija smisla, tzv. logoterapija jednoga V. Frankla, koja daje svoje savjete onima koji su izgubili svaku vezu s religijom i Crkvom, ne može pomoći onima koji su još u Crkvi, a stoje pred velikim upitnicima. Prva zadaća jest ozdravljenje morala i prihvat moralnih vrijednosti u društvu. Čovjeku nije dopušteno prekoračiti granice nekažnjeno. Čovjek je slobodan kad priznaje zakon slobode kao sferu, ozračje koje ga određuje. S jedne smo strane suočeni, gotovo bismo rekli, s patološkom brigom i strahom za čovjekovo fizičko zdravlje, fizički integritet, ekologiju, dok s druge strane vlada sveopća bešćutnost za čovjekov moralni integritet, što je u biti nijekanje čovjeka kao čovjeka, nijekanje slobode i čovjekova dostojanstva. Stoga nam se nameće ponovno pitanje objave i Božjeg govora u povijesti i suvremenom svijetu, a tu je Međugorje nezaobilaziv miljokaz. Bez Boga čovjek ostaje samo kotačić, djelić u ljudskoj povijesti i zato nas Međugorje sili na povrat izvorima vlastite vjere, naime, na povrat objavi koje je vrhunac, svrha i smisao Isus Krist, posrednik Boga i ljudi, u kome je skrivena tajna samog Boga. On je Riječ koja u sebi krije sva blaga mudrosti i spoznaje (usp.Kol 2,3) te kao takav otkriva tajnu samog Boga i probija šutnju u koju se Bog prividno zavija.

Ako je dosadašnja duhovna scena u zapadnjačkom liberalizmu i marskističkom komunizmu odricala vjeri bilo kakvo pravo i sposobnost oblikovanja društva, javnih poslova te zajedničke budućnosti u čovječanstvu, danas na sceni susrećemo drukčiji trend. Previranja na sve strane jasno upozoravaju kako je religija i njezin subjektivni izričaj u osobnoj vjeri na osobnom ali i na društvenom planu sila koja se ne dade iskorijeniti niti izbrisati iz čovjekove svijesti niti se svijet može odreći njezine oblikovne uloge u čovječanstvu. Nemoguće je bez vjere oblikovati budućnost. Ali se moraju izbjegnuti sve zamke dosadašnjih stoljeća i bilo kakva svojatanja vjere u političke ciljeve. Prvenstvena uloga vjere je skrb za čovjeka, a tu je Crkva pozvana ne snagom svoje moći, već silom Duha, ne institucijom, već svjedočanstvom, ne pravom, već ljubavlju, životom i patnjom pripremati u srcima prostor za Boga koji dolazi te tako pomoći društvu da pronađe ponovno svoj identitet. Cijela je povijest samo jedna velika borba između vjere i nevjere, između Dobra i Zla, a mi smo danas svjedoci velike svjetske drame u kojoj ne smijemo oklijevati, već se suprotstaviti svemoći rezignacije, ravnodušnosti, fatalizma i očaja snagom vjere, nade i ljubavi. Osposobiti ljude za ljubav, to je imperativ trenutka. Suprotstaviti se javnom mišljenju i moći kao što to učini Isus pred Pilatom, kao što to čini suvremeni Papa spram moćnika ovog svijeta. Isus se nije bojao križa, a suvremeni se vjernik boji pomisli na patnju i mučeništvo. Svatko se, a napose crkveni velikodostojnici, boji za svoj image, makar to bio i obični smrdljivi komentar u nekome dnevnom listu, koji se danas napiše i sutra već zaboravlja. Treba biti spreman na rizik i odvažiti se slijediti Isusov zov. Tome nas svakodnevno uči Marija u svojoj školi u Međugorju.

NAMJESTO ZAVRŠNE RIJEČI

U svim svojim ukazanjima Marija se očituje kao brižna Majka. Nju svatko može razumjeti jer su njezina opcija maleni i siromasi, Božji miljenici. Ona je uvijek prepuna sućuti, zauzima se za malene, njima daruje svoje srce i svoj glas, kod nje mogu naći utočište svi prezreni i obezvrjeđeni, oni s ruba života i društva. Ne ukazuje se u dvorcima ni biskupskim palačama, već u brdima, selima, na nepristupačnim mjestima, a partneri su joj mali i neznatni, pastiri.

Kao da time želi reći: Malenima pripada dužnost evangelizacije svijeta, klera, hijerarhije, biskupa, svećenika. To su oni čudesni procesi u gotovo svim ukazanjima. Često se zna dogoditi da i iskusni teolozi i učenjaci dolaze vidiocima i od njih traže savjet u duhovnom životu. Maleni i neznatni postaju evangelizatori. Odrasli su kroz povijest Crkve znali posegnuti za oružjem kao sredstvom evangelizacije (prisjetimo se neslavnih stranica evangelizacije Latinske Amerike), dok maleni snagom svoje riječi, osobe i života postaju autentični evangelizatori. Tu se ozbiljuje ona Isusova o malenima i djeci kao paradigmi za njegovo kraljevstvo. Ako se danas Crkva okreće siromasima, ako je naš franjevački red stavio kao svoji prioritet opciju za siromahe, jer u njima postoji silni potencijal evangelizacije, onda bismo slobodno mogli reći kako je to upravo danas aktualno, učiti od malenih, kako se biva evangeliziran i evangelizira te kako se ide iz središta prema periferiji. Marija se očituje kao ona koja ljubi, na sve pazi, spremno pomaže i sudjeluje u djelu otkupljenja kao milosrdna Majka. Kod Marije je mjesto gdje se čuju vapaji i uzdasi, gdje se tješi nevolja i bijeda, gdje se otiru suze i liječe boli.

Obični svijet, kršćanski laici nisu više objekt evangelizacije, kome se odozgor nameću misli i ideje, već postaje subjektom evangelizacije koji prima neposredno snagom Duha Svetoga nadahnuća te postaje nositeljem Radosne vijesti u svijet. Svi se moraju okrenuti potrebama svijeta, napose najmanjih, od vrhova do onih najmanjih u Božjem narodu. Samo tako postaje evangelizacija vjerodostojna. Evangelizacija ne služi utvrđivanju hijerahije, već rađanju novih zajednica vjernika. To je učinak međugorskih ukazanja. Posvuda se rađaju žive zajednice koje žive u duhu poruka i Marijine opcije za najmanje, siromahe. Marijin zov je upućen svima i svi se moraju zaputiti poput Abrahama u nepoznato, u neznana i neistražena područja vjere, vođeni Božjim zovom na slobodu.

Učinak međugorskih ukazanja je nemjeriv. Ono što su kritički um i filozofija razorili, katolička teologija u mnogome propustila, ono na što se pastiri u Crkvi ne usuđuju, pokušava učiniti Duh Sveti preko Marijinih ukazanja i njezinih poruka svijetu. Obraćenje i oživljavanje organizma Crkve koja je u mnogima zamrla. Maleni svijet razumije Gospin govor i prihvaća ga. Oživljuje nada u beznađu, Bog je uza svoj narod. Biblijska vjera i biblijska iskustva ponovno postaju nazočna i živa. Međugorje je relecture Biblije, Bog se dokazuje kao voditelj i osloboditelj, kao snaga sutrašnjosti. Ako se naviješta teologija oslobođenja, onda smo je iskusili najsnažnije kroz Međugorje, a ujedno i teologiju naroda Božjeg kao nositelja obnove i ostvaritelja Božjeg plana u povijesti.

Božje djelo obnove svijeta izvodi se s pomoću Marije. Preko njezinih ukazanja i zagovora ozdravljaju narodi, nazire se i rađa sloboda. Narod postaje svjestan sebe i uskrsava. Marija postaje kreativnim simbolom za cijeli narod. U svojim ukazanjima vraća ona mjestima i narodima njihovo izvorno dostojanstvo, očituje se kao čuvateljica naslijeđene baštine i izvorni znamen autentične inkulturacije Evanđelja u narode i kulture. Ona je ujedno očitovanje i majčinskog lica našeg Boga. Gdje se ona pojavi, očituje se Božje stvarateljsko djelo u povijesti. Stoji to na početku Lukina evanđelja, imamo to i na početku Djela apostolskih. Gdje se Duh na Mariju spušta, iza sebe ostavlja savršeno oblikovani lik, u jednom slučaju Isusa Krista, u drugom slučaju Crkvu kao savršeno umjetničko djelo našeg Boga, kao realiziranu socijalnu utopiju o kojoj je Isus sanjao, kao prostor mira, slobode i ljubavi. To su one bitne egzistencijalne istine od kojih svijet živi i koje mogu podariti svijetu smisao i budućnost. Tu je pak Međugorje nezaobilaziv smjerokaz cijeloj epohi na prijelazu u novo tisućljeće.

na vrh

Hans Schotte

ULOGA MEDIJA U ŠIRENJU MEÐUGORSKE PORUKE

Dragi prijatelji Međugorja i suradnici u molitvenim i životnim središtima Međugorja, sjedim ovdje pred ekranom svog kompjutora i šaljem vam (elektronski) svoje srdačne pozdrave uvjeravajući vas u moju povezanost s vama pri vašem susretu. Kao što možete misliti, radije bih bio s vama, radije bih sve sam doživio i osobno na licu mjesta saslušao referate i njihove duhovne i teološke aspekte. Važnom smatram i razmjenu mišljenja koja slijedi i koja uvijek predstavlja obogaćenje, jer se misli i male odluke o obraćenju produbljuju i bolje razumiju u međusobnom kontaktu, upravo kad se ljudi susreću u Isusovo ime. To vam želim u toku susreta na kojem zbog jednog športskog krivog koraka, s nogom u gipsu, nažalost mogu sudjelovati samo iz daljine.

Budući da ne mogu biti osobno prisutan, bio sam zamoljen napisati nekoliko misli koje bi, po mogućnosti, mogle potaknuti na razgovor. Tako ću odavde rado dati svoj mali doprinos dobrom uspjehu susreta. Razumije se da ću se kao novinar osvrnuti na temu i mogućnosti našeg rada s javnošću, našeg ophođenja s medijima, s novinarima i s nama samima kao novinarima.

Sudionici prvog susreta od 21.-23. lipnja 1994. u Međugorju izrazili su u uvodnom dijelu svoje IZJAVE jednu vrlo lijepu misao punu nade, s kojom se mogu potpuno složiti i koja bi trebala biti dalje produbljena, a to je "da smo postali još svjesniji naše odgovornosti za novu evangelizaciju". Tek zatim slijede odluke o kojima ću kasnije još govoriti. Kaže se da smo "postali svjesniji naše odgovornosti". K svijesti o odgovornosti za novu evangelizaciju koju smo već imali, koju smo možda otkrili u i preko Međugorja, pridodana je nova svijest, poraslo je saznanje o toj odgovornosti. Prošlogodišnji susret isplatio se već zbog tog spoznanja, koje odgovara onome što je primijećeno u Međugorju: da se korak po korak raste u vjeri, kao i u svijesti o vlastitoj odgovornosti za postizavanje ciljeva i ostvarivanje Gospinog plana. Gospa ima jedna plan i mi sudjelujemo u tom planu time što rastemo u njegovom razumijevanju i u shvaćanju toga, kako mi možemo pridonijeti njegovom ostvarivanju. Rast se u pravilu događa polagano, on nije eksplozivan niti razarajući. Rast izgrađuje. Rast ne umara. On uglavnom ima puno obzira prema onome što raste. To isto učimo iz ljubaznog, obzirnog i strpljivog Gospinog ophođenja s nama.

Nigdje na zemlji Gospa nije u takom dugom vremenskom razdoblju i kroz tolike poruke govorila ljudima ovog svijeta. Sve je to tako jedinstveno, da nas začuđuje. Poruke nisu spektakularne, nisu senzacionalne kao što to mi novinari očekujemo i na što smo navikli na tržištu informacija. Mnoge poruke su ponavljanja, sadržajna produbljivanja, pomoć ponuđena da se mogu učiniti mali, pa i najmanji koraci u vjeri; one su ponovljeni pozivi da se konačno učini i živi ono na što je Gospa prije već jednom pozvala. Ona nas uvijek nanovo potiče da se njoj obratimo da bismo naučili vjerovati, da bismo našli Isusa, da bismo se sami našli. Sve to nije posebno zanimljivo za novinarske zahtjeve. Poruke, eto, nisu mušice koje žive samo jedan dan, nisu novosti koje se danas čine senzacionalnima a sutra postaju "hladna kava", prema izreci: "Ništa nije tako staro kao jučerašnje novine." Poruke to upravo nisu. One su potpora i pomoć da se stalno, skromno i jednostavno, raste. Bilo je senzacionalno kad su ukazanja u Međugorju trajala nekoliko dana duže nego na drugim usporedivim mjestima ukazanja. Bilo je senzacionalno kad su trajala već pet godina. Za desetu godišnjicu opet su bila senzacionalna. Možda opet za petnaestu godišnjicu, ako je bude bilo. U Međuvremenu pak Međugorje je svakidašnjica, jedva od kakvog interesa za novinare. Ono je svakidašnjica mnogih milijuna malih težnji za molitvom, za življenjem Evanđelja, za ljubavlju prema bližnjemu, za susretom s Isusom u malim svakodnevnim stvarima života djece, roditelja, žena i muževa, vidjelaca i svećenika. Mislim da mogu reći da danas, nakon više od 5000 dana ukazanja, još uvijek ne možemo reći koji je zapravo Gospin plan i kamo Bog želi voditi naš svijet, još uvijek ne možemo spoznati stvarnu veličinu i razmjer Međugorskih ukazanja. Mnogo toga i dalje ostaje tajna skrivena našem razumijevanju. Zato možemo mirno dalje rasti!

Gospa od nikoga ne traži previše. Kao što to učimo iz Međugorja, ona očito ima jako puno strpljenja s nama. Jasno je da bi Bog mogao promijeniti naš svijet u tri dana ili u samo jednom trenutku, te ga učiniti onakvim kakvim bi ga želio vidjeti, ali što bi mi ljudi tada imali s tim? Ovo "što bi mi ljudi tada imali s tim" jest ono što nazivamo slobodom, pred kojom Bog očito ima veliko poštovanje i koju časti, kao što to doživljavamo u Međugorju. Ta sloboda određuje mjerila i za naše ophodenje s ljudima koji su se odvratili od Boga, koje su drugi ljudi u Božje ime povrijedili, koji se možda osjećaju povrijeđeni i od Boga samoga. Koliki ljudi se odvraćaju od Boga i od Crkve zato što je zakazalo Božje osoblje. Mi svi znamo kako je teško, katkada nemoguće pristupiti tim ljudima. Što mi možemo znati o drugim ljudima, gdje su uzroci njihovih povreda i zašto su onakvi kakvi jesu, kad ne znamo čak ni gdje smo mi sami povrijeđeni i zašto nam je tako teško prihvatiti i živjeti poruke. Gospa nas poziva, nas koji čujemo poruke, učiniti uvijek iste korake, ne umoriti se, uvijek iznova započeti. Namamo nikakvog razloga smatrati se boljima, pobožnijima, otvorenijega srca, od ostalih ljudi našega društva, koji poruke ne čuju, ne žele čuti ili nisu čuli. Čvrsto sam uvjeren da će samo poruke same, a ne mi, omogućiti ljudima našeg društva pristup k Bogu, dodir s njim i iskustvo Boga. Kao što Bog nama daje spoznati svoju pomoć kroz Gospine poruke, tako će isto svojom ljubavlju ON dodirnuti svakog čovjeka ovog svijeta kada i kako to sam bude želio.

Da li smo time mi postali suvišni za novu evangelizaciju? Koji je naš udio u njoj, ako ta evangelizacija zapravo počiva u Božjoj ruci i ako je on za nju odgovoran, ako je konačno samo njemu moguće naći pristup srcima koja su se udaljila? Da li mi tada još uopće imamo ikakvu odgovornost i kakva je ona što se tiče našeg rada s javnošću i pri širenju poruka? Kako pri tom izgleda naša novinarska odgovornost i naš novinarski rad?

U evropskim su i američkim zemljama novosti i informacije postali od neprocjenjive važnosti. Može se reći da smo izloženi nepreglednoj plimi informacija koje određuju naš život, koje imaju utjecaja ne samo na politiku, industriju i naš društveni život nego čak i u našem privatnom, osobnom životu suodlučuju više nego što si mi to hoćemo priznati ili shvatiti. Tehnički razvoj na području elektronskog prijenosa informacija, modernih medija, usavršit će taj utjecaj u dogledno vrijeme na jedva zamisliv način. U službi medija, u novinama, na televiziji, na radiju, cijela vojska novinara brine se za naše svakodnevne informacije i dezinformacije. Oni svode nepregledne količine informacija iz cijelog svijeta na jedan za nas probavljiv opseg, u obliku novosti. Ta selekcija je potrebna. Preduvjet za nju je velik osjećaj odgovornosti. Ona predstavlja moć. Novosti su moć i roba koja se može nabaviti i kojom se trguje. Nju se kupuje i prodaje.

Oni koji trguju novostima, novinari, imaju odlučan udio u tome o čemu će se u jednom društvu govoriti. Oni od novosti čine teme. Ono o čemu nema novosti ne postaje temom. U tome je šansa ali i opasnost, odgovornost i neodgovornost.

Roba se najlakše prodaje kad je za kupca zanimljiva ili kad se doima jedinstvenom, kad je senzacionalna. Nitko ne kupuje "stare šešire". Ono što je u jednoj informaciji normalno ne može se prodati, ne može se ponuditi. U tom smislu često neka jednostavna informacija bude napuhnuta do senzacionalnih razmjera, bude više ili manje promijenjena, učinjena probavljivijom, poboljšana, stilizirana da bi se lakše prodala. Količina novosti se povećava, a povjerenje u istinitost novosti koje su nam ponuđene, smanjuje se. Činjenica je da su ljudi sve kritičniji i sve skeptičniji u odnosu na istinitost novosti i točnost obećanja koje sadrži. Skeptični postajemo ne samo zbog mnoštva informacija, zbog dojma da smo preopterećeni i zbog nemogućnosti provjere, nego prije svega zbog oblika u kojem su nam ponuđene, kako su oblikovane, i kakvu vjerodostojnost ima autor te novosti. Pitanje istinitosti novosti postaje pitanjem vjerodostojnosti autora. Nismo li sve suzdržaniji pri davanju povjerenja informatorima? Nismo li sve nepovjerljiviji što se tiče sadržaja onoga što nam se nudi? Postoji pak i druga strana medalje: nismo li skloni pokloniti preko svake mjere povjerenje ljudima kojima već vjerujemo? Primijećeno je de u našem društvu mjera nepovjerenja raste. Zbog netočnih i krivih informacija ljudi osjećaju da je njihovo povjerenje zloupotrijebljeno i iskorišteno, razočarani su i povrijeđeni. Povrijeđeni su i zbog izbora, dakle ne samo zbog onoga što im se kaže nego i zbog onoga što im se sakrije i od istine ne kaže. Trebalo bi jedamput provjeriti u kojoj mjeri su ljudi povrijeđeni zbog prednosti koja se daje negativnim novostima pred dobrim stvarima u svijetu. Kako se jedno društvo može pozitivno razvijati u svojoj svijesti o ljudskim i vjerskim vrijednostima, ako se pozitivne novosti prešućuju, ako pozitivno ne postaje temom? Na toj pozadini mi se pitajne značenja Međugorja i poruka kao i oblik širenja i publiciranja čini važnim za razmišljanje.

Prije točno godinu dana, 25. ožujka 94., Gospa nam je dala jednu poruku koja, kako mi se čini, ovaj problem dobro opisuje: "Draga djeco, Danas se radujem s vama i pozivam vas, da mi se otvorite i postanete u mojim rukama oruđe za spasenje svijeta. Želim, dječice, da svi koji ste osjetili miris svetosti preko ovih poruka, koje vam dajem da je nosite u ovaj svijet gladan Boga i Božje ljubavi. Ja vam zahvaljujem svima, da ste se odazvali u ovolikom broju i sve vas blagoslivljem svojim majčinskim blagoslovom. Hvala što ste se odazvali mom pozivu!"

Doista, mi nismo spasitelji svijeta! Mi smo oruđe u njezinim rukama. Svijet ne leži u našim rukama. Spas svijeta leži u njezinim rukama. Naš udio u toj akciji jest biti oruđe u njezinoj ruci. Zar se naša važnost već ne svodi na to? Mi se njoj otvaramo, da bismo bili oruđe, a ne da bismo bili izobraženi za spasitelje.

U ovom tekstu ne vidim nikakav prijekor našem društvu, nikakvo predbacivanje da naše društvo daje prednost negativnom pred pozitivnim. Ne nalazim u tom tekstu nikakvo okrivljavanje onih koji nose odgovornost u širenju informacija. Gospa govori o ljudskoj čežnji za dobrim, o nesvjesnoj ljudskoj želji za svetošću, o gladi čovjeka za Bogom i za njegovom ljubavlju, za onim što ljudi ne mogu dati. Gospa ne govori o negativnim stranama u čovjeku nego vidi ono što je pozitivno, vidi onu točku na kojoj se može graditi ljudski spas, točku iz koje čovjek može krenuti prema punini života i prema svojem ispunjenju. Kako da oruđe radi drugačije nego ruka koja ga vodi? Zar mi možemo s ljudima koje Gospa ljubi postupati drugačije (pravdaški, oholo, optužujući, bezobzirno, bez ljubavi) nego po primjeru koji nam ona sama daje?

Prigodom jednog seminara za svećenike u Paderbornu, bečki profesor pastoralne teologije Paul Zulehner, govoreći o ponovnoj evangelizaciji ljudi koji su se odvrnuli od

Crkve, rekao je da se ne smije trčati za tim ljudima pokušavajući ih ponovno uhvatiti, jer što brže mi trčimo za njima, tim brže oni bježe od nas. U tome nalazim puno istine; moramo se savladavati u nažem žaru i ostaviti prostor Bogu samom koji jedini zna kada i kako je dodir s Bogom za jednog čovjeka pogodan. Naša je zadaća ljude ljubiti, s tim već imamo dovoljno posla.

Kad sam 1984. snimao za film u Međugorju, posjetio sam i tadašnjeg mostarskog biskupa Pavla Žanića koji je u našem interviewu neskriveno pokazao svoju sumnju i odbojnost. Već sam se tada pitao, zašto u svojoj mudroj providnosti Bog nije u Mostaru postavio biskupa koji će mu olakšati Marijina ukazanja u Mađugorju. To bismo pitanje, ljudski razmišljajući, mogli ponavljati sve do danas. Mi razmišljamo na ljudski način i ne razumijemo međusobne povezanosti, zašto nam u svojoj slobodi na taj način Bog daje našu slobodu. Zbog toga ne razumijemo ni razloge, zašto je tako kako jest, zašto su ljudi takvi kakvi jesu. To u Božjem planu spasenja očito ne igra nikakvu ulogu. Možda Vicka ima pravo u svojem iskustvu kad kaže da Gospa sve ljude jednako ljubi, makar ih mi ne ljubimo. I to je isto jedna tajna koja će nam se objasniti tek u jednoj drugoj stvarnosti.

Naša je zadaća slijediti Marijin, Gospin poziv, dozvoliti da nas dodirnu njezine poruke. Zašto bi drugim ljudima, koji nemaju iskustvo Međugorja, bilo drugačije nego nama? I oni moraju dozvoliti da ih dodirne Gospin poziv. Gospa zove, a na nama nije da dopunjavamo taj zov pokušavajući dokazati da se Gospa doista i jasno zbilja ukazuje u Međugorju. Zar nemamo povjerenja da Gospa može pozvati i one za koje mi mislimo da svakako moraju biti pozvani? Katkada se čovjek ne može oteti dojmu da je Međugorje područje gdje se može osvojiti lovačke trofeje. Zar se ne bi moglo dogoditi da mi takvim stavom zapriječimo pristup u Međugorje onim ljudima kojima hoćemo približiti "naše Međugorje"?

Ono što je zbilja zanimljivo za nas današnji svijet koji gladuje za Božjom ljubavlju jest poruka da je Bog ljubav, da usprkos svih ljudskih povreda i razočaranja on svakog pojedinog čovjeka osobno i sasvim posebno ljubi. Što nama ljudima nedostaje, to je konkretno iskustvo tog duboko skrivenog saznanja. Ne čini se potrebnim pokušavati učiniti Međugorje zanimljivijim i probavljivijim začinjujući ga s malim senzacijicama.

Uz svo neznanje, vrlo je mala mogućnost pogoditi pravo mjesto kod našeg sugovornika, da ne kažem naše žrtve, kojeg je Bog odabrao da bi ga dodirnuo. Zar ne bi bilo dovoljno, s jednostavnošću i bez pretjerivanja, kad nas se za to pita, jednostavno reći kako je Bog nas same dodirnuo? Međugorje neće postati ni bolje ni privlačnije ako mi događaje i poruke ukrašavamo vlastitim idejama. Međugorje govori za sebe preko zadaće koju je Gospa povjerila župi. Prošlogodišnja rezolucija to i izrazava: Fenomen Međugorja ne treba ničim dopunjavati, ispravljati, niti mu što dodavati. Međugorje je autentično. Tu autentičnost garantira bliskost s Gospom.

Kod novinarske aktivnosti uvijek postoji opasnost morati naglašavati vjerodostojnost autora time što se budi dojam da se posjeduje posebno važne i isključive informacije koje drugi nemaju, ili da se ima posebnu vezu s izvorom inormacija, i sve to da bi novost bila primljena i prihvaćena. Ekskluzivnost je u poslu s novostima vrlo djelotvorno sredstvo, učiniti se zanimljivom osobom. Taj izgovor da je netko blizu izvora jest često samozavaravaje i uglavnom znak za jednu izobličenu, manipuliranu, čak i pogrešnu informaciju koja se tim brže širi što se više daje povjerenja informatoru. Istina i neistina neovisni su o blizini izvora. Taj izgovor služi osobnoj koristi informatora i nema veze s činjenicom je li on ili ne oruđe u Božjim rukama, nego ga čak vodi k tome da postaje žrtvom vlastite nekontrolirane vrućice u lovu za informacijama.

Želio bih ukazati na još jednu opasnost i radu s javnošću. Stvar je iskustva da se nažalost krive informacije brže šire od točnih. Možda je to u vezi s tim da je čovjek prijemćiviji za neobične nego za normalne stvari. Svi, novinari kao i drugi koji rade na području širenja informacija, imaju pri tom veliku odgovornost. Zato bih želio savjetovati, da se razni Centri Međugorja u svijetu potrude privući ili izobraziti novinare koji će biti stručno dovoljno opremljeni, koji će savladavati novinarski zanat. Širenje vjere i Poruka čini mi se barem jednako važnim, ako ne i važnijim, od širenja drugih novosti kojima se u pravilu bave dobro izobraženi stručnjaci.

Želio bih se na kraju još jednom vratiti na Poruku od 25.ožujka 94. "Draga djeco," govori Poruka, "želim da svi vi koji ste okusili miomiris svetosti preko poruka koje vam dajem, želim da ih nosite u svijet koji gladuje za ljubavlju božjom". Rečeno je "svi". Gospa govori o svima i misli na sve kojima su Poruke postale dostupne i koji su u njima prepoznali svoju odgovornost. Svi pak nemaju neposredne veze s radom u javnosti, ali svi su javnost. Mnogi ljudi u našoj okolini promatrat će nas ispitujućim pogledom, da vide da li je to Međugorje nešto s čim bi se oni sami trebali pozabaviti. Tim više moramo usvojiti tu misao da smo oruđe, i moramo dozvoliti da se vidi ruka koja ga vodi. Oruđe ne smije odvratiti pogled od ruke koja ga vodi. To vrijedi i za duhovnost Međugorja. Mi smo odgovorni i za čistoću duhovnosti Međjugorja. Preko ukazanja i Poruka u Međugorju Bog danas govori na moderan, suvremen način našem vremenu, vremenu koje je puno opasnosti za čovječanstvo, koje ima prividno nepremostive poteškoće u Crkvi kao i jedva rješive nemire među narodima. Gospa govori o potrebnom "spasu svijeta" koji je u Božjem planu. To nije nikakva apokalipsa. To je poziv na novi početak, na obnovu svijeta. U smislu duhovnosti obnavljanja našeg vremena a ne restauracije starih vremena, moramo se potruditi fenomen Međugorja razlikovati, a ne pomiješati ga s drugim fenomenima ukazanja. Mi ljudi "javnosti" snosimo odgovornost za to i moramo se brinuti da se dalje može razvijati autentična duhovnost Međugorja, da Međugorske Poruke, a ne opće želje koje rado povezujemo s Međugorjem, dođu u prvi plan. U trenutku u kojem Međugorski fenomen još nije zaključen, ne čini mi se smislenim sadržaj Poruka uključivati u opću svjetsku crkvenu teologiju spasenja. Gospa je izabrala ovo mjesto da bi tu rekla ono što govori. Mogla je učiniti i drugačije. Ona je odabrala ovo Međugorje, ovakvo kakvo jest. To moramo ozbiljno shvatiti.

Što u toj poruci dolazi do izražaja, to je: Bog za jedno novo doba i za novu Crkvu hoće obnovljene ljude. Međugorje nije, u to čvrsto vjerujem, samo neka kozmetička korektura Crkve ili svijeta koji se na određenim mjestima nalaze na krivom putu. U Porukama je više puta govora o tome, da je čovjek pozvan na puninu života u Bogu. Crkva će dobiti novo lice i nov lik. Mi smo pozvani na tome raditi kao oruđe, i ponovo razmisliti o našem radu, promijeniti način našeg novinarskog rada i njegove običaje, navike i zakonitosti, ponovno otkriti dostojanstvo primaoca novosti, te iz poštovanja i ljubavi prema njima prenositi istinite novosti koje će izgrađivati njihove osobe i koje će im omogućiti dodir s Bogom, prenositi novosti koje će buditi i tažiti glad za Bogom i za njegovom ljubavlju. Gdje bi se mogli razvijati novinari koji su spremni za tu odgovornost, ako ne tamo gdje se udiše miris svetosti?

na vrh

s. Isabel Bettwy

KAKO PRIPREMITI HODOČASNIKE

ZA HODOČAŠĆE U MEÐUGORJE

Vrlo sam počašćena što danas mogu biti s vama, pozdravljam vas pod plaštem ljubavi naše Majke i govorim kao jedna od vas, kao vođa grupa, kao prijatelj i kao netko tko, poput vas, želi živjeti Gospine poruke i pomoći drugima da učine to isto. U Međugorje dolazim od listopada 1983. i tokom tih dvanaest godina bila sam ovdje pedeset i pet puta. Kad sam prvi put bila ovdje, nisam očekivala da ću se vratiti, no Bog je imao drugačiji plan. Trebala sam nešto predosjećati, jer je moja prva posjeta bila iznenađenje, dar Gospodnji i odgovor na njegov poziv.

O Međugorju mi je prvi govorio o. John Bertolucci koji je tu bio krajem 1982. i početkom 1983. na snimanju prvog dokumentarnog filma o događajima u tom malom, nepoznatom selu među brdima, o kojima se čulo. Od početka sam vjerovala. Zašto se naših dana Gospa ne bi ukazala? Ja sam odrasala u razdoblju nakon Fatime i uvijek sam vjerovala u Gospina ukazanja i u njezine poruke, makar ih nikad nisam proučavala niti se njima bavila. Jednostavno sam vjerovala.

Nakon posjete o. Johna, o. Michael Scanlan, predsjednik Sveučilišta gdje sam radila, došao je u Međugorje. Ja sam ga zamolila da za mene moli, i da zamoli vidioce da za mene mole, posebno za glavna grešna područja mog života. Znala sam da ta misao dolazi od Boga, i to po tome što nikad prije nisam upotrijebila te riječi "glavna grešna područja mog života", i nikad nisam niotkoga čula o tome govoriti. Kad se vratio, dao mi je odgovor koji je, po njegovom mišljenju, dolazio od Gospodina i ta je riječ počela mijenjati moj život.

Nekoliko tjedana kasnije, dok sam za stolom radila na jednom projektu skupljanja sredstava, čula sam: "Ti bi uskoro morala ići u Međugorje." Mislila sam da je netko ušao u moj ured, pa sam podignula glavu od stola i rekla: "Skoro?" Nikoga nije bilo u sobi. Moja sekretarica me je čula reći: "Skoro?" i ušla je u sobu, da bi me upitala, da li je trebam. Kasnije mi je rekla da sam bila blijeda kao zid iza mene. Bila sam u šoku, jer je glas bio tako stvaran. Nije bio u mojoj glavi, a u sobi ipak nije bilo nikog! To je bilo u lipnju, a u listopadu sam bila u Međugorju. Svaki novčić za putovanje pao mi je s neba. Novac nisam tražila, i nikad nisam saznala kako su ljudi znali da trebam 1500 dolara za putovanje. Do dana mog odlaska primila sam 2020 dolara. Na tom prvom putovanju imala sam izvrsnu priliku mnogo naučiti o događajima i o vidiocima, jer sam bila s ocem Joe Pelletier-om koji ih je intervjuirao za knjigu koju je kasnije napisao o Međugorju. Prilikom te prve posjete osjećala sam da će se nešto promijeniti u mom životu. Nisam znala što, ali nešto će se dogoditi.

Po povratku stavila sam preostalih 500 dolara na štednu knjižicu, jer su mi bili dani za putovanje, i nisam ih mislila upotrijebiti ni za što drugo. To je bilo u listopadu, a u veljači me je nazvao netko koga sam poznavala samo preko nekoliko telefonskih razgovora. Rekao mi je da su on i njegova žena tokom večernje krunice došli na pomisao da bi mi trebali poslati nešto novaca za moje slijedeće putovanje u Međugorje. Kakvo putovanje? Nisam imala nikakvo putovanje u planu! Sugovornik mi je jednostavno rekao, da bi mi valjalo o tome razmisliti, jer bih trebala ponovo tamo ići.

Ubrzo nakon toga, nekoliko me je ljudi zatražilo da ih odvedem u Međugorje, i moja prva grupa hodočasnika bila je okupljena. To je bilo u svibnju 1984. Ponovno, s novcem kojeg mi je dao bračni par i s onim koji sam imala u banci, imala sam dovoljno za putovanje. Bilo nas je pet žena. Došle smo, povjerovale i vratile se, i kad sam vidjela kakav je utjecaj Međugorja na njihove živote, bila sam uvjerena da moram dovesti i druge ljude ovamo, da iskuse prisutnost i zagovor Gospe. Ovdje su bile milosti koje su mijenjale ljudske živote.

Budući da sam bila direktor programa putovanja na Sveučilištu gdje sam radila, činilo se prirodnim da pripremim i jedno hodočašće u Međugorje. U ono doba, zbog crkvenih propisa, nismo ih mogli nazvati "hodočašćima", nego smo ih nazvali "putovanjima s mogućnosti doći u Međugorje da bi se doživjelo osobno iskustvo". Kako bilo da bilo, još prije nego se okupila slijedeća grupa hodočasnika, u svibnju 1985., vratila sam se u Međugorje s bračnim parom koji mi je bio poslao novac za drugo putovanje. U srpnju 1985. dovela sam svoju prvu (pravu) grupu hodočasnika. Bilo nas je 188. Morali smo noćiti u Neumu, na obali mora, jer bliže Međugorja nije bilo mjesta za tako veliku grupu. Svakog dana odlazili smo iz hotela rano ujutro i vraćali se kasno u noći. Vožnja je trajala više od jednog sata, večerali smo uglavnom u ponoć. U ono doba nije bilo sanitarnih uredaja ni restorana u Međugorju. Ručak smo nosili svaki dan iz hotela. To je bilo pravo hodočašće. Bilo je mnogo prirodnih prilika za pokoru. Imali smo puno mogućnosti činiti pokoru i prikazati neugodnosti Gospodinu. Moram reći da je to bilo jedno od najboljih hodočašća koje sam ikad povela. Ljudi su bili izvrsni i Bog se nije dao nadmašiti u velikodušnosti!

To je putovanje bilo početak serije hodočašća koja nas vode do današnjeg dana i do razloga zbog kojeg stojim ovdje pred vama. Ja sam vjerojatno jedna od prvih vođa hodočašća, pa sam u Sjedinjenim Državama ubrzo bila postala neslužbeni "službeni" izvor informacija. Budući da mi je jedna osoba bila stavila na raspolaganje svoju telefonsku kreditnu karticu, mogla sam često telefonirati u Međugorje i provjeriti tolike glasine koje se stalno šire po SAD-u. To je trajalo sve do početka ove godine, kada se financijska situacija te osobe promijenila. Ona mi više ne može plaćati telefonski račun, pa ne mogu zvati onako često kako bih htjela.

Od kako sam počela dovoditi grupe u Međugorje, shvatila sam da imam vrlo ozbiljnu odgovornost prema ljudima koji su u grupi. Ta odgovornost počinje i prije okupljanja na aerodromu za sam početak putovanja. Osim slanja popisa o tome što treba a što ne treba ponijeti i smirivanja njihovog straha vezanog uz dolazak u socijalističku zemlju, shvatila sam da je potrebna i duhovna priprema, koja je zapravo važnija od bilo koje druge pripreme koja se može provesti. Tokom godina stvorila sam program od nekoliko ključnih točaka koje dajem sudionicima grupe pismenim putem, i to zato što hodočasnici dolaze iz svih krajeva zemlje, te se ne možemo sastati prije putovanja. Obično se po prvi put sastanemo na aerodromu.

Bila sam zamoljena da danas s vama podijelim neka od tih iskustava. Ne mislim predlagati moj način rada s grupama kao jedini ili najbolji, hoću tek reći da su ove ideje bile provjerene i s uspjehom korištene tokom mnogih godina.

Kao vođe grupa, mi imamo odgovornost voditi i upravljati ljude tako da tokom hodočašća mogu doživjeti najbolje moguće duhovno iskustvo. Kao što je netko jučer rekao, mi moramo biti pastiri. Zato sam morala naučiti pustiti da stvari idu svojim tokom. Mi koji dolazimo iz SAD-a, gdje živimo u vrlo tehnološkom društvu, hoćemo da sve bude organizirano i hoćemo unaprijed točno znati što će se dogoditi. Naučila sam da na hodočašćima u Međugorje ili gdje drugdje stvari ne stoje tako. Putovanja u druge zemlje uvijek uključuju kulturne razlike i mi ih moramo prihvatiti. Dolazeći u Međugorje, mi dolazimo u zemlju koja život vidi drugačije od nas. Osim toga, u prvim danima, zbog vladinih i biskupovih restrikcija, svećenicima i redovnicama mnogo je toga bilo zabranjeno. Morali smo naučiti ne pokušavati "organizirati" Međugorje, pa čak niti u mislima, jer to može biti velika zapreka za ono što Bog hoće učiniti tokom hodočašća. To je bila prva stvar koju sam naučila iz osobnog iskustva tokom prva tri putovanja ovamo, i to se sve više učvršćivalo pri svakom hodočašću. Shvatila sam da ne dolazim u Međugorje da promijenim stvari prema svojim idejama ili svom načinu rada, nego da ovdje uđem u iskustvo Božje milosti kroz prisutnost Gospe. O tome uvijek govorim s grupama, jer sam vidjela da mnogi Amerikanci imaju slična razmišljanja koja mogu postati doista velike smetnje.

Postoje brojni primjeri koji bi mogli ilustrirati ovo o čemu govorim. Dati ću vam samo jedan, koji je na mene ostavio dubok utisak. Jedne Velike Subote, na Uskrsnom Bdijenju, crkva je bila dupkom puna; u ono doba nije bilo vrata sa strane i nije bilo mnogo kisika niti svježeg zraka. Srednji prolaz bio je pun ljudi, isto tako prolazi sa strane, i ja sam se pitala kako će svećenik, prema liturgijskom obredu, unijeti Uskrsnu Svijeću u crkvu. Odjednom su se svjetla ugasila i čula sam glas fra Tomislava iz dna crkve. Vrlo brzo bio je u prolazu u sredini crkve, i zatim u svetištu. Nisam mogla zamisliti kako je, zajedno s ostalima, uspio proći kroz narod i doći naprijed. To me je podsjetilo na prolazak Izraelskog naroda kad je Bog rastvorio Crveno more. Sutradan sam rekla fra Tomislavu: "Sinoć je sigurno bilo teško proći kroz gužvu u sredini crkve." On me je pogledao i rekao: "Koju gužvu?" Tada sam shvatila da stvari vidimo na vrlo različit način, jer ja nikako ne bih mogla ni zamisliti ono što sam vidjela de se dogodilo. Znate, u SAD-u nikome ne bi bilo dozvoljeno da ostane u sredini. Prolaz bi morao biti potpuno slobodan za svećenika i procesiju. No, u Međugorju nije tako!

Od prvog trenutka putovanja bilo je dakle vrlo važno pustiti stvari da idu svojim tokom. Mnogo puta red leta nije bio prema programu i morali smo se prilagodavati već i prije dolaska u Međugorje. Katkada smo imali duga čekanja na aerodromima na putu. Često su se događale neočekivane stvari. Nikad nismo znali da li ćemo na aerodromima moći prolaziti kao grupa ili pojedinačno. Opuštajući se, oslobodili smo se, da bismo bili otvoreni za Božju milost i poticaje Duha Svetoga. Kad nema očekivanja, nema ni razočaranja, postoje samo iznenađenja Duha Svetoga. Već od prvog pisma upućenog hodočasnicima isticala sam važnost tog stava. Tražila sam od njih da mole za milost da mogu pustiti stvari da idu svojim putem, i da mole za sve ljude koji će biti na putovanje s nama. Zahvaljujući tome, mislim da je postignuta velika razlika u međusobnom prihvaćanju ljudi u grupi. Kad za nekoga moliš, nekako ge drugačije prihvaćaš.

Hodočasnicima isto tako naglašavam važnost opuštanja tokom boravka u selu. Nakon što su počeli dolaziti u velikom broju, kad su počeli dolaziti po drugi ili treći puta, razumjela sam kako je važno pomoći ljudima shvatiti svako putovanje kao novo iskustvo, a ne očekivati da će ono biti poput putovanja neke druge osobe ili poput prethodnog putovanja te iste osobe. Ne postoje dva jednaka dana u Međugorju, niti dva jednaka putovanja. Različite su situacije, različiti su ljudi i različiti su trenuci milosti. Naš program mora biti fleksibilan. Moramo biti spremni na promjene, ako čujemo da se negdje nešto događa, (na primjer: sastanak molitvene grupe na brdu), ili kad neki svećenik govori u crkvi.

Taj koncept nas uvodi u slijedeću dimenziju naših priprema, a to je, da je hodočašće jedno putovanje, duhovno putovanje u nepoznato, s mnogim neizvjesnostima. Putovanje na kojem se nalazimo samo je dio našeg životnog puta prema Gospodinu. Ovi zajednički dani su koncentrirano vrijeme tokom kojeg smo daleko od svakidašnjih dužnosti i stvari koje nas rastresaju, vrijeme kad imamo mogućnost biti bliže Isusu i Mariji. To je vrijeme u kojem možemo primiti posebne milosti koje se daju u Međugorju, posebno milost ispita savjesti i dobre ispovijedi. To je vrijeme kad se može primiti milosrđe Gospodnje i vrijeme kad se može biti milosrdan prema drugima.

Ljudi uvijek pitaju: "Kako biti milosrdan prema drugima?" Moj odgovor je vrlo jednostavan: "Biti svjestan ljudi u grupi i njihovih potreba, doći na vrijeme, ne kritizirati i ne govoriti neljubazno o drugim osobama na putovanju, ne monopolizirati konverzaciju za stolom", i tako dalje.

Ako se iskoriste toliki trenuci milosti koje Gospodin daje, putovanje je zlatna mogućnost vidjeti samog sebe onako kako nas Bog vidi i učiniti neke promjene u svom životu. Bog nam može govoriti kroz sve i svakoga, ako ga otvoreno slušamo.

Bog ima plan za svakoga od nas koji smo na putu, no mnogi ljudi ne znaju kako čuti Gospodina koji govori. Katkada ljudi dođu tako opterećeni molitvenim nakanama, da ni ne uzmu vremena za sebe. To može iskoristiti i Sotona da bi zaustavio milost koju Gospodin želi dati nekoj osobi. Zato već prvog dana tražim od ljudi da polože svoje molitvene nakane, svoje brige i muke i svoje terete, pred Križ, pred Gospu, da mole Gospin zagovor i da ih preda Isusu. Isto tako tražim od svake osobe da pristane moliti svaki dan na nakane drugih. Na taj način, znajući da se Gospa o svemu brine, mi smo oslobođeni od tih tereta i možemo biti slobodni slušati Gospodina.

Svaki dan nakon doručka predlažem grupi ono što zovem "Riječ za dan". Prvog jutra im govorim o tome da Bog na ovom putovanju za njih ima jednu riječ, poseban mali dar, i kažem im neka traže tu riječ kao dar. Mislim da nitko ne dolazi u Međjugorje sam po sebi. Svaku osobu Bog poziva, da bi ju na neki način blagoslovio. To može postati jasno za vrijeme boravka u Međugorju, na povratku, ili po povratku kući. To ne mora biti snažno poput zemljotresa. To može biti tek nježan dodir Božje ljubavi, spoznanje da se nešto mora promijeniti u životu, u odnosima s ljudima, ili u obitelji. To može biti poziv na dublje obraćenje, ili iskustvo Božje ljubavi, zahvaljujući nekom drugom hodočasniku.

Vjerujem da na hodočašću Bog ima jedan plan. On hoće svakoj osobi na poseban način dati svoju milost.

Za vrijeme večere razgovaramo o proteklom danu. Ljudi su zainteresirani za svjedočanstva drugih. Postavljaju pitanja i ja imam priliku razjasniti im, ako nešto nisu razumjeli.

Hodočasnike isto tako upozoravam da nisu u Međugorju, da bi se bavili potrebama svakog hodočasnika kojeg susretnu, niti da budu na usluzi drugima, na uštrb vlastitog hodočašća. To je problem nekih ljudi koji misle da se moraju baviti brigama i problemima svih koje susretnu. Takav stav postaje smetnja i način izbjegavanja Gospodina. Da, moramo biti ljubazni i susretljivi, ali to nas ne smije potpuno zaokupiti, da ne bismo propustili ono što Bog priprema za nas.

Drugog jutra predlažem hodočasnicima da pogledaju svoj život, odnose s ljudima, životna opredjeljenja, i da vide da li postoje prepreke u njihovom rastu u svetosti ili u primanju Božjeg dara. Često dnevna misna citanja daju savršenu temu za dan. (Kao danas na primjer: "Gospodine, neka me tvoja svjetlost vodi i neka rasprši tamu.")

Trećeg dana naglašavam potrebu ispovijedi. Iz iskustva vidim da u Međugorju postoji posebna milost, a to je milost vrlo dobre ispovijedi. Mnogi ljudi svjedoče da, iako su bili na ispovijedi tek neposredno prije putovanja, ovdje su se mogli osloboditi nekog grijeha ili problema koji su prije više godina zakopali u podsvijest i koji je bio kamen spoticanja u njihovom rastu u svetosti. Svjedoče isto tako da su se uspjeli osloboditi neke grešne navike koja im se doista nije sviđala.

Svaki dan, kao vođa grupe, tražim od Gospodina jednu riječ i dajem ju grupi. Često liturgijsko vrijeme ima utjecaja na duhovni plan našeg boravka u Međugorju. Ja pokušavam biti otvorena Duhu Svetom i dozvoliti Mu da me vodi u onome što predlažem ljudima. Vjerujem da Bog ima plan za svaku grupu.

Ljudi često imaju puno pitanja i ja im pokušavam odgovoriti kako najbolje mogu. Dolaze s krivim idejama o Međugorju, vidiocima i slično. Važno je dati im mogućnost da postave svoja pitanja i dati im točnu informaciju. U autobusu iz Splita ili Dubrovnika obično im govorim o vidiocima i o porukama, kakvi su danas. Tokom boravka ovdje ohrabrujem članove grupe da uzmu vremena za sebe, da budu sami s Marijom i Isusom, da odu sami na mirno mjesto i budu pred Gospodinom govoreći mu: "Evo me, dolazim učiniti tvoju volju." Mislim da je važno, čak i za bračne parove, da se odvoje i da provedu vrijeme u molitvi. Budući da sad postoji kapelica za klanjanje, ohrabrujem ih da provedu vrijeme pred Presvetim, da jednostavno tamo sjede ništa ne govoreći, gledajući Gospodina, dopuštajući mu da zrači u njihove živote. Ako trebaju odmora, ohrabrujem ih da se odmore, posebno tokom prva dva dana u Međugorju. Ja sam za evanđelje Zdravog Razuma! Bog nam je dao zdrav razum, očekuje od nas da se njime služimo i blagoslivlja nas kad to činimo.

Mišljenja sam da Bog jedva ikad djeluje dva puta na isti način. On s nama postupa osobno i jedinstveno. Katkada progovori jednoj osobi dok molimo Križni put uspinjući se na Križevac, ili dok se u tišini penjemo na Brdo ukazanja, ili dok čekamo pred crkvom na početak večernje molitve. Od mojih grupa uvijek tražim da se penju u tišini, da provedu vrijeme u tišini gore na brdima, da siđu dolje u tišini. Kad se međusobno ne razgovara, tišina daje Bogu mogućnost da nam objavi situacije ili stvari koje želi popraviti ili promijeniti u našem životu, daje nam mogućnost iskusiti nježan dodir njegove prisutnosti i ljubavi. Tišinu ohrabrujem iz dva razloga: prvo, iz fizičkog razloga (popeti se na brdo u tišini je lakše), i drugo, da bi se hodalo zajedno s Gospom i razmišljalo. Više nego jednom, hodočasnici su mi rekli da su se tokom Križnog puta sjetili nekoga kome nisu oprostili neki događaj iz prošlosti. Ta misao je za njih trenutak milosti, da bi oprostili toj osobi i da bi se s njom, barem pred Bogom, pomirili. Nije moguće otići k svakoj osobi da se zatraži ili dadne oproštenje, no uvijek se može otići pred Boga i to učiniti pred njim.

Hodočasnicima preporučam da iskoriste sve prilike koje im se pružaju; da odu u crkvu i slušaju različite svećenike koji govore tokom popodneva, da posjete vidioce i da s njima mole. Pokušavam im pomoći da sve vide u pravoj perspektivi, dati im ispravan odnos prema svemu, čak i prema dućanima i restoranima: koristite ih, ali neka vas ne zaokupe. Najveću važnost u njihovom hodočašću nemaju ni vidioci, ni sunce koje pleše, ni krunice koje mijenjanu boju. Bog može učiniti i koristiti te stvari da nam iskaže svoju milost, ali one ne smiju biti u središtu interesa tokom naše posjete. Kad posjećujemo vidioce, objašnjavam hodočasnicima da oni nisu teolozi. Mi ih posjećujemo, da nam kažu najvažnije poruke, i da s njima molimo. Oni nisu božanstva, oni su samo oruđe u Božjim rukama. Mislim da su večernja Krunica, Misa i molitve nakon Mise važne za iskustvo Međugorja. Makar je Misa na drugom jeziku, preporučam mojim grupama da dođu u crkvu i sudjeluju. Za vrijeme propovijedi imaju izvrsnu mogućnost za osobnu molitvu. Preporučam im da iskoriste to vrijeme za sebe. Prije odlaska na hodočašće, pismenim putem, savjetujem svima da posude u svojoj crkvi Misal koji će im pomoći da mogu slijediti hrvatsku Misu na engleskom. Kao što sam ranije rekla, važno je da mi, kao vođe, damo primjer i sami sudjelujemo. Ako smo došli u Međugorje po još jednom drugom poslu, morali bismo razmisliti o tome što radimo i možda to ne činiti. Prečesto sam čula kako se ljudi tuže, da nikad ne vide svog vođu grupe u crkvi ili na Krunici. Dobar pastir je prisutan uz svoje stado!

Kao što znate, mnogi ljudi iskuse veliki mir u Međugorju i neki se boje povratka kući, jer znaju da se vraćaju u onu istu situaciju koju su ostavili. Jedan moj dragi prijatelj imao je običaj govoriti: "Kad si na hodočašću ili na predavanju, sve je "Slava Ocu i Sinu i Duhu Svetomu", a kad dođeš kući: "Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke...". Ne mora biti tako. Upozoravam svoju grupu na načine na koje će im Sotona htjeti oduzeti njihov mir. Istina, situacija kod kuće se nije promijenila, ali su se oni promijenili. Zahvaljujući hodočašću, oni sad imaju oruđe kojim mogu pristupiti problemima. Na povratku kući možemo skoro sigurno računati sa zakašnjenjem na aerodromu koje može uzrokovati zabrinutost. No to je samo sotonin trik. Ne smijemo dozvoliti da nas te stvari uznemiruju. Kad Sotona uvidi da ga ne slušamo, on ode nekud drugud.

Posljednjeg dana, obično pri odlasku iz Međugorja, često nakon Krunice, kažem hodočasnicima da pravo hodočašće, pravo putovanje počinje sada kad odlazimo iz Međugorja i kad se vraćamo u naš svakodnevni život. Sada je pred nama izazov da živimo Gospine poruke na najbolji mogući način, prema našim obiteljskim situacijama. Pokušavam upozoriti ljude neka ne uzmu stvari doslovno, neka ne čine štete u svojim obiteljima nekim naglim promjenama koje možda hoće učiniti kad se vrate. Bolje je ići polako, početi sam, zatim pozvati druge na molitvu ili na post, ali ni u kom slučaju nikoga ni na što prisiljavati. Ako se to učini, to neće trajati! Treba voditi i upravljati svojim primjerom, dati Bogu priliku da djeluje u vlastitom životu i učini pravo obraćenje. Ono što će druge potaknuti na promjenu, to je promjena koju vide u vama. Ako smo postali ljubazniji, ako ne gubimo brzo strpljenje, ako pritičemo u pomoć, tada drugi uviđaju da je naš život postao mirniji i bogatiji, te sami požele to isto. "Gledajte kako se ljube..." Kad ljudi počnu postavljati pitanja, to je savršena prilika da se govori o Gospinim porukama i nšim iskustvima s hodočašća. Riječi bez promjena u našem životu nemaju pozitivnog utjecaja na druge, posebno ne na naše obitelji.

Po povratku kući, šaljem hodočasnicima pismo koje rezimira naše putovanje, ohrabrujem ih da žive Gospine poruke, da nastave živjeti milosti koje su primili i da učine one promjene na koje su bili pozvani. Upozoravam ih isto tako da budu strpljivi s Bogom, da počnu s malim stvarima u življenju poruka, da budu ljubazniji u obitelji i na radnom mjestu. Pogriješit će, kao što svi griješimo, ali moramo svaki dan početi iznova. Bog ne traži uspjeh, on traži nastojanje, i uvijek nam daje milost da počnemo iznova, iznova i iznova. U pismo stavim i jedan broj našeg časopisa, dajući svima mogućnost da primaju mjesečnu poruku.

Tokom ovih godina uvidjela sam i da, zbog toga što mi dolazimo iz društva koje je orijentirano prema radu, mnogo ljudi kroz iskustvo Međugorja ne osjećaju poziv na dublje obraćenje, nego misle da su pozvani započeti neki Centar, časopis ili radnu grupu. Upozoravam ljude neka se zaustave i slušaju, neka daju vremena da se njihovo iskustvo, katkada dramatično, ukorijeni, prije nego počnu nešto "činiti". Savjetujem im da dozvole Bogu i Gospi da nastave svoje djelo u njima, neka dopuste da promjena sazrije. Kada su sazreli i kad su se promjene ukorijenile i postale dio svakodnevnog života, ako tada još uvijek žele nešto učiniti, neka tada o tome razmisle. Mnogi počeci nisu trajali, jer su ljudi prebrzo djelovali, prije nego su postavili vlastite duhovne temelje.

Sigurna sam da svi vi kao vodiči imate mnoga iskustva koja biste mogli s nama podijeliti, i da vi koji vodite grupe imate izvrsne programe. Moja nakana nije bila da vam predložim da preuzmete moj način rada, nego da naglasim odgovornost koju mi kao vodiči imamao prema ljudima i njihovom putu s Gospodinom i Gospom. Primjer, ravnoteža i mir u našem životu govore više nego brojne knjige. Predlažem svakom od vas da puno moli, da traži vodstvo za svoju grupu i da s drugima dijeli sve što mu Gospodin daje.

1. R. Schnackenburg, Neutestamentliche Teologie. Der Stand der Forschung, Munchen, 1965, str. 12.

2. W. Kasper, Einfuhrung in den Glauben, Meinz, 3 1973, str. 10.

3. Citirano prema; J. Ratzingeru (izd.), Die Rrage nach Gott. Quastionees disputatae 56, Herder, 1973, str. 5.

4. H. U. von Balthasar, Klarstellungen, Herder Taschenbucherei 393, Friburg, 1971, str. 70.

5. Usp. L. Scheffczyk, Grunddlagen von Erscheinungen und Prophezeiungen, u: Fatimakongress in Augsburg 1981. Ein Bericht zusammengestellt von P. Luis Kondor SVD, Druckerei: Grofica Amondina - Torres Novas - Portugal, 1982, str. 16-40, 17.

6. T. J. Šagi-Bunić, Vrijeme suodgovornosti 1, Zagreb, 1981, str. 137.

7. L. Scheffcyk, nav. dj., 19.

8. K. Rahner, Visionen und Prophezeiungen, Questiones disputatae 4, Frieiburg, 1958, 26.

9. Usp. R. Brajčić. Što se danas zbiva oko Marije?, O@ 5 (1976), 402-420, str. 405 sl.

10. K. Rahner, nav. dj., str. 9.

11. K. Rahner, Visione und Prophezeiungen, str. 43.

12. K. Rahner, nav., dj., str. 43 sl., posebice bilješke 43; usp. također A. Kusić, Parapsihologija u svjetlu znanosti i telologije (II), CuS 3 (1982), 220-231, str 228 sl.

13. K. Rahner, nav. dj., str. 46.

14. K. Rahner, nav. dj., str. 74.

15. Usp. Isto, str. 74, posebice bilješka 96.

16. L. Scheffczyk, nav. dj., str. 27.

17. R. Schnackenburg, Die Johannesbreifen, HThK zNT XIII/3, Freiburg 1970, 219 sl.

18. H. U. v. Balthasar, Vorerwagungen, str. 330.

19. Marialis cultus, br. 28.

20. Usp. M. Schmauss, Mariologie (Kath. Dogmatik V), Munchen, 1955, str. 248; O. Semmelroth, Maria; u Handbush teologischer Grundbefriffe II, Munchen, 1963, str. 120; B. Duda, Marija i božanstko promaknuće čovjeka, BS 1 (1974), str. 221.

21. K. Lehman - A. Raffelt (izd.), Rechenschaft des Glaubens, K. Rahner - Lesebuch, Freiburg / Zurich, 1979, str. 309 sl.

22. T. J. Šagi Bunić, Vrijeme suodgovornosti 1, Zagreb, 1981, str. 317.

23. Usp. B. Duda, navl mjl, str. 231.

24. L. Scheffczyk, nav. dj., str. 35.

25. L. Scheffczyk, nav. dj., str. 36.

26. Isto, str. 37.

27. Isto, str. 38; usp. B. Duda, nav. dj., str. 231.

28. R. Brajčić, Što se danas zbiva oko Marije?, O@ 5 (1976), str. 405 sl.

Prauzor je za - stvorene posrednike - Djevica Marija. Ona posve tiho prenosi UTJELOVLJENU PORUKU- RIJEČ, nestaje u njezinoj sjeni, pojavljuje se tek ponovno na Kalvariji. Izgleda da se upravo tako i kroz povijest Marija pojavljuje mnogo puta u kriznim vremenima - opet uz Isusa i noseći Isusa, mnogo puta ranjenog, raspetog, - u našim ljudskim bićima i srcima, da bi oživio u nama, jer joj je sam Isus sve nas s Križa pradao za djecu, a Nju nama za Majku!

Na način Marijin vidioci sudjeluju u našim "Kanama", na našim "Kalvarijama", slušajući i ponavljajući riječi koje im Gospodin stavlja u srce: "Što vam god rekne, učinite! "(Iv 2,5)

Takva je uloga vidjelaca: uputiti na Isusa - i nestati u sjeni! Ostaje samo Isus i Njegova Riječ!

na vrh