KORIZMENO ODRICANJE U SVJETLU MILOSTI

         Korizma kao milosno vrijeme

         Konstitucija o svetoj liturgiji II. Vatikanskog sabora o liturgijskoj crkvenoj godini kaže: „U godišnjem ciklusu Crkva razvija svekoliko Kristovo otajstvo, od utjelovljenja i rođenja sve do uzašašća“ (SC, 102,2). A ako znademo da u središtu liturgijske godine stoji spomen Pashalnog otajstva smrti i uskrsnuća Isusova, lako je prepoznati važnost korizmenog vrijemena kao duhovne priprave na to slavlje. Zato i liturgija Časoslova korizmeno vrijeme naziva „vrijeme obnovno za obraćenje pogodno“ (himan Večernje), a himni glavnih časova, Jutarnje i Večernje završavaju zazivom: „A nas nek milost obnovi, da novu pjesmu pjevamo“

         Dakle, naša korizmena priprava bitno je obilježena milošću koja dolazi od Boga, a čovjek samo zahvalno u tom sudjeluje. Prema teološkoj definiciji, milost je slobodan i suveren način Božjeg djelovanja s čovjekom. A vrhunac tog djelovanja je u Kristovoj dragovoljnoj žrtvi vlastitoga života za nas, „za naše grijehe“ (1 Kor 15,3). Stoga svaki oblik našeg korizmenog odricanja ima smisla samo ako je učinjen s pogledom na Krista i njegovu žrtvu za nas. Na to nas nedvosmisleno podsjeća i glavna misna molitva Prve korizmene nedjelje koja glasi: „Svemogući Bože, udijeli da godišnjom proslavom korizme napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer.“

         I Gospina poruka nam govori o „milosnom vremenu“, pozivajući nas da „više molimo a manje pričamo“ te da „u molitvi tražimo volju Božju“. Iako Gospa svoju nazočnosti među nama često zove „vremenom milosti“, taj naziv je više puta snažno upotrijebila baš za korizmeno vrijeme i stavila Isusa u središte, kao primjerice: „Danas vas pozivam na molitvu srca. Kroz ovo vrijeme milosti želim da se svatko od vas sjedini s Isusom. A bez neprestane molitve ne možete osjetiti ljepotu i veličinu milosti koju vam Bog nudi“ (25. 2. 89.).

         „Sve je milost, sve je dar!“ To je poštapalica na usnama mnogih kršćana, a da uopće nisu svjesni što to znači. Ili barem nisu dovoljno svjesni. Ta krilatica ima stvarnu podlogu u Pavlovoj riječi: Što imaš da nisi primio? Ako si, dakle, primio, što se ponosiš kao da nisi primio? (1 Kor 4,7). Ali mi to ne doživljavamo kao Pavao. Ako je sve dar od Boga, onda bismo morali biti zahvalni i radosni zbog toga i, naravno uzvratiti svojim darom. A jedini naš dar može biti zahvalna molitva. No nažalost mi smo siromašni baš tom zahvalnom molitvom.

         Molitva – čovjekov odgovor na dar milosti

         Gospa je nebrojeno puta pozvala na molitvu, ali ni jednom na ovaj način: „više molite a manje pričajte.“ Ako priču ograničimo na naš negativan govor o drugima, na tračanje i ogovaranje, time nismo do kraja objasnili taj poziv. Nije riječ ni o tome da se smanji opseg priče na račun molitve. Puno je vjerojatnije da je u pitanju kakvoća same molitve. To je onda na tragu Isusova upozorenja koje je izrekao kao uvod u molitvu Očenaša: Kad se molite, ne izgovarajte isprazne riječi kao pogani, koji umišljaju da će biti uslišani zbog svoga nabrajanja Nemojte ih, dakle, oponašati, jer i prije nego ga zamolite, zna Otac vaš što vam je potrebno (Mt 6,7sl). Tek nakon tog upozorenja, Isus nam povjerava molitvu Očenaša koja je svojim najvećim dijelom slavljenje Boga, a tek onda izraz čovjekovih zemaljskih potreba.

         Što bi to onda značilo za našu korizmu? Mnogi vjernici s ponosom ističu koliko krunica dnevno izmole ili kako svaki dan sudjeluju u svetoj misi. Samo po sebi, to još nije dovoljno. Još uvijek ostaje otvoreno pitanje, jesmo li time bliži Bogu i drugom čovjeku? Je li naša molitva radosno slavljenje Boga i zahvala za njegove darove? Je li nam molitva poticaj da popravimo svoje odnose s ljudima? Jesmo li svjesni da je i to što možemo moliti i u euharistiji slaviti Boga ponajprije milost? Da bi na to upozorio, Klaus Hemmerle uzima kontemplaciju kao najsavršeniji oblik molitve, pa kaže: „Kontemplacija ne započinje tako da mi Boga gledamo, već sviješću da on nas gleda. On gleda u našu nutrinu, u svaku boru naše nutrine. A naše je samo da gledamo to da nas on gleda. Vidjeti da sam od njega viđen, vidjeti da je jedino to važno – to je oslobađajući prodor do istine koja se ne boji izvanjskog.“

         Čovjek koji je na taj način prodro do istine nema ni potrebe ne samo da se boji izvanjskog, već ni da se hvali izvanjskim. U središtu Isusova velikog Govora na gori stoji njegova pouka kako će njegov učenik davati milostinju, moliti i postiti, da to ne bude licemjerno, već Bogu ugodno (6,2-18). A kao uvod u sve to Isus podsjeća na novu pravednost koja se mora bitno razlikovati od one književnika i farizeja (sup. 5,20). Govori im: Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima da vas oni vide! Inače nećete imati plaće kod svoga Oca nebeskoga (6,1). Važnije od toga koliko molimo, postimo i dajemo milostinje, jest s kakvim osjećajem to činimo. To je nezaobilazan uvjet da nam korizma doista bude milosno vrijeme koje će nas povesti bliže Bogu.

         U molitvi tražiti volju Božju

         Gospin poziv da „u molitvi tražimo volju Božju“ logičan je nastavak njezina prethodnog poziva na molitvu. S druge strane, on potvrđuje ono što smo upravo rekli o molitvi, da je ona ponajprije slavljenje Boga. Zaziv Očenaša „budi volja tvoja“, sa svojim dodatkom: „kako na nebu, tako i na zemlji“, povezuje dva prethodna zaziva: „sveti se ime tvoje“ i „dođi kraljevstvo tvoje“ u jednu cjelinu i tako zaokružuje prvi dio Očenaša. No time je najkraće opisano i Isusovo poslanje u svijetu. On je ostvario svoje poslanje tako što je ljudima objavio ime Očevo (usp. Iv 17,6.26) i što im je navijestio njegovo kraljevstvo (usp. Mk 1,14sl), vršeći u svemu volju Očevu (usp. Iv 6,39sl).

         Predajući učenicima tekst Očenaša, Isus im je ostavio u baštinu sve to što je s njime započelo. Tako je Očenaš više od molitve. Kao sažetak Isusova poslanja, on predstavlja program kršćanskoga života. Naglašen je zadnji dio: „tako i na zemlji“. To što je na nebu već stvarnost i što je Isusovim dolaskom započelo na zemlji, treba se nastaviti u životu Isusovih učenika. Prepuštanje volji Božjoj nije prepuštanje nikakvoj slijepoj sudbini, već Ocu. Svaki zaziv Očenaša treba promatrati u svjetlu njegova početka, obraćanja Bogu koji je Otac. Ako se molitelj povjerava Bogu koji je Otac, podlažući se njegovoj volji, to je isto kao kad se dijete prepušta sigurnosti očinskog krila ili zagrljaja. Ono ne zna što će konkretno biti, ali zna da je tu sigurno.

         Isus je čitavim svojim životom očitovao Oca koji čovjeka ljubi, a on sam je bio spreman i svoj život žrtvovati za čovjekovo spasenje. Govoreći o sebi u trećem licu kao o Sinu Čovječjem, on kaže: Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne život svoj kao otkup mjesto svih! (Mk 10,45). Polazeći od toga, sveti Pavao svoju mladu zajednicu u Solunu podsjeća u čemu je volja Božja: Ovo je, naime, volja Božja: vaše posvećenje (1 Sol 4,3). Bog nema s čovjekom nikakve druge namjere osim njegova spasenja, a za to je potrebno trajno raditi na posvećenju svoga života. Zato i Gospa u svojim brojnim porukama poziva na put svetosti i obećava svoj zagovor, kao i ovaj put kad kaže: „Ja sam s vama i s vama molim“.

         Volja Božja i volja ljudska

         Prepuštanje volji Božjoj mnogi ljudi doživljavaju kao suprotnost ljudskoj slobodi. Naprotiv, ako pođemo od spomenutih pretpostavki da je Bog Otac koji nas ljubi i želi naše spasenje, onda je prihvaćanje njegove volje vrhunski čin čovjekove slobodne odluke. Taj čin naravno od čovjeka zahtjeva poniznost, čemu se protivi oholost koja u konačnici uvijek u sebi krije napast biti kao Bog. Ponizan čovjek koji iz povjerenja u Boga prihvaća njegovu volju dopušta Bogu da bude Bog. Čovjek, makar sebe smatrao vjernikom, dok god u sebi ima neke zakutke u koje ne želi pustiti Božje svjetlo i prepustiti se njegovoj volji, ne dopušta Bogu da bude Bog, već ga pretvara u nekakvo lažno božanstvo, idola.

         Ljudi koji ne prihvaćaju Boga i njegovu volju spremni su svim sredstvima drugim ljudima nametnuti svoju volju. A to nije volja spremna na ljubav i služenje, već odlučnost druge sebi podložiti i njima vladati. Najsnažniji osjećaj vlastite moći u čovjeka koji nije zahvaćen evanđeljem jest upravo iskustvo vlasti nad drugim čovjekom. A još je daleko gore kad čovjek u svom primitivnom fanatizmu misli da u Božje ime može biti gospodar života i smrti drugih ljudi, čemu smo u posljednje vrijeme nažalost i prečesto svjedoci. Zato Gospin poziv da u molitvi tražimo volju Božju ustvari znači da molimo za spasenje svijeta koji u svojoj bezbožnosti tone sve dublje.