Gospina poruka od 25. 11. 2013.
„Draga djeco! Danas vas sve pozivam na molitvu. Otvorite vrata srca, dječice, duboko molitvi, molitvi srcem, a onda će Svevišnji moći djelovati na vašu slobodu i počet će obraćenje. Vjera će postati čvrsta da ćete moći svim srcem reći: 'Bog moj, sve moje'. Shvatit ćete, dječice, da je ovdje na Zemlji sve prolazno. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.“
Danas vas sve pozivam na molitvu.
    Zašto nas Gospa uvijek iznova poziva na molitvu? Zašto stalno na molitvu? Zar nema ništa drugo?
    Pretpostavljam da se i u vama postavljaja ovakvo pitanje. Ono je zaista opravdano pa ga i mi još jednom postavimo: Što je to u molitvi tako važno da nas Gospa na nju neprestano poziva?
    Ako molitvu otkrijemo kao vrijeme buđenja, shvatit ćemo i važnost poziva na molitvu. Molitva nam je potrebna, jer nam je svima potrebno buđenje.
Svi mi, naime, s vremenom utonemo u san, postanemo tromi, umorni, slijepi i gluhi. Vjera je u nama, ali nema snagu, slaba je. Povjerenje u Boga nije nestalo iz našeg srca, ali u nama je strah pred budućnošću jači od povjerenja. Ljubav je u nama, ali u njoj nema žara. Ne cvjetamo nego venemo, postali smo ravnodušni. Nemamo volje da molimo, da idemo na misu, na klanjanje, da uzmemo Bibliju i da je čitamo. Ili, dok molimo i dok smo na misi, osjećaj je tup, ne primjećujemo, ne čujemo, dosadno nam je stalno smo odsutni, negdje daleko u mislima...
To su neki od znakova koji nam govore da nam je potrebno buđenje. Molitva – to je buđenje. S druge strane, buđenje se treba događati za vrijeme molitve. Molitva, misa, klanjanje – to su trenutci koje trebaš iskoristiti za buđenje. U tim trenutcima u tebi se trebaju buditi tvoja vjera i povjerenje u Boga, tvoja nada i ljubav. To je vrijeme kada se trebaš vježbati biti nazočan, biti ovdje i biti sada. Stotinu puta trebaš postajati svjestan kada odlutaš i buditi se...
Zato, prije molitve i mise, ali i za to vrijeme, moli se Duhu Svetom. Moli se otprilike ovako: Duše Sveti, probudi me... probudi vjeru u meni... probudi u meni ljubav prema Isusu...

Otvorite vrata srca, dječice, duboko molitvi, molitvi srcem,
    Naša srca su nerijetko zatvorena prema molitvi, a pogotovo prema molitvi srcem. Što znači zatvorena? Tupa, bezosjećajna, bez volje i želje za Bogom, ravnodušna, mlaka, hladna... Tako se udaljimo od Boga, da više nemamo nikakve potrebe za njim. Ne osjećamo potrebu otići na svetu misu ni moliti... Moliti nam izgleda besmisleno...
    Kako otvoriti srce molitvi? Što otvara srce? Ljubav! Ljubav grije srce, topi led, budi u nama čežnju za Bogom.
    Zato, molimo za ljubav prema Bogu. Otprilike ovako: Duše Sveti, probudi u meni ljubav prema Bogu, da ga zavolim, da gladujem za njim, da žeđam za njim... Probudi u meni ljubav i potrebu za molitvom...

a onda će Svevišnji moći djelovati na vašu slobodu
    Kad se u nama probudi ljubav prema Bogu i molitvi, tada se sve mijenja.
    Dok u nama vlada tromost, odsutnost misli, hladnoća i ravnodušnost, mi nismo slobodni. U snu smo, u svojim mislima i predodžbama...
Dok u nama vladaju negativni osjećaji prema nekome, tada ti negativni osjećaji vladaju nad nama; oni upravljaju nama; vode nas kamo hoće; kažu nam: nemoj pozdraviti tu osobu, pričaj negativno o njoj... Tada smo zarobljeni. Nismo slobodni dok je u nama mržnja.
    Kad se u nama probudi ljubav i ljubav pobjedi negativne osjećaje, tada se u nama rađa sloboda. Mi smo slobodni jedino kad je u nama ljubav.
    Sv. Ivan kaže: Gdje je ljubav, tu je Bog. A gdje je Bog, tu je sloboda. Kad je u srcu ljubav, tada Bog počinje djelovati na čovjeka; počinje ga mijenjati, oblikovati prema svome naumu.
    Kada, dakle, počneš moliti srcem, tada ti počinješ ljubiti. Tada ti iz ljubavi moliš. Cijelo tvoje djelovanje tada dobiva novu kvalitetu. Sve je nekako drukčije. Ti postaješ slobodna osoba.
    Naravno, da ponekad upadneš u neki oblik ropstva, odsutnosti..., ali ti se stalno budiš, stalno prepoznaješ svoju odsutnost i ropstva. Tako postaješ slobodan.

i počet će obraćenje.
    Ti možeš moliti, a da se ne mijenjaš. Ako ne moliš srcem, ti ne vidiš sebe, ne vidiš svoje grijehe. Ti si kao onaj farizej koji moli u Hramu i koji vidi samo pogrješke drugih, ali ne i svoje vlastite. Isus kaže da farizej nije opravdan, jer ga molitva ne mijenja. On se kući vraća isti, kakav je došao od kuće.
    Smisao molitve je promjena, i to promjena tebe! Sv. Augustin kaže: Ti ne moliš da Boga informiraš nego da sebe transformiraš.
    Zato, uvijek preispituj sebe. Provjeravaj kakav si nakon molitve. Nemoj suditi druge nego prosuđuj sebe. Ako vidiš samo negativne osobine u drugima i ne vidiš pozitivne, provjeri svoju molitvu. Ako za sve probleme okrivljuješ druge i sebe uvijek pravdaš, mijenjaj način molitve, jer ne moliš srcem.
    Počni moliti srcem pa ćeš se početi obraćati!

Vjera će postati čvrsta da ćete moći svim srcem reći: 'Bog moj, sve moje'.
    Molitva srcem budi tvoju vjeru, jača je. Zapravo, moliti srcem znači moliti s vjerom, s velikim povjerenjem u Boga. Kad u srcu osjetiš duboko povjerenje u Boga; kad osjetiš da se potpuno predaješ Bogu, da se više ne brineš tjeskobno nego da s povjerenjem u Boga živiš iz dana u dan, da živiš samo danas, tada ćeš osjetiti u srcu smisao riječi «Bog moj-sve moje».
    Sada u srcu s dubokim povjerenjem u Boga otvorenih ruku ponavljaj riječi: Bog moj, sve moje... Bog moj, sve moje...

Shvatit ćete, dječice, da je ovdje na Zemlji sve prolazno.
    Misao, da je na ovoj Zemlji sve prolazno, može te rastužiti, baciti u očaj i strah. No, kada počneš moliti srcem, s dubokim povjerenjem da Bog sve vodi, da si u njegovim rukama, da pripadaš samo Njemu, tada ćeš osjetiti slobodu.
    Tada ćeš otkriti smisao ovozemaljskih stvari: da nisu vječne, da nisu tvoje vlasništvo, da su tebi darovane da ti pomažu dok živiš na ovoj Zemlji i da ih jednom moraš pustiti. Kad se naučiš živjeti sa stvarima, ali da im ne robuješ, tada ćeš osjetiti pravu sreću.