HODAJMO ZA GOSPINIM RIJEČIMA

Gospa, naša Majka, nije se umorila s nama. Prava majka ne prestaje ljubiti svoje dijete ne znam kako ono bilo neposlušno, nemirno, bolesno ili prkosno. Ispunjena je ljubavlju i s njenom snagom u sebi nam govori, doziva i poziva. Sadržaj njezinih riječi je gotovo isti već dvadeset godina ali je novina i svježina jer nam govori sada, danas, ovog trenutka. Ne zaustavimo se na riječima, nego pođimo do izvora majčinskog srca iz kojeg dolaze te riječi. Ne zaustavimo se na znaku nego pođimo tamo gdje nas znak upućuje, gdje nas usmjeruje. Primaknimo se Njoj koja se i sama nalazi u onoj slavi koja sve nas čeka. Ona želi da pođemo, da koračamo a ne da stojimo očekujući neko čudo koje se ima dogoditi izvan nas. Čudo se može i treba dogoditi u nama samima. Gospa nam želi govoriti pa i onda kad je ne želimo slušati, pa i onda kad ne želimo hodati za njezinom riječju. Bog nije negdje u nedostupnom svjetlu nego prebiva tako živo u nama, samo se trebamo probiti do njega. Treba toliko otpora pobijediti u nama i oko nas. Okovani smo tjeskobama, strahovima, zabrinutošću za svoje sutra, u strahu što će drugi o nama misliti ili reći ne pitajući se što Bog misli o nama, što on hoće i želi od nas. Gospine riječi nisu senzacionalne nego majčinski jednostavne, kao što je Bog tako jednostavan a mi tako složeni i zatvoreni. Ne dopustimo da nam išta bude ispred Boga, pa ni vlastiti život. Kad je Bog na prvom mjestu sve drugo samo od sebe dođe na svoje mjesto. Dogodi se u našem životu kad nam sve postane prazno, besmisleno, kada ni u čemu ne doživljavamo zadovoljstvo, kad se više ni čemu ne znamo iskreno radovati. Sve je to znak da svome životu ne znamo i ne vidimo smisla. Znakovi su to da je duša ostala zanemarena i gladna i žedna Boga i njegove ljubavi. Znak je to da smo izgubili i zaboravili svoje korijene i svoj izvor života. Jednom prolazimo ovom zemljom. Trebat će jednom otići sa ove zemlje a da još uvijek možda ne znamo zašto smo živjeli. Treba otputovati, oprostiti se sa svojim prijateljima, nestati odavde a da ne znamo kamo to odlazimo i što nas to tamo čeka. Zato su nam potrebni sveta misa, ispovijed i molitva na koju nas Gospa poziva. Sve su to sredstva a ne cilj. Molitva nije cilj nego put do cilja. Cilj je kako reče Gospa radosni susret sa Spasiteljem. Znamo kako olako zanemarimo molitvu, kako se teško odlučimo za nju, kako se olako nametne tisuću obveza, poslova, susreta, važnijih i potrebnijih stvari ispred molitve, ali kad se za nju odlučimo uvijek doživimo kako nam je lijepo s Bogom, kako je vrijeme provedeno s Bogom jedino iskorišteno vrijeme života. Na kraju života vjerujem da ćemo žaliti za svim izgubljenim vremenom ali samo vrijeme provedeno u molitvi biti će ono blago koje ćemo ponijeti sa sobom. To blago zarađujemo ovdje na zemlji, ovdje se odlučuje o našem životu i o našoj vječnosti. Nakon smrti ništa bitno se ne događa, ovdje na zemlji izričemo svoj Da ili Ne Bogu, svoj Da životu ili smrti.

Majka nas poziva stazom života. Ta staza nije nimalo privlačna, nije široka ni lagana. Naše obraćenje koštaju, naša vjera nije nimalo jeftina, zahtijeva ulaganje mojih fizičkih i psihičkih snaga ali zato znamo da vodi u život već ovdje na zemlji a ne tek u vječnosti.

Neka nas Gospa povede do izvora života. Pođimo za njezinim riječima.

Fra Ljubo Kurtović

Međugorje 26. 4. 2001.