Bulletin 171

Međugorje, 26. veljače 2002.

  VRATA DO KRISTA

Zakoračili smo u korizmu - vrijeme milosti, molitve, posta, pokore i obraćenja.  Korizmu sačinjavaju upravo riječi koje nam je Gospa toliko puta ovdje u Međugorju ponovila: molitva, post, pokora, obraćenje. Korizma je vrijeme milosti jer nam se u četrdeset dana pruža prigoda, kroz osobnu kušnju i čišćenje, dodirnuti i dno i vrhunac smislenog života. U tom vremenu traži se predanje Bogu. Traži se i odricanje od radosti ovoga svijeta kako bi čovjek potpuno mogao biti slobodan, a duša se tek u slobodi osjeća  kod kuće. U korizmi je potrebno naći trenutak mira, trenutak samozataje. Potrebno je umrijeti sebi kako bi zaživjeli u odsjaju Krista i zablistali u drugima. U korizmi se jednostavno moraš opredijeliti, moraš okusiti gorčinu Kristove patnje ako misliš uživati i njegovu proslavu.

            Korizmeni dani su trenuci u kojima i bogataš i siromah trebaju hoditi istim stazama, to su trenuci gdje učeni i nepismeni nalaze zajednički jezik i postaju braća sjedinjena Kristovim križem. U korizmi možemo slobodno vikati: blago mirotvorcima, blago patnicima, blago gladnima i žednima, blago siromašnima! Isto tako, možemo s takvima stati u redove i čekati milost za nas i za one koji od Božjega svijeta čine tamnicu pojedinaca i naroda. No, naša dužnost u korizmenom vremenu nije osuda svijeta, nego preporod po našem odricanju, postu, molitvi i pokori. Samo na to imamo pravo. Kad to učinimo onda će svijet sam sebi biti osuda i sam će sebi najaviti propast.

            Isus je u kušnjama molio, postio, trpio. On je znao da bez tih iskustava trpljenja i vremena svoga osobnoga čišćenja neće moći mijenjati čovječanstvo. On se do kraja predao u službu čovjeka i kroz patnju mu se približio, svojim znojem je zalio klicu prijateljstva čovjeka i Boga i svojom krvlju je zauvijek zapečatio savez. To je jasan primjer koji trebamo i mi slijediti. Trebamo u patnji i odricanju tražiti Isusa. Zato kad god ulaziš u neku patnju, bolest, strah, tjeskobu znaj da su to vrata do Krista. Tvoja situacija tako postaje susretište s Bogom. Zato su patnici blagoslov zemlji, društvu i domovini. Zato slijedimo Krista i ostvarujmo pozive Kraljice Mira iz Međugorja. I ne zaboravimo Uskrs bez Golgote nema sjaja!

Fra Mario Knezović  

V I J E S T I

BROJ PRIČESTI I KONCELEBRANATA

            Tijekom mjeseca  siječnja u župi Međugorje podijeljeno je 35 000  svetih pričesti, a na sv. misama koncelebriralo je 768  svećenika iz domovine i inozemstva.

            Bilježimo posjet hodočasničkih skupina iz: SAD-a, Koreje, Francuske, Italije, Njemačke, Austrije, Slovačke,  Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.

BLAGOSLOV OBITELJI

            Blagoslov obitelji i domova  u našoj župi je tradicionalno u vrijeme božićnih blagdana. To je prigoda da se svećenici koji djeluju u župi Međugorje susretnu sa svojim župljanima, razmjene iskustva  i bolje upoznaju jedni druge. U sveto božićno vrijeme, koje je ujedno i vrijeme zbližavanja jednih s drugima, blagoslov obitelji ima još snažnije značenje.  Posjet svećenika osnažuje obitelji i utvrđuje ih u dobrim nakanama i odlukama.

Blagoslov obitelji posebno je važan u onim sredinama gdje je ljubavi iz nekoga razloga uzmanjkalo. Ta snaga blagoslova osjetila se u Majčinom selu kada su se na godišnji blagoslov okupili svi članovi te zajednice: djeca i bake, tete i časne sestre koje se brinu za Selo, te prijatelji koji su došli pjesmom uveličati ovu svečanu prigodu.

Blagoslov su obavili fra Svetozar Kraljević i fra Ljubo Kurtović. Premda fra Slavko Barbarić svima nedostaje, Majčino selo i njegovi žitelji nastavljaju rasti, oslanjajući se na Božju ljubav i Providnost koja se tako često i velikodušno iskazuje preko prijatelja i darovatelja.

PREMINUO FRA LEONARD OREČ

Nakon teške bolesti 21. siječnja 2002. umro je ugledni hercegovački franjevac dr. fra Leonardo Oreč.

Fra Leonardo je rođen 20. siječnja 1928. u Posuškom Gracu. Osnovnu školu pohađa u rodnome mjestu. Gimnaziju pohađa na Širokom Brijegu od 1940. do 1945., te u Varaždinu od 1945. do 1946. godine. U franjevački red je stupio 1946. godine u Kraljevoj Sutjesci. Dva završna razreda gimnazije polaže 1949. u Sarajevu. Teološko učilište u Sarajevu pohađa od 1947. do 1952. godine. Svečane zavjete je položio 29. lipnja 1951. Iste godine zaređen je za svećenika. Kao odgojitelj đaka djeluje u Splitu i Kraljevoj Sutjesci od 1952. do 1956. Poslijediplomski studij s doktorskim ispitom završio je u Ljubljani 1956. godine, a stručno usavršavanje nastavio je u Münchenu  1957. i 1958. godine. Bio je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu od 1958. do 1961. Fra Leonardo Oreč je bio provincijski definitor  od 1967. do 1973., a provincijski vikar od 1973. do 1976. godine. Ujedno je od 1961. do 1967. bio zadužen za franjevački pomladak. Od 1967. do 1977. djelovao je kao odgojitelj novaka na Humcu. Kao pedesetogodišnjak fra Leonardo je premješten u Njemačku gdje je usavršio njemački jezik i položio vozački ispit. Službu župnika u Blankenau i Hosenfeldu obnaša od 1977. do 1988. godine. U tome razdoblju dvije školske  godine predavao je na Visokoj teološkoj školi u Fuldi. Punih 25 godina vodio je brigu o franjevačkom podmlatku i gotovo isto toliko vremena  proveo je izvan matične Provincije.

Od 1988. do 1991. fra Leonardo je djelovao u Međugorju, od toga je nešto više od godinu dana bio župnikom. Tijekom te tri godine ostavio je neizbrisiv trag kao iskusan i mudar svećenik, te gorljivi širitelj Gospine poruke mira i pomirenja. U njegovome srcu i umu rodile su se mnoge zamisli koje su tijekom posljednjih godina i ostvarene. U teškim vremenima komunističkoga osporavanja i predratnog zahuktavanja na ovim našim prostorima, nije saginjao glavu, hrabro i, nadasve mudro, odolijevao je nasrtajima, ponekad i prijetnjama onih koji nisu i onih koji jesu razumjeli njegovu viziju stvaranja svetišta. Tako je, između ostaloga, utemeljio Društvo vodiča za hodočasnike u župi Međugorje i na taj način vodiče okupio u okrilje Crkve potičući ih da širenje Gospine poruke mira žive  prvenstveno kao poslanje. Poznavajući veliki broj ljudi, a poglavito teško stanje našega naroda pogođenoga ratom,  1992. godine utemeljio je humanitarnu udrugu „Međugorje – Mir” u Splitu. Ova Udruga je preko prijatelja Međugorja posredovala desetke tisuća tona humanitarne pomoći našem narodu u godinama Domovinskoga rata i čini to sve do danas. Radio je na duhovnoj obnovi ljudi ranjenih ratnim zbivanjima i, u skladu s Marijinom porukom mira i pomirenja, povezivao narode i religije.

Od 1997. godine  djelovao je u Generalnoj kuriji franjevačkoga reda u Rimu. Sa 70 godina usavršavao je talijanski jezik i rad na računalu. Na toj službi je djelovao do srpnja 2001. kada ga je pogodila teška bolest. Upravo tih dana proslavio je svoju Zlatnu misu – 50. godina svećeništva.

Svi koji su poznavali fra Leonarda Oreča nosit će ga u svome sjećanju i u svojim mislima kao velikoga čovjeka, čovjeka bistra uma i bogatoga životnoga iskustva koje je nesebično prenosio na sve one koje je susretao na svome putu. Bila mu je radost biti fratar i tu je radost prenosio na sve one koje je na bilo koji način susretao u svome životu.

Razmišljajući o njegovu životu i o njegovim posljednjim danima, njegovo ljudsko i vjerničko biće, dobro opisuju riječi sv. Pavla: „Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio i vjeru sačuvao.” (2 Tim 4,7)

POKOPAN DR. FRA LEONARD OREČ

            Fra Leonard Oreč pokopan je 23. siječnja 2002. godine u svome rodnome mjestu Posušju. Obred pokopa započeo je sv. misom u župnoj crkvi koju je, uz koncelebraciju više od 120 svećenika, predvodio provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Slavko Soldo. Posljednjem ispraćaju fra Leonarda Oreča nazočilo je, uz veliki broj redovnica, i mnoštvo vjernika pristiglih iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kao i prijatelji Međugorja iz inozemstva koji su godinama prijateljevali i surađivali s pok. fra Leonardom u njegovu humanitarnom radu putem Udruge «Međugorje-Mir».

Nakon sv. mise tijekom koje se, u propovijedi, u ime franjevačke zajednice od fra Leonarda dirljivim riječima oprostio provincijal fra Slavko Soldo, od fra Leonarda su se oprostili i slijedeći govornici:

- U ime generalnog ministra Reda, generalni definitor Reda fra Capistran Martzall;

- U ime mjesnoga biskupa mostarsko-duvanjskoga i trajnog upravitelja trebinjsko-mrkanjskoga msgra Ratka Perića, biskupov izaslanik don Luka Pavlović

- U ime provincije Bosne Srebrene, fra Stjepan Radić koji je prenio misli fra Leonardova kolege dr. fra Vitomira Slugića: «...Tvoj se brod otisnuo na otvoreno more, a mi ti mašemo pozdravljajući te iz Bosne...» Fra Leonardo Oreč je, naime, tijekom svoga franjevačkoga djelovanja bio tijesno povezan s napaćenim pukom i svojom subraćom u Bosni;

- U ime provincije sv. Jeronima (Zadar - Hrvatska), od fra Leonarda se oprostio dr. fra Jozo Sopta;

- U ime humanitarne Udruge i svih njezinih prijatelja i suradnika diljem svijeta, Drago Ćutuk;

- U ime profesora teologije, dr. fra Ljudevit Rupčić koji je u svome dirljivome govoru izrekao misao svih onih koji su poznavali fra Leonarda: «...Mnogi će se morati silno truditi da barem pogledom dopru do onih ideala koje si ti, fra Leonarde, ostvario...»

Pomažući najpotrebnije, fra Leonard je povezivao narode i religije, pomažući tako i Makedonski narod u danima rata koji ih je zadesio.

- U ime Makedonskog naroda koji je osjetio fra Leonardovu skrb i ljubav, od fra Leonarda se oprostila predsjednica crkvene općine Makedonske Pravoslavne crkve Ivona Musić Medelkovska.

Svoje posljednje mjesece života fra Leonardo je proveo u franjevačkom samostanu u Zagrebu, gdje je boravio na liječenju.

- U ime subraće koja su ga ispratila u Zagrebu u vječnost oprostio se gvardijan zagrebačkog samostana, dr. fra Ivan Dugandžić, koji je istaknuo franjevačku dimenziju fra Leonardova lika: «Svima nam je bio poznat kao radostan franjevac koji je svoje oduševljenje franjevaštvom neumorno prenosio na druge, a u posljednjim danima "radosno očekivao sestricu smrt"…»

- U ime župe Međugorje i svih vas koji ste Međugorje pohodili i fra Leonarda na svome vjerničkom putu susretali, od fra Leonarda se oprostio međugorski župnik fra Branko Radoš koji je vjerno oslikao širinu duha ovoga velikoga čovjeka, koja se tijekom posljednjeg ispraćaja mogla snažno osjetiti u nazočnosti različitih staleža, narodnosti i vjeroispovijesti. Fra Brankov govor stoga donosimo u cijelosti:

“Braćo i sestre! Jedna od posebnosti nas ljudi koja nas uvelike razlikuje od svih drugih Božjih bića je moć govora. Riječima smo kadri puno toga reći, dočarati, pojasniti, pa i uljepšati. No, ipak postoje trenuci kad osjetimo svu nemoć i nedorečenost svog govora. Svaki put kad se nađemo pred velikim događajem zanijemimo. Kad nekog treba tješiti riječi nam se učine presiromašne. Sve siromaštvo svog govora osjetimo posebno kad smo suočeni sa smrću, kad gledamo veličinu života koji odlazi. Upravo ovaj trenutak je takav. Nalazimo se pred veličinom, pred svećenikom, fratrom, teologom, odgojiteljem, dobročiniteljem... Ne postoje zato riječi kojima bismo mogli opisati život + Fra Leonarda. Želim stoga istaknuti samo jednu od njegovih vrlina, a bilo ih je jako puno, to je širina duha. Dragi Fra Leonardo, hvala Vam što su brojni hodočasnici koji su dolazili u Međugorje u Vama prepoznali pravog domaćina, skrbnika, fratra koji im se raduje svom širinom svoje franjevačke duše, koji ih čeka otvorena srca i raširenih ruku. Hvala za svu mudrost i dalekovidnost koju ste pokazali u vođenju župe i svetišta. Hvala za sve ideje, molitve i planove koje ste darovali župi Međugorje. Posljednjih svojih dvadeset godina živjeli ste s Međugorjem i za Međugorje. Nosili ste ga sa sobom i u Split, i u Rim i svugdje kamo ste ovih godina putovali. Ono Vam bijaše inspiracija i poticaj da ni u umoru niste mislili na umor, niti u bolesti na bolest. Želja Vam bijaše Krista po Mariji, Kraljici mira što više proslaviti.

«Dobro je činiti dobro» – glasio je naziv jedne od dobrotvornih akcija za vrijeme rata u Hrvatskoj. Dobro je ljudima omogućiti činiti dobro! Neumorno radeći brojnim ste hodočasnicima i prijateljima Međugorja omogućili činiti dobro. Neka Vas Bog nagradi za svako dobro koje je po Vama učinjeno! Kraljica mira koju ste nadasve štovali neka Vam isprosi mir kod svojega Sina! Zajedno sa župljanima župe Međugorje i brojnim hodočasnicima diljem svijeta danas molim: Pokoj vječni daruj Vam, Gospodine!

Nakon obreda u župnoj crkvi povorka se zaputila prema mjesnom groblju Martića križ u Posušju gdje je su, u franjevačkoj aleji, pokopani ovozemni ostaci fra Leonarda Oreča. Na groblju se od fra Leonarda oprostio posuški župnik fra Marinko Leko.

VJENČANJE VICKE IVANKOVIĆ I MARIA MIJATOVIĆA

Vicka Ivanković, jedna od šestero međugorskih vidioca i Mario Mijatović vjenčali  su se 26. siječnja 2001. u župnoj crkvi sv. Jakova u Međugorju.

Svečanu sv. misu tijekom, koje je obavljen i obred sakramenta ženidbe predvodio je međugorski župnik fra Branko Radoš uz koncelebraciju dvojice prethodnih župnika fra Joze Zovka i fra Ivana Landeke, te dvadesetak inozemnih svećenika.

Međugorska crkva nije bila dovoljno velika da prihvati sve one koji su željeli svojom nazočnošću izraziti svoju radost i dobre želje mladencima da nastave putem kojim već godinama idu. To je najbolje izrazio fra Branko u svojoj propovijedi u kojoj ih je, između ostaloga, pozvao: «...  nastaviti biti svjetlo svijeta i sol zemlji, kao što su to i do sada bili za  nebrojene hodočasnike koje su susretali...»

U današnjem vremenu kada je svijet duboko u duhovnoj i moralnoj krizi upravo radi krize obitelji, raduje nas predanost Vicke i Marija da i kroz život u obitelji nastave svjedočiti Božju ljubav braći u potrebi: Vicka  svjedočeći o Gospinoj poruci mira i pomirenja, a Mario kao djelatnik Majčina sela i dugogodišnji suradnik fra Slavka Barbarića.

Poslije obreda vjenčanja, Vicka i  Mario svoju su obitelj u molitvi povjerili Mariji, Kraljici Mira. Na vjenčanju su pjevali i svirali mladići i djevojke iz zajednice «Cenacolo»,

kojima se za ovu svečanu prigodu pridružila i sestra Elvira, a poslije sv. mise i sami mladenci.

I ovom prigodom u ime svih vas, želimo izraziti iskrene čestitke Vicki i Mariu preporučujući ih u vaše molitve da im Bog da milost i snagu nastaviti zajednički ljubiti i  služiti, kao što su to i do sada činili. 

BLAGOSLOVLJENA NOVA ŽUPNA ZASTAVA

Nova zastava za   župu sv. Jakova u Međugorju blagoslovljena je za vrijeme prijepodnevne župne sv. mise koncem siječnja. Koje je zapravo značenje župne zastave?

Jedna od slika koje opisuju Crkvu jest slika vojske koja se, nasljedujući Krista, duhovno bori protiv zla. U toj borbi, Kristovi vojnici stoje pod Kristovom zastavom i slijede Ga u  njegovom pobjedničkom poslanju Spasenja. Sve katoličke župe imaju  svog svetog zaštitnika, posebnog zagovornika pred Bogom. Zaštitnik župe Međugorje je sv.  Jakov, koji je ujedno i zaštitnik svih hodočasnika budući da je i sam bio hodočasnik. Nova župna zastava slikom izražava našu odluku nasljedovati Krista pod zastavom na kojoj na  jednoj strani vidimo hodočasnika, čovjeka molitve i pokore, Božjeg čovjeka, a na drugoj  međugorsku župnu crkvu koja je u cijelom svijetu postala simbol molitve i mira…  

Nova zastava  nošena je na blagdan svetoga Vlaha, zaštitnika grada  Dubrovnika, na tradicionalnoj svečanoj procesiji koja u  Dubrovniku okuplja brojne hodočasnike iz grada i okolice. Iz župe Međugorje tradicionalno se hodočasti u Dubrovnik sv. Vlahi, a ove godine pod novom župnom zastavom hodočastilo je 100 župljana župe Međugorje.

DEVETI MEĐUNARODNI SUSRET ZA VODIČE  I VODITELJE CENTARA MIRA, MOLITVENIH, HODOČASNIČKIH I DOBROTVORNIH SKUPINA                                      

Deveti susret za voditelje navedenih skupina na temu: “MOLITE, MOLITE, MOLITE...” održao se u Međugorju od 17. do 21. veljače. Tijekom 5 dana sudionici su zajedno razmišljali na teme iz predavanja koje su imali dr. fra Ivan Dugandžić i fra Ivan Landeka, međusobno razmjenjivali  svoja iskustva i molili. Ovi susreti su od iznimne važnosti  kako za one koji u Međugorje dolaze tako i za one koji u Međugorju rade u službi hodočasnika. Osim što, različitošću iskustava u radu s hodočasnicima obogaćujemo jedni druge, uvijek iznova prepoznajemo važnost apostolata i smjernice za daljnji rad. Na seminaru je sudjelovalo oko 150 sudionika iz oko 20 zemalja. Kao i svake godine sudionici su usvojili zajedničku Izjavu koju ćemo objaviti u slijedećem broju Bulletina.