BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

 SEQ CHAPTER \h \r 1KORIZMENO VRIJEME

Čista srijeda - Pepelnica

Srijeda, 9. ožujka 2011.

 

Mt 6,1-6.16-18

1"Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. 2Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. 3Ti naprotiv, kada daješ milostinju - neka ti ne zna ljevica što čini desnica, 4da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!" 5"Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. 6Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti."

16"I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. 17Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice 18da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Čista srijeda - Pepelnica

RELIGIJA VANJŠTINE ILI SRCA

Mt 6,1-6.16-18

Ulazimo u posvećeno, sveto korizmeno vrijeme. Vrijeme intenzivnije molitve, vrijeme posta, odricanja, vrijeme kad svatko od nas stvara neke posebne osobne odluke. Pokušavamo biti nešto kao duhovni olimpijci, ili pak želimo nekakav spartanski način odricanja od svega. Nerijetko se znamo time hvalisati pred drugima. A upravo je to ono što Isus žigoše i osuđuje. Sve se u korizmi mora odvijati između mene i moga Boga, mene i Isusa Krista. Ne činiti ništa da bi čovjek pred drugima stvarao dojam nekoga ili nečega, većega nešto što zapravo jest.

Na samome početku korizme Crkva nam daje kao uvertiru središnji dio iz Isusova Govora na gori gdje je riječ o molitvi, milostinji i postu. Nakon što je u prvom dijelu Govora na gori - peto poglavlje - Gospodin uredio međuljudske osnove na posve novim temeljima - na ljubavi koja se rađa u srcu i dolazi iz srca, jer smo svi djeca istoga Oca - u drugom dijelu riječ je o čovjekovu odnosu pred Bogom. Kako se odnositi prema Bogu? Kako mu se obraćati te kako živjeti pod Božjim budnim okom? Riječ je o pobožnosti, milostinji, postu, a potom slijedi iz Isusovih usta govor o posjedovanju, brigama,  vjeri u Providnost, suđenju, molitvi.

Isus želi reći: Uopće nije važno što će ljudi reći, uopće nije važno da nas netko vidi kako činimo dobro, kako molimo, dajemo milostinju, postimo. Ne smijemo se voditi duhom reklame, promidžbe kao suvremeni proizvodi. Ništa se ne smije činiti zbog ljudi. Sve treba biti usmjereno prema Bogu i odnos prema Bogu određuje odnos prema bližnjemu. On želi da jednostavno nestane bilo kakve granice i zapreke između Boga i čovjeka. On nas naprosto želi uroniti u ozračje povjerenja prema Ocu, Ocu koji nas vidi, koji nas poznaje, koji poznaje naše misli i prije nego otvorimo usta, koji ne treba naših nabrajanja i 'pridika' te dugih molitava. Molitva znači jednostavno stupiti kao dijete pred Boga - Oca.

 
 

Molitva - istinska i prava - počinje tek onda kad svijet oko tebe postane nevažan, kad potražiš mir i tišinu, gdje si zaštićen, te gdje počinješ vjerovati da se Bog zanima za tebe. Ti si mu dragocjenost, poseban biser i dar. To treba biti tvoj molitveni stav. Molitva je mjesto gdje se naša duhovnost zgušnjava, a duhovnost je druga riječ za moj odnos s Bogom. To je mjesto gdje se do kraja okrećem Bogu i za njega živim i postojim. Pred Bogom postajem svjestan samoga sebe i svoje uloge u svijetu.

Činiti dobro nikako ne znači, sukladno Isusovu poimanju, ići u javnost, davati nešto malo milostinje od svoga silna ili malena bogatstva, trubiti i imati razgranati sustav PR (Public Relation), nego to mora - prema Isusu - biti stvar čovjekove nutrine i intime. Posve privatno, da nitko ne zna. Od djetinjstva nas se učilo da ono što dobijemo s drugima dijelimo te da onda idemo roditeljima i pred njima se hvalimo. Taj mentalitet ostaje u nama nerijetko i u odnosu na Boga. Upravo kao onaj farizej koji je došao u Hram i hvalio se pred svojim Bogom, dok se onaj carinik otraga lupao u prsa i molio za smilovanje. Isus želi osloboditi čovjeka od privida vanjštine. Iznositi svoju pobožnost prema vani znači pokvariti stvar u zametku. Ništa ne činiti zbog ili radi ljudi, nego sve treba usmjeravati prema Bogu, i samo u tome odnosu pojedinca s Bogom ima nešto svoje opravdanje ili je promašeno.

Najbolje se osobno zaputiti s Isusom u skrovitost i tu pod njegovim budnim okom izložiti se Očevu pogledu. Božji pogled je zastrt očima i pogledu svijeta. Svijet traži sve samo ne Boga. Treba odvratiti srce od svijeta i okrenuti ga prema Gospodinu, od tame k svjetlu, u kojemu Bog obitava. Prisjetimo se Isusove prispodobe o Izgubljenom sinu koji je "došao k sebi", vratio se u svoje srce ('skrovitost svoje sobe'), zaputio se natrag u napušteni zavičaj, i onda nije bilo teško susresti se s Ocem koji čeka i vidi daleko prije nego to mi možemo i zamisliti. Samo to u konačnici nosi naš život. Nikakva pretjerana askeza ili trapljenje koje bi gušilo život, nikakav pretjerani post koji bi bio izgladnjivanje do anoreksije. Nego nutarnje oslobađanje. Učenici su ove riječi prenijeli, a evanđelisti zabilježili, jer su bili u cijelome biću preobraženi, duhovno, emocionalno i duševno - jer ih je Isus iznutra pretvorio u nove ljude. Treba se podvrgnuti njegovoj terapiji kako bi i danas od nas uspio načiniti svoje učenike.

     Sve počinje u životu s činjenicom ili uvjerenjem kako stojim pred svojim Bogom i kako sam mu ja važan. Bog se za mene zanima, on se za mene brine. Možda smo sami sebi teški ili mučni, izgledamo beznačajni i nevrijedni, ali ako se povučem u svoju sobu, počnem moliti, onda znam da me netko prihvaća, da sam u dodiru s Višnjim. Na kraju je samo jedno važno: Jesu li te riječi koje izgovaramo zbilja naše riječi, moje i tvoje riječi, ili ipak naučene formulacije? Prema Isusu, ljudi izgovaraju Bogu i pred Bogom mnoštvo riječi, jer ih je strah od Boga i jer Boga ne poznaju, jer misle kako je Bog strašni sudac koji uživa da nas ponižava i muči. A zapravo je samo jedno važno: Osluškivati što nam to Gospodin govori. On obećaje mir narodu svome, spasenje onima koji mu se utječu. “Riječi ti usta mojih omiljele - i razmišljanje srca moga - pred licem Tvojim, o Bože moj”, pjevao je psalmist. Razmišljanje srca i u srcu, meditatio cordis mei, stoji u latinskom tekstu toga psalma (Ps 19,15).