BIBLIJSKA PORUKA DANA

Peti tjedan kroz godinu

Srijeda, 9. veljače 2011.

Mk 7,14-23

14Tada ponovno dozove mnoštvo i stane govoriti: "Poslušajte me svi i razumijte! 15Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi - to ga onečišćuje. 16Tko ima uši da čuje, neka čuje!" 17I kad od mnoštva uđe u kuću, upitaše ga učenici za prispodobu. 18I reče im: "Tako? Ni vi ne razumijete? Ne shvaćate li da čovjeka ne može onečistiti što u nj ulazi 19jer mu ne ulazi u srce, nego u utrobu te izlazi u zahod?" Tako on očisti sva jela. 20Još dometnu: "Što iz čovjeka izlazi, te onečišćuje čovjeka. 21Ta iznutra, iz srca čovječjega, izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, 22preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. 23Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ŠTO IZLAZI IZ SRCA…

Mk 7, 14-23

Prijepor oko čista i nečista nastavlja se svom žestinom. Zbilja ‘nečiste’ nisu stvari koje se nalaze izvan čovjeka, nego je nečista čovjekova nutrina, srce, ne stanuje li tu Bog, mir, ljubav, ako se u čovjeku izleže egoizam, sebeljublje, ako gaji u srcu gujinje leglo svih zala i pokvarenosti. Tu je izvor svih nutarnjih i vanjskih onečišćenja. Što se odvija u srcu, koji motivi vode čovjeka, koji osjećaji su pogonska sila u nama, kako živim s ljudima. Je li moje srce u skladu s Božjim riječima i vlastitom savješću koja je nutarnji korektiv.

Ono što nas onečišćuje i opterećuje nije ono što ulazi na usta, nego ono što dolazi iz usta i srca. Slušatelji moraju sami znati što dolazi iz usta, što leti preko naših usana. Riječ i riječi! One su ubojite, one vode ratove, one unose nered u svijet. Ono što ulazi u čovjeka nema snage onečistiti ga. Ne ulazi u srce, ne prianja uz njega nego izlazi na određenom mjestu. Razorna je snaga u čovjekovu srcu i time Isus skreće naš pogled na mjesto koje je izvor svih naših ugroza, osobnih i zajedničkih. U nama je neprijatelj koji nama uzima mir, koji nas dovodi u zavadu i s Bogom i s ljudima. Što nosimo u srcu, koje misli gajimo, kakve želje i požude u sebi imamo - to je ona izravna opasnost po čovjeka.

Čovjekov se karakter najbolje prepoznaje po tome što mu je važno a što nevažno. A na religijskom planu prepoznaje se prema tome, koliko je čovjek sposoban svakodnevne stvari, pa čak i najobičnije, dignuti na višu, Božju razinu, i učiniti ih transparentnima prema Bogu, odnosno učiniti da u njima Bog prosijava. Pismoznancima i farizejima je važno, pere li čovjek prije jela ruke ili ne pere, a ne pitaju se, koliko je udaljen najbliži zdenac za vodu, koliko se vremena mora potrošiti da bi se došlo do vode te koliko energije mora upotrijebiti vodonoša da bi namirio kuću tako potrebnom vodom. Voda je preča za kuhanje i piće nego za pranje. Jesti prljavih ruku ne prlja čovjeka, ti su siromasi vjerojatno Bogu bliži od svih učenih pismoznanaca. Što je dobro a što zlo - prema Isusu - nije u vanjštini, nego u čovjeku srcu. Što se tu zbiva, kakvi se procesi tu odvijaju? Prema Isusovu poimanju Bog gleda jedino na naše srce, i daleko je važnije što u njemu vrijeme, što se u njemu kuha, koji osjećaji, misli, nakane, motivi, što čovjeka kao osobu određuje, nego ono što čovjekove čiste ili prljave ruke čine.

Važnija je osoba od njezinih čina. Osoba mora biti uvijek u prednjem planu. Koja korist ako je u kući sve kao u ljekarni, bez trunka prašine? Savršeno uređeno, čisto. Fasada iza koje se krije trulež! Vrijeme je napustiti svu vanjsku fasadnu kozmetiku te čistoću posuđa i zdjela, a zapitati se, što je sa srcem. Potrebno je povratiti čovjeku čistoću njegova srca. Očistiti od svih ekoloških onečišćenja.

Isusa je moguće ukloniti. Smaknuti. Ubiti. To su njegovi suvremenici i učinili, čini se to kroz cijelu povijest, ponavlja se to i svednevice. Ali, jedno je nepobitno: Svakodnevno iskustvo i praksa daju Isusu za pravo. Isus živi. U svojoj riječi, u onima koji njegovu riječ slijede, kojima je njegova riječ postala pravilom života. U čistoći srca i nakana. Jer Isusov je glas uvijek glas za čovjeka i Boga, i za Isusa nema većih svetinja od tih dviju. Sve drugo su predaje i uredbe ljudske.

Kako pomiriti u sebi podvojenosti, nutrinu i vanjštinu, srce i razum, vjeru i moral, kako biti cjelovita osoba u Isusovim očima? Isus nam jasno govori: Budite savršeni! Ne poput stroja koji u određenom vremenu predstavlja u sebi savršenstvo tehnike i čovjekovih izuma i sposobnosti, nego Isus želi reći: Budite cijeli, cjeloviti. Potpuni. Budite iznutra i izvana slike svog Oca nebeskog. Ne budite poput razbijena zrcala u kome komadići nedostaju, a drugi zrcale krivu sliku i odaju krivotvorinu onoga tko se u njemu ogleda. Ispunite svoje poslanje i određenje, otkrijte Božju sliku u sebi.

Isus zna da nije moguće sve one neravni u našemu osobom liku izbrisati, da se komadići ne mogu tako lako posložiti u mozaik. Isus nas ne zatrpava nemogućim zahtjevima, ne puni nam glavu idealima, nego nas poziva da dijelimo terete svojih muka i patnja s njime, da nosimo križ svoje ranjene naravi u njegovu društvu. Isus jest i ostaje savršeni primjer kako ljubav, bilo prema Bogu ili čovjeku, ne može biti neutjelovljena. Ona se mora utjeloviti u nama. Ona iziskuje tijelo, i iskustvo utijeljenja ljubavi, iskustvo nježnosti i blagosti dar je našoj stvorenosti, dan za iscjeljenje naših rana te obnovu svega života prema slici Stvoritelja.

Neporecivo je da sada tako jasno shvaćamo da postoji samo jedan način kako živjeti i kako se ponašati u životu. Naime, na način Isusa Krista. Živjeti kako je on živio, kako se on ponašao, u savršenoj slobodi prema svemu i svakomu. I slijediti ga ustopice, riječ za riječju, u svakoj pojedinosti. Nemoguće se oteti zahvatu njegove osobe, jer se sve drugo zapravo i ne može zvati životom. Jednom odapeta strjelica nužno pogađa svoj cilj, pa tako i Isusova riječ, jednom izrečena, nužno pogađa čovjekovo srce. Onda i danas. Ne ćemo se lako osloboditi ove osobe, i ne će nas pustiti na miru dok jednom ne spoznamo da nam je živjeti kako je on živio, riječ po riječ. Tek tada ćemo moći istinski živjeti punim životom i spoznati kako sve drugo i nije život. On zna u čemu je smisao i sreća našega života, naša sloboda i konačni cilj – uzdignuti se do Boga srcem i dušom.