BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BL. DJEVICE MARIJE

Četvrtak, 8. prosinca 2011.

 

Lk 1,26-38

26U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret 27k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. 28Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" 29Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. 30No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. 31Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. 32On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, 33i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja." 34Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?" 35Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. 36A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. 37Ta Bogu ništa nije nemoguće!" 38Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

 

 SEQ CHAPTER \h \r 1MARIJA - NIKAKVA LUTKA U BOŽJIM RUKAMA

Osoba koja se do kraja izručuje u Božje ruke, koja do kraja s Gospoidnom živi, ne gubi svoju slobodu, i samo onaj tko se do kraja predaje Bogu, pronalazi istinsku slobodu duha i svoga bića.

Na završetku Drugoga vatikanskoga sabora, na svetkovinu Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije, Papa je svečano pred svim koncilskim ocima proglasio Mariju Majkom Crkve. Mariam Sanctissimam declaramus Matrem Ecclesiae. Na to su se koncilski oci spontano podigli sa svojih sjdala i dugo, dugo aplaudirali te tako iskazali čast Majci Božjoj, našoj Majci, Majci Crkve. Tim je izričajem Papa htio sažeti u jedan kratki izričaj gotovo sav nauk Koncila o Mariji te svima ponudio u ruke ključ za razumijevanje Marijine osobe i lika. Marija ne stoji u posve uskoj svezi s Isusom Kristom, Božjim Sinom, koji je htio postati njezinim Sinom. Svojom savršenom povezanošću s Kristom ona pripada i nama, ljudima.

Koncil je htio reći kako je Marija do te mjere utkana u tajnu Crkve da je nemoguće odvojiti Mariju od Crkve kao što nije moguće odvojiti Isusa Krista od Crkve. Na svetkovinu Marijina Bezgrješnog začeća donosi nam se izvješće o padu prvih ljudi, izvještaj s početka čovječanstva. Ali ono se zbiva svakodnevno, nije ono samo zgoda iz pradoba. To nam želi posvijestiti kako svi mi u sebi nosimo kap otrova koji je u nas ubrizgan, i tu kap otrova koju nosimo u svome biću nazivamo istočnim grijehom.  Na svetkovinu Marije Bezgrješne imamo pred sobom osobu bez te kapi otrova.

Danas je popularno griješiti, promicati grijeh na sve strane. U svijesti naših suvremenika onaj tko ne griješi jest zapravo dosadan, nešto mu bitno uživotu manjka. Čovjek želi biti slobodan, autonoman. Postalo je popularno služiti se svojom slobodom, popularno je u slobodi izgovoriti ne, očitovati svoj neposluh. Popularno je sići u dubine grijeha, iskusiti tamnu stranu vlastite osobe. Ljudi žele iskusiti život sa svih strana, iskoristiti mogućnosti koje nam se pružaju. Ustati na sve i protiv svega, pa na kraju i protiv Boga da bi čovjek bio svoj, autonoman, neovisan.

Ljudi misle kako zla i nema, mislimo kako i Mefisto na kraju misli dobro, kako je i on u pravu, jer je on - kako veli Goethe - sila koja trajno želi zlo, a čini dobro. Međutim, zlo čovjeka nikada ne uzvisuje, nego ga ponizuje, unižava, raščovječuje. I to moramo učiti od Bezgrješne, Imakulate. Čovjek koji se do kraja izruči u Gospodinove ruke ne postaje Božjom marionetom, ne postaje dosadnom, prilagođenom osobom, ne gubi svoju slobodu. Samo onaj tko se do kraja povjeri Bogu, pronaći će svoju slobodu, veliku i stvarateljsku širinu slobode dobra. Što je čovjek bliže Bogu, on je bliže i čovjeku.

 

 

 

 
 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

DRUGI TJEDAN DOŠAŠĆA

Četvrtak, 8. prosinca 2011.

 

Mt 11,7b.11-15

7Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: "Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja?

11Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! 12A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. 13Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. 14Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći." 15"Tko ima uši, neka čuje."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Četvrtak - drugi tjedan došašća

PRETEČA – DA, I VIŠE OD PROROKA...

Mt 11,7b.11-15

Ivan šalje dvojicu svojih učenika - iz tamnice - da pitaju Gospodina Isusa, je li on onaj koji ima doći ili da čekaju drugoga? Upitnik svakome naraštaju i iz svakog naraštaja, koji se upravlja Isusu, pa tako i danas: Jesi li ti, Isuse, pravi ili nisi? Isus ne odgovara izravno Ivanu, nego smjera na djela koja čini. Ako ta djela nisu dovoljno jasni znak kako je u Isusu nastupilo mesijansko vrijeme, ako ga ti znakovi ne ovjerovljuju kao Božjega poslanika, kako je napokon došlo vrijeme spasenja, završno poglavlje povijesti spasenja, onda ne znamo tko bi mogao biti na pozornici ovoga svijeta.

Možda je Ivan očekivao u svome poimanju Mesiju s vijačom i sa sjekirom u rukama kako oko sebe maše, kako ruši u svetom gnjevu, prema Ivanovim riječima i predviđanjima. Očekivao je možda novoga Iliju u svetom žaru i gnjevu, kako se suprotstavlja i Hramu, i svećenstvu, i političkim poglavarima. Isus je krajnje obazriv prema Ivanu. Da je rekao, nisam ja to, nisam ja taj, pokopao bi u tamnici sve Ivanove snove i nadanja. Stoga Isus čini Ivanove učenike očevidcima čudesa i govori im kako trebaju o tome Ivana izvijestiti, pa neka sam zaključi. Slijepi vide, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi uskrisavaju a siromasima se naviješta Radosna vijest o kraljevstvu Božjem. Isus liječi, podiže, a ne sudi i ne maše sjekirom ni vijačom za gumno! Isus naviješta milosrđe namjesto prisile, milost namjesto zakonskih propisa, čovječnost i razumijevanje namjesto prijetnje i Ivanova asketskoga života.

A Isusov sud spram Ivana. On je više od proroka, on utire put Mesiji. On je najveći među ljudima, imao je u životu krajnje specifičnu zadaću i poslanje. Ta međutim uloga seže samo do Isusa. Nakon Isusa imamo novi poredak, novo doba, nastupa nova epoha. To je doba Božjeg kraljevanja i kraljevstva koje stavlja sve dotadanje u sjenu. Ivan je na pragu, od njegova nastupa započinje nešto posve novo u povijesti čovječanstva. Ivanova uloga jest pokazati na Mesiju, on vodi do Isusa, on upire prstom.

Isusov je sud o Ivanu krajnje pozitivan. Ivan je zbog svoga nastupa i besprijekorna moralnoga držanja spram jednoga pokvarena kralja bačen u tamnicu. Može se pravednika zatočiti, baciti u krajnju memlu i tamu, ali je nemoguće ugušiti i zatočiti vjeru, život, dušu jednoga čovjeka, nemoguće je u tamnici okovati istinu. Probit će ona i tamničke zidove. Ivan je na posve novi način tumačio Božju volju i Zakon. Da, židovstvo je do Ivana, do Isusa imalo savršeni Zakon, društveni i religijski ustroj, poznavali su volju Božju, tisuću puta je taj Zakon i dekliniran i konjungiran, i sklanjan i sprezan, u svim padežima i licima, - treba samo zaviriti u Babilonski Talmud i bit će nam jasno, koliko je Židovima bilo stalo do Božje volje. Znali su sve, ali je li znanje sve? Ne, nipošto. To je problem s kojim se suočava Ivan, ali također i Isus. Nerijetko znanje znalo pretvoriti u mrtvo slovo Zakona, i na jednom će mjestu Isus upravo u tumačenju Zakona reći kako on nije Bog mrtvih, nego Bog živih (Mt 22,32).

Ivan nastupa na Jordanu, žestoko i neumoljivo, gorljiv kao nekoć Ilija prorok. Njegov je nastup živi prosvjed protiv svega onoga što se događa u Hramu i židovskim rabinskim školama. Poziva svijet na Jordan, upravo na mjesto gdje je nekoć Jozua uveo narod u Obećanu zemlju i želi da svatko sa svoje strane obnovi taj korak, da obraćen uniđe u novu zbilju kojoj on vidi početak, prema Božjem kraljevstvu. Sve drugo je najobičnija izdaja i Boga i čovjeka. I Isus se pridružio toj rijeci koja je došla Ivanu na Jordan. I Isus je osjetio, da tu je jedan u kome imamo podudarnost Božjeg govora, riječi, proročkoga izričaja i ljudske riječi. Autentičnost života, vjerodostojnost izričaja i poruke. Bog se ponovno objavio u Ivanu, sinu Zaharijinu, postao je živa zbilja, a ne mrtvi predmet štovanja.

I potom Isusova riječ puku: Kraljevstvo Božje dolazi sa silom. Nema te ljudske sile koja ga može zaustaviti. Nitko ga ne može svojatati za sebe, govoriti kako ga ima u rukama. I zato je Ivan daleko više od običnoga proroka. Njega je zapala povijesna uloga pozvati cijeli Izrael da se pripravi za Mesiju i njegovo doba. Ivan nije prihvaćen, bio je svojim suvremenicima odveć asketski, odveć mračan, fanatičan, propovijedao je ‘pokoru’, bio je nekultiviran, neuredna izgleda. Nakon njega dolazi Isus, sama suprotnost Ivanu, ali im ni Isus nije bio po volji. Isus je imao dovoljno i šarma i humora, i dobrote i razumijevanja za svakoga čovjeka, i otvorenosti i ljubavi. Pa ipak je ostao neprihvaćen. Ivan niti jede niti pije – Isus i jede i pije – i zaključak onih koji su donosili konačne sudove bijaše: Obojica opsjednuti!

      Isus donosi slobodu, liječi. Njegov učinak u odnosu na Ivana jest u tome što je proročku žestinu, sav onaj žar s kojim je Ivan nastupio okrenuo u spas, iscjeljenje čovjekova bića. Svoje slušatelje upozorava, tko je zapravo Ivan koga su tražili na Jordanu, a sad je u tamnici, čeka smrt. Svaki koji se onodobno krstio u Jordanu, nije to učinio iz mode ili zbog atraktivnosti. Nije on nikakva trstika koju vjetar ljulja ili lomi. Ivana nema ondje gdje je novac i moć, nema ga među moćnicima ovoga svijeta. On im je živi prosvjed. Kraljevstvo je Božje navijestio, i ono je tu. Živi i mrtvi uskrisavaju. Isus čini čudesa, pretvara Ivanovu riječ u pitko Evanđelje. Upravo kao u kemiji ili čovjekovu metabolizmu. Dušik i fosfor su otrovni, ali su potrebni u minimalnim količinama da se čovjekovo tijelo održi. Sve služi životu! Pogotovo pod Isusovom rukom i u Isusovim ustima.