BIBLIJSKA PORUKA DANA

BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

Srijeda, 8. prosinca 2010.

Lk 1,26-38

26U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret 27k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. 28Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" 29Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. 30No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. 31Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. 32On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, 33i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja." 34Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?" 35Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. 36A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. 37Ta Bogu ništa nije nemoguće!" 38Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 SEQ CHAPTER \h \r 1BEZGRJEŠNA – MARIJA BEZ GRIJEHA ZAČETA

Kad se govori o Mariji bez grijeha začetoj, onda to u mašti mnogih rađa mnoge pogrješne predodžbe te se mnogi u tome uopće ne mogu snaći. To ih s jedne strane podsjeća na, kako neki vele, stanovitu odbojnost Crkve prema tijelu i tjelesnosti, a s druge strane na teško shvatljiv nauk o istočnome grijehu. Po svojoj povlastici da je bez grijeha začeta Marija se u očima nekih toliko izdiže iznad nas smrtnika budući da jedina uživa privilegij bezgrješnosti. Međutim, nakana ove svetkovine nije u tome. Već od ranih stoljeća crkveni su oci u slici Bezgrješne promatrali Crkvu bezgrješnu te sliku našega posvećenja po Isusu Kristu i milosti koju nam je stekao. Slika Marije Bezgrješne želi samo konkretizirati ono što se veli u poslanici Kološanima (1,22): (Bog vas sada) pomiri smrću njegova (naime, Kristova) smrtnog tijela da vas izvede preda se svete, neporočne (tj. bezgrješne) i besprijekorne, ukoliko dabome ustrajete u vjeri, utemeljeni i postojani i neodjeljivi od nade koju vam daruje Radosna vijest... Slavimo Bezgrješnu ne da bismo je pred svim smrtnicima podignuli u nebeske sfere, već da bismo u njoj i preko nje slavili djelo i tajnu našeg otkupljenja.

Rani crkveni oci vide u Bezgrješnoj ponajprije tajnu same Crkve koja je oprana i očišćena Isusovom smrću. Na Mariji, odnosno Crkvi, se obistinjuje ono što veli poslanica Efežanima (5,26.27). (Krist je ljubio Crkvu), da je učini svetom i čistom u vodenoj kupelji riječju, da sam sebi privede Crkvu kićenu, bez ljage ili bore ili nečeg tomu slična; da, štoviše, bude sveta i bez mane. Otkupljenje znači ovdje kako smo istrgnuti iz vlasti i robovanja grijehu i krivnji te kako je Bog po Kristu stvorio u Crkvi naraštaj svetih, bez ljage i mane, one u kojima je milost jača od grijeha i krivnje. Sveti oci promatraju u svetoj i bezgrješnoj Crkvi i Djevici Mariji sliku našeg posvećenja. Na nama se treba ostvariti ono što se dogodilo u Mariji. Dakle, današnji dan nije samo blagdan Marijin, već blagdan svakoga od nas. Slavimo tajnu svog spasenja i otkupljenja, nadu u konačnu proslavu. Nismo mi samo podvrgnuti grijehu, već smo i oslobođeni od krivnje Kristovim spasenjskim djelom. Nismo do temelja grješni ili pokvareni ili grijehom zaraženi, već postoji u nama onaj dio nas samih koji je jači od grijeha.

Današnji blagdan uključuje također i čežnju svakoga od nas biti cio i cjelovit, biti čist i neokaljan. Današnji dan nam veli kako postoji na ovome svijetu biće koje nije bilo ukaljano zemaljskim glibom, makar je od praha i pepela, zemaljske gline. To je za nas Marija. Svaki Adamov poto-mak, svjesno ili nesvjesno, žudi za povratkom u izgubljeni raj, nakon što je okusio i iskusio svu gorčinu plodova sa stabla spoznaje dobra i zla. Današnji nam dan veli kako postoji taj čovjek koji nije u jezgri zahvaćen Adamovim grijehom otpada i neposluha, nepovjerenja. To je Marija, jedna od nas, iz naše sredine, jedna poput nas. Bog je zahvatio u njezin život, Bog ju je sam ispunio do punine svojom milošću, svojim Duhom tako da u njoj ne bijaše mjesta za zlo i Zloga. Međutim, u Mariji slavimo istodobno i sebe same, vlastitu mogućnost otrgnuti se grijehu i uključiti se u krvotok ponuđena i darovana otkupljenja koje se dogodilo u Isusu Kristu. I u nama se dogodilo silno u činu krštenja, u nama samima postoji to mjesto koje je posve čisto, gdje se nastanila po krštenju jezgra milosti, sjeme koje je sposobno razviti se u golemo stablo, ako mu ponudimo dovoljno uvjeta za klijanje i razvoj. Koliki među nama i oko nas hodaju pritisnuti osjećajem krivnje, grješnosti neotkupljenosti, koliko nas svršava u teškim depresijama upravo zbog toga osjećaja suvišnosti te opte-rećenosti, odnosno osjećajem da svojim životom samo pridonosimo i uvećavamo grijeh svijeta. A današnji nam blagdan želi reći kako postoji to mjesto do kojega nisu u mogućnosti prodrijeti sva ta čuvstva krivnje, vlastitih zaka-zanja, mjesto koje je netaknuto zloćom svijeta ali ni vla-stitom zloćom. Na tome mjestu vlada Bog, prebiva Duh Božji. To slavimo u ovom trenutku. Mariju kao boravište Duha Svetoga, punu milosti (grčki: keharitomene = Milo-sna), kao posudu Duha, kao zavjetnu škrinju, kao mjesto na kome i u kome boravi slava Božja. I dok takvu Mariju slavimo, možemo kao ljudi mirne duše odahnuti, možemo se vinuti do onoga što nudi Krist, njegova riječ i njegova istina koja oslobađa. Možemo udahnuti taj dašak slobode za koju nas Krist oslobodi, slobode od stalne grižnje sa-vjesti, osjećaja krivnje, straha pred životom i budućnošću. Današnji nam blagdan veli kako je svatko od nas Božje ljubljeno dijete. Svetkovina nam nudi realnu i optimističku sliku o čovjeku, istodobno pak i sliku Boga čovjekoljupca koji je nesretan ako smo mi nesretni, koji nas ne može ostaviti makar ga mi i napustili ili se od njega odmetnuli. Kao da nam želi poručiti: Nemoguće je čovjeku do kraja oteti se Bogu, odcijepiti se od Boga, a isto je tako nemo-guće Bogu ostaviti ili napustiti samog čovjeka.

Na današnji nam se dan nudi posve drukčija slika čovjeka od one koju nam nude suvremeni mediji, su-vremena književnost i filozofija. Suvremeni je čovjek u kolopletu poslova, samoubilačkih akcija, konkurencije, borbe za prestiž, vlast, utjecaj. Sve se mjeri uspjehom, uspjeh i novac gospodare svijetom, društvene strukture su do te mjere zaražene grijehom i krivnjom, jer se ogrješuju o temeljne norme života i morala, da je gotovo nemoguće probiti taj začarani krug ili oklop grijeha koje počinjamo protiv sebe samih, protiv bližnjih, protiv Božjega divnog stvorenja. Nu, ma koliko bila ružna slika suvremene po-zornice, iapk nije sve ukaljano. Ima i danas likova koji su poput Marije čisti, Bogu predani, te nam to svima nudi mogućnost izvući se iz vrtložnog vira krivnje. Ovaj je dan dan nadmoći milosti nad grijehom, Boga nad Zlim, nade nad očajem, života nad smrću. Slavimo Božju svemoć koja je jača od ljudskog i demonskog neposluha. Svetkovina nam veli kako smo svi izabranici, ljubljena Božja djeca, otkupljeni obujmljeni Božjim zagrljajem i Božjom čovje-koljubivošću koja se pojavila u Kristu, a u Mariji razvila svu svoju majčinsku nježnost i čistoću bistrog izvora. Naš Bog nije samo Otac, on je i Majka, a u Mariji, odnosno po Duhu koji je ispunja, očituje svoje majčinsko lice. To je posve opravdano i zakonito. Marija je uvijek smjerokaz na Boga koji je veći od ljudskog srca, krivnje, grijeha i bijede.  Marija nam pokazuje kako je moguće u okvirima naše vjere ispuniti sva opravdana nadanja, čežnje i žudnje našeg ljudskog bića. Tako nam je i ovaj blagdan ponuda i putokaz do ispunjenijeg, aktivnijeg, sretnijeg života. Vraća nas u nevinost djetinjstva te želioblikovati naš život prema slikama koje nosimo iz toga sretnog razdoblja svog života, razdoblja još nekrivotvorenog grijehom, nepatvorenog raz-nim životnim premazima i obrazinama koje sa sobom nosimo. Zatomožemo i mi s Marijom zajedno kliktati: Jer, velike mi stvari učini Silni, čije je Ime sveto  (Lk 1,49).

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DRUGI TJEDAN DOŠAŠĆA

Srijeda, 8. prosinca 2010.

Mt 11,28-30

28"Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. 29Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. 30Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

MOJE JE BREME LAKO

Mt 11,28-30

Pred sobom imamo jednoga koji poziva ‘sve umorne i opterećene’ kako bi ih on odmorio,  dao im toliko žuđeni pokoj i počinak od životnih tereta. Poziva da uzmu na sebe njegov jaram, njegovo breme, jer da je njegov jaram sladak, breme lagano. To je poziv onomu sloju ljudi kojim bijaše trajno okružen, od samog početka svoga djelovanja (usp. Mt 4,24; 9,35; 10,1). Ove ćemo riječi pronaći jedino u Matejevu Evanđelju, njemu zahvaljujemo taj Isusov izričaj, i upravo Matej stalno opisuje kulisu koja okružuje Isusovu osobu za njegova djelovanja. To su redovito velika mnoštva svijeta, svi oni koji su onodobno bili bijedni i siromašni, poniženi i ostavljeni. Takvi su prepoznali u Isusu svoju životnu priliku, ti su ga tražili, njima vrijedi njegov poziv, a onda i čudesa koja upravo na njima čini. Kad bi Isus bacio pogled na svijet i u svijet, onda bi mu pogled padao najprije na one koji su bili potrebni pomoći. Čini se kao da mu do drugih nije stalo, da je prema njima ravnodušan, njima nije imao što reći. Bili su već dovoljno ‘zasićeni’ svojim znanjem, njima nije trebao Isus. On im zapravo bijaše samo smetnja. Isusu je najvažniji čovjek u potrebi.

Isus je znao da svaki nevoljnik i patnik treba mjesto odmora, mjesto gdje može  glavu nasloniti i otpočinuti. U njegovim su očima ljudi jednostavno preopterećeni, natovareni životnim teretima i nevoljama  socijalne, psihičke, fizičke, moralne, religiozne, političke i gospodarske naravi. I gdje mogu takvi naći odmora svojim napaćenim dušama? - Isus vidi: Čovjek pati, ljudi pate! I to mu daje povoda za ovaj mesijanski zov: Dođite k meni, dođite! Dođite bez razlike na vjeru, naciju, stalež. Upravo kao u onoj velikoj usporedbi na završnom sudu gdje kralj luči jedne na desnu, druge na lijevu stranu.  Patnja je posvuda ista, nevolja je za sve ista, vjernike i nevjernike, nevolja ne poznaje granice, isto tako ni epidemije. Čovjek je nemoćan, nezaštićen, bez zaštitnih ograda ili plotova. Stoga nikakvo čudo da su ljudi znali  - prema izvještajima evanđelista - trošiti dane samo da bi proveli jedan sat u društvu ovoga Isusa. Donosili su ih na nosiljkama, izdaleka i izbliza, one koji nisu mogli hodati, koji su bili kljasti i hromi, samo ga da dodirnu, da ih Isus dotakne. Svi ti, gladni i žedni pravednosti, umorni i opterećeni. Isus im vraća njihovo dostojanstvo.

Nije li, međutim, i put i cilj pretežak? Nije li Isus u Govoru na gori postavio takva mjerila koja je nemoguće ljudskim silama dosegnuti? Nije li on sve u čovjeku do te mjere radikalizirao da je nemoguće Isusovu riječ makar i u postotcima, a nekmoli stopostotno  ozbiljiti?

Sve je on to učinio, sve je to rekao samo s jednom nakanom: Da zbacimo i stresemo sa sebe sve ljušture i terete koje nam drugi tovare i nameću. Svoj poziv 'umornima i opterećenima' Isus povezuje s obećanjem kako će kod njega pronaći počinak i mir. Jer je njegov jaram sladak, a breme lagano. Već u nastupnom govoru u Nazaretu prema Luki - a to je Isusov životni manifest - govori se o 'slomljenim srcima'.  Za Židove subota bijaše dan počinka i odmora. Isus je onaj pravi subotnji počinak. On je pravi Božji šabat. On je onaj koji u svojoj osobi stvara novi Izrael, svojim Govorom na gori, blaženstvima i svim onim životnim naputcima i pravilima koja ostavlja potonjim naraštajima, čovječanstvu u cjelini.

Po čemu je jaram ugodan i breme lagano? Po čemu su zahtjevi Govora na gori lagani? Odgovor je jasan: jer se on sam stavlja sa svakim čovjekom u jaram, jer on nije kao njegovi protivnici koji ljudima prte i tovare terete, a sami ni da prstom maknu. On se sam podmeće, on nosi i svoj i moj/tvoj križ te tako pomaže nositi. On su-nosi, on je su-upregnut u jaram. U jarmu su uvijek dvojica. Ni s jednom drugom riječju kao s ovom ne gestikulira Isus cijelom svojom egzistencijom (Kierkegaard). Upravo je taj filozof otkrio 'glazbu iza tih riječi', 'životni žar iza te glazbe'. Filozof uspoređuje ovaj mesijanski poziv s onim masovnim otpadom nakon govora o kruhu života u Kafarnaumu (Iv 6,60-66); s jedne strane Isus se razdaje, poziva sve u svoje društvo, s druge strane, ljudi odbijaju i pomoć i pomoćnika, odlaze od njega u svoj nedohod. Bez Isusa čovjek ostaje nedovršeni lik, torzo.

"Isus otvara svoje ruke i poziva sve - oh, kad bi svi koji su opterećeni i umorni došli k njemu. Sve bi ih obujmio svojim rukama, privinuo na svoje srce i svakome bi rekao: ostani sada kod mene, jer ostati kod mene znači biti u miru. Pomoćnik je istinska i prava pomoć" (Kierkegaard). To je ono što je izrekao sv. Bonaventura kad je napisao: "Isusova tjelesna rana smjera na njegovu duhovnu ranu... Gledajmo kroz vidljivu ranu nevidljivu ranu ljubavi".  Isus spasava svijet otvarajući svoje srce i biće ljudima.

       Ne smetnimo s uma, Isus se očituje na svadbi u Kani Galilejskoj kao donositelj radosti, za razgovora s Nikodemom kao donositelj svjetla u tami svijeta, za razgovora sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu kao donositelj žive vode i objavitelj Boga, u govoru o kruhu kao kruh života, u povratku vida slijepcu kao svjetlo svijeta, u uskrsnuću Lazarevu kao uskrsnuće čovjeka. Svaki vidljivi i učinjeni znak smjera na jednu posve konkretnu protegu njegove osobe. Grozan je morao biti osjećaj u Isusu da ljudi nisu htjeli prihvatiti ni njega kao osobu ni njegovu poruku. Kolika je samo bol morala probadati i razdirati njegovo srce i biće?