BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Sv. Dominik

Ponedjeljak, 8. kolovoza 2011.

 

Mt 5,13-16

13"Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze." 14"Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. 15Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. 16Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

8. KOLOVOZA - DOMINIK - EVANĐEOSKI MUŽ

 

Dominik Guzman rođen je 1171. u Caleruegi u Kastilji, u vrijeme kad je Španjolska na velikim mukama, u borbi za svoju slobodu, jer su u to doba Arapi držali više od trećine poluotoka. S pet godina njegovi ga roditelji Srećko i Ivanica od Aze povjeravaju na odgoj ujaku svećeniku. S četrnaest godina Dominik odlazi na katedralnu školu u Palenciju, gdje tijekom desetak godina proučava filozofiju i teologiju. Već u to vrijeme pokazuje svoju veliku ljubav prema siromasima. Kad je zavladala strašna glad, Dominik prodaje svoje skupocjene knjige i pomaže ljudima u nevolji, jer kako sam kaže, nije mogao učiti iz mrtvih koža dok oko njega živi ljudi umiru od gladi. Taj su njegov primjer slijedili i drugi teolozi i profesori. Tu Dominik upoznaje Diega, priora Zbora regularnih kanonika u Osmi, te i sam postaje njihovim članom. Od toga vremena Dominik provodi noći u molitvi, bdjenju i razgovoru s Bogom. Ubrzo nakon svećeničkog ređenja postaje i superiorom Zbora.

Malo je koji svetac iz vremena  XII.-XIII. stoljeća ostavio tako malo osobnih tragova kao sveti Dominik. Nije napisao nijednu knjigu. Nitko nije zabilježio njegove propovijedi. Od nekoliko njegovih pisama, sačuvano nam je samo jedno. Istina, Jordan Saksonac, Dominikov nasljednik na čelu Reda braće propovjednika, napisao je Knjižicu o počecima Reda (Libellus), ali u njoj se više pozornosti posvećuje Dominkovu djelu negoli njegovoj osobi. Dominikovu osobnost uočavamo tek kad promatramo njegovo životno djelo, Red koji je utemeljio. Kad iz Toulousea 1217. šalje svoju braću, jedne u Pariz, druge u Španjolsku, razdvajajući još uvijek nejaku zajednicu i kad mu prigovaraju da prebrzo donosi odluke, Dominik odgovara: "Nemojte se protiviti: znam što činim."

Prilikom putovanja u Dansku, Dominik i Dijego, koji je u međuvremenu postao biskup, polaze kroz  Languedoc, gdje se osobno uvjeravaju u nagli porast krivovjerja katara i albingenza te jadno vjersko stanje u južnoj Francuskoj. Stanovništvo iz neznanja prelazi u katarske pokrete. Odsjevši u jednom gostinjcu u Toulouseu, Dominik čitavu noć pokušava obratiti gostioničara koji je katar. Toliko je uvjerljivo nastupao da je gostioničar pred zoru vratio na katoličku vjeru.

Na povratku iz Danske, Dominik i Dijego putuju preko Rima. Na molbu pape  Inocenta III., odlučuju se poći propovijedati u Languedoc. Tada Dominik uočava nužnost "svetog propovijedanja", nužnost propovijedanja živeći Evanđelje među ljudima. Nakon Dijegove smrti, Dominik sâm propovijeda tijekom nekoliko godina u Languedocu i Toulouseu. Malo po malo dolazi na zamisao osnivanja prosjačkog reda radi naviještanja Radosne vijesti. Vrlo brzo okuplja petnaestak mladih suradnika odlučnog srca i gorljivih u molitvi, propovjednike  riječju ali i svetošću života, jer to je ono što Dominik traži od njih. Dominik povjerava svoj plan i tuluškom biskupu Fulku, koji njega i njegove prve suradnike svesrdno podupire. Svjestan da se najuspješnija borba protiv katarske hereze sastoji u odgoju mladih djevojaka i zaštiti obraćenih žena, 1207. Dominik osniva ženski samostan blizu Fanjeauxa.

Godine 1215., Dominik ponovo kreće u Rim, u trenutku kad Inocent III., sazvavši IV. Lateranski koncil, poziva ljude sposobne na apostolsko propovijedanje. A to je upravo ono što Dominik nudi. God. 1216. papa Honorije III. potvrđuje osnutak Reda braće Propovjednika. Dominik, u dogovoru sa svojom subraćom, izabire Pravilo sv. Augustina. Pred Dominikom i njegovom subraćom otvara se široko polje rada. Na Veliku Gospu 1217. Dominik šalje svoju subraću dvojicu po dvojicu u gradove, na sveučilišta i vitalna kršćanska središta. Dominik ne posustaje, kreće na put, osniva samostane posvuda. Sam će propješačiti gotovo čitavu Europu do posljednjeg daha. Čas je u Rimu, čas u Španjolskoj, zatim u Parizu, Bologni, gdje saziva i prva dva opća zbora Reda.

Takav način djelovanja govori mnogo o Dominikovoj osobi. Na to ga tjera ono što daje Redu kao znak raspoznavanja, jer je Red braće propovjednika "već od samog početka bio ustanovljen posebno za propovijedanje i spasavanje duša." Prije svoje smrti ohrabruje braću da nastave započeto djelo: "Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i vaš će rad uroditi većim plodom negoli sam ja učinio u svom životu."

Iscrpljen, Dominik umire u Bolonji 6. kolovoza 1221. u 51. godini života. Dvanaest godina kasnije, 1233., papa Grgur IX. proglašava ga svetim.

 

 

 

 

 

 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

DEVETNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Ponedjeljak, 8. kolovoza 2011.

 

Mt 17,22-27

22A kad su se skupili u Galileji, reče im Isus: "Sin Čovječji ima biti predan ljudima u ruke 23i ubit će ga, ali on će treći dan uskrsnuti." I ožalostiše se silno. 24Kad stigoše u Kafarnaum, pristupe Petru oni što ubiru dvodrahme pa mu rekoše: "Učitelj vaš ne plaća dvodrahme?" 25"Plaća", odgovori. A kad on uđe u kuću, pretekne ga Isus: "Što ti se čini, Šimune? Kraljevi zemaljski od koga ubiru carinu ili porez? Od svojih sinova ili od tuđih?" 26Kad on odgovori: "Od tuđih!", reče mu Isus: "Sinovi su, dakle, oslobođeni. 27Ali da ih ne sablaznimo, pođi k moru, baci udicu i prvu ribu koja naiđe uzmi, otvori joj usta i naći ćeš stater. Uzmi ga pa im ga podaj za me i za se."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Ponedjeljak - 19. tjedan kroz godinu

NEIZBJEŽIVOST MUKE I SMRTI U JERUZALEMU

Mt 17, 22-27

Kad bismo se povodili za današnjim menadžerima i tvorcima javnog mnijenja, nakon ozdravljenja onoga dječaka koji bijaše i padavičar, i mjesečar, i opsjednut, te nakon što ni apostoli nisu mogli ništa spram te bolesti, u trenutku kad 'svijet bijaše sav izvan sebe' zbog silna djela što ga Isus učini, suvremeni bi 'izborni stožeri' i tvorci javnog mnijenja savjetovali Isusu da se prepusti da ga nose valovi uspjeha, da ga ponese zanos i uspjeh u narodu te da pokuša pridobiti svijet za sebe.

Isus međutim djeluje naskroz drukčije i tomu usuprot. Prema Markovu Evanđelju on obilazi galilejska sela, 'nije htio da to itko primijeti', a on sam uči svoje učenike kako će 'Sin Čovječji biti izručen u ruke ljudima koji će ga osuditi i ubiti'. Isus ne želi ni slavu ni pljesak publike, ne želi skrenuti pozornost na sebe niti želi ikakvo priznanje. Ne, u njegovim je očima to golemi promašaj, pa čak i razmišljati u pojmovima zemaljske slave. Ono što on sluti, što vidi da se nad njegov život nadvija jest da je on stvarna ugroza postojećega stanja u društvu, na svim razinama, od najnižih do najviših. On je duhovni prevratnik, postojeći poredak izvrće naglavačke. Nakon trenutnih oduševljenja spram spektakularnih čudesa koja čini taj Galilejac shvatit će oni doskora što je sve u igri i koliki ulog traži taj osobenjak iz Nazareta. I kad dođe odlučni trenutak, njegovi će ga suvremenici i fizički ukloniti, smrću na križu.

Isus govori o svojoj smrti i uskrsnuću, na silnu žalost svih učenika. Oni nikako da shvate Isusovu logiku i postupke. On im govori o neizbježnosti progona, patnje i smaknuća, nečasne smrti u Jeruzalemu. Put u Jeruzalem je put prema zemaljskom svršetku njegova života i novom početku u slavi. Drugi put govori o svojoj smrti u Jeruzalemu, ali i o uskrsnuću. Oni ne shvaćaju, ali su u sebi duboko potišteni i žalosni. U Luke će Isus reći: “Ne dolikuje da prorok umre izvan Jeruzalema!” Kakva je to samo tajna, strašna riječ, kakvi se oblaci nadvijaju nad Učitelja, a oni nikako da shvate što on kani reći i u čemu ih želi poučiti. On, koji dolazi iz samoga Božjega srca, mora umrijeti strašnom smrću. I to ne bilo gdje, nego upravo u svetom Gradu. Ondje gdje je Hram, gdje je prijestolje Slave nebeskoga Kralja.

Biti prorok znači sagledavati i znati smisao, znači tumačiti događaje i povijest Božjim očima. U Isusu se dovršava svako proroštvo. On treba proživjeti u svome životu povijest ljudi. On zna što nosi u svome srcu, njemu je dodijeljeno da u sebi do kraja proživi ljudsku sudbinu, sudbinu čovječanstva sa svim opterećenjima, grijesima, promašajima. Dolazi iz Božje ljubavi i unosi sve u Božju ljubav.

Sve to pak stoji na crti odjelotvorenja Pisma i proročkih riječi o njemu. Sve je iznutra isprepleteno, treba samo dobro čitati, od samoga početka. Isusova sudbina, poglavito pak njegov kraj odvija se “prema Pismima”. Isusov dolazak u tijelu pretvara se kroz njegovu riječ i čudesa u zorno bogozborenje, sve se pretače u navještaj, u riječ, u prostoru i vremenu. Bog se služi ljudskim sredstvima, kako bi se nastavio lanac djelovanja samoga Boga kroz cijelu povijest, do ozbiljenja zadnje knjige u Pismu, Otkrivenja, kada Bog doslovce uzme svu vlast i moć u svoje ruke, kad je Bog sve i u svemu.

U drugom dijelu riječ je o hramskom porezu koji su morali plaćati svi Židovi, ali i riječ o slobodi djece i sinova. Isus je svjestan svoga bogosinovstva, slobodan je od hramskoga poreza i Hrama te njegovih propisa i zakona, a i učenici su dionici te novostečene slobode uz Isusa. Isus pak ne inzistira na svojoj slobodi i svome pravu, pa ni učenici ne smiju dati povoda bilo kome za kakvu sablazan.

Isus pita, od koga to ubiru poreze zemaljski vladari. Odgovor je jasan, od podložnika. Neki je rimski povjesničar zabilježio u svojoj "Historia" o nekome rimskom namjesniku u Siriji ovako: "Došao je kao siromah u bogatu zemlju, a napustio je kao bogataš siromašnu zemlju!" Čovjek je do maksimuma iskoristio svoje pravo, izrabljivao druge, upravo kao i danas neki bogataši. Isus poštuje pozitivne propise i obveze. Ne želi biti u tome smislu prevratnik.

      On naviješta Božje kraljevstvo. Ono je već prisutno i djeluje, poput kvasca ili soli u tijestu svijeta. To Božje kraljevstvo relativira svaku zemaljsku vlast. A kako je Božje kraljevstvo kraljevstvo pravde, ljubavi, istine, mira, Isus ostaje kod društvenih i građanskih obveza prema društvu i vlastima. Pavao će reći: "Nikome ništa ne dugujte - osim ljubavi!" Dužni smo ljubiti sve bez razlike. Vjernik nema što izgubiti na ovome svijetu. Kršćanska praksa i teologija u prvim su stoljećima definirani krvlju mučenika i kršćanstvo pronalaze svoj kriterij u mučeništvu. Za Isusa je zadnja šansa na ovome svijetu pripadnosti Bogu služenje a ne gospodarenje. Stoga je diakonia dio kršćanskoga poziva.