BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

USKRSNO VRIJEME

Drugi uskrsni tjedan

Subota, 7. svibnja 2011.

 

Iv 6,16-21

16Kad nasta večer, siđoše njegovi učenici k moru, 17uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se i smrklo, a Isusa još nikako k njima. 18More se uzburkalo od silnog vjetra što je zapuhao. 19Pošto su dakle isplovili oko dvadeset i pet do trideset stadija, ugledaju Isusa gdje ide po moru i približava se lađici. Prestraše se, 20a on će njima: "Ja sam! Ne bojte se!" 21Htjedoše ga uzeti u lađicu, kadli se lađica odmah nađe na obali kamo su se zaputili.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Subota - 2. uskrsni tjedan

NE BOJTE SE – TO SAM JA, GLAVOM

Iv 6,16-21

U šestom poglavlju svoga Evanđelja Ivan je utkao i preradio zgode koje ćemo pronaći i u sinoptičkim evanđeljma. Naime, umnažanje kruha, Isusov hod po vodi, traženja znakova sa strane Židova, Petrovo priznanje Isusova mesijanstva, te izričaj kako Isus 'ima riječi života vječnoga', pa stoga mi nemamo komu otići. Ivan ovo umnažanje kruha naziva izričito riječju 'znak' i samo čudo, sami znak povezuje s potonjim velikim euharistijskim govorom što ga je Isus održao u Kafarnaumu. Govor o kruhu, kruhu života najavljuje se već samim spomenom Pashe, židovskoga blagdana. Pasha je spomen na izlazak iz Egipta, umnažanje kruha spomen je na hod kroz pustinju i hranjenje manom, ali je isto tako i spomen na onu Isusovu završnu pashu na kojoj je on ponudio sebe kao kruh života, pravo Janje, zatim na njegovu Muku.

Nakon što je nahranio mnoštvo u pustinji, kao nekoć Mojsije, povlači se Isus na brdo. U molitvu, u dvogovor s Ocem. Sav uronjen u molitvu, nošen molitvom, molitvenim zanosom, ili pak u ekstazi, zapućuje se niz brdo prema jezeru. Kao da je eteričan, bestežinski, Isus hodi po vodi. Na jezeru je oluja, ali njemu ništa ne smeta, njega se ne  dotiče.

Čudo se dogodilo popodne, za danjega svjetla, ali kao da se još uvijek nije svanulo u dušama i srcima ni mnoštva, a ni apostola. Ništa im nije postalo jasnije. Noću učenici voze prijeko, s Golana prema Kafarnaumu, moraju se mučiti sami u lađici. U samu zoru i njima 'sviće', Isus im pristupa i odgoni svaku dvojbu: "Ja sam! Ne bojte se!" Tako je Bog oslovljavao pojedince u Starom zavjetu, odgonio strah, objavljivao svoju volju. Ovdje je Isus sami utjelovljeni, uprisutnjeni Bog, a Isus je i mjesto spoznaje Boga u svijetu. Ne treba ići drugamo, tražiti drugdje spoznaju. Isus je očitovanje i treba samo njega prihvatiti i čovjek će biti na sigurnu. Na čvrstu tlu, na obali. Imat će tlo pod nogama.

Ako je On tu, nema mjesta strahu. Blizina njegove osobe odgoni svaki strah i bojazan. U njegovu ozračju sve se smiruje. Silna je to riječ koju smije izgovoriti samo Bog u Starom zavjetu. Prema rabinskoj predaji ne smije to nitko izreći od ljudi. Sva ljudska osobnost dade se spznati samo u sjaju toga svjetla. Samo on je istinski subjekt, nositelj svega. Tu Božju povlasticu rabi Isus govoreći: "Ja sam! Ne bojte se!"

 

Stoga u zreniku, žarištu naše vjere nije suha teorija, nego novi život koji nam je Isus donio, a on je sam taj život. Kršćanstvo nije suha teorija, opori sustav, stvar znanosti ili pak razuma, apstrakcija. Ne, kršćanstvo je uvijek osoba od krvi i mesa, život, stvarno, konkretno biće, koje je imalo svoju zbiljsku sudbinu, koje je živjelo, ljubilo, koje je imalo srce što ljubi. Kršćanstvo je sami Isus u svojoj pojavi, njegovo djelo, njegova osoba, njegov život, njegova riječ. Kršćanstvo je susret s Isusom koji nam dolazi po vodi u pramazorje i odgoni naše strahove i dvojbe.

Važno je uočiti jedno u Ivanovu Evanđelju. Tu nema odvojenosti na život prije i poslije smrti, prije ili poslije Isusova uskrsnuća. Nema dvojine, nema razdiobe na nebesko i zemaljsko, kao da bi se ovaj život ovdje na zemlji bio priprava za ono što slijedi nakon smrti. Nema dihotomije, podvojenosti između pojavnoga, ovozemnoga i onozemnoga, zagrobnoga. Ovostranost i onostranost nisu međusobno odvojeni, razgraničeni, naprotiv: Istinski život ovdje na zemlji odvija se samo snagom vjere, snagom božanskoga elementa u nama, snagom vječnosti. Tko nije otkrio tu pozadinu, taj božanski zaslon, taj ne živi istinski, on egzistira u smrti, ostaje u smrti, makar živio ne znam kakvim životom. Ono što u sinoptika imamo kao susljednost, nastavak, u Ivanovu je Evanđelju je isprepleteno u sadašnjosti i tvori jedno veliko jedinstvo. Stoga imamo stalno dvojinu svjetlo i tama, život i smrt, dan i noć, čvrsto tlo i bezdan mora. Sve su to slike i opisi kojima se služi četvrto evanđelje, egzistencijalna mjesta, u kojima živimo zavisno od našega izbora ili pak Božjega dara. Sve je plod i dar milosti.

Naime, može se istodobno biti i do kraja sit i uhranjen, ali i rob, može se živjeti u tuđim rukama, a biti siguran, bez briga. To pak nije sloboda, i upravo u tome i jest opasnost privikavanja na postojeće stanje u kome čovjek isključuje bilo kakvu drugu mogućnost života ili pak rizika - odvažiti se na novi život. Mojsije je upravo to naučio svoj narod: Treba se odvažiti izići iz kuće robovanja, makar je bilo svega u obilju. Treba iskoračiti u odvažnost slobode. Radije u neizvjesno, u pustinju, u ničiju zemlju, nenastanjenu, nego tavoriti dane u neslobodi, robovanju, ovisnosti o drugima, gdje nam drugi kradu život. Pasha - to je odlučni iskorak i odvažnost za slobodu, osobnu kao i vlastitog naroda.

Domogavši se slobode doskora se dogodilo da Izraelci nisu znali što bi sa sobom. Na obali Mora, ispred sebe vide Crveno more, a iza sebe goniče, faraonovu vojsku. Premrli od straha. Pritisnuti prošlošću, ne žele u nju, odsječeni su od budućnosti: Pred njima silne vode. Ne bijaše povratka natrag, a nije se moglo ni naprijed. U toj neprilici čini Mojsije čudo. Uzima svoje uza se, uzima u ruku štap, pruža ga nad vode, i poziva svoj narod da zakorači. I svi su doživjeli kako se more razdvojilo, kako su po suhu prešli na drugu obalu, a vode se zatvoriše nad faraonom i njegovom vojnom silom.

To je predložak za ovu zgodu iz Ivanova Evanđelja. Ni apostoli nisu mogli naprijed, tek kad je Isus kročio u lađu, našli su se na drugoj obali. Nakon toga čuda Mojsije u pustinji nije znao što bi s narodom. Glad i žeđ. Ali se Gospodin brine za svoje. On daje svojima dovoljno za život i budućnost, iz dana u dan. Ništa nije sigurno, ništa nije zajamčeno, ali narod ide prema Obećanoj zemlji. - I ovdje Isus čini znak. Kao da se ponovno ispisuje i dopisuje povijest. Samo što ovdje ispisuje povijest Isus svojim životom i znakovima koje čini. Snagom svoje osobe ponovno oživljuje povijest pod njegovim rukama.

       Isus sam dijeli kruh. Ne moli on Gospodina kao Mosije, nego se pod njegovim rukama događa čudo. Sve ide kroz njegovo srce, preko njegovih ruku, kroz njegovu osobu, njegovo biće.