BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Peti tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 7. veljače 2011.

 

Mk 6,53-56

53Pošto doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. 54Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju 55pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi. 56I kamo bi god ulazio - u sela, u gradove, u zaseoke - po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

DODIR KOJI LIJEČI

Mk 6,53-56

Ovome sažetku Isusova djelovanja prethodilo je umnažanje kruha s istočnu stranu Genezareta, na pustom kraju, gdje je Isus namjeravao načiniti s učenicima stanku nakon naporna misijskoga putovanja. Htio je s njima u osami odmoriti dušu i srce, napuniti ‘akumulatore’. Ali ih je svijet pretekao. Ondje, u pustom kraju, Isus hrani pet tisuća ljudi. Potom se navečer zapućuje sam u goru da moli, a učenici su se mučili svu noć na moru. Negdje u zoru dolazi im hodeći po vodi, na čudesan način. Potom pristaju na zapadnoj obali. I odmah o njemu puca glas te su se ljudi strčali sa svih strana.

Ono umnažanje kruha jest nasitilo svijet, masu u pustinji, upravo kao što je Gospodin hranio svoj narod za Mojsija u pustinji manom, ali ni učenici a ni svijet nisu shvatili bit čuda. Čudo ostaje čudo, ali no nije vodilo prema vjeri. Isus traži vjeru. Nje još nema. Tako i u ovome izvješću. Narod očekuje od Isusa da ga izliječi, a ne pita se, koja je to sila u Isusu i tko je zapravo on kao osoba. Ne pita se spram tajne Isusove osobe. Isus ne traži nikakve preduvjete, on nastupa kao pomoćnik i liječi sve bolesne i nemoćne. I ovdje se događa ono što se dogodilo s onom ženom koja je bolovala od krvarenja. Dotičući se skuta njegovih haljina ljudi su ozdravljali.

 

Isusova riječ je riječ Evanđelja, Radosne vijesti, vijest o čovjekovu otkupljenju. Isus naviješta blizinu samoga Boga, Božjega kraljevstva, Boga koga naziva svojim Ocem, on djeluje kao Spasitelj. Nastupio je u svome narodu kao pomoć i pomoćnik, lijek i liječnik. Prva ga tri evanđelja, tzv. sinoptici, opisuju kao liječnika duše i tijela, kao onoga koji liječi svaku bolest i nemoć u narodu. Isus ne govori mnogo o naravi bolesti ni o bolestima, nego ih liječi. Ne kaže on zbog čega je bolest tu, bolesti on imenuje pravim imenom i liječi ih. Smiluje se bolesnicima. Vidi mnoštva bolesnika oko sebe, privlači ih njegova pojava i on pomaže. Ne razlikuje duševne, duhovne ili pak tjelesne bolesti - sve su bolesti samo veliki izričaji goleme ljudske nevolje i patnje čovječanstva. Isus poznaje korijen bolesti. Ni pred kojom bolesti ne uzmiče - grješnici, carinici i grješnice njegovo su trajno društvo. Nijedna tjelesna bolest nije mu kužna ili ogavna. U ovome svijetu prepunu jada i bijede, prljavštine i zlobe koja ga trajno, svaki dan okružuje, ostaje on zdrav, čist, uspravan i trajno na djelu.

Tako je i stekao učenike i učenice. Oni su krug izliječenih, oni su izliječeni jer su vjerovali u njega, jer su iz njegovih riječi i osobe vukli zdravlje i spasenje. Doživjeli su Božju blizinu u njegovu društvu i on ih je sve spasavao od životnoga brodoloma. A jer su prepoznali Boga kao Oca u njegovu Sinu, stoga su i mogli ozdraviti. Zato iz toga nepresušnoga vrela crpu zdravlje i puninu života. Vjera je samo onda vjerodostojna i istinita ukoliko je kadra čovjeka osloboditi, podariti mu mir, spasiti ga od frustracije i svakojakih otuđenja.

Ljudi, gonjeni životnim nevoljama i olujama, sa svih strana dolaze k Isusu, žele ga se dotaknuti. Dovoljno im je samo ga dodirnuti, i već su zdravi. Ljudi znaju što mogu od Isusa očekivati. Čim ga vide, prepoznaju i svoju nevoljnu situaciju, hrle mu kao pomoćniku. On liječi svaku bolest i nemoć u narodu. U tim bolesnicima možemo prepoznati bijedu paloga čovječanstva i danas. Ono je trajno paralizirano grijehom i bijedom. Nemoguće je snažnije oslikati i prikazati vapaj palog stvorenja od ovih scena koje su se uprizoravale oko Isusa.

Naspram ovoga pomoćnika u Isusovu liku ljudi se ne boje stupiti pred Isusovo svjetlo i u Isusovo svjetlo, Isusov vidokrug. Ne odbacuje, ne prigovara, ne ispituje ničiju savjest. Zna što čovjek ispred njega treba. Pomoć je sigurna. Marko rabi riječ ‘spasiti’ - sozein, a ta se u teologiji rabi za Isusa - Spasitelja - Soter. Isus je sam Božja nazočnost među nama, Božja sila i snaga, on je spas i spasenje za ovaj izgubljeni svijet. Tko se dohvati te ‘pomoći’, već je spašen. To je životni čin, a ne plod intelektualnoga domišljanja.

Tko se dohvati Isusa, makar propadao i svijet oko njega, na sigurnu je. Dohvatiti njega znači ispustiti druge sigurnosti u životu. Dohvatiti Isusa znači biti zahvaćen Isusom, dohvaćen od njega. Riječ je o poruci i vjeri, govoru i odgovoru: “Vjera te je tvoja, ženo, spasila!” (usp. Mk 5,34). Upravo kao što je to iskusio i Petar koji je počeo tonuti. Na vapaj Isus ga hvata za ruku i spasava. Dopustimo to i mi Gospodinu - da nas zahvati, drži i nikada iz ruku ne ispusti.