BIBLIJSKA PORUKA DANA

Četvrti tjedan kroz godinu

Petak, 4. veljače 2011.

Mk 6,14-29

14Dočuo to i kralj Herod jer se razglasilo Isusovo ime te se govorilo: "Ivan Krstitelj uskrsnuo od mrtvih i zato čudesne sile djeluju u njemu." 15A drugi govorahu: "Ilija je!" Treći opet: "Prorok, kao jedan od proroka." 16Herod pak na to govoraše: "Uskrsnu Ivan kojemu ja odrubih glavu." 17Herod doista bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. 18Budući da je Ivan govorio Herodu: "Ne smiješ imati žene brata svojega!", 19Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla 20jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao. 21I dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. 22Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: "Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!" 23I zakle joj se: "Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva." 24Ona iziđe pa će svojoj materi: "Što da zaištem?" A ona će: "Glavu Ivana Krstitelja!" 25I odmah žurno uđe kralju te zaište: "Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!" 26Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika na htjede je odbiti. 27Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, 28donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. 29Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

TRAGEDIJA NEUSTRAŠIVA SVJEDOKA: PROROK I KRALJ

Mk 6,14-29

Herod čuje za Isusova djela i riječi. Drukčije nije ni moglo biti. Isus nije došao kako bi djelovao tajno, konspirativno, prikriveno, nego javno. Htio je svijetliti, donijeti svjetlo. O tome je stalno i govorio. Svjetlo treba na stol, ne pod postelju. Zato njegova poruka i prodire u javnost, dopire čak do Herodovih ušiju. Za neke je on politička opasnost, ugroza, jer što više pristaša u narodu, to manje vlastite moći, to je ugroženija njegova pozicija kao rimskoga poslušnika i vazala. Stoga treba odgovoriti i na tu Isusovu pojavu.

Prisjetimo se: Isus je nastupio u trenutku kad je Ivan bačen u tamnicu. U međuvremenu je smaknut, i Marko donosi cijelu zgodu oko Herodova rođendana. I sad toga zlosilnika koji je naslijedio oca i u zlu muči prljava i nemirna savjest. Stoga dolazi na pomisao kako u Isusu živi Ivan, Isus - Ivan redivivus. I nije samo Herod tako mislio. Kad je Isus pitao učenike, što misli svijet, tko je on, odgovorili su kako mnogi misle da je u njemu uskrsnuo Ivan. Herod kao da ima noćne more zbog Ivana, njega on progoni, ne da mu mira, strah ga je. Sad se boji i Isusa. Praznovjeran je misleći kako je u Isusu Ivanov duh.

Ivan je mrtav. Stvarno mrtav. Zna mu se za grob. O okolnostima njegove smrti Marko daleko iscrpnije izvješćuje od Mateja i Luke. Glavnu krivnju Marko svaljuje na Herodijadu, i ovdje kao da se zrcali onaj starozavjetni sukob između Ahaba i Ilije. Herod se boji naroda da ga ne proglase ubojicom proroka. Iliju progoni kraljica Jezabela i on bježi u pustinju od njezine osvete i srdžbe. Ivan je platio glavom. Isus ide istim putem, i on će svršiti u nasilnoj smrti. Ali i Ivan i Isus imaju iza sebe istinu, Božju riječ i snagu. Ta se istina ne da ničim ušutkati. Istina se ne da ubiti.

Herod je, veli se, rado slušao Ivana. Riječ Božja dopire i na kraljevski dvor, ali je ondje daleko moćnija briga za vlast i prevlast, ondje požuda i strasti guše svaku riječ iz Božjih usta, ondje se Božji zakon nogama gazi. Savjest se ipak ne da ušutkati ili pogaziti. Javlja se ona na ovaj ili onaj način. Herodovo je srce podvojeno, on Ivana sluša s pola bića, i zato pristaje na Ivanovo smaknuće. Na taj trenutak, tu životnu šansu čekala je dugo, i preljubnica je nikako nije htjela propustiti. Tragedija je svake moći da se ona uvijek iznova mora služiti smrću, mora ubijati kako bi opstala na životu. Istodobno proroci imaju šansu (kao i disidenti u istočnom bloku, pa i svaki istinski opozicionari) da načinom svoje patnje, mučeništa i umiranja skidaju sve obrazine svakome neljudskom, nečovječnom režimu. Daleko više umiranjem nego životom. Tako bijaše s Ivanom, a nije moglo drukčije svršiti ni s Isusom. Ivan je i u smrti Gospodinov preteča. Istodobno je to krajnje depresivno, promatrati do koje je mjere čovjek pokvaren, i zbog čega veličine kakve su bile Ivan i Isus moraju stradati, zbog kakve niskosti i perfidnosti.

Do čega je stalo Herodu? Do istine zacijelo ne, jer je gazi nogama. Njemu nije stalo ni do života, jer je otuđen sam od sebe. Ne živi životom, nego u životnim nadomjestcima. Namjesto života imamo preživljavanje, namjesto pravog napretka u samome području gdje vlada imamo stagnaciju, vanjska represija odražava se i na duševnu. Herod nije nikakva apokaliptička neman, nego obični slabić. On je trstika koju vjetar nosa u kojem želi smjeru, on je čovjek bez odluke, bez istinske volje, on je osoba gdje se dobro i zlo miješaju. Ne živi u stvarnosti nego u svojim fantazijama kao što i jest puka izmišljotina rimske okupacijske sile koja je mogla i bez njega i njegove braće upokoriti Palestinu. Njegov je cijeli život privid, igra i rola, obična statistička uloga na pozornici svjetske povijesti.

Heroda su spopali nakon učinjena zločina - navodno mu zakletva i kraljevski ugled i čast nisu dopustili da opovrgne riječ danu nezreloj plesačici - skrupuli i grižnja savjesti. Stoga misli kako se Ivan pojavio iznovice u Isusovu liku. Ne znamo čime bi se to Isus ogriješio o Heroda, ali Herod se ne osjeća mirnim. Vjerojatno mu je dosta da mu netko spomene samo ime Bog pa da ga spopadnu prigovori savjesti. On se nikada zapravo ne će riješiti svojih kompleksa, začaranoga kruga, svoje neodlučnosti, svoje lakoumnosti. Jedini put kad se Isus bude susreo s Herodom - a to je u trenutku suđenja, kad ga je Pilat poslao Herodu - Herodu nije do istine, nego do zabave. Želi od Isusa čudo, želi se uveseljavati nad tim već na smrt osuđenim čovjekom. Prema Herodovim informacijama Isus je činio čudesa u narodu, i to je ono što ga u ovom trenutku zanima. Isus mu nije odgovorio ni riječi. Za njega nema vjere, ona je showbusiness, a Isus bi mu trebao poslužiti kao dvorska luda. Za njega je cijeli život tragikomedija, kazališni komad, i želi pretvoriti sve u igru, pa i Isusa.

       Isus je, veli se, pred Herodom šutio. Očito je da Isus nema što reći ljudima, pojedincima kova Herodova. Njegova poruka nije za zabavu, nije ni čista estetika. Šutio je Isus i pred Kajifom i pred Pilatom. Za Isusa je Herod ništa više od daška. Stoga nije vrijedan njegove riječi. Nije Isusu do trenutne radoznalosti. Zastor se diže, zastor pada. Kralj je mrtav, živio kralj. Takvih je tipova prepuna ljudska povijest, takvih imamo na sve strane i oko sebe. I nikada životne ozbiljnosti ni predanja jednoj cjelovitoj misli i ideji. Takav je svijet, stari svijet. Takav je povijesni ‘kič’, tračevi koji se razvlače po dnevnom žutom tisku, i sve je ovo samo slika kako je bijedan i malen veliki Božji svijet u pojedincima. Tomu svijetu nije bio kadar udahnuti život ni Ivan svojom pojavom, pokorom, a nije bio sposoban ni Isus svojom božanskom pojavom. Svijet ostaje stari i u grijehu. Stari mjehovi, stari kvasac zloće. S Isusom dolazi novo.