BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

31. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 4. studenog 2010.

Lk 15,1-10

1Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. 2Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: "Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima." 3Nato im Isus kaza ovu prispodobu: 4"Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? 5A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan 6pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.' 7Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika nego li zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja." 8"Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? 9A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: 'Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.' 10Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

U BOGA NITKO NIJE IZGUBLJEN

Lk 15, 1-10

Slušamo čitanje iz 15. Lukina poglavlja. Nakon oporosti iz prethodnoga poglavlja, gdje Isus teškim rječnikom traži od ljudi odreknuće od svega i temeljito, radikalno nasljedovanje njegove osobe, noseći svoj križ, u ovome poglavlju - koje je naslovljeno kao Evanđelje u Evanđeljima - imamo novu tematiku: Bog traži izgubljeno. Poziva on grješnike na obraćenje, ne samo načelno i općenito, nego upravo ovdje i danas. U Isusu je među nama Božje milosrđe, i svojim druženjem  s grješnicima i carinicima Isus je od samih početaka svoga djelovanja zazoran pobožnicima u svome narodu, onim uzornim vjernicima, kojima je takvo Isusovo ponašanje jednostavno spoticaj. Što je jednima skandalozno, obraćenje samo jednoga jedinoga grješnika, koji je pronašao put u Očevu kuću, za Isusa je i za ‘anđele Božje u nebu’ povod za silno nebesko klicanje i radost.

Iz one slike o kraljevskoj gozbi koju smo prethodno slušali Isus hoće da se Očeva kuća napuni, da nitko ne bude isključen od dara i milosti. Isus je jednostavno bio ‘slab’ prema čovjeku i prema čovjekovo sadašnjem stanju. U ovome petnaestom poglavlju imamo tri prispodobe koje govore o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i izgubljenu sinu - odnosno izgubljenoj braći i dobrome ocu, jer su obojica sinova na svoj način daleko od oca i očeva srca. Isusove usporedbe ne samo da žele posvijestiti ljudima Očevu dobrotu i milosrđe, nego je Isusova nakana korigirati, ispraviti farizejsku sliku o Bogu. Bog je daleko veći nego što to ljudi mogu i zamisliti, on je dobar, on prašta, on zaboravlja prijestupke, on oprašta, on stvara iz ničega novo, iz ništa - iz grijeha i od grješnika stvara pravednika. On se ne veseli grijehu grješnika, nego se raduje čovjekovu obraćenju, spoznaji da je biti daleko od Oca ravno smrti. Samo je raskajani grješnik kadar prirediti Ocu veliku radost.

Uzmemo li pobliže ove Isusove usporedbe onda se čovjek divi Isusovoj ‘slabosti’ prema čovjeku. U usporedbi o izgubljenoj ovci pastir postupa nerazborito. Nije pametno ostaviti 99 u pustinji, stepi ili brdima, na milost i nemilost divljim zvijerima, i zaputiti se u potragu za izgubljenom. Mogu nešto učiniti psi koji čuvaju stado, ali bez pastira ovce su  izbezumljene i obezglavljene, to praksa govori. Ali kad treba pronaći i spasiti izgubljeno, Isus ne preže ni pred kakvim rizikom ili mukom. Prisjetimo se njegova postupka prema Samarijanki na Jakovljevu zdencu ili ulaska u Zakejevu kuću. Jednostavnost bez ikakve primisli i računice, ljubav bez granica.

Pa i ona slika sa ženom koja je izgubila novčić. Ona pali svjetiljku, pretražuje sve i kad je nađe, poziva svoje susjede na dobar domjenak da se s njome raduju i vesele, jer je pronašla izgubljeni novčić. Ondašnja kuća bez prozora, pod od nabijene gline. Nema nikakve logike zbog novčića uznemirivati susjede i zbog pronađena novčića pripremati veliku zakusku. Zamislimo samo troškove: Vrijeme koje je potrošila dok je pronašla novčić, zatim trošak ugošćavanja susjeda daleko nadmašuju vrijednost jedne izgubljene drahme. Zacijelo ni deset drahma nije dovoljno za troškove objeda. Ali, kao što je rekao Pascal: Srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje. Isusov zaključak: Eto, takva je radost u nebu zbog jednoga obraćenika.

Pitamo se: Odakle ova ‘slabost’ u Isusa? On ima posve drukčiju logiku od naše ljudske. On je protiv računice i računanja jer je on ljubav. Ljubav u osobi. Isus je ljubav koja ne računa, ne dokazuje, ne mjeri, ne podiže nikakve granice ni brklje, ne sjeća se uvrjeda, ne postavlja nikakve uvjete. Isus uvijek djeluje iz ljubavi, prema svima, pa i prema farizejima i pismoznancima, a ne samo prema grješnicima i carinicima. Njemu je i ono najmanje vrijedno pozornosti i traženja. I najmanje je njegov stvor koji ne želi ispustiti iz svoje ljubavi, svoje skrbi i traganja. I cijelo se nebo raduje kad to maleno pronađe. Ujedno je veoma važno istaknuti i radost koja obuzima i pastira zbog pronađene izgubljene ovce te radost one kućanice koja je presretna zbog pronađena novčića. Radost koja se prelijeva, koja se ne zaustavlja na običnom pronalasku.

Upravo se tako i Bog raduje zbog obraćena grješnika. Anđeli pjevaju i vesele se od sreće – tako Isus u tumaču ovih prispodoba te svoga ponašanja spram grješnika i nevoljnika. Gospodin je pastir moj, ni u čemu ja ne oskudijevam – na poljanama zelenim on mi daje odmora, na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju  - taj psalam poprima u svjetlu ovih Isusovih riječi novu snagu i svježinu. Kao da Isus poručuje svojim protivnicima: Pa ljudi moji, vi možete biti samo sretni zbog ovakva postupka, a ne stalno tražiti dlaku u jajetu i mrmljati.

     Govorimo o neprocjenjivoj vrijednosti jedne ljudske duše ili života. Ta riječ nije dovoljno snažna da opiše ono što Isus čini i govori. I nije riječ samo o onome što je u čovjeku ‘vječno’, nego upravo ono njegovo zemaljsko, ljudsko, tjelesno, koje se izgubilo, odlutalo. Čovjek je izgubio sve, izgubio sebe, i Bog ga u Isusu traži. Bog je poslao svoga Sina, ne da svijet osudi, nego da se svijet po njemu spasi.  U Isusu je Bog u potrazi za svakim od nas. Nebo plače zbog izgubljena, a raduje se zbog obraćena grješnika. U obje Isusove slike u središtu je proces traženja i nalaženja. U pozadini je Bog koji traži i nalazi izgubljeno. Ne moramo mi tražiti Boga, on je prvi tražio, prvi ljubio nas. Ne moramo ga tražiti u nebesima ili iznad oblaka, očajnički, pod svaku cijenu. Tko pretražuje svoju kuću, mora kleknuti, mora ići na koljena. Ovdje je pred nama Isus na koljenima, sam Bog na koljenima, moli nas. Bog se poistovjećuje s radošću.