BIBLIJSKA PORUKA DANA

SVETI FRANJO ASIŠKI, redovnik

Utorak, 4. listopada 2011.

Mt 11,25-30

25U ono vrijeme reče Isus: "Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. 26Da, Oče, tako se tebi svidjelo. 27Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti." 28"Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. 29Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. 30Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SV. FRANJO ASIŠKI

4. LISTOPADA

Tko su sveci? Svetac nije religiozni genije. Svetac je čovjek koji Boga bezuvjetno ljubi, osoba u čijem je životu ona Pavlova misao, “živim, ali ne više ja, Krist u meni živi” - dospijeva do svoga herojskoga oblika. Ono bitno, duša, srce cjelokupne egzistencije nekoga sveca jest bezuvjetnost pripadnosti Kristu, odnosno Kristovo gospodarenje nad osobom.

Čovjek je gradivo, oblikovna supstancija spremna i predana u krajnjem posluhu Kristu da u njemu oblikuje novo stvorenje. Svetac se izručuje Kristu do kraja, i iz toga se rađa nešto posebno, nešto posve novo. Sveci su očitovanje mogućnosti kršćanske egzistencije.

Krist je punina Božjega Logosa, u Kristu se utjelovila božanska Punina. Krist je Sveobuhvatni. On je jedan i jednostavni, jednostavnost u punini jest konačno i vrhunsko. Jednostavnost je Božji privilegij. Nemoguće je jednostavnost učiniti jednostavnijom.

Sveci su prizme kroz koje se lome zrake božanskoga svjetla u spektru različitih ljudskih mogućnosti. Neizmjeriv je broj tih mogućnosti prelamanja božanskoga u ljudsko, a u svemu se ozbiljuje ono što Pavao veli: “Različiti su darovi, isti je i jedan Duh; različite su službe, ali je jedan Gospodin; različita su djelovanja, ali je isti Bog koji čini sve u svima” (1Kor 12,4). Pa ćemo stoga pronaći među svecima kraljeve i sluškinje, učenjake i neuke, obrtnike i seljake, pustinjake i princeze, umjetnike i političare, navjestitelje i zadivljene, majke i djevice, pokornice i udovice, samotnjake i zakonodavce, utemeljitelje redova, one koji su stvarali zajednice, osobe koje su od posebnoga značenja za pojedine narode, zemlje, društvene grupacije, kulturu, osobe koje su krčile put drugima, osobe teške naravi, teško razumljive, koje su išle opasnim putovima, osobe koje su mogle živjeti bilo kada, ali i one koje su jedinstvene i neponovljive u svome vremenu. Jednom riječju, nepregledno mnoštvo svih, a u svima je zapravo samo jedno očito: Krist koji u njima poprima svoj lik!

U tome velikome mnoštvu, u toj magna turba, ističe se jedan lik, jedinstven, neponovljiv, zanesenjak, Franjo Asiški, sin Asižanina Bernardonea iz Umbrije. Čovjek neponovljive ljepote, nježnosti i snage duha i duše. Religijski genije neshvatljive i nikada shvaćene veličine, svetac u vrhunskom smislu riječi.

Međutim, kad pokušavamo izreći u čemu je njegova veličina, posebnost, u čemu se sastoji ono čudesno prelamanje božanskoga kroz njegovu ljudsku prizmu, božanski jednostavnoga svjetla kroz njegovu osobu, ostat ćemo donekle bez daha.

Pokušamo li istaknuti ovu ili onu značajku toga sveca, ovu ili onu crtu na njegovoj osobi, primjerice ljubav, siromaštvo, ljepotu, čistoću, osjećamo kako smo time kazali malo ili ništa. I onda nam se ponovno čini kako on nije svetac među ostalim svecima, nego da je on svetac par excellence, dok nam jednoga dana ne postane jasno, odakle sve te nedoumice glede Franjina lika. Naime, sve je samo odraz posebitosti njegove karizme - naime, Franjo svim svojim likom, i pojavom podsjeća neodoljivo na jednoga, na Isusa Krista. On je njegov živi refleks, odraz, zrcalo.

Tvrdnja zvuči pomalo neobično, čudno. Ne kaže li se kako su sveci zorni tumač i posadašnjivanje osobe Isusa Krista, egzegeza Isusa u određenom vremenu. Dok se znanstvenici trude dosegnuti smisao Isusove osobe i riječi, dotle sveci u svome životu ozbiljuju ono oko čega se znanost trudi. Oni izražavaju Krista. Oni prevode u svoje vrijeme Onoga tko je njihov Gospodin i Gospodar, tko je pojam, zbirni i sveukupni, za sve što oni misle. Oni prevode u svoje vrijeme, u svoju ljudsku strukturu, u socijalni poredak, u potrebu vremena. Svi to sveci čine. Ali Franjo čini daleko više od ostalih svetaca. Svi oni prenose, prevode u svoje vrijeme, dok Franjo ponazočuje, uprisutnjuje u svojoj osobi! Tko se susretne s Franjom, mora misliti na Krista.

To bi možda moglo izazvati sumnju kako Franjo glumi Isusa u svome životu, kako ga on predstavlja u svome liku. Međutim, treba samo biti malo u Franjinu društvu pa da čovjek osjeti kako tu nema ništa od glume, kako je bio od svih slobodniji, naravniji u svojim postupcima, originalan u svemu. Upravo izvoran. On je među svim svecima najnaravniji, a istodobno to je i značajan smjerokaz ako nešto što bi trebalo biti općenito njemu se treba pridodati, pridjenuti na poseban način.

Svaki bi kršćanin trebao biti autentičan, originalan. A Franjo je do te mjere naravan, originalan, da je čovjek u opasnosti podcijeniti ga. Predstavljati ga - kako se to obično ili nerijetko čini - kao nekakva bezbrižna trubadura, sretni lik, u svoj bezazlenosti i bezbrižnosti. Možda nije ništa teže nego shvatiti u životu ono jednostavno i naravno. Čovjek zaboravlja oporost borbe, dubinu patnje, strahotu žrtve na kojima počiva jednostavnost i naravnost. Ta naravnost nije početak, nego zadnji plod milosti i odricanja. Franjina naravnost je prema tome usmjerena i iz te naravnosti on svim svojim bićem smjera prema Kristu.

Njegov je lik tako stvoren, njegova je riječ, njegovo ponašanje, cijeli je njegov život tako uređen da su zapravo ozbiljenja samoga Evanđelja, doslovno nasljedovanje, jednostavno posadašnjenje Isusove egzistencije bez ikakvih odbitaka ili tumačenja - tako da nas iz njegova lica gleda samo Kristovo lice, da je na njegovu ponašanju odčitljivo Kristovo ponašanje. Nema nikoga za koga bi se to moglo reći osim za Franju.

Svi su drugi sveci na stanovit način prevođenja Gospodinove egzistencije u posebne prilike i preduvjete, svi su oni nasljedovatelji iz odmaka vremenskih, osobnih i društvenih posebitosti. To čini njihovu veličinu - da jesu to što jesu. Tko bi se odvažio nazvati se kršćaninom ako se ne može prevesti u gradivo njemu dodijeljena života Kristova slika? Ili smo glumci, ili originali. Ili se treba svega odreći.

Bit je kršćanstva prevođenje Kristova lika u gradivo ovoga svijeta i vlastitoga života. A da je moguće Kristov, Gospodinov lik prevesti u svaku mogućnost čovjekova života, ljudske egzistencije, dokaz je da je On Logos, Slika Boga nevidljivoga, Praslika, Otkupitelj i Oblikovatelj Stvorenja. A posebitost Franjine osobe, njegova osobna karizma jest da je u svome životu vježbao i ostvario, vjerodostojno, bez mogućnosti dvojbe, jednostavno nasljedovanje, ozbiljenje Isusova života i nauka.

Ponajprije imamo čistu neposrednost - njegova odnosa prema Bogu, prema svijetu, prema čovjeku. Imamo elementarnu izvornost s kojom je on sin nebeskoga Oca - ne samo ‘dijete’, nego ‘sin’, ‘figlio’, koji u sebi utjelovljuje bezgraničnost, ljubavno predanje, odraslu zrelost i odgovornost, a istodobno je brat svakomu čovjeku te stvorenje u zajedništvu s drugim stvorenjima. On je posvema u tome, pri tome, bez granice, bez ikakva zida, bez posrednika i prevođenja. Njegova je bit čista blizina, originalnost. Svatko se u njegovoj blizini osjeća prepoznat, oslovljen, viđen, i to u svoj svojoj neposrednosti.

Zatim imamo izvornost njegova poslanja. Nitko mu nije rekao što Bog od njega traži. Nitko mu nije savjetovao spram sadržaja njegova života. Uvijek iznova naglašava kako ga je sam Bog poučio, kako ga je Krist vodio, kako mu je Krist govorio. On je teodidakt, kristodidakt, u čistom, najčišćem smislu riječi, a da nikada nije došao u sukob s autoritetom, s Crkvom koja je čuvarica i tumač Kristove poruke. Nikad nije Crkvi protuslovio, nikad nije ni u primisli, ni u osjećajima doveo Crkvu i hijerarhiju u pitanje. Nije to srednjovjekovna ovisnost, djetinja prilagodivost, nije to neznanje religijskoga genija. On je Crkvu prihvatio, nikada je nije osporavao, u svome najdubljem biću on je Crkvu ljubio i afirmirao. On je istodobno i neovisan, i od Boga poučen, ali i krajne ovisan o Crkvi i njezinu nauku. - To je ona izvorna katolička misao, to znači biti katolik.

On je nanovo rođen, preporođen, kao pojedinac, i kao takav živi iz svijesti, između njega i Boga ništa ne stoji, ali je istodobno i član Crkve koja je za njega kao i za sve kršćanska cjelina i autoritet. Ta neposrednost donosi u Franjino biće čudesnu svježinu, novinu, dašak novoga početka. Ljudi vjeruju Franjinoj riječi jer on nikada i nigdje nikoga ne oponaša, ničiju riječ ne ponavlja. Njegova riječ i njegovo djelovanje dolaze iz samoga izvora, prve ruke, prvoga izvora, i sam za sebe svjedoči.

Franjo živi u okrilju Providnosti. Tko se zadubi u Isusov Govor na gori, u Isusove usporedbe, u njegov nauk o providnosti, gdje poručuje kako treba tražiti najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve će se drugo nadodati, tko pokuša živjeti i tko vjeruje da je to stvarnost, a ne bajka, najzbiljskija i najozbiljnija stvarnost, taj će se uvijek iznova naći pred Franjom - pod pretpostavkom da čovjek shvaća Franju ozbiljno, a ne samo kao zanesenjaka, trubadura, pjesnika ili lik iz snova i legendi. Na njemu je vidljivo i zorno odčitljivo kako se stvari i zbilja mijenjaju, stavi li čovjek na prvo mjesto Boga i kraljevstvo Božje. Čovjekovo se biće mijenja. Providnost se očituje kao stanje stvari, kao način događanja. Ne samo u smislu smirivanja i usidrenja čovjekova bića, nego i u smislu novoga koje se događa i koje postaje vjerodostojno u okružju onoga oko koga se to događa...

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I SEDMI TJEDAN KROZ GODINU

Utorak, 4. listopada 2011.

Lk 10,38-42

38Dok su oni tako putovali, uđe on u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. 39Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. 40A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: "Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne." 41Odgovori joj Gospodin: "Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, 42a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - 27. tjedan kroz godinu

MARIJA I MARTA - ISUS U GOSTIMA

Lk 10,38-42

Čuvena i dobro nam znana zgoda o Isusu koji je gost u domu sestara Marije i Marte te brata im Lazara. Nakon onoga što jučer čusmo u zgodi o Samaritancu te onome što je upao među razbojnike, na putu iz Jeruzalema dolje u Jerihon, dalo bi se zaključiti kako je kršćanski život vezan uz aktivno, odgovorno djelovanje. Kršćanstvo kao djelovanje, akcija. Jasno, takvo poimanje nije pogrješno, ali je samo napola istinito. Znamo pak da poluistine na kraju prelaze u neistinu. Cijela bi istina glasila kako je pravilno, ispravno kršćansko djelovanje plod, rezultat čovjekova bića, upravo kao što je grožđe na trsu plod trsa, zemlje, svih onih okolnosti koje su doprinijele da grozd (kao konačni očekivani plod) sazrije. Dakle, treba organski rast, treba čovjek rasti iznutra. Moralno djelovanje ne dade se silom iznuditi, nemoguće je silom čovjeka prisiliti da moralno, etički djeluje. To mora izrastati iz cjelovitosti osobe, iz čovjekove vezanosti uz Boga, iz sraslosti s Bogom. A kako se postaje punom, cjelovitom osobom, u kojoj se preklapaju biti i činiti, bitak i čin, esse i agere?

Odgovor daje Isus u svome nauku u molitvi, a za uvod nam nudi zgodu s Martom i Marijom. I značajka je ljudi koji zbilja imaju nešto reći svojim suvremenicima, a i svima potonjima, da njima nije ništa trivijalno, otrcano, ništa nije banalno, ništa premaleno. Pjesnik će običnu sliku iskoristiti za divnu pjesmu, glazbenik ili slikar obični motiv za remek djelo, a za Isusa nema zgode u kojoj on nije kadar reći nam bitno, bitno uprisutniti i ilustrirati, genijalno i umjetnički, uvijek pogađajući u sridu.

Za Isusa ne postoje ni tabu teme ni tabu osobe. Ne ustručava se on navratiti u sestara, a znamo kako su se onodobno odnosili pismoznanci i farizeji prema ženama. I kakav je uopće bio stav židovskoga društva prema ženskom spolu. Netko bi se možda skandalizirao nad Isusovim postupkom, ali on za to ne mari. Isus zna, upravo kao i u slučaju sa Zakejem, kako je njegov dolazak u kuću spasotvoran i mirotvoran. Donosi spasenje i ozdravljenje.

Isus biva upravo na istočnjački, orijentalan način ugošćen. Gost je nešto kao anđeo Božji i Marta kao kućanica preuzima na sebe obveze kako što bolje ugostiti nesvakidašnjega, dragog gosta. Nema ona Isusa svakoga dana u svojoj kući pa stoga čini sve da do kraja ispuni svoju zadaću kako bi na kraju bili svi zadovoljni, i ona a i dragi gost. Ali, je li to sve? Želi li Isus njezine kućanske i kuharske (danas bi kazali kulinarske) kvalitete? Dakako ne. I zato pouka nakon što se Marta žali kako je sestra prepušta da sama poslužuje, a ona mora obavljati sve druge kućne poslove, možda uz još dodatnu buku lonaca i poklopaca. Marta jest možda od djetinjstva perfekcionist i zato bi htjela da dio posla delegira Isus i njezinoj sestri. Ta i ime joj znači 'gospodarica' (u korijenu je 'mar' – gospodar).

A Isus? Njemu nije stalo do perfekcionizma, naprotiv, on ne mari mnogo za sav njezin posao. Isus joj poručuje kako ima nešto bolje od akcije i ispunjenja obveza. Isus kao da joj želi reći: Nije meni do tvojih kolača i jela, nije meni do tvoga kuharskoga ili kuhinjskoga umijeća. Meni je stalo do tebe. Ne trebam ja tvojih usluga, nego tražim tebe, posjećujući tebe i tvoj dom. Ugledaj se u svoju sestru, Mariju. Ona bira bolji dio. Ona se, upravo kao proročki učenik, ili učenik nekoga rabina, spušta do Isusovih - Učiteljevih nogu i osluškuje te prihvaća u srce Isusovu riječ, a pogotovo osobu.  

Marija je primjer kako se riječ Božja sluša, pohranjuje u srce i kako donosi plod - u dobru i plemenitu srcu. Slušanje ovdje nije pasivno, nego upravo aktivno, otvorenost prema djelovanju. Slušanje ovdje uključuje promišljanje, razmišljanje jer zna da Isus govori Božje riječi. I upravo u takvo slušanje upada Marta svojim prigovorom. Ne obazire se na situaciju, pomalo je čak i drska. Da, mi bismo joj dali za pravo.

I zato Isusov odgovor kako se za mnoge stvari brine i uznemiruje, a samo je jedno potrebno. Martino ponašanje nalik je onome zrnu koje je palo u trnje pa ga mnoge brige i tjeskobe uguše te ne donosi ploda. Nemir i nervoza znaju ugušiti u zametku svaku dobru nakanu. Treba se, kaže Isus, usredotočiti na bitno, jedno, nužno. Isus je bez ikakvih zahtjeva, on treba vrlo malo. Marta bi trebala i morala malo 'pauzirati', odmoriti se, i sjesti kao i sestra do Isusovih nogu.

Koje je to jedno potrebno? Otvoriti se u ovom trenutku spasenju koje se nudi u Isusovoj osobi. Bog nas sam pohađa, treba se pretvoriti u uho, otvoriti srce Isusu, i biti ispunjen njegovom prisutnošću. Marijin se dio nikada od nje ne će oduzeti. To je njezina baština i plaća ovoga trenutka, ali i u vječnosti. Ona je baštinica vječnoga života. I zato druga, zapostavljena sestra postaje u ovom trenutku prva baštinica Isusovih obećanja. Ona se iznutra ispraznila za Gospodina i bila poput otvorena cvijeta ili prekrasne posude spremna prihvatiti Gospodinovu riječ i s njome te iz nje živjeti.

Ako je prethodno Isus rekao kako je vrhovna zapovijed ljubiti Gospodina Boga svim srcem, svom dušom, svom pameću, svom snagom svojom (usp. Lk 10,27), onda je u ovoj zgodi s Martom i Marijom upravo riječ o praktičnome učinku toga stava, te zapovijedi u kršćanskom životu. Jedno je s drugim do kraja povezano. Marija ovdje pretvara sebe posve u uhu, sluša pozorno, postaje uho, i to bismo mogli nazvati također tihom molitvom. Čovjek prerasta u apsolutno. Postaje jedno sa sobom, duša mu postaje poput ugođena klavira ili harfe na kojoj sam Bog započinje i svira svoje vlastite vječne melodije. Stoga u Luke nakon ove zgode s dvjema sestrama slijedi Isusova pouka glede prave molitve. Kako moliti? Isus uči molitvu Očenaša.

       Gospodin nam sam može biti i ovdje primjer. Tri godine - nepune - je djelovao, a trideset je proveo u samoći i tišini Nazareta. I od ovih triju godina javnoga djelovanja znamo da je toliko puta povlačio se u molitvu, da je više molio nego djelovao. U njega imamo jedinstvo akcije i kontemplacije, onoga izvana i iznutra, što i nama želi i od nas traži. Jer duhovno ostaje...