BIBLIJSKA PORUKA DANA

USKRSNO VRIJEME

Drugi uskrsni tjedan

Utorak, 3. svibnja 2011.

SV. FILIP I JAKOV, apostoli

Iv 14,6-14

6Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. 7Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga." 8Kaže mu Filip: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!" 9Nato će mu Isus: "Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?" "Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: 'Pokaži nam Oca'? 10Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. 11Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. 12Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; da veća će od njih činiti jer ja odlazim Ocu. 13I što god zaištete u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. 14Ako me što zaištete u moje ime, učinit ću."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

SVETI FILIP I JAKOV, APOSTOLI  - Iv 14,7-14

Apostol Filip igra značajnu ulogu u Ivanovu Evanđelju. Rodom je iz Petrova i Andrijina mjesta, iz Betsaide. Vjerojatno je bio iz kruga Ivanovih učenika. Pronaći ćemo ga u drugom poglavlju Ivanova Evanđelja kako ga Isus jednostavno poziva i on se smjesta odaziva.Ništa se više tom zgodom ne govori o Filipu, ni što je Isusu odgovorio niti kako se ponašao. Njega je Isus jednostavno otkrio, našao, pozvao. I to je dovoljno. Odsada je on Isusov učenik. Isus poziva u službu, da budu s njime, ali i da promatraju njegovu slavu.

Ta novina stanja u kome se Filip nalazi otkriva se već na sljedećem koraku. On je učenik i poziva novoga učenika, da se pridruži njemu, a onda i Isusu. Nalazi Natanaela, upravo kao što je prethodno pronašao Andrija brata svoga Šimuna, kojemu Isus daje novo ime - Petar, Kefa. Ovdje kao da imamo zakonitost poziva. Koga je Isus pozvao, pronašao, postaje tražiteljem, on traži novoga učenika. Pozvani postaje pozivatelj.

Andrija će reći Šimunu: “Našli smo Mesiju!” - dok Filip govori malo opširnije, vjerojatno zbog činjenice da je Natanael bio upućen u Pisma: “Našli smo onoga o kome su pisali Mojsije i Proroci, Isusa, sina Josipova iz Nazareta!” Nakon Natanaelovih prigovora, zar što dobra može doći iz Nazareta, Filip naprosto odgovara: “Dođi, vidi!” To mu je bio jedini dokaz. Rabi istu riječ koju je Isus upotrijebio kad je pozvao Andriju i Ivana. Učinak je isti. Učenik ima istu ovlast kao i Učitelj. “Tko vas sluša, mene sluša!” (Lk 10, 16).

Jakov je prozvan Gospodnjim bratom. Bio je bliži Isusov rođak. Vodio Jeruzalemsku Crkvu, bio njezin stup. Ostavio nam jedan spis, po svome sadržaju najsličniji evanđeljima. Podnio mučeničku smrt početkom sedmoga desetljeća prvoga stoljeća nakon Krista. Danas grčki jeruzalemski patrijarh za sebe tvrdi da vuče apostolsko naslijeđe od samoga Jakova apostola.

"Doista, ti nisi Bog skriveni!" Tako možemo i smijemo uzviknuti mi, kršćani, koji vjerujemo u Isusa Krista. Ono što je Isus rekao Filipu, govori i nama, govori svim ljudima, svim naraštajima: Doista, na Isusovu licu vidimo Božje lice. On je sama slovnica našega Boga, na njemu se orisava Božje lice, sami lik našega Boga. On je imago Dei, on je otisak Božjega bića i biti. U njemu je Bog stupio jednom zauvijek među ljude. Ne moramo više tapkati u mjestu, pokušavati dovinuti se do Boga svojim umovanjem. Bog nam ide ususret u Isusu Kristu. To je ta neponovljivost kršćanske Radosne poruke.

Čujemo odlomak Isusova govora u dvorani Posljednje večere. Jedno nam mora biti jasno, nema teologije bez kristologije, nema kristologije bez teologije. Nema spoznaje Boga bez spoznaje Isusa Krista, nema spoznaje Isusa Krista bez spoznaje Boga. Isus jasno veli: "Nitko ne može Ocu osim po meni!" Smisao Isusova dolaska jest objava Oca. Trenutak spoznaje Oca i Sina jest tu. Ne negdje u budućnosti. Ovdje se obistinjuje. Spasenje jest u sadašnjosti. Nema izravnih objava Boga kako priželjkuju mistici. Samo po Isusu i u Isusu.

U Isusovim riječima i djelima govori i čini sami Bog. Bog je dao Isusu svu punomoć. Vrijedi i obrat: Jedino Isus donosi objavu Boga. Bog je njega ovjerovio, dao mu svu ovlast, punomoć. To je tajna objave Božje u Isusu. "Pokaži nam Oca i dosta nam je!" – obraća sse Filip Gospodinu. Isus im očituje Očeva djela, Isus im govori Očeve riječi. On govori i čini samo ono što vidi da čini Otac (usp. Iv 5,19). On je savršena slika Boga živoga, odraz njegova bića, otisak njegove biti, kako čitamo u poslanicama Kološanima i Hebrejima.

On nosi u sebi Očevu sliku. Na nama je zagledati se u tu sliku, u to lice. Otvorenih očiju. I bit ćemo preobraženi u istu sliku - lik Gospodnji, 'u slavu sve veću i veću, snagom Duha Gospodnjega' (usp. 2 Kor 3,18). Čovjek postaje, čovjeka oblikuje ono što ima u svojim očima, što gleda. 'Svojim idolima postaju slični oni koji ih napraviše', reći će psalmist (Ps 115). A tko ima Isusa u očima, postaje sličan Isusu, kristolik, a preko Isusa Bogu.

Tko vidi mene, vidi i Oca. Nije taj Bog više nekakav strašni gromovnik ili monstrum, nema Zeusove ni Jupiterove kvalitete, poteze i osobine, nego je to Bog koji ljubi, koji prihvaća, koji se očituje malenima, slabima, nemoćnima, djeci. Nije to Bog nacionalne isključivosti, samo za Židove, nego je to Otac svih ljudi. Ovdje kao da odzvanja riječ iz Matejeva Evanđelja: Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje (Mt 11,25). Bog kao otac i majka. Tko samo pogleda i tko se zadubi u Isusa, doživjet će upravo to, kako je Bog očinski i majčinski nastrojen prema čovjeku. On je onaj nevidljivi zaslon prema kojemu Isus djeluje. Ljudi su doživljavali upravo u Isusovoj osobi oslobođenje,rasterećenje, novi dašak života. Nestajalo je straha. Tko u sebe upije tu Isusovu značajku, te Isusove stavove povjerenja, ljubavi, izručenosti, činit će silna djela, činit će djela koja je Isus činio, pa čak i veća od Isusovih.

I ta naša kristolikost i bogolikost pojedinca osposobljava da čini djela koja je i Isus činio. Kad ode u svoju slavu i svoje jedinstvo s Ocem, iz te savršene božanske punine, jedinstva Oca i Sina, on će osposobljavati svoje učenike za djela koja će činiti njegovi učenici. Ne kaže Isus koja su to konkretno djela. Ali iz drugih evanđelja znamo za znakove, čudesa, govor u jezicima, izgon nečistih sila, ovlast propovijedanja Evanđelja svemu stvorenju.

Dovoljno je samo okrenuti nekoliko listova u Novome zavjetu, skrenuti pozornost na Djela apostolska, pa ćemo vidjeti koja su sve čudesna znamenja činili apostoli u Isusovo ime, i Petar, i Ivan, pogotovo Pavao, ali i ostali navjestitelji Radosne vijesti. Bijaše dovoljno samo da Petrova sjena padne na nekoga bolesnika i ozdravljao bi, ili pak one zgode s Pavlom u Efezu, gdje su ljudi svojim rupčićima i ubrusima dodirivali Pavla i ozdravljali. Oni su živjeli iz Kristove snage i Duha i zato su mogli prenositi tu snagu na one koje su susretali.

     U Pavla ćemo redovito pronaći upravo tu snažnu protežnicu. On se ne ustručava govoriti što je to sve Krist po njemu činio, snagom Duha i čudesa (Rim 15), on redovito govori o iskustvu Duha i vjere u zajednicama, što je samo nastavak Isusova djela u Duhu Svetome, u Kristovoj Crkvi, nakon Duhova. Tu se zbiva život, događa punina života. Tko vidi mene, vidi Oca, govori Isus. Ja sam put, istina i život.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

USKRSNO VRIJEME

Drugi uskrsni tjedan

Utorak, 3. svibnja 2011.

Iv 3,8-15

8Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha." 9Upita ga Nikodem: "Kako se to može zbiti?" 10Odgovori mu Isus: "Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ? 11Zaista, zaista, kažem ti: govorimo što znamo, svjedočimo za ono što vidjesmo, ali svjedočanstva našega ne primate. 12Ako vam rekoh zemaljsko pa ne vjerujete, kako ćete vjerovati kad vam budem govorio nebesko? 13Nitko nije uzašao na nebo doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. 14I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji 15da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Utorak - 2. uskrsni tjedan

ULOGA DUHA U ŽIVOTU

Iv 3,8-15

U razgovoru s Nikodemom sadržan je Isusov jasan poziv na vjeru u njega. Jedino kad čovjek prizna Isusa kao Božjega Sina koji je došao iz krila Očeva te koji sada djeluje u snazi Duha Svetoga, otvara se čovjeku mogućnost pristupa Božjem spasenju. A da bi se to postiglo, treba korjenita promjena u čovjeku. Tu promjenu može proizvesti samo Duh Stvoritelj. Onaj koji je na početku stvaranja udahnjivao svemu život. Isus zato govori o preporodu, ponovnome rađanju iz vode i Duha Svetoga.

Kako Duh djeluje? Nije lako shvatiti njegovo djelovanje. Treba se prenijeti možda ponajprije u Stari zavjet, u proroke, ili pak ono mjesto gdje jedan Šaul, odlazeći od Samuela koji ga je pomazao za kralja, dospijeva u društvo proroka i postaje novi čovjek – Gospodin mu promijeni srce!, ili pak do kraja sagledati što se zbiva na Duhove u Jeruzalemu, ili na djelovanje apostola Pavla. Na svim tim mjestima vidimo kako najednom izranja tajanstvena snaga, neka snažna i moćna zbilja koja ljude mijenja. Taj Duh je stvarateljska Božja sila, ona stvara od grješnika i bezbožnika pravednika i pobožnika. Duh pokreće, Duh udahnjuje, unosi život, on stvara, on oslobađa iz zarobljeništva, Duh iz prvoga rađanja stvara novo stvorenje, novinu života.

Duh ruši zidove koji dijele čovjeka od Boga, uništava grijeh. On je samo Božje srce koje ljubi, on unosi u čovjeka novi, sveti život. Kao što među ljudima ljubav oduševljava, unosi život, otapa, mijenja, prelijeva osobu u drugu - što je samo daleka slika onoga što čini Božji Duh - tako je i s Duhom Božjim. On stvara novo biće u kome čovjek živi iz Boga i za Boga. To će reći novo rađanje, preporađanje.

Ivan je govorio kako on krštava vodom, a kad dođe Mesija, on će krštavati Duhom Svetim i ognjem. Voda je ostala nešto kao znamen života i smrti, majčina krila i groba. Taj je znamen uzeo i Isus i utkao u tajnu Duha Svetoga i zbiljnost krštenja.

Krštenje je novi početak. Po vjeri i krštenju rađa se novi čovjek. Pokopani s Kristom da bismo s njime postali novi ljudi. Novi početak, i nema više povratka natrag. Ono što se tu zbiva jest otajstvo, misterij. Promatramo li odsutno i nezainteresirano zaljubljenih dvoje,  njihovo ponašanje i kretnje, njihovu misao i izražavanje, sve ono što se njima čini bitnim i značajnim, sve ono što ih podiže i zanosi, ne ćemo ništa shvatiti od ljubavnih očitovanja. Bit će nam mnogo toga smiješno ili glupo jer nismo u ozračju i ljubavnom ushitu ni zanosu. Očima gledamo, ali zapravo ne vidimo, ne razumijemo, ne shvaćamo odakle sve to izvire, čemu to sve smjera. Otprilike je to stajalište i čuđenje jednoga Nikodema u razgovoru s Isusom. Nije iskusio i stoga ne zna.

Isus se sam čudi! Ovaj je Nikodem čak učitelj u Izraelu, a ne zna kako do Boga. Kao da ponovno izranja ono bolno protuslovlje iz Ivanova Proslova gdje se veli da 'k svojima dođe, a njegovi ga ne primiše' (1,11). Upravo se to događa i ovdje. Temeljno nerazumijevanje Isusove osobe i poslanja. U Isusu se očituje Božja istina, i stoga Isus govori opetovano 'amen', 'amen'. Isus stavlja na početak rečenice taj 'amen' kako bi time potvrdio da dolazi iz Boga, dok mi taj 'amen' izričemo tek na kraju svojih molitava, kao prošnja: Neka tako bude.

Na jednoj strani Isus i njegovi učenici koji zrače puninom Duha, Božjim obiljem i milošću, koji su došli iz Isusove kovačnice. Njih je Isus 'skovao' i oblikovao u nove ljude, a na drugoj strani Nikodem okovan u svoju prošlost. Kako izići iz sebe? Isus mu kaže: Ne, nemoguće je to vlastitim silama. Nemoguće je to vlastitim mišljenjem, spoznajama, ne, time ne ćeš krenuti naprijed ni koraka. Nego se treba priključiti Isusu, onome što on govori, prihvatiti njegovu riječ i osobu. Ostaviti svoje mišljenje i prepustiti se njegovoj Istini. Napustiti kriterije vlastitoga umovanja i duha i učiniti iskorak prema Isusu. Ostaviti iza sebe staro i prihvatiti, odvažiti se za novo. Moliti, vapiti, vikati: "Gospodine, ako si Ti onaj o kome govore Pisma, onda mi daj da Te upoznam cijelim bićem!"

Nijedan čovjek ne može svojim silama do Boga. Sve su religije samo ljudski pokušaji kako se dovinuti do Boga. Jedino je Isus došao iz Očeva krila i donosi konačnu objavu o Bogu. I onda navodi Isus biblijsku sliku kako bi potkrijepio svoj govor: Mojsije, zatim buntovnički narod te zmije kao kazna, a potom mjedena zmija koju je Mojsije napravio. Bog je slomio pobunu u narodu s pomoću mjedene zmije, a ovdje s pomoću Isusova križa lomi čovjekovu pobunu. Bog je poslao svoga Sina u svijet ne da svijet upropasti i osudi, nego da se po njemu svijet spasi. I to snagom Isusova predanja u smrt i njegova križa.

     Čovjek se može smiriti samo u Bogu. Nemirno je srce naše, govorio je Augustin. Nemiran je i duh naš, dok ne otpočine u Božjemu Duhu. Treba prihvatiti Isusa cijelim bićem, i dogodit će se ono o čemu govori Isus ovdje Nikodemu, o čemu govori Ivanov Proslov: "Onima koji ga prihvatiše podari moć da postanu Božja djeca... rođena iz Boga" (1,12-14). Biti rođen iz Boga samo je početak koji se ozbiljuje cijeloga života.