BIBLIJSKA PORUKA DANA

Četvrti tjedan kroz godinu

Četvrtak, 3. veljače 2011.

Mk 6,7-13

7Dozva dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. 8I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, 9nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina. 10I govoraše im: "Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. 11Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo." 12Otišavši, propovijedali su obraćenje, 13izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

BLISKOST I ZAUZETOST ZA ČOVJEKA OSVJEDOČUJU

Mk 6,7-13

Prisjetimo se trenutka uspostave Dvanaestorice, poziva i Isusove nakane. Ondje se veli kako ih je pozvao, odabrao, 'načinio', ustanovio da budu s njime te da ih šalje propovijedati i izgoniti nečiste sile. Nije ih pozvao da utemelje neku novu školu, akademiju, učilište ili veleučilište za izobrazbu ili pak da osnuju neku opatiju, samostan. Šalje ih kao misionare kako bi svoju osobnu djelatnost uvišestručio. Trebaju poput njega biti Božji glasnici, anđeli Radosne vijesti među ljudima. Daje im naputke, ali ih istodobno ovjerovljuje i oprema vlastitom punomoći. Ono što ima on, delegira na njih, naime daje im snagu riječi i djela.

Pravila koja im daje vrijede za sva vremena. Preduvjet da bi navjestiteljev posao i poslanje bili blagoslovljeni i imali odjeka u srcima ljudi jesu ponajprije siromaštvo, izvlaštenost, sloboda od bilo kakva straha od ljudi te sloboda od iluzija, obmana i nutarnja svijest kako osoba ima poslanje. Zatim treba i snažna vjera u božansku snagu poruke. Inače, sve ostaje puka promidžba. Mogli bismo reći, biti Isusov iziskuje od čovjeka krajnje odricanje, spartanski način nastupa i života.

Šalje ih na misijsko putovanje bez igdje išta, bez ikakvih sredstava. Osim vlastite osobe, punomoći, riječi da šire kraljevstvo Božje. Moraju biti svjedoci novoga i novine u Isusu Kristu. Svjedoci onoga što su u njegovoj blizini doživjeli, iskusili, na svoje oči toliko puta vidjeli i svojim ušima slušali. Upravo kao što je i odgovorio Isus Ivanovim učenicima u tamnici. Javite Ivanu… što ste na svoje oči vidjeli i svojim ušima čuli… Mesijansko vrijeme, Bog je pohodio svoj narod.

Naime, što više pojedinac ima, tim se više mora brinuti za svoj posjed i imutak. Isus od svojih traži krajnju jednostavnost i siromaštvo, bez ičega suvišnoga. Vjerodostojni u nastupu, u opremi, u riječi, u svemu - danas bi se reklo - transparentni. Naviještati volju Božju. Volja se odčitava na Isusovoj osobi: Neustrašivost, ljubav, praštanje, susretljivost, prijateljstvo s čovjekom. Isusovi glasnici su veleposlanici konačne krize i razlučbe između staroga i novoga, grijeha i milosti. Tko se uskrati toj poruci, promašuje život i spas. Učenici nude ljudima dvoje, život ili smrt. O tome je riječ u Evanđelju, u navještaju vezanu uz Isusovu osobu. On je završna riječ, zadnji Božji ovjerovljeni poslanik.

Kako se postaje danas navjestiteljem? Treba li proći cijeli teološki studij, dobiti izvrsne ocjene u indeksu, biti zaređen i od biskupa poslan? To je samo pola posla. Druga polovica jest da čovjek mora zaputiti i proći najprije Isusovu školu. Navjestitelj se ne postaje strukovnim studijem, sa završnom diplomom u džepu gdje je možda sve izvrsno. Ne postaje se ni pripadnošću nekom klanu, grupi, obitelji, ni svojom voljom. Navjestitelj se postaje pozivom i poslanjem. Isusov neuspjeh u rodnom mjestu nije razlog da baci koplje u trnje, povuče se u svoj kut i ondje stvara nove planove za uspješniju ‘strategiju'. Ne. On je u svoje uvjeren, pokriće svojoj riječi ima u potvrdi s Neba na Jordanu. "Ti si Sin moj, Miljenik". Prevesti bi se to dalo i ovako: "S tobom računam. Ti si određen donijeti ljudima slobodu i spas. Određen si uvesti ih u sretni život. Poslan si ispuniti čežnju čovjekova srca koje je bez Boga nesretno".

Poslanje apostola vezano je uz dvoje: Poziv na obraćenje i izgon nečistih sila. Jedno se nužno veže uz drugo. Gdje je očišćen svijet, sile tame nemaju pristupa. A ako se čovjek odrekne tame u sebi i oko sebe, onda nužno mora birati drugog gospodara i podariti mu svoj glas i srce. Trećeg izbora nema. Poruka koju apostoli imaju navijestiti nije prazna fraza, nije svakodnevni tv. ‘radni dnevnik'. Riječ je o životu i smrti, spasu ili propasti. Bog nije čovjekova ugroza koja bi mu pristupala s grožnjom, nego spasitelj i prijatelj. Treba srušiti uhodane predodžbe o Bogu, da bi se iskristalizirao lik Isusova Oca. Upravo u nama. U svakome pojedincu. Moramo biti svjesni da smo jedinstveni i jedincati. Svaki pojedini od nas. I da smo u povijesti svijeta i svemira neponovljivi. Kolika je onda sreća za svakoga pojedinog od nas izroniti iz uhodanosti, iz kolektivnih prisila, masovne svijesti! Zaviriti u svoju dušu i upravo tu otkriti da me Isusova poruka oslobađa.

Treba postupno rasti i urastati u ono što je Isus živio i proživio u svojim zemaljskim danima. U tome je sve umijeće života i življenja. Upravo su bolesnici najotvoreniji za takve male korake o kojima govori i Isus. Bolest čovjeka nauči razmišljati u drugim kategorijama. Iskonska želja za životom je upravo u bolesti tako snažna da bolesnik ulaže sve. Postaje kao malo dijete koje se otvara liječniku ili iscjelitelju očekujući od njega sve za sebe i svoj život. "Zdravi ne trebaju liječnika", riječi su samog Isusa. A tko je zapravo zdrav? I tko ne treba Isusovu blagu ruku na svojoj glavi, ramenima? Cijelo stvorenje uzdiše u bolovima... A Gospodin već dvije tisuće godina šalje svoje glasnike na vrata naših kuća, života, srdaca. Ti glasnici imaju krajnje važnu, životnu poruku za svakoga od nas. Zapravo najvažniju poruku od koje zavisi sve. Jesmo li spremni prihvatiti ih i dati se izliječiti. Milosni trenutak je tu, možda jedinstven, jedincat, neponovljiv. Tko zna hoće li se vratiti, ako Gospodin otrese prašinu sa svojih nogu zbog naše neljubaznosti i odbijanja prihvatiti njegovu poruku i osobu.