BIBLIJSKA PORUKA DANA

SV. MARTA

    Petak, 29. srpnja 2011.

Iv 11,19-27

19A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. 20Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. 21Marta reče Isusu: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. 22Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti." 23Kaza joj Isus: "Uskrsnut će brat tvoj!" 24A Marta mu odgovori: "Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan." 25Reče joj Isus: "Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. 26I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?" 27Odgovori mu: "Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

29. srpnja – Sv. MARTA

Iv 11, 9-27

Prema Ivanovu Evanđelju Marta iz Betanije bijaše Lazarova i Marijina sestra. Ime joj znači u prijevodu „Gospodarica“! Isus je rado bio gost u njihovoj kući, možda su to jedini istinski Isusovi prijatelji prema evanđeljima. Marta je bila očito starija, ona se energično brinula prema Lukinu Evanđelju oko svega (Lk 10,42; Iv 12,2), bila je nešto kao glava kuće. Međutim, Isus joj prigovara uz fini humor, kako je samo jedno potrebno. Njoj je Isus uputio riječi: "Ja sam uskrsnuće i život..." (Iv 11,25), a prema Ivanovu Evanđelju ona prva priznaje Krista Sinom Božjim koji ima doći na ovaj svijet. Pronaći ćemo te izričaje i za susreta prvih učenika s Isusom u Ivanovu drugom poglavlju, ali ovdje je izričito mesijansko priznanje Krista Gospodina.

Prema Lukinu Evanđelju ona je svjesna kao kućanica, ima svijest odgovornosti za svakoga gosta, ona je stalno u pokretu, dok joj sestra Marija sjedi do Gospodinovih nogu. Prigovara i njemu i njoj zašto je ostaviše samu posluživati. Isus se ne da smesti, brani Mariju i njezin stav. Zaključak je jasan: Sav naš posao treba izvirati iz naše nutarnjosti, iz srca, bića, naše povezanosti preko molitve i promišljanja s Gospodinom. Ne vrijedi uvijek ponavljati: "Učini ovo ili ono, izvrši ovo ili ono!" To je pogrješka koju čine roditelji u odnosu na djecu. Najprije naučiti 'biti', a onda 'djelovati'. Agere sequitur esse. U ovom trenutku najvažnije je od svega biti tu za Gospodina i s Gospodinom. Njemu nije do jela ili pića, njemu je do dragih osoba. Lako je za tijelo i odijelo, nisu oni toliko važni. Nema te okolnosti ni banalnosti koja ne bi Isusu poslužila izreći upravo bitne stvari za konkretnu situaciju, ali isto tako i za sve potonje naraštaje. U svagdanu on donosi bitno i u pravom vječnom svjetlu.

I zamislimo možda ovakav nastavak Isusovih riječi upućenih Marti: "Marto, kad me pozivaš u goste, radi ono što si izvorno naumila. Zacijelo nisi imala u svojim mislima i nakani napetu večer, ispunjenu kućanskim obvezama, i tvoj je prosvjed protiv sestre zacijelo opravdan. Ali nećeš svoj problem riješiti prenoseći ga na svoju sestru, dijeleći nevolje kućanskih poslova sa svojom sestrom. Ako to sve što činiš, činiš zbog mene, onda znaj da ja to i ne trebam niti želim. Sav taj posao se ispriječio na našemu putu razumijevanja i blizine. Jer kod svake moje riječi, ti skačeš, svršavaš sad ovo ili ono; donosiš vodu, potpiruješ vatru, kuhaš ovo ili ono, čistiš ognjište, spremaš posuđe, mijesiš tijesto i sl. I koji je rezultat: Po tebe i mene nikakav! Nisam došao u tvoju kuću promatrati te u ulozi marljive kućanice i diviti se tvojoj spretnosti. Daj moli te, ostavi sve to i ne radi ništa. I doskora ćeš zapaziti kako se tvoja izvorna želja ostvaruje. Ne moraš jednostavno ništa činiti, trebaš samo biti tu, sjesti. Ne tražim tvoju spretnost i tvoje usluge - nego tebe tražim dok te posjećujem". Tako bi otprilike Isus rekao i nama kad bi nam došao u goste, kad bismo ga pozvali. On želi moje i tvoje srce, naklonost, sljubljenost s njime. Ponovno se i ovdje ostvaruje ona zapovijed o ljubavi prema Bogu, prema Isusu i bližnjemu te sebi samome.

Nakon susreta Isus uplakanu Martu izričito pita: "Vjeruješ li?" To je izazovnost Isusove osobe, jednako prisutna onda kao i danas. Riječ je o bratu Lazaru, mrtvacu koji je obolio, preminuo i već četiri dana u grobu. S Lazarom nema Isus nikakva kontakta, Isus ga 'doziva', ovdje čak i mrtvi 'čuju glas Sina Čovječjega' i on uskrisava. Po sebi nemogući događaj i postupak. Gotovo skandalon za naš ljudski um.

Međutim, ovdje sve ima svoje ime i prezime. Isus kaže za sebe: "Ja sam uskrsnuće i život!" I to u osobi. To bi izgledalo otprilike ovako, kad bi netko rekao: Ja sam ne samo predsjednik Svjetske banke, nego ja sam u osobi Svjetska banka. To će reći, Isus za sebe tvrdi kako je on sam Bog u osobi. Jer ako uskrisavamo snagom Božjom, onda je to ni manje ni više nego da je Isus sami Bog. U njemu se susrećemo sa živim Bogom.

      Prema tome smjeraju i druge slike u Ivanovu Evanđelju: Ja sam put, Istina, život, ja sam kruh, ja sam svjetlo! Sve su to sinonimi za Boga koje Isus ovdje primjenjuje na sebe. Dakle, Bog u osobi, Bog među nama - Emanuel koji stvara sve novo.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

SEDAMNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 29. srpnja 2011.

Mt 13,54-58

54I dođe u svoj zavičaj. Naučavaše ih u njihovoj sinagogi te zapanjeni govorahu: "Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile? 55Nije li ovo drvodjeljin sin? Nije li mu majka Marija, a braća Jakov, i Josip, i Šimun, i Juda? 56I sestre mu nisu li sve među nama? Odakle mu sve to?" 57I sablažnjavahu se o njega. A Isus im reče: "Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i u svom domu." 58I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Petak - 17. tjedan kroz godinu

ISUSOVA NEPRIHVAĆENOST U ZAVIČAJU

Mt 13, 54-58

Nakon završetka svoga govora o usporedbama Isus dolazi u svoj zavičaj, mjesto gdje je odrastao. U svojim je slikama, prispodobama pozivao ljude na odluku: biti-ili-ne-biti, govorio je o veličini sreće, pronađe li čovjek životno blago, o nesreći i malodušju, ako se čovjek ne odluči. Dolazi u svoj zavičaj, u Nazaret, i tu doživljava teški poraz zbog uskoće i uskogrudnosti svojih sumještana među kojima je odrastao.

Dok ga drugi već prepoznaju kao proroka, kao Mesiju koji čini djela i naučava kao onaj koji ima vlast i moć, dotle imamo i suprotni tabor onih koji ga sve jasnije odbacuju, ne vjeruju mu. Od svih skupina u Novome zavjetu koje odbacuju Isusa i njegovo mesijansko poslanje ovaj je prizor u Nazaretu od svih najzagonetniji, najneobičniji, najčudnovatiji. Čuju oni i spoznaju kolika je mudrost u njemu, slušaju o čudesima koja čini. I pomislili bismo da će ga otvorena srca i duha prihvatiti, objeručke. Upijati njegovu riječ, žudno, oči će im se cakliti i zrcaliti od sreće da je nešto takvo odraslo među njima, željet će ga se dotaknuti, pružat će prema njemu ruke, liječit će ih i spasavati. Ali od svega toga ništa. Može biti čak i 'turistička' atrakcija za okolna sela i naselja, može se mjesto i gospodarski okoristiti, kako to čine primjerice sva hodočasnička mjesta…

U svome rodnom gradu Isus se susreće sa skepsom, nevjericom. Tu mu poznaju sve, cijelu obitelj, i upravo ta okolnost otežava mogućnost shvatiti i prihvatiti Isusovu osobu. Tko je on zapravo? Što on sebi umišlja? Ništa bolji ni pametniji od svi drugih sumještana,  tako misle. Želi drmati postojećim kategorijama, a mi bismo htjeli znati: Odakle njemu ta mudrost, tko je on i čime se pravi? Pa i ovaj je Isus samo izdanak svoje obitelji i ništa više, plod je on svoje genetike, odgoja i sredine. Neka se drži strogo zacrtanih granica. Neka sve ostane po starom. Zato su i blokirani spram Gospodina.

Sumještani, pa i ostali - farizeji i književnici - misle da znaju sve o Bogu, i zašto bi netko brkao njihove krugove i miješao se u njihovu vjeru. Bog je njima poznat, s njime razgovaraju, mole mu se, obdržavaju subotu i ostale propise. Poznaju ga i ne treba im nikakav novi nauk. Za njih je Isus sanjar i fantast koji samo zbunjuje obične ljude u njihovoj dobroj vjeri i uvjerenju. Namjesto da ih izliječi od njihovih predrasuda, namjesto da u njegovoj blizini osjete spas i cjelovito iscjeljenje, oni se osjećaju ugroženi. Osjećaju da se dalje ne može kako se dosada živjelo, ali nisu spremni na iskorak.

Slute oni u Isusu posve jasno što bi to značio puni život u ozračju ovoga Isusa, njihova sumještanina. Živjeli su s njime trideset godina, on je vjerojatno bio živi prosvjed njihovim postupcima, ne uklapajući u njihove kategorije. On je živo protuslovlje i protimba svemu što su naučili u svome životu, on protuslovi svemu uhodanomu, i zato ne mogu zbog svoje duhovne lijenosti iskoračiti iz postojećega.

Isus nije uspio u svome mjestu zbog predrasuda, zbog uskoće pogleda i uskogrudnosti srca svojih sumještana, s kojima je odrastao. Nisu mogli vjerovati u tu neobičnu sintezu božanskoga i ljudskoga u njemu, njegovim riječima i postupcima. Ukućani su ga pokušavali i prije 'domestificirati', ukrotiti, urazumiti, ali bez uspjeha. Govorili su čak da je izvan sebe. Isus pak ne da se smesti. Svjesno iskače iz uhodanih okvira u koje ga žele smjestiti, iz stezulja u koje ga žele stijesniti. Svjestan je puta kojim ide, poruke koju donosi. On jasno veli: Ne postoji više nekakav zemaljski zavičaj. Bog je čovjekov zavičaj, on je čovjekovo pravo udomljenje. O tome je govorio kad je učenike slao: Ako vas gdje ne prime, otresite jednostavno i prašinu sa svojih nogu, njima za svjedočanstvo, i nastavite put dalje (usp. Mt 10,14). I ono što je savjetovao učenicima, događa se njemu osobno. Što mu drugo preostaje nego da otrese prašinu s nogu i ode – ne vrativši se nikada više u svoj zavičaj, mjesto gdje je odrastao.

Isus jednom zauvijek prestaje biti stanovnik svoga grada, svoga mjesta gdje je odrastao, prestaje biti definitivno ono što je dotada bio, i odsada je do kraja u svome djelu, u svemu ovisan i predan Ocu nebeskome. I tko mu je ubuduće društvo, tko ga razumije i prihvaća? Oni bolesni i oboljeli od svakodnevna pritiska, od raznih prisila, svi bolesnici, mučeni, tjerani, svi napola mrtvi, koji su iskorištavani i bijedni. U svima njima je slika Očeva, svatko od njih je hram Svevišnjega, palača za Gospodina. On želi doći i donijeti konačno svoj mir u svako ljudsko srce. Zato je odsada brat svih ljudi.

Vjerovati nekoj konkretnoj osobi vezano je uvijek s nadvladavanjem nutarnjih otpornih mehanizama. Pogotovo u prilikama kad su riječi koje ta osoba upućuje izazovne, kad nas sile na premišljanje vlastitih stavova, na zaokret u životu. Kad osoba postaje porukom, odnosno izazovom. Lako je vjerovati "na daljinu". Ali kad se suočimo s osobom u svoj njezinoj pojavnosti, tu onda redovito ustuknemo. Jer nerijetko zbiljnost pojave opovrgava našu sliku o nekome...

Možda ćemo mi teoretski prihvatiti Isusa, lako je dati pristanak na ono "Tijelo Kristovo" u euharistiji, izgovarajući olako svoj "Amen", ali je teško isto reći onome pored nas u crkvenoj klupi, jer, prisjetimo se, Isus se poistovjećuje sa svakim, poglavito s najprezrenijim. Kao što je Isus doživio poraz u svome mjestu, kod malih ljudi s kojima je odrastao, tako se može dogoditi i nama da doživimo poraz, ne prepoznajući u bližnjemu Gospodina.