BIBLIJSKA PORUKA DANA

TRIDESETI TJEDAN KROZ GODINU

Subota, 29. listopada 2011.

Lk 14,1.7-11

1Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu.

7Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta, kaza im prispodobu: 8"Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda bio pozvan koji časniji od tebe, 9te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i njega i ne rekne ti: 'Ustupi mjesto ovome.' Tada ćeš, postiđen, morati zauzeti posljednje mjesto. 10Nego kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj koji te pozvao, da ti rekne: 'Prijatelju, pomakni se naviše!' Bit će ti to tada na čast pred svim sustolnicima, 11jer - svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Subota - 30. tjedan kroz godinu

O PONIZNOSTI I SUSRETLJIVOSTI

Lk 14, 1.7-11

Isus je pozvan na objed u dom nekoga farizejskoga prvaka. Čitajući Lukino Evanđelje, vidjet ćemo kako svaki put kad je u kući bilo koga farizeja ili uglednika, prizor svršava u sukobu, neizbježivu incidentu. Protivnici žele uhvatiti Isusa u riječi i na djelu, vrebaju na njegove postupke, žele ga sabotirati i potkopati, njegovu osobu 'demontirati', njihova gostoljubivost razotkriva se kao obrazina, prijetvornost. Pozivaju ga u goste da bi ga mogli uhoditi, špijunirati i optužiti. Bolesnici su uvijek klopka i ‘mamac’, kojim žele namamiti Isusa u klopku, na udicu. Isus se ne ustručava zakoračiti ni u ‘lavlju’ jamu, gdje bi ga neprijatelji najradije ugušili, raskomadali.

Na prvi se pogled čini kako su suvišni ovi Isusovi savjeti spram lijepa ponašanja za stolom. Pogotovo u današnje vrijeme kad svatko ima svoje točno dodijeljeno mjesto, i za stolom, a i za zajedničko fotografiranje. Za stolom imaš na tanjuru ili pored njega svoje ime i prezime, koje je netko drugi stavio prema svome nahođenju, imajući pred sobom i sve ostale goste, a za zajedničkih fotografiranja na tlu gdje se stoji svačije je ime napisano i svatko je predviđen da stane na svoje ime. Tu se zna poredak, tko je u prednjem redu, tko u stražnjem dijelu fotografije, tko u sredini, tko na rubu ili s krajeva. Sve je točno unaprijed zacrtano, prema nekakvu 'rangiranju'.

U prva dva poglavlja svoga Evanđelja evanđelist Luka gotovo da stvara zaslon i teološku osnovicu za svoje cjelokupno djelo. Središnje mjesto u uvodnim poglavljima jest uzvišenje poniznih i poniženih, sve se to provijava kroz Marijin Magnificat, a potom i u ostalom korpusu Evanđelja ima značajno mjesto i pisac to razvija nadugo i naširoko. Središnja riječ i misao vodilja jest Božja slava, slava uopće. O njoj govore anđeli za Isusova rođenja (usp. 2,9.14), a ta riječ provlači se kao crvena nit kroz cijelo Evanđelje, pa je i u središtu ovoga današnjega odsječka.

Isus svojima veli: Kad te pozovu, a ne znaš li pak gdje je tvoje mjesto, nemoj odmah zauzeti prvo mjesto, nego se smjesti otraga. Zauzmi zadnje mjesto, pa će ti biti pred svima na ponos kad ti domaćin rekne da se pomakneš naviše. Sjedneš li pak među prva mjesta, može se dogoditi da bude netko časniji od tebe, i bit ćeš osramoćen pred svima, budeš li morao ustupiti svoje mjesto nekomu uglednijemu.

Znamo za prijepore njegovih vlastitih učenika spram prvih mjesta u Isusovu kraljevstvu, tko bi htio biti zdesna i slijeva, znamo za zorne poduke s malenom djecom. Znamo i za njegovo ponašanje za Posljednje večere kad im je svima oprao noge. I ovdje je naglasak na završnoj rečenici gdje je jasno da je Bog domaćin i gostoprimac, da on dodjeljuje viša i niža,  prva i zadnja mjesta. Tko prema Isusovu poimanju traži ili zahtijeva promaknuće prema prvom mjestu, grdno se preračunao u Božjim očima. Bog uvijek uzvisuje malene i neznatne, upravo prema Marijinu Veliča ili prema Isusovu Govoru na gori. Siromah zna da mu je sve darovano, da ništa svoga nema, i da sve što ima, u konačnici jest nezasluženi Božji dar.

U Isusa nije riječ o pravilima pristojna ponašanja ili bontona za stolom, nego se sve svodi na ispravan odnos prema Bogu. Isus će jasno reći, kako je on među nama kao onaj koji poslužuje, a ne sjeda u prvu fotelju (usp. Iv 13,1-15) da ga drugi dvore. Time čita lekciju i učenicima koji su također samosvidljivi, misle na sebe. Kao da im želi reći: Sva čast i vlast i moć pripada samo i jedino Bogu. On je izvor časti i slave. On uzvisuje ponižene, a i sirotinja prima od njega priznanje. Za Isusova rođenja upravo pastiri, oni s ruba društva, bijahu prvi svjedoci Božje (pro)slave i rođenja. Isto tako slušatelji, ali i čitatelji, u susretu s Isusom trebaju doživjeti svoje rođenje, preporođenje, njima se treba utisnuti Kristov lik u srce i pamet.

Isus je dao primjer. Smjestio se među najniže u ljudskom društvu, među sirotinju, ponižene, obespravljene, i odatle je započeo svoju mirotvornu revoluciju u svijetu. Želimo li biti Kristovi, moramo potražiti Krista ondje gdje je on osobno. Nije on u palačama, među velikašima u pravilu nikada. Nasljedovanje Isusa jest čast i ponos svakomu, ne sramota. To je Isusov poziv učenicima i upravo riječ ‘zvati’, ‘pozivati’ nalazi se u ovome poglavlju točno osam puta (rr. 8.9.10.12.13.16. 17.24).

Teško je danas govoriti o poniznosti ili biti ponizan. Poniznost je zahtjevna. U vremenu kad svi od sebe ulažu sve u to da svoju osobnost što snažnije razviju, da se u životu ostvare, da postignu životnu karijeru, budu profesori, liječnici, inženjeri, stručnjaci, teško je biti ponizan. Biti odostraga, na zadnjem mjestu. To je učinio Isus u svome utjelovljenju. Sišao dolje, u dubine zemlje, postao manji od najmanjega, da bi mu na kraju Bog podario ime nad svakim imenom, da se na njegovo ime pokloni svako drugo ime, sve što jest u bilo kome obliku. Isus je na sebe uzeo naše siromaštvo, našu bijedu. Sv. Bernard se izrazio: “Nakon što po naravi svoga božanstva nije mogao izrasti ni u što više, nego što je Bog, jer Bog je iznad svega, našao je načina svojim silaskom na zemlju i u svijet kako rasti u poniznosti.” I zašto Bernard smješta svoje samostane u prodoline: “Kao što se voda slijeva sa svih okolnih brda i planina, tako se i u dolinama poniznih srdaca slijevaju milosti Božje, koje se udaljuju od planina, oholih duhova”. Isto se može primijeniti i na svetoga Franju, na njegov teocentrizam i kristocentrizam. Nigdje ni spomena egocentrizmu, usmjerenosti na samoga sebe, u njegovu životu.