BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja

Ponedjeljak, 29. kolovoza 2011.

 

Mk 6,17-29

17Herod doista bijaše dao uhititi Ivana i svezati ga u tamnici zbog Herodijade, žene brata svoga Filipa, kojom se bio oženio. 18Budući da je Ivan govorio Herodu: "Ne smiješ imati žene brata svojega!", 19Herodijada ga mrzila i htjela ga ubiti, ali nije mogla 20jer se Herod bojao Ivana; znao je da je on čovjek pravedan i svet pa ga je štitio. I kad god bi ga slušao, uvelike bi se zbunio, a rado ga je slušao. 21I dođe zgodan dan kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, časnicima i prvacima galilejskim. 22Uđe kći Herodijadina i zaplesa. Svidje se Herodu i sustolnicima. Kralj reče djevojci: "Zaišti od mene što god hoćeš i dat ću ti!" 23I zakle joj se: "Što god zaišteš od mene, dat ću ti, pa bilo to i pol mojega kraljevstva." 24Ona iziđe pa će svojoj materi: "Što da zaištem?" A ona će: "Glavu Ivana Krstitelja!" 25I odmah žurno uđe kralju te zaište: "Hoću da mi odmah dadeš na pladnju glavu Ivana Krstitelja!" 26Ožalosti se kralj, ali zbog zakletve i sustolnika na htjede je odbiti. 27Kralj odmah posla krvnika i naredi da donese glavu Ivanovu. On ode, odrubi mu glavu u tamnici, 28donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka materi. 29Kad za to dočuše Ivanovi učenici, dođu, uzmu njegovo tijelo i polože ga u grob.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Mučeništvo svetoga Ivana Krstitelja - Glavosijek

Mk 6, 17-29

29. kolovoza

Drukčije nije moglo ni biti niti svršiti. Imamo već u Starom zavjetu stalne sukobe kraljeva i proroka, i što više i snažnije odjekuje u javnosti Ivanova i Isusova riječ, to više je uzdrmana ona vladajuća vrhuška. Diktatori redovito odgovaraju političkom i represivnom mjerom i na Isusovu i na Ivanovu pojavu. Prastari je sukob u Izraelu između kralja i proroka, između moći i religije, između službe i istine, između čovjeka i Boga. Svako vrijeme ima svoje 'kraljeve', svako vrijeme i svoje 'proroke', pa ma kako bila različna tematika raspre, ipak je riječ o vječnome sukobu između Božjega zakona, prava i propisa i ljudske samovolje, tiranije.

Dok čitamo ovo o Ivanu i Herodu koji je u lice skresao Herodu da ne smije činiti preljuba, živjeti u rodoskvrnuću, na pamet nam pada prorok Ilija koji je isto tako rekao kralju Ahabu osamsto godina prije, da ne smije imati vinograda te da je prolio nevinu Nabotovu krv. I ondje je posrijedi žena, Izabela, bezbožna kraljica iz Fenicije. Moć i svemoć žene-majke-kraljice na prijestolju nerijetko kroz povijest bijaše fatalna po kralja, ali i po narod.

Tragika je moći da mora ubijati da se održi na vlasti, ali je smrt proroka razotkrivanje sve pokvarenosti vlasti. Ivan je i u svojoj vlastitoj smrti Preteča samoga Isusa. Njegova smrt samo najavljuje Isusovu u Jeruzalemu. Isus veli za Ivana kako on nije trstika koju vjetar savija ili lomi, nego stameni hrast, uspravan do kraja. Takav bijaše u navještaju, takav bijaše i u tamnici. Herod je zapravo u biti kukavica, slabić, seksualni manijak, čovjek bez volje i odlučnosti, čovjek koji rado Ivana sluša, ali mu to služi samo za uveseljavanje, a ne da bi se odlučio poći putem pravednosti. Prisjetimo se postupka kralja Davida nakon što mu je prorok Natan spočitnuo kako je preljubnik i ubojica. David se posuo prahom i pepelom, činio je pokoru, oplakivao svoj grijeh. Ovdje toga nema, ni u primisli. Herod živi u svojim umišljajima i iluzijama, on zapravo samo igra ulogu kralja, nije nikakav kralj, oko njega je sve privid života, igra, ples, pijančevanje i orgije.

Dok se pred njim mlada plesačica lišava svoje odjeće, istodobno se i on lišava svoje vlasti i moći, čak pod zakletvom: "Pola svoga kraljevstva dajem ti kao cijenu za taj uspjeli ples!" - Ali djevojka to ne će. Njoj to ionako pripada. Ona trijumfira nad slabićem, manijakom. Ona je za Heroda samo mamac, zamka, velika klopka u koju je nazovikralj upao, ona je sredstvo svoje pokvarene matere. Traži ni manje ni više nego Ivanovu glavu!

Bacimo pogled u neposrednu povijest. Zbog starijeg Heroda morao je Josip s Marijom i djetetom Isusom bježati u Egipat. Kad je njegov sin Herod Antipa učinio s Krstiteljem ono što je otac bio namijenio Isusu, povlači se Isus u Galileju, napušta Nazaret i odabire za mjesto djelovanja Kafarnaum. Ide upravo u prostor gdje Herod vlada. Kao da mu se želi svojom istinom suprotstaviti, nastaviti ondje gdje je Preteča stao. Istina je neuništiva. Čovjek može zaglaviti u tamnici, ali se istina ne dade ušutkati, zatajiti.

Ljudi od istine ne misle glavama moćnika. Oni u svojoj nemoći podižu glas protiv izdaje, kukavičluka, podlosti, pokvarenosti kojima silnici pretvaraju svoje žrtve u prašinu. Ono pak što su započeli ti velikani života, vjerodostojne osobe, nemoguće je ušutkati. Nisu to mogli Atenjani sa Sokratom, ni starozavjetni moćnici s prorocima. Nije uspio Herod s Ivanom, ni Pilat s Isusom. Ono što je od Boga, nemoguće je ubiti. Uskrsnut će kad-tad, u ovom ili onom obliku, živjeti i biti živo svjedočanstvo protiv jednog naskroz pokvarena svijeta. Jer Božja riječ je neuništiva.

Je li moguće da takav pošten čovjek, uspravan, kao stameni hrast, jasan u izričaju, moćan na riječi, pravičan i pravedan do kraja, padne kao žrtva dvorskih spletki? Isus je potresen zbog Pretečine smrti. Ivan, koji se usudio nastupiti spram nasilnika kao prorok snažan na riječi i neporočan u životu, mora umrijeti. To je kroz cijelu povijest sudbina onih kojima je istina važnija od interesa, neporočnost života od karijere, cjelovitost karaktera, značaja od ljudskih obzira.

Kako je Herod završio? Josip Flavije piše kako je ujesen god. 36., nekoliko mjeseci nakon što je uklonjen Pilat, započeo rat s Aretom, kraljem Petreje i rat sramotno izgubio. Ali što je za njega moć? Sve dolazi, prolazi, sve se gubi. Kralj je mrtav - živio kralj! Zastor se spušta. Zastor se diže. I pitamo se koliko će još ovaj svijet biti pozornica za uprizorenje takvih 'vladara'?

 

 

 

 

 

 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

DVADESET I DRUGI TJEDAN KROZ GODINU

Ponedjeljak, 29. kolovoza 2011.

 

Lk 4,16-30

16I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. 17Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: 18Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, 19proglasiti godinu milosti Gospodnje. 20Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. 21On im progovori: "Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima." 22I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: "Nije li ovo sin Josipov?" 23A on im reče: "Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju." 24I nastavi: "Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. 25Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. 26I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. 27I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac." 28Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, 29ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. 30No on prođe između njih i ode.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Ponedjeljak - 22. tjedan kroz godinu

DANAS SE ISPUNILO PISMO - MESIJA JE TU

Lk 4,16-30

Od danas pa sve do kraja crkvene godine, do vremena došašća, čitat ćemo iz Lukina Evanđelja. Prva tri Evanđelja - Matejevo, Markovo, Lukino nude nam uvelike isto ili slično gradivo iz Isusova života i djelovanja. U nekim se razinama razlikuju, zavisno od nakane samoga pisca, od piščeve redakcije, naglasaka, zavisno od izvora koje su pojedini evanđelisti koristili za svoje djelo.

Luka se smatra povjesničarom. On već u uvodniku naglašava kako želi iznijeti sve ono što se među nama dogodilo, kako bi se čitatelj, neki Bogoljub, osvjedočio o vjerodostojnosti nauka što su nam ga prenijeli očevidci i sluge Riječi. Luka je jedini napisao i nastavak svoga djela, naime povijest Isusova djela u ranoj Crkvi, širenje Crkve snagom Duha Svetoga.

Čuli smo o Isusovu javnom nastupu u nazaretskoj sinagogi. Dolazi iz pustinje, prepun i u snazi Duha Svetoga te jedne subote ulazi u sinagogu. Uzima svitak proroka Izaije, čita odsječak koji upravo čusmo. I ponovno savija svitak i vraća poslužniku. Oči su sviju u njega uprte. A on izgovara sudbonosno, presudno: "Danas!" - Toliko su se puta sastajali Židovi u svojim sinagogama, na bogoslužja, toliko je žrtava prineseno u Hramu, toliko molitava upućeno Nebu da se konačno smiluje. Toliko je stoljeća i desetljeća, toliko subota prošlo. I ništa. Ništa do ovoga odlučnoga, presudnog trenutka u Isusovim riječima: "Danas se ispunilo!" Od danas vrijedi ono što je izrekao Izaija kao stvarnost i moga i vašega života. Od danas ćete doživjeti da gluhi, slijepi, hromi, gubavi budu izliječeni, da će mrtvi uskrisavati, da će se naviještati siromasima Radosna vijest, proglasiti godina milosti Gospodnje.

Ne više u nekakvoj dalekoj budućnosti, nego upravo ovdje i danas. "Danas se ispunjava ova riječ!" Upravo Luka voli to 'danas'. Pronaći ćemo ga u njegovu Evanđelju 11 puta, u Djelima apostolskim 9 puta (dok ga nalazimo u Mateja 8 puta, a kod Marka jednom, u Ivana nijednom). Isus je u svojoj osobi najava i ozbiljenje Božjega kraljevstva, spasenja, svega što je Bog nekoć obećavao. On je ozbiljenje svega i utjelovljenje spasenja i Boga u osobi.

To Isusovo 'danas' u egzistencijalnom smislu mijenja sve. Bog nije više neka daleka mogućnost, on nije više samo na nebesima. Bog je nazočnost u Isusu Kristu, on je tu, vidljiv. Boga ili ima ili nema. I ako mi je ovdje i danas važan, onda je on od značenja i važan. Inače je krajnje beznačajan i nevažan, ako me se danas ne tiče, ako me danas ne dotakne.

Što pak treba učiniti? Ne smatrati poruku upućenu nekome drugome, nego meni osobno! Svi smo mi siromasi, svi smo kljasti, slijepi, gluhi, svi smo ratno roblje koje treba slobode, koje treba godinu milosti, ne samo za stanovitih jubileja, svakih pedeset godina. Dokle god čovjek ne prizna svoju bijedu i potrebitost, dotle je u opasnosti previdjeti trenutak, i za sebe i za druge. Dokle god taj Bog ne oslobađa, on je strano božanstvo, pa možda čak i demon. Bitno je za Boga da čovjeka izvlači na slobodu, na svjetlo, iz tamnice. U tvome svjetlu vidjet ćemo svjetlost, veli psalmist (Ps 36,10). Pred Isusom je sve u igri, na kocki, u pitanju.

Ovo je Isusov prvi nastup, i za prvoga nastupa izazvao je sukob! Isus je dirnuo u bolnu točku društva. Ljudi žive iza svojih barikada, balvana, oni su u svojim rovovima i ne žele iz njih. Kod njih vlada 'seoski mentalitet', znaju mu sve. Prigovorit će mu kako je njegovo sve među njima. I što im on ima reći? Misle da ga poznaju jer mu znaju svu rodbinu, jer je jedan od njih, s njima se igrao, s njima odrastao. Ništa on drugo i ne može utjelovljivati osim onoga što oni za nj misle. Zavist i odbojnost te onda mržnja i pokušaj ubojstva. Oni ga žele svesti na svoju mjeru, a on ruši mjere i mjerila, kategorije uhodanoga. I onda Isus argumentira Starim zavjetom. Dva primjera, iz života Ilije i iz života Elizeja, Ilijina učenika i nasljednika.

U svemu je odlučno kako Isusovi sumještani misle da ga poznaju jer mu poznaju sve u rodu i svojti. Slušaju Isusa kao jednoga od svojih sumještana, a ne kao onoga tko je po Duhu začet u majci Mariji, tko je na Jordanu Duhom kršten, tko je u Duhu bio u pustinji, po Duhu i u Duhu čini silne stvari i snagom Duha - prepun Duha - dolazi u svoj zavičaj da svima proglasi: “Na meni je Duh Gospodnji. Pomazao me, poslao me!” Prihvatili bi oni ‘normalnoga’ Isusa, ali ne ovoga tko dolazi u snazi Duha. Ne žele oni nikakve novine, sve novo njima je izazov, protimba, preuzetnost. Sama pomisao da bi on bio nešto više od njih budi u njima osjećaje zavisti i odbacivanja. Stoga im navodi dva primjera iz njihove povijesti gdje se Bog očevidno okreće poganima, lomeći njihove kategorije i prekoračujući uhodane granice.

Isus uključuje u svoje djelo i pogane, njegova misija seže izvan granica čistoga židovstva, uskoga nacionalnoga kruga. Ona udovica nema ništa, a Gospodin je nju obilno blagoslovio. Naaman Sirac misli da treba donijeti tovare darova kako bi ozdravio. Ne treba donijeti ništa osim vjere, vjerničkoga stava. Isus to nije ni izgovorio, a već su njegovi sumještani izbezumljeni. Žele ga strmoglaviti niz obronak. Posljedica: Nikada se više nije Isus vratio u svoj zavičaj! Zauvijek mu okrenuo leđa jer su oni njemu okrenuli leđa i htjeli ga linčovati. A ono 'danas' i danas vrijedi. Što ako od nas okrene leđa i ode drugima?