BIBLIJSKA PORUKA DANA

TRINAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Utorak, 28. lipnja 2011.

Mt 8,23-27

23Kad uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. 24I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. 25Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: "Gospodine, spasi, pogibosmo!" 26Kaže im: "Što ste plašljivi, malovjerni?" Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. 27A ljudi su u čudu pitali: "Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?"

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NE BOJTE SE, MALOVJERNI

Mt 8,23-27

Neposredno nakon poziva na nasljedovanje Isus ulazi sa svojima u lađicu, gdje je od umora zaspao. Podiže se oluja, učenici su u smrtnoj opasnosti. Kao da je cijeli svijet s jezerom uzavreli kotao od oluje. Znamen nesigurnosti čovjekove egzistencije na moru života. Što može mala lađica spram silne oluje? ‘Malovjerni’ - tim riječima oslovljava Isus redovito i samo svoje učenike. Dakle, oni koji su uza nj, ali nedovoljno čvrste vjere i pouzdanja. Što bi onda bila velika, čvrsta vjera, kad je ovo mala vjera? Vjerojatno ona koja se ničega ne boji, ni vode ni vatre, vjera koja zahvaća cijela čovjeka, do srži. Tko pak spava mirno i u oluji i nevoljama? Samo dijete! Ono zna da je majka uza nj i stoga je sigurno u njezinu pomoć. Takvo što očekuje Isus i od svojih.

Stupiti u lađu znači poći za Isusom, nasljedovati Isusa. Lađa je inače simbol za skupinu učenika, Kristovu zajednicu. Nasljedovati Isusa znači biti na putu, biti u Isusovoj školi, a to je povezano uvijek s kušnjama, protimbama, potresima, vanjskim i nutarnjima. I tko se bez zadrške preda Isusu, u svoj svojoj nesigurnosti, taj može očekivati i Božji zahvat u vlastitom životu. "Zar nemate vjere, vi malovjerni? Gdje vam je vjera? Zar mi još ne vjerujete", kao da veli Isus svojima. Gdje sam ja, tu je mir, tišina, sigurnost, udomljenost". Sve je ovo, kao što veli Pavao, napisano nama za pouku, da utjehom Pisma imamo čvrsto pouzdaje u Gospodina. Uvijek smo u ugrozi, u opasnosti. Znamen tome je plovidba morem, poglavito pak u antičko vrijeme. Pa ni danas nismo sigurni na moru, ni u onim najvećim brodovima, cruiserima.

Što Isusa nosi, u što se on pouzdaje? Čuli smo da nema nikakva skloništa ni boravišta, pa ni kakva imaju lisice i ptice. Ali zna da ga Otac drži i nosi, da je u Očevoj ruci i da u njemu počiva, miruje.

Treba vjera i pouzdanje u Gospodina, Boga Abrahamova, Izakova, Jakovljeva, koji je izabrao očeve da preko njih izlije blagoslov na svijet. Učenici imaju poslanje u svijetu i zato njihov brod ne može potonuti. Na njemu je Isus. Njemu se pokoravaju more i valovlje te vjetrovi. Stoga i veli učenicima: "Ne bojte se, malovjerni!" Prije nego je utišao oluju, on razgovara s njima. Kao da im želi reći: Ma ne bojte se! Drukčije stoje stvari primjerice kod Marka. Ondje oni u panici viču Gospodinu. Isus najprije utišava oluju i vjetar, i onda ih prekorava.

Učenici viču Gospodinu u svojoj tjeskobi, kao, zašto on ne mari što oni ginu, On odgovara kako je taj uzvik posve suvišan. Prekorava ih zbog malodušja i malovjerja. Nije riječ o tome hoće li se barka života prevrnuti ili napuniti vodom, već je riječ o tome, vjerujemo li da je Gospodin s nama u svakoj prilici našeg života, i kad su valovi pregolemi. Pred Gospodinom i njegovim moćnim pogledom i rukom prestaje strašna prijeteća moć svjetskih i paklenih elemenata. Što se zbiva u nama kad provale iz nas osjećaji krivnje, kompleksi grijeha, ako iz nas provali krivnja i prošlost koja nas davi? Neće nas spasiti uvjeravanje kako to nije tako strašno. Tko nam može pomoći? Tko nas u toj situaciji može spasiti?

Samo Gospodin koji razdvaja elemente, nebeske i zemaljske vode. To je zapravo novi čin stvaranja. U biti ne nose niti daju sigurnost ni lađa ni more, već Isusova riječ i prisutnost. Krist ne samo da tješi, nego on liječi. On je tješitelj, ali prvenstveno iscjelitelj. Zadnju riječ nema zlo, nema grijeh, već Gospodin Isus i njegova riječ. U njegovoj smo ruci, bilo da živimo ili umiremo.

Ova zgoda iz evanđelja postaje važna kad počne govoriti meni, kad se stopim s njome, kad me riječ pogodi. Svatko živi u strahu, a strah po svojoj naravi čovjeka razdvaja, baca u izolaciju i osamu. Svi naši strahovi s kojima živimo zgušnjavaju se redovito u životni strah, u strah od sutra. Strah nas od nas samih, od drugih ljudi, od budućnosti. Gdje ovlada strah, nema mjesta nadi i ako se strah u čovjeku osamostali, proširi, gubi čovjek samopouzdanje u sebe, gubi i svoj identitet. Mnogi žive u strahu od straha. Pogotovo ako čovjek osjeti da su ga napustili svi, i ako ima osjećaj da ga je i sam Bog zaboravio. Kao ishod toga čovjek sumnja u smisao života. Zato takav mora biti istrgnut iz svog straha. Snažnom rukom, jakim šokom.

Isus je proživio u svome životu iste osjećaje, u svojoj agoniji u Getsemaniju, u svojoj smrtnoj borbi na križu. Posvemašnja ostavljenost. Niotkuda odgovora, prepušten sam sebi, vapije za pomoć. Podnio je da bi nam pokazao put. Bog nam neće dati odgovor ako na vagu svoje vjere i svojih problema ne stavimo svoj život, svoju egzistenciju. Oluja će se stišati tek onda kad dopustimo Isusu prodor u sva područja svojega bića. Odlučno je upravo to što nam je htio Isus podariti. Veliki mir, tišinu, pouzdanje, sabranost u njemu. On zrači onim što nam u životu treba, on može utišati sve što nas muči i uznemiruje. On nosi i unosi mir. Treba li nam išta više?