|
BIBLIJSKA PORUKA DANA
Osmi tjedan kroz godinu Ponedjeljak, 28. veljače 2011.
Mk 10,17-27 17I dok je izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj pa ga upita: "Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?" 18Isus mu reče: "Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! 19Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku!" 20On mu odgovori: "Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti." 21Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: "Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." 22On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak. 23Isus zaokruži pogledom pa će svojim učenicima: "Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!" 24Učenici ostadoše zapanjeni tim njegovim riječima. Zato im Isus ponovi: "Djeco, kako je teško u kraljevstvo Božje! 25Lakše je devi kroz ušice iglene nego bogatašu u kraljevstvo Božje." 26Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: "Pa tko se onda može spasiti?" 27Isus upre u njih pogled i reče: "Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!"
Tumačenje: Fra Tomislav Pervan
ŠTO MI JE ČINITI? Mk 10,17-27 “Što mi je činiti?” - toliko se puta pitamo. Što nam je činiti? Mladić dolazi k Isusu i pita što mu je činiti. Isus mu ne odgovara, što mu je činiti, nego mu daje jasni naputak, što mora ostaviti u životu. Čega se mora lišiti. Mladić je pogođen tom Isusovom riječju. Isusova riječ pogađa kao strijela, u srce, u čovjekovo biće. U Bibliji su toliki pogođenici koji jednostavno ne mogu učiniti korak dalje kako su ga zamislili. Nešto ih je izbacilo iz uhodane kolotečine. Nešto ih je pogodilo u srce, oni su izvan sebe. Pismo je prepuno tih pogođenika koje je Bog dirnuo, zahvatio. Imamo likove poput Abrahama, Jakova, Mojsija pred gorućim grmom, Jošuu, Davida, Danijela, Jeremiju. Dokle god traje Božja povijest s ljudima, imat ćemo uvijek pogođenika. Imat ćemo onih kojima prolazi nešto kroz srce, nešto što ih probada, zahvaća, izbacuje iz kolotečine. Pojedinci koji se susreću sa živim Bogom i moraju pred stvoriti odluku o sljedećem koraku. Upravo kao i ovaj mladić iz ove zgode s Isusom. Ovaj nam je mladić simpatičan iz više razloga. Ponajprije, u svome svagdanu, u običnom ‘građanskom’ životu on je nezadovoljan. Sve posjeduje, svega ima, bogat je, ali mu pogled ide dalje i pita se spram vječnoga života, onoga što još slijedi, što ga čeka, što ga može ispuniti. Jasno mu je da ne može na temelju nešto religijske prakse, molitava, postova, milostinje postići ono što bi ga moglo zadovoljiti. Da je to bilo moguće, ne bi dotrčao k Isusu i pitao ‘spram vječnoga života’. Njemu su još uvijek otvorena sva životna pitanja i zato dolazi k Isusu. Dolazi k Isusu koji je kadar dati odgovor na čovjekova zadnja pitanja u životu. Zapravo, on dotrči k Isusu. Isus je na putu, on prolazi, i mladić je u žurbi. U Bibliji redovito Duh tjera čovjeka kad je u pitanju kairos, onaj odlučni trenutak. Isus je u prolazu, to je uvijek pasha, i njegov prolazak, dolazak jest za sve nas kairos, trenutak u kome se sve odlučuje i o svemu odlučuje. Što ga sili Isusu? Odgovor je u mladićevu upitu: Učitelju dobri. Isusova dobrota. Vidi mladić kako je Isus drukčiji od ostalih ljudi s kojima se susreo u svome životu. U konačnici bi pitanje koje je upravio Isusu glasilo: Učitelju, što mi je činiti da budem dobar upravo kao što si ti dobar? Što Isus odgovara: Nitko nije dobar osim Boga jedinoga. U Isusovu odgovoru imamo cjelokupnu teologiju. Kao ljudi mi smo zli, dobri možemo postati samo ako nas dirne Božja dobrota. Reći će Isus za nas na jednome mjestu da mi koji smo zli znamo dobrima darivati djecu svoju. Tu riječ upućuje Isus i učenicima i svima nama. Mi smo po naravi zli, a samo je Bog dobar i on od bezbožnika može stvoriti pravednika. |
Isus ga upućuje na zapovijedi koje je - prema vlastitom priznanju - mladić od mladosti obdržavao. Sve zapovijedi slijevaju se u zapovijed ljubavi. Mladić odgovara kako je sve od mladosti vjerno opsluživao. Što mu još preostaje? Isus mu u jednom trenutku odgovara što bi morao učiniti da već sada baštini život vječni: Otići, prodati sve što ima i kupiti biser koji je pronašao, otkrio u Isusu Kristu. Pronašao je, iskopao je pravo blago, na njivi, i treba otići, prodati sve što ima i kupiti njivu. To je sretni životni nalaz, pronalazak. Ravan milijunskoj lutriji. Treba samo cvatući od sreće i radosti razdati sve, podijeliti sve siromasima, pretvoriti svoje svoje bogatstvo u čisti karitas, kupiti biser, kupiti njivu te tako steći vječno blago. Mladić pak nije očekivao takvu zamjenu, takvu razmjenu dobara. U jednome trenutku stavljen je pred izbor. Odluka mora pasti. Upravo kao u Franjinu životu koji je - čuvši riječi Evanđelja - samo uzviknuo: To tražim, to hoću! I spremno je ostavio sve. Ili pak sveti Antun Pustinjak. Ovaj pak mladić nema te spremnosti. Nema odlučnosti. Bog je učinio prvi korak u Isusu, na njemu je učiniti daljnji. Isus kao dar traži naše uzdarje. Ovaj je Učitelj jamac onome što izgovara. Mladić radije ostaje kod svojih staklenih perla nego da prihvati pravi biser u Isusovoj osobi. Radije ostaje pri svome imanju nego da uzme ponuđeno blago. Stoga mu se najednom lice smrknu, okrenu leđa i ode od Isusa tužan, žalostan, jer bijaše veoma bogat. Životnu šansu, kairos je propustio, ostao je nedovršeni lik, torzo. I nikad se više taj kairos ne će vratiti u njegovu životu. Isus je došao i prošao pored njega, a on ostaje u svome zaboravu. Isus ga pogleda i zavoli. Ali mladić se okrenu i ode od njega. Petra je Isus pogledao u onome dvorištu kad ga je zatajio pred slugama i sluškinjama, i nakon toga je Petar izišao krajnje žalostan i uplakan. To bijaše za njega veliko otrježnjenje, postade svjestan što je u tome času uradio, koga je izgubio, koga je zanijekao. Isus potom pogleda učenike i izriče tešku riječ. Kako li će samo teško bogataši u kraljevstvo Božje? U onoj presudnoj noći Petar je na Isusov prodorni pogled samo izišao u noć i gorko zaplakao. To bijaše trenutak kad je ostavio sve i kad je okajao trenutak svoje osobne izdaje. Ako te i svi ostave, ja ne ću! Upravo on to učini. Ali mu je Gospodin u samilosnom pogledu i trenutku sve oprostio. Bog nam u Isusu daje sve. On koji je bogat, razdaje sve i postaje najsiromašniji. U Lukinu Evanđelju imamo zgodu sa Zakejem. Bogati carinik i lihvar koji se obogatio na tuđi račun u susretu s Isusom i nakon objeda ustaje i čini ono na što nije bio spreman ovaj mladić. Polovicu svoga imanja daje siromasima, a ako je ikoga oštetio, izjavljuje kako vraća četverostruko. Sreća se u njemu prelijeva nakon susreta s Isusom. Tko se s Isusom sretne, ništa u nije teško. Nije to Zakejeva samohvala, nego plod sretna srca komu je oprošteno. Njemu je Isus grijeh oprostio i iz zahvalnosti što je iskusio sreću s Isusom razdaje svoje. Za njega je odsada Isus ono blago, onaj biser za kojim je tragao. A mi? Koliko smo spremni dati mi za Gospodina? I koliko nam on znači? Bogati je mladić u svakome od nas. U svakome se odvija ta odlučna bitka na život i smrt. Tko želi Isusa nasljedovati, tko dakle želi biti kršćanin ili kršćanka, ne treba donositi Kristu ništa u miraz osim spremnosti, postati učenik, postati kršćanin. Čovjek ne mora moljakati da bude primljen, ne mora ništa zarađivati, ne mora stvarati nikakve pretpostavke. Pa ni najbolje što ljudi mogu učiniti ne vrijedi pred Isusom ništa. Dobro je obdržavati propise i zapovijedi. Oni su tu da bi ljudi mogli međusobno ljudski komunicirati, ophoditi. Pred Bogom, međutim, treba daleko više, riječ je o prostoru koji moram stvoriti za njega u sebi. Ako je tu bogatstvo, onda je nemoguće. Isprazniti srce od svega, razgoliti se. Uvijek je bilo u povijesti Crkve pojedinaca koji su ostavljali sve, koji su se odricali svega što su imali. To bijaše znak da im je Isus značajniji od svega, da im je Bog važniji od posjeda. Tko tako misli, ne pita više što mu je činiti, što će za to dobiti. Bez te nesebičnosti nema kršćanina, onda ni danas.
|