BIBLIJSKA PORUKA DANA

Blagdan

SV. ŠIMUN I JUDA, apostoli

Petak, 28. listopada 2011.

Lk 6,12-19

12Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu. 13Kad se razdanilo, dozva k sebi učenike te između njih izabra dvanaestoricu, koje prozva apostolima: 14Šimuna, koga prozva Petrom, i Andriju, brata njegova, i Jakova, i Ivana, i Filipa, i Bartolomeja, 15i Mateja, i Tomu, i Jakova Alfejeva, i Šimuna zvanoga Revnitelj, 16i Judu Jakovljeva, i Judu Iškariotskoga, koji posta izdajica. 17Isus siđe s njima i zaustavi se na ravnu. I silno mnoštvo njegovih učenika i silno mnoštvo naroda iz cijele Judeje i Jeruzalema, iz primorja tirskog i sidonskog 18nagrnuše da ga slušaju i da ozdrave od svojih bolesti. I ozdravljali su oni koje su mučili nečisti dusi. 19Sve je to mnoštvo tražilo da ga se dotakne jer je snaga izlazila iz njega i sve ozdravljala.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

28. LISTOPADA

 SEQ CHAPTER \h \r 1Šimun Kananajac i Juda Tadej otkrivaju nam ljepotu kršcanske vjere

(Prema generalnoj audijenciji Benedikta XVI.)

Danas slavimo dvojicu apostola: Šimuna Kananajca i Judu Tadeja (kojega se ne smije miješati s Judom Iškariotskim). Na njih se osvrćemo zajedno, ne samo stoga što ih popisi Dvanaestorice uvijek donose jednog uz drugog (usp. Mt 10,4; Mk 3,18; Lk 6,15; Dj 1,13), nego i stoga što nemamo mnogo podataka koji se na njih odnose, ne uzme li se u obzir činjenica da je u prošlosti Judi bila pripisivana jedna poslanica novozavjetnog kanona.

Šimun dobiva nadimke koji se razlikuju u četiri popisa: dok ga Matej i Marko nazivaju "Kananajac", Luka ga zove "Revnitelj". Zapravo, ta se dva opisa izjednačuju, jer i znače isto: u hebrejskom jeziku glagol qana znaci "biti ljubomoran, strastven", a može se primijeniti bilo na Boga, ukoliko je on ljubomoran na svoj izabrani narod (usp. Izl 20,5), bilo na ljude koji gore od revnosti u služenju jedinom Bogu, potpuno tomu posvećeni, poput Ilije (usp. 1 Kr 19,10). Sasvim je moguće, dakle, ako možda i nije pripadao nacionalističkom pokretu revnitelja (zelota), da je imao barem goruću revnost za židovski identitet, a time i za Boga, za njegov narod i za božanski Zakon. Ako je tomu tako, Šimun predstavlja suprotnost Mateju, koji je pak, kao carinik, potjecao iz djelatnosti koju su držali posve nečistom. To je očiti znak da Isus svoje učenike i suradnike poziva iz različitih društvenih i religijskih slojeva, bez predrasuda. Njega zanimaju osobe, a ne društvene kategorije i etikete! A lijepo je da su u skupini njegovih sljedbenika, svi, premda različiti, zajedno živjeli, nadilazeći sve moguće teškoće: sam je Isus, zapravo, bio čimbenik jedinstva, u kojem su svi bili združeni. To je jasna pouka za nas, koji cesto rado naglašavamo razlike, pa čak i suprotnosti, zaboravljajući da nam je u Isusu Kristu darovana snaga za svladavanje naših sukoba.

Što se tiče Jude Tadeja, njega tako naziva predaja, združujući dva različita imena: zapravo, dok ga Matej i Marko nazivaju jednostavno "Tadej" (Mt 10,3; Mk 3,18), Luka ga naziva "Juda Jakovljev" (Lk 6,16; Dj 1,13). Nadimak Tadej nesigurnog je porijekla, a obično se tumači da dolazi od aramejskog tadda, što znaci "prsa" pa bi značilo velikodušan, ili pak da dolazi od kratice grčkog imena "Teodor" ili "Teodot". O njemu nam je prenijeto malo podataka. Samo Ivan donosi njegovo pitanje upućeno Isusu za vrijeme Posljednje večere: "Kaže mu Juda, ne Iškariotski: Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu? Odgovori mu Isus: Ako me tko ljubi, čuvat ce moju riječ pa ce i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti" (Iv 14,22-23).

Isusov neizravni odgovor potvrđuje izuzetno važnu istinu: puno Isusovo objavljenje njegovim učenicima nije izvanjsko, nego nutarnje; uvjetovano je učenikovom ljubavlju prema Isusu, ljubavlju koja nije samo osjetilna, nego i djelotvorna, koja dovodi do poučljivosti Isusovoj rijeci, te učenika čini milim Ocu. U skladu s time, Otac i Isus dolaze se trajno nastaniti kod učenika. Judi Tadeju pripisano je u prošlosti autorstvo na jednom od poslanica Novoga zavjeta koje se nazivaju katoličke ukoliko su upravljene vrlo širokom krugu naslovnika. Ona je doista naslovljena "ljubljenima u Bogu Ocu, čuvanima za Isusa Krista - pozvanima" (r. 1). Središnja skrb ovoga spisa jest upozoriti kršćane na sve one koji kao izgovor uzimaju Božju milost, ne bi li opravdali svoju razuzdanost i zaveli ostalu braću neprihvatljivim naukom, pa tako dovode do podjela unutar Crkve, potaknuti svojim snovima (usp. r. 8). Juda ih uspoređuje čak s palim anđelima, te snažnim rječnikom kaže da "putom Kajinovim pođoše" (r. 11). Osim toga bez ikakva ih suzdržavanja označuje: "Oni su ljage na vašim agapama, bezobzirno se s vama gosteći i napasajući se; oblaci bezvodni što ih vjetrovi raznose, stabla besplodna u kasnoj jeseni, dvaput usahla, iskorijenjena, bijesno morsko valovlje što ispjenjuje svoje sramote, zvijezde lutalice kojima je spremljena crna tmina dovijeka" (rr. 12-13).

K tome, govori o "bezbožnicima" (r. 4), "rogobornim nezadovoljnicima" (r. 16), "sijačima razdora ... koji nemaju Duha" (r. 19). Danas možda više nismo navikli koristiti tako polemičan govor, koji, iako rabeći poetski lijepe slike, uspijeva vrlo jasno izreci kako ono što ostaje obilježje kršcanstva, tako i ono što s je s njime nespojivo. Put oprosta i dijaloga što ga je II. vatikanski sabor sretno započeo, sigurno valja nastaviti čvrstom ustrajnošću. To nas, međutim, ne smije navesti da zaboravimo jednako važnu obvezu ponovnog promišljanja i isticanja glavnih linija našega kršćanskog identiteta kojih se ne možemo odreci. S druge strane, potrebno je imati svijest da se taj naš identitet ne ostvaruje samo na jednostavnom kulturalnom planu, ni površno, nego da traži snagu, jasnoću i izazovnu odvažnost koje su vlastite vjeri. Stoga tekst poslanice ovako nastavlja: "A vi, ljubljeni, naziđujte se na presvetoj vjeri svojoj moleći se u Duhu Svetom, uščuvajte se u ljubavi Božjoj, iščekujući milosrđe Gospodina našega Isusa Krista za vječni život... svadljivce karajte" (rr. 20-22). Poslanica se zaključuje ovim prelijepim riječima: "Onomu koji vas može očuvati od pada i besprijekorne postaviti pred svoju Slavu u klicanju - jedinomu Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu: slava, veličanstvo, vlast i moć i prije svakoga vijeka i sada, i u sve vijeke. Amen" (rr. 24-25).

Vidi se jako dobro da autor ovih redaka živi u punini svoju vjeru, kojoj pripadaju tako velike stvarnosti kao što je moralni integritet i radost, pouzdanje i konačno hvala, budući da je u svemu pokretan samo dobrotom našeg jedinoga Boga i milosrđem našeg Gospodina Isusa Krista. Stoga, kako Šimun Kananajac, tako i Juda Tadej, pomažu nam da uvijek iznova otkrivamo i neumorno živimo ljepotu kršćanske vjere, znajući o njoj dati snažno, ali i vedro svjedočanstvo.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

TRIDESETI TJEDAN KROZ GODINU

Petak, 28. listopada 2011.

Lk 14,1-6

1Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu. 2Kad evo: pred njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest. 3Nato Isus upita zakonoznance i farizeje: "Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?" 4A oni mukom ponikoše. On ga dotaknu, izliječi i otpusti. 5A njima reče: "Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže bolje izvući i u dan subotni?" 6I ne mogoše mu na to odgovoriti.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Petak - 30. tjedan kroz godinu

SLUŠATI BOGA ILI ČOVJEKA?

Lk 14,1-6

Nakon Isusova susreta s farizejima, i nekima koji su prema njemu među njima bili prijateljski raspoloženi i skloni te mu savjetovali da se ukloni iz Herodova područja, jedne subote biva pozvan u kuću stanovitoga istaknuta člana farizejske sljedbe na gozbu. Isus nije, dakle, navraćao samo grješnicima i carinicima. Ne bježi on niti se uklanja od ljudi. Isus je veliki posjetitelj. U njemu je Bog pohodio svoj narod. Pohodio je Bog svijet, i svatko je u njegovu društvu dobrodošao. Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi i otkupi narod svoj, pjevao je zanosno Ivanov otac Zaharija.

Skupili se tu i drugi farizeji i pismoznanci, dakle, gornji društveni sloj u to vrijeme. Isus ne bježi od susreta. I ovo je prema Lukinu Evanđelju posljednji put da Isus objeduje u kući nekoga zastupnika te sljedbe u ondašnjem židovstvu. Sa svih strana na njega vrebaju. Cijelo je ovo Lukino četrnaesto poglavlje satkano od Isusovih govora za stolom. Započinje s čisto školskim pitanjem, je li dopušteno liječiti subotom (r. 3), a završava s usporedbom o gozbi u nebeskoj slavi (r. 15-24).

Kao i prije dolazi do susreta s bolesnikom, a na njega sa svih strana vrebaju, kako će se subotom ponašati. Pojavljuje se čovjek koji je bolovao od vodene bolesti, vjerojatno nepozvani gost čije ozdravljenje biva povodom da je do kraja ušutkao svoje neprijatelje. Za onodobne pismoznance pitanje ozdravljenja subotom jest pitanje: Koliko i kako bolestan mora biti netko da bi trebalo prekršiti subotnji propis? Dan mira i slobode, dan uživanja u divnom Božjem stvorenju, pretvorili su vremenom u dan skrupulozna obdržavanja propisa, što i koliko se smije, što i koliko je dopušteno činiti, koliko koraka napraviti i sl.? Isus stavlja subotu u čovjekovu službu. Subota služi Bogu i čovjeku, Božjoj proslavi, čovjekovu dobru i zdravlju. Dan je to radosti i uživanja u Božjem stvorenju, i čovjek treba iskusiti posvemašnju slobodu od svega, za Boga.

Prethodno smo imali susret Isusov s onom zgrčenom, grbavom ženom u sinagogi i postupak, odnosno zaključak je isti: Subotom je dopušteno činiti dobro, spasiti život. I ovdje ga pomno, netremice motre. On je osoba do koje se drži, koja stvara javno mišljenje u narodu, odavna je već javno poznat i priznat. Paze što li će danas učiniti, što će reći, kako će se ponašati. Međutim, Isus ih se ne boji, još manje nego se boji one Herodove prijetnje.

I upravo je takav nepozvani gost za Isusa povod za ono što će poslije reći u usporedbi s gozbom: Koga pozvati? Ne odličnike, nego upravo siromahe, one koje nitko ne želi, kojih se svatko kloni. Svima daje pravila iz lijepa ponašanja za stolom. Jer vjerojatno je taj bolesnik od vodene bolesti bio krajnji siromah koji ništa nije imao te je zacijelo zbog siromaštva i izgladnjelosti dobio vodenu bolest koja se nakupila po cijelom organizmu. Vidimo to kod izgladnjele djece, nadmenih trbuha.

Onodobno je vodena bolest bila nešto kao znamen za čovjekovu pohlepu, lakomost. Kao što čovjek koji boluje od vodene bolesti neprestano žudi za tekućinom, tako i bogataš žudi za bogatstvom, novcem. Što više pije, to više žeđa. Isto je i s bogatašem. Seneka je rekao: “Čovjek može nagomilati bogatstva i gomilu svih tih pustih stvari, ali nikada ne će moći zasititi nezasitnu dušu, isto kao što ni bilo koja tekućina ne će zasititi onoga komu nutrina žudi za tekućinom. Nije to žeđ, nego bolest!”

 Svi oni ostaju nijemi na Isusov upit i riječi. Isus je voljan upustiti se i u raspru o suboti, ali protivnici su već unaprijed, kako se vidi, položili oružje. Oni će ubuduće djelovati samo zaplotnjački. Nakon toga Isus čovjeka hvata za ruku i ozdravlja, čini na njemu samaritansko djelo, kao onaj koji pomaže čovjeku u nevolji. On mu iskazuje milosrđe i liječi ga dodirom svoje ruke. Nema popratne riječi, nema ni reakcije iscijeljena čovjeka, nego samo spomen kako ga Isus otpusti. Na kraju Isus postavlja retoričko hipotetičko pitanje farizejima i pismoznancima spram vlastitoga sina ili vola, ako bi kojim slučajem upali u zdenac s vodom ili neku provaliju. Ne bi li svatko od nazočnih izvukao svoje živinče ili dijete i u subotnji dan iz bunara ili provalije? Isus pretpostavlja kako ne bi ni trenutka oklijevali učiniti takvo što kako bi im spasili život. Na to mu ništa nisu mogli odgovoriti. Na to i nema odgovora, on se podrazumijeva.

Milosrđe, smilovanje ne dade se ničim nadomjestiti. Problem s kojim se Isus trajno suočavao kad je govorio o Bogu ili ga svojim životom gestikulirao jest što su oni rubni, ‘ousideri’ gotovo smjesta shvaćali o čemu je kod Isusa riječ, znali su i prihvaćali, bili Isusom oduševljeni, dok je onaj drugi sloj ljudi ‘zlatne sredine’, krjeposnici, čuvari Zakona i propisa odbacivao i Isusa i njegov pojavu. Nisu htjeli priznati ni sebi ni drugima svoju ovisnost i upućenost na milost, na Boga, osjećali su se Isusom u svojoj biti ugroženi. Isus je drmao temeljima njihove samouvjerenosti, upravo kao što će poslije Pavao u 1 Kor protresati i drmati temeljima grčke filozofije i židovskih nazora.

       Isus svoje slušatelje svjesno izaziva na promišljanje, želi ih otvoriti za Božje djelovanje koje se očituje u njegovoj osobi. Ništa ne smije zapriječiti pristup čovjeku u nevolji, nikakav subotnji propis ili počinak. Inače subota gubi svoj smisao. Dobrota nema granica niti joj se granice mogu postaviti. Napose ne kad je čovjek u krajnjoj nevolji i bolesti.