BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVADESET I ŠESTI TJEDAN KROZ GODINU

Srijeda, 28. rujna 2011.

Lk 9,57-62

57Dok su išli putom, reče mu netko: "Za tobom ću kamo god ti pošao." 58Reče mu Isus: "Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio." 59Drugomu nekom reče: "Pođi za mnom!" A on će mu: "Dopusti mi da prije odem i pokopam oca." 60Reče mu: "Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje." 61I neki drugi reče: "Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima." 62Reče mu Isus: "Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Srijeda - 26. tjedan kroz godinu

SLIJEDIO BIH TE, ALI...

Lk 9,57-62

Tri Isusova kratka izričaja spram nasljedovanja. Nasljedovanje, odnosno slijediti Isusa ne znači biti pratitelj, zaputiti se s njime na neko zabavno putovanje, gdje će čovjek biti svjedokom čudesa, znamenja, velikih mnoštava ljudi. Ne, nego nasljedovanje koje znači, imati do kraja udjela u Isusovu životu. Proživljavati ono što je on proživljavao, preuzeti na sebe njegovo poslanje i zadaću u svijetu. Isus je na putu u Jeruzalem. U prethodnom odsječku čuli smo kako se Isus 'stisnuvši svoje lice' usmjerio odlučno prema Jeruzalemu, mjestu svoje muke i proslave. Njega nutarnji glas i poticaj sili. Zadaću mora ispuniti ondje. Na gori Taboru bilo je govora o njegovu 'ezgodusu', izlasku. Nasljedovanje znači za svakoga od nas osobno 'egzodus' iz uhodanoga, iz vlastita mira, skrovitosti, udobnosti. Znači rastati se i oprostiti se sa svime i svakim, odvojiti se od svih dragih i milih, od svih ljudskih veza i navezanosti. U krajnjoj crti - to je rastanak sa svojim vlastitim 'ja', s onim što mi je najmilije, i to posve i radikalno, do kraja. Budi volja tvoja!  

Nitko nije bio tako zahtjevan kao upravo Isus. Nijedan dotadašnji židovski učitelj nije na taj način razgovarao sa svojim učenicima, pa ni prorociu Starom zavjetu. Isus je doslovce pravi beskućnik. Lako je pretpostaviti da su mnogi fascinirani njegovom osobom i pojavom spontano prilazili i izražavali svoje simpatije. Isus odgovara gnomski, gotovo u poslovicama i antitezama. Uspoređuje svoj život s drugim živim bićima koja su u daleko boljem položaju od njega. I ptice, i lisice. Svako se živo biće na svoj način srodi sa svojim okolišem, pronađe svoj modus vivendi, traži u okolišu svoju egzistencijalnu udomljenost, ukorijenjenost. Samo je čovjek egzistencijalno iskorijenjen. Nigdje on nije kod kuće, do kraja. Znamo da nas na svakome raskrižju može sačekati iznenadna smrt.

Isus je već prije svoga rođenja morao s trudnom majkom putovati; Elizabeti u judejsko Gorje, zatim se morao roditi daleko od Nazareta, preko tri dana hoda, u Betlehemu. Tko se upusti u nasljedovanje njega, mora upravo s time ozbiljno računati. Tu nema okolišanja ni šale. Isus pak govori krajnje načelno! I ovo hodočašće u Jeruzalem kao da nam želi poručiti kako smo svi na putu, prema cilju, kako smo u životu izloženi, nesigurni, zemlja nam nije majka.

S drugim 'aspirantom' ili kandidatom postupa Isus kao s Levijem-Matejom. Jednostavno od njega traži da raskine sa svime i da smjesta Isusa slijedi. Čak je prorok Ilija dopustio svome nasljedniku u službi, Elizeju, da priredi oproštajnu gozbu i večer. Kao da mu Isus kaže: Dopusti da duhovno mrtvi pokapaju fizičke mrtvace. Neka oni koji su u svijetu žive i nadalje u sjeni smrtnoj. A ti plati visoku cijenu svoga nasljedovanja već sada. Nasljedovanje Isusa nosi sa sobom često društvene i emocionalne lomove, bolne rastanke. Pitamo se, gdje je tu, u Isusa, minimum pijeteta prema pokojnicima? Ali je u igri daleko više od zemaljskoga, riječ je o Božjoj riječi i kraljevstvu koje se mora navijestiti. Riječ je o životu i smrti, već ovdje i sada, gdje nema odgode. Nikakvo štovanje pokojnika! Treba samo pogledati u Djela apostolska, nastavak Lukina djela, pa vidjeti kako su ljudi pojedinci ostavljali sve i išli putem navještaja Kraljevstva Božjega - ono je imalo u svemu prvenstvo. Prvi su kršćani bili savršeno pokretljivi, bijahu glasnici i vjesnici novoga Puta!

I treća je slika 'isusovski' neponovljiva. Ne obazirati se natrag! Jesi li zaplužio, zaorao, moraš paziti na brazde. Ne dopušta Isus ni ono što je učinio Ilija Elizeju. Ako si na njivi, mora ti pogled biti usmjeren naprijed, nikako natrag, da znaš kako plužiš, kako brazdiš. Sjetimo se kako je palestinsko ozemlje prepuno kamenja, kako su i oranice prosijane kamenom, i tko se na takvim kamenitim i pjeskovitim njivama obazire, ne može pravilno orati, plug će stalno iskakati iz brazde i nemoguće je plužiti ravnomjerno.

Ako si zahvaćen Radosnom viješću, kraljevstvom Božjim, moraš se upravo na to usredotočiti, skoncentrirati, moraš ostaviti sve druge misli, nakane, planove. Sve je to prošlost, iza tebe. I samo si takav prikladan za Božje kraljevstvo. Čovjek mora ostaviti svoju prošlost iza sebe. Sve su obiteljske poveznice pokidane kad se čovjek upusti u hod za Isusom. Isus svjesno izaziva - i sili nas da se pitamo, za koga ili što živimo i umiremo. Nemoguće je ići za Isusom, a očijukati sa starim, obazirati se na ono što je čovjek ostavio iza sebe. Nedopustivo je u Isusovim očima polovično nasljedovanje gdje je čovjek raskomadan između novoga i staroga. Treba radikalna, korjenita odluka.

Isusov zahtjev, a ti me slijedi, poziv je na samostalan, neovisan život. Uzmi život u svoje ruke, ne daj se drugim voditi niti dirigirati. Uz Isusa treba ostaviti sve veze i lance, sve okove i strahove, svaki osjećaj krivnje i blokade. Isus je kao dvanaestogodišnjak iskusio rastanak s majkom i Josipom, i već se ondje krajnje intimno vezao samo uz Boga - 'biti mi je u onome što je Oca mojega', lišio se zemaljskih veza i obveza. Isus oslobađa od zemaljskih navezanosti i čovjeka usmjerava posvema na Boga. Red ili nered u društvu počinje u vlastitom srcu. Ako smo mi u redu, bit će i naš okoliš u redu.

Ovih dana slavimo svetoga Franju. Upravo se on radikalno usprotivio svome ocu, protuslovio cijelim svojim bićem, da bi onda, razvlašten, odsada mogao nazivati jedino "Oca nebeskoga" svojim ocem. Dramatičan bijaše taj rastanak kad je vlastitome ocu dobacio sve, i novac, i haljine, i sve što je na sebi imao, da bi se od svega lišio i razgolio te bio do kraja slobodan. I naprijed usmjeren. Nikakvi kompromisi, nikakvo očijukanje s prošlim. Kao što ovdje Isus usmjerava svoj pogled, fiksira sebe na Jeruzalem, tako i onaj koji želi biti njegov, mora imati pogled usmjeren kamo ga ima i Isus. Nemoguće se okretati desno i lijevo, tražiti lakše putove, krivine ili zavoje. I samo će tako čovjek prispjeti na cilj - do Boga.