BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

USKRSNO VRIJEME

Četvrti dan Uskrsne osmine

Srijeda, 27. travnja 2011.

 

Lk 24,13-35

13I gle, dvojica su od njih toga istog dana putovala u selo koje se zove Emaus, udaljeno od Jeruzalema šezdeset stadija. 14Razgovarahu međusobno o svemu što se dogodilo. 15I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. 16Ali prepoznati ga - bijaše uskraćeno njihovim očima. 17On ih upita: "Što to putem pretresate među sobom?" Oni se snuždeni zaustave 18te mu jedan od njih, imenom Kleofa, odgovori: "Zar si ti jedini stranac u Jeruzalemu te ne znaš što se u njemu dogodilo ovih dana?" 19A on će: "Što to?" Odgovore mu: "Pa ono s Isusom Nazarećaninom, koji bijaše prorok - silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: 20kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. 21A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela. Ali osim svega toga ovo je već treći dan što se to dogodilo. 22A zbuniše nas i žene neke od naših: u praskozorje bijahu na grobu, 23ali nisu našle njegova tijela pa dođoše te rekoše da su im se ukazali anđeli koji su rekli da je on živ. 24Odoše nato i neki naši na grob i nađoše kako žene rekoše, ali njega ne vidješe." 25A on će im: "O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! 26Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?" 27Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu. 28Uto se približe selu kamo su išli, a on kao da htjede dalje. 29No oni navaljivahu: "Ostani s nama jer zamalo će večer i dan je na izmaku!" I uniđe da ostane s njima. 30Dok bijaše s njima za stolom, uze kruh, izreče blagoslov, razlomi te im davaše. 31Uto im se otvore oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. 32Tada rekoše jedan drugome: "Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?" 33U isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem. Nađoše okupljenu jedanaestoricu i one koji bijahu s njima. 34Oni im rekoše: "Doista uskrsnu Gospodin i ukaza se Šimunu!" 35Nato oni pripovjede ono s puta i kako ga prepoznaše u lomljenju kruha.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

SRIJEDA U USKRSNOJ OSMINI

ON KOJI ZAPALJUJE GLUHA SRCA...

Lk 24,13-35

Kad čitamo ovo izvješće o Isusovu na putu s dvojicom učenika u Emaus, čini nam se da imamo na prvi pogled pokušaj da se uskrsnuće dokaže u krajnje tjelesnom obliku. Međutim, od svega toga ništa. Sve tomu protuslovi.

Ponajprije tajanstveni suputnik izranja odnekuda. Njih dvojica uopće to ne zamjećuju. Ne zamjećuju kako se njima pridružio, a isto tako netragom iščezava ispred njihovih očiju, iz njihove sredine a da ni to nisu mogli zamijetiti. Tajanstven dolazak, tajanstveniji nestanak. Nemoguće je ophoditi s njime kao za zemaljskoga života. Moguće ga je iskusiti samo u području vjere. U čitanju i tumačenju Svetoga pisma pri čemu onoj dvojici gori srce, toplo je oko srca, dok im za lomljenja kruha otvara oči.

Već u tomu vidimo temeljne elemente ranokršćanskoga bogoslužja. Služba i tumač riječi, lomljenje kruha. Božja riječ i euharistijsko blagovanje. Uskrsloga se može susresti u riječi i sakramentu. Riječ i tvar. Bogoslužje je način kako ga možemo i danas opipati, kako je on danas nazočan. S druge pak strane naše bogoslužje ima svoj korijen u događaju Uskrsa. Bogoslužje je mjesto gdje on među nas stupa, nama se pridružuje, gdje postaje Isus naš suputnik, gdje nam on zapaljuje i razgara srce, otvara oči.

Čitajući i promišljajući Novi zavjet izvještaje, napose evanđeoske, nigdje ne ćemo pronaći ni trunka žalosti, žalovanja, plakanja, tugovanja. Nema iz Isusovih usta ni jedne jedine prispodobe koja bi bila vezana uz žalost. Pa i kad se Marta žali na svoju sestru Mariju, zašto je ostavi samu, Isus je prekorava i daje prigodni naputak. Marija je izabrala najbolji dio.

 

 
 

Ni učenici ne ostavljaju nikakav dojam da im je žao što se sve onako odigralo. Nije im žao zbog Nazareta u komu nije učinio čudesa, ne oplakuju ni Judu. Oni jednostavno stenografski zapisuju što se dogodilo. Sve su svoje snage upotrijebili za navještaj Radosne vijesti. Nema mjesta jadikovanju. Duh Sveti je glavni čimbenik, a on je Duh radosti.

Možda je ova zgoda na putu u Emaus nešto kao jadikovka. Oni su tužni i žalosni, turobni, zbog svega onoga što se dogodilo. Sve su svoje nade polagali u Isusa. Od njega su očekivali spas i oslobođenje. I sad: tako je sramotno svršio na križu. Je li to moguće? On mrtav - pokopan, oni mrtvi, pokopani u svojim nadanjima i očekivanjima. Tko tako sramotno završi, on zacijelo nije na Božjoj strani. Može li Bog podnijeti takvu sramotu? Nemoć? Slabost? Nije to nikakva značajka Božja. Pa ipak. Upravo se u tomu očituje Božja i moć, i svemoć, i snaga. O tomu će tako divno govoriti Pavao u Korinćanima!

Bog liječi ljudske rane svojim ranama, ljudski križ svojim križem, ljudsku slabost svojom slabošću. Liječi rane čovječanstva tako što ih sam prima, prihvaća, sam s njima živi. One su dio njega.

 Isus se pridružuje. Oni ga ne prepoznaju. Oči zatvorene, a oni okovani u svojoj tuzi. Pa i taj novopridošli stranac - on im se čini teškom naivčinom. Tako se barem ponaša. Zar si ti jedini stranac koji ne znaš što se dogodilo? I ponovno ista priča, od početka, sa znacima rezignacije što se sve odigralo s Isusom. Ponovno o svemu, o Isusu - njegovoj dobroti, čovječnosti, o svemu što se odigralo tih dana, razapinjanju, pokopu... Ali onda i nešto iznenađujuće. Govore da su ga žene vidjele živa. Međutim, žene kao žene... Uvijek nekoliko točkica i upitnik, tko će još ženskim pričama vjerovati. Vjerojatno je sva ta priča izmamila na strančevu licu lagani smješak koji oni nisu primijetili. I onda taj stranac uzima riječ i stvari u svoje ruke.

Iz njihove perspektive opet se čini da ništa ne shvaća. I kad im tumači sve što se imalo dogoditi s Mesijom, tumačeći od Mojsija i Proroka, da Mesija mora trpjeti. Napokon dolaze u selo kamo su namjeravali doći. Tu u Emausu događa se ono čudo. Prepoznali su ga u lomljenju kruha. Vidjeli su da je suputnik bio sam Gospodin. Pale su im ljuske s očiju, i sad su morali sami sebi priznati: Nije li nam srce gorjelo, dok je tumačio Pisma!

Isus pretvara kruh u sebe! Pre-tvara i učenike! Od nevjernih, slabih, ranjenih, obeshrabrenih pretvara ih u nositelje Radosne vijesti. Kateheza na putu u Emaus. Najvažniji sat vjeronauka u povijesti čovječanstva. Nemamo o tome nikakva protokola, nemamo zapisa. Ali imamo upisano u srcima. I to se onda prenosi, kad srca gore i kad su zapaljena.

Isto se zbilo i s onom dvojicom za prvoga susreta s Isusom. Gdje stanuješ? - Dođite i vidjet ćete! Nažalost, ni to nije zabilježeno, nemamo nikakva dnevnika ni zapisnika, ali im je otvarao sebe i što o njemu piše. On se otvara svojima, srce im gori.

Zgoda na putu u Emaus. Svima nama tako draga, tako znana. Blagopokojni Papa čak je uzeo iz te zgode naslov svoje pobudnice: "Ostani s nama, Gospodine!" I kad bismo imali samo ovo jedno uskrsno Evanđelje - radosni navještaj Gospodnjega uskrsnuća - bilo bi nam dosta. Svi smo na putu - često u Emaus - mjesto daleko od nadanja i očekivanja, zapadno - prema noći - od Jeruzalema. Na putu u tamu. Ali, Nepoznati nam se pridružuje na putu. Njegov je put i naš put, naš je put i Njegov put. On nam je životni suputnik. Nismo sami na putu. I dok je s nama - gori nam srce. On zapaljuje u nama žižak vjere i prepoznajemo ga za lomljenja kruha. On autentično tumači Pisma - on je sam smisao Pisma i svega što je Bog govorio.

Ostani s nama, Gospodine! Spušta se noć, Gospodine! Nije li ta riječ i naša riječ, a ne samo one dvojice na putu prema zapadu? Oni bijahu žalosni i tužni. Nismo li i mi odreda u svome životu u tjeskobi, brizi? Ostani s nama, Gospodine. Trebaš nam, Gospodine. U opasnosti smo da nekoć kršćanski Zapad ostane bez Krista, postane nekršćanski. U opasnosti smo da ostanemo bez njega, koji je dvije tisuće godina bio smisao Europe.

      Jesi li ti jedini stranac u ovoj zemlji, da ne znaš što se događa i što se dogodilo? Isus - stranac u našim obiteljima, našem narodu, stranac u ovoj Europi? - Da to je naša suvremena situacija, naše okružje. Je li nam ljubav dovoljno snažna da ga zaustavimo?