BIBLIJSKA PORUKA DANA

Treći tjedan kroz godinu

Četvrtak, 27. siječnja 2011.

Mk 4,21-25

21I govoraše im: "Unosi li se svjetiljka da se pod posudu stavi ili pod postelju? Zar ne da se stavi na svijećnjak? 22Ta ništa nije zastrto, osim zato da se očituje; i ništa skriveno, osim zato da dođe na vidjelo! 23Ima li tko uši da čuje, neka čuje." 24I govoraše im: "Pazite što slušate. Mjerom kojom mjerite mjerit će vam se. I nadodat će vam se. 25Doista, onomu tko ima dat će se, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

NEUSTRAŠIVOST SRCA

Mk 4,21-25

Isusova misija zapravo nije pravo ni počela, a već se nadvijaju tmasti oblaci i prijetnje nad njegovim poslanjem. Vjerojatno su i učenici međusobno govorili i stvarali negativno ozračje, negdje iza leđa svoga Učitelja, kako nije pametno izlagati se tolikom riziku na samome početku. Ne treba otvoriti sve karte, ne bi se smjelo ići u otvorene sukobe s farizejima i književnicima, ne izazivati herodovce, ne biti agresivan u svojim stavovima. Vjerojatno su mu govorili: „Učitelju, smanji brzinu, ne nagli!“ Danas bismo kazali: “Slow down! Nogu s papučice za gas”. Vjerojatno su mu prigovarali: Pa zar je trebalo onako kršiti subotu, zar je trebalo subotom liječiti opsjednuta, zar je trebalo subotom ići na duga putovanja, zar je potrebno subotom prije zalaza sunca liječiti bolesnike. Moglo se sve to propustiti i ne zamjerati se onima ‘gore’.

Vjerojatno su mu prigovarali kako se ne treba izazovno družiti s carinicima i grješnicima, kako oni nisu vrijedni tolike pozornosti. Komu to koristi i služi? Grješnici ostaju grješnici. I zašto izazivati farizeje da se udruže s herodovcima te zaključe tvoju smrt? I na kraju, sve je gore nego na početku. Trebalo je više razboritosti, Učitelju, ne ići u vatru, ne rušiti sve zidove. Ne otvarati stalno nove fronte, treba stvoriti široku bazu, biti prihvatljiv kod naroda, u mnoštvu. Steći simpatije, djelovati odgovorno i mudro, polagano. Možda pokušati s vezama i poznanstvima u Velikom vijeću (kao poslije Gamalijel). Zar ne uviđa kako će ovo sve svršiti nasilno, u krvi, totalno neuspješno.

Jasno, nevolja je velika, bolesnika je more, ali nemoguće je dosegnuti sve. I upravo stoga treba stvoriti jasne uporabive mehanizme, sačuvati da nas ne pregazi kotač uhodanoga establishmenta. Izbjegavati sukobe, pomiriti se s činjeničnim stanjima. Vjerojatno su tako govorili međusobno, a potajice i Isusu, apostoli, ribari i nekolicina drugih pokupljenih onako s puta. Potonji razvoj događaja dat će im za pravo. Nemoguće se s rogatima bosti.

Ali im Isus odgovara: “Zar se pali svjetiljka da se odmah sakrije pod posudu ili pod ležaj?” On je došao, pojavio se, želi svijetliti, želi biti svjetlo svijeta! Isto tako i apostoli. “Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlo svijeta” - rekao je već u Govoru na gori (Mt 5,13-15). On je najavio obračun sustavu prisile i tlačenja, ispraznoga i praznorječivoga tumačenja Pisma i Zakona, protiv čovjekova iskorištavanja ili trajnoga skrbništva nad nekim te zaglupljivanja. Kad Isus govori, ne frazira, ne navodi riječi Pisma, nego govori rječnikom poezije, slikama koje su prozračne i smjeraju na Boga. Kad on govori, na čovjekovo srce izlijeva se rosa i milost. U Ivanovu Evanđelju središnja je misao upravo pojam svjetla. Svijet koji se susretao s Isusom i nesvjesno je osjećao obasjanost svjetlom.

Isus im jednostavno govori rječnikom današnjih medija. Proglasi nešto skrivenim, tajnim, možda i iz straha pred ljudima, odmah će svi napeti uši, početi istraživati o čemu je riječ. Upravo ono što se želi sakriti od ljudi, postat će svima doskora poznato. Da bi se nešto obznanilo, treba samo reći kako je to tajna, i smjesta će biti u svačijim ustima i ušima. Mnoštva su brbljava. I što pojedinac želi od drugih sakriti, vremenom će ipak proizvesti takav ‘dim’ da će ljudi tražiti, odakle i zbog čega to. Kao da im Isus želi reći: Nema mogućnosti da čovjek umakne istini vlastite osobe. Čovjek mora biti i živjeti ono što jest. Tako i Isus. Tu više nema straha za vlastitu osobu, nemoguće je zastrti punu istinu. Istina ostaje, ona čovjeka nadživljuje.

Isus kao da veli: Ono sjeme koje je uzalud posijano jest upravo kao svjetlo pod varićakom ili ležajem, a ono koje donosi stostruk rod jest ono koje svijetli svima u kući. Treba sijati, treba svijetliti u svijetu. Svjetlo mora prodrijeti u tamu svijeta, a ne ga pokopati, iskrivljivati ili gušiti. Isusov skromni i ponizni put jest put objave svjetla u svijetu. Isus veli, da tko ima uši da čuje, neka ih otvori da ispravno čuje. Isplati se otvoriti oči i uši, a kažnjivo je ne čuti što Isus veli. Isus stoji pred nama, imamo oči i uši, i treba ih otvoriti. Bog nije sitničav. On će obilato nagraditi naš posluh, povjeruje li čovjek Isusovoj riječi i otvori li se njegovu svjetlu.

      S druge pak strane, Isus će prigovoriti upravo farizejima kako imaju u rukama ključ života, ali su vrata u život do te mjere spustili zasune, zabravili, da druge ne puštaju, a ni sami ne mogu unići unutra. Njihova ih okoštalost i usahnulost, atrofiranost priječi da žive punim životom. Vlastiti strah od slobode i života prenosi se nužno i na druge, dok se radost i otvorenost prenosi na druge te se Radosna vijest ukorjenjuje. Upravo je s time kršćanstvo pobijedilo, odnosno osvojilo Rimsko carstvo i njegov fundus obrazovanja: Svojom ponudom smisla, svjetla, širine, prostranstva. Treba birati između istine i taktike, između uskoće i otvorenosti, između straha i povjerenja, između svjetla i tame, između života i smrti. I od toga zavisi naša blizina Božjem kraljevstvu ili naša isključenost iz ozračja spasenja.