BIBLIJSKA PORUKA DANA

Vrijeme kroz godinu

30. tjedan kroz godinu

Utorak, 26. listopada 2010.

Lk 13,18-21

18Govoraše dakle: "Čemu je slično kraljevstvo Božje? Čemu da ga prispodobim? 19Ono je kao kad čovjek uze gorušičino zrno i baci ga u svoj vrt. Uzraste i razvi se u stablo te mu se ptice nebeske gnijezde po granama." 20I opet im reče: "Čemu da prispodobim kraljevstvo Božje? 21Ono je kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne."

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

VELIKO I MALENO U KRALJEVSTVU BOŽJEM

Lk 13,18-21

I Ivan u tamnici, i učenici oko Isusa, i svijet koji mu se pridružuje, a pogotovo Isusovi protivnici stalno su u nedoumici glede Isusove osobe. Je li on pravi? Je li on samo sanjar koji o nečemu govori što nema nikakve veze sa zbiljnošću, ili možda opsjenar koji uz pomoć nečistih sila čini silne stvari? Što ga ovjerovljuje? Gdje su znakovi? Od njega traže znakove. K tome su i učenici obeshrabreni velikim otporom Isusu, i kao da se pitaju: U čemu će i kako će sve ovo svršiti? U dvojbama su spram uspjeha Isusova djela. Nije li to što Isus pokušavao samo plod lijepih želja, snova, mašte?

Usporedbe žele razbiti sve njihove dvojbe. Žele uliti ohrabrenje u depresivno stanje učenika. Unatoč prividnim neuspjesima, njegovo djelo ima u sebi nutarnju kvalitetu i zajamčena mu je budućnost. Dokaz su tome slike kojima se služi. Stoga se Isus laća prispodoba, usporedbi, slika. Ako mislite, kao da im veli, izvesti nešto naprečac, onda činite samo nasilje nad organskim rastom Božjega djela u svijetu. Isus se uvijek služi organskim rječnikom iz prirode i čovjekova života, a ne rječnikom sile, nasilja, nasilne promjene. Sve što je veliko, rodilo se iz malena, neznatna. Nečujno, bez buke i pompe, bez ljudske reklame i promidžbe. Uvijek ostajemo zadivljeni sili i energiji koja počiva u jednome običnom, sićušnom zrnu, ili pak hrastovu žiru. Već je u sjemenu, kvaliteti sjemena sadržano sve, obećana cijela budućnost. Tako je, prema Isusovu shvaćanju, i s Božjim kraljevstvom.

Isus naviješta kraljevstvo Božje. Njegova djela, njegove riječi očituju da je ono došlo. Ali se onda nameće pitanje: Je li zbilja trebao Bog početi tako maleno i neznatno u svijetu? U nekome zabitnu kutku, daleko od glavnih gradova ondašnjega svijeta? Je li to početak onoga velikoga djela o kome su govorili starozavjetni vidioci? Na to odgovara Isus svojim slušateljima i radoznalcima dvjema slikama, usporedbom o gorušičnom zrnu i o kvascu. Upravo je ozdravio ženu zgrčenu, i to bi bio znak kako je kraljevstvo Božje došlo, kako se obistinjuju Izaijina proroštva. Narod je sav u ushitu zbog Isusova djela i poražavajućeg odgovora onima koji mu spočitavaju što čudo čini subotom. Isusova je logika ubojita, bez zamjerke, ali i bez cinizma i uvrjedljivosti.

Početci su maleni i neznatni, slabi i nevidljivi, jedva zamjetljivi ljudskim očima. Nikakvo čudo da ljudi ne zamjećuju, da mnogi okreću glavu i leđa Isusu jer ih iznevjeruje u njihovim očekivanjima. Pa i vodeći ljudi u narodu ne mogu ili ne žele zamijetiti ono što izvodi Bog u Isusu u svijetu. Bog na tako sirotan način započinje veličanstveno djelo u svijetu. Stoga Isus želi otvoriti učenicima oči na primjeru ovih dviju slika. Ne treba Bog velikih armada da bi ozbiljio svoj plan; on se zadovoljava minimalnim sredstvima, neznatnim početcima, u Betlehemu, pa trideset godina u Nazaretu, i onda putujući iz sela u selo, daleko od svjetske javnosti. Ali je jedno jasno: Istina je u Isusu i njegovim riječima. Tu istinu trebamo svakodnevno učiti i prihvaćati.

Isus pribjegava slikama kako bi posvijestio svojima narav Božjeg kraljevstva. Tko to daje priliku najsitnijemu da će isklijati, izrasti, sazreti, da će davati sklonište i gnijezda pticama nebeskim? Malo tko, govoreći u ljudskim protegama. Ono što trebamo jest samo povjerenje u rast malenoga u nama i oko nas, i nepovjerenje prema svemu što se izdiže, što se pravi velikim pred sobom i u očima svijeta. Čudo malih, ali velikih početaka i koraka. Ne mora se čovjek propinjati biti velikim. Prava veličina izrasta u poniznosti i malenosti. U prizemljivanju, a ne uzdizanju. Treba biti strpljiv, ništa nasilno ne činiti. Mi današnji čitatelji i slušatelji, a isto tako i oni u Isusovo vrijeme, moramo promijeniti perspektivu gledanja, promatrati stvari odozgor, s Božjega vidikovca, Božjim očima. Bog nas ne bi poslao u život da s nama ne namjerava nešto učiniti. Makar nas nitko i ne pogledao, makar prema nama nitko ne bio naklon, moramo biti svjesni da nas upravo Bog želi. Treba se odvažiti i rasti, Bog je u nas položio svoje mogućnosti. I maleno raste. Tko bi to primjerice očekivao od gorušice koja padne među kamenje? Bog je posijao i on daje rast.

Kao da Isus želi reći svojima: Ono što sam posijao u Galileji među ljudima, što ste također i vi učinili kad sam vas odašiljao, takve je naravi da mu je zajamčena budućnost. Sve se ovo tiče svih ljudi. Svi u sebi osjećaju da bez Boga ne mogu.

Isus rabi usporedbu o zrnu gorušice i kvascu te pticama želeći uprizoriti kako će mnogi narodi  naći utočište i zavičaj u Isusovoj osobi i riječi. On rabi u pozitivnom smislu sliku kvasca kako bi uprizorio što izvodi njegova riječ i koji su učinci kraljevstva Božjega u svijetu. Slikom kvasca želi reći da kraljevstvo Božje ima preobrazbenu snagu u sebi. Kvasac za nekoliko sati prožme svu masu tijesta, nadigne ga, i nakon pečenja čini kruh ukusnim, jestivim. Kao što kvasac daje novu kvalitetu tijestu, tako i Isusova riječ i osoba daju svijetu novu kvalitetu, novi ukus. Kvasac ima ulogu koju ima i sol u hrani. Nestaje, otapa se i pretvara u ono u što je stavljen, i postiže time svoj učinak. Sam za sebe nema svrhe. Nestalo ga je posvema, kvasac se pretvorio u tijesto. Sadrži u sebi eksplozivnu snagu, iznutra je rastočio cijelo tijesto, ono ga je prihvatilo. Dakle, neka dobrota u vama postane dio vas, sastavni dio vašega bića. Isusov je naglasak na intenzivnosti, nutarnjoj snazi koja se nalazi u kvascu i vrenju što ga proizvodi. Važno je ono što drijema u svakome. 

       Kraljevstvo Božje zahvaća sve razine i sve pore života, prodire u sve, mijenja svijet u koji se navijesti njegova poruka. U Pavla ćemo pronaći negativnu sliku kvasca, ali to nas ne smije zbuniti jer Isus iznenađuje svoje redovito šokantnim slikama. Crkva ima misijsku zadaću, ona ima ulogu zahvatiti sve, navijestiti svima, poučiti sve, zvati sve u svoje krilo.