BIBLIJSKA PORUKA DANA

Timotej, Tit, Paula

  Srijeda, 26. siječnja 2011.

Lk 10,1-9

1Nakon toga odredi Gospodin drugih sedamdesetdvojicu učenika i posla ih po dva pred sobom u svaki grad i u svako mjesto kamo je kanio doći. 2Govorio im je: "Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju. 3Idite! Evo, šaljem vas kao janjce među vukove. 4Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuće. I nikoga putem ne pozdravljajte. 5U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!' 6Bude li tko ondje prijatelj mira, počinut će na njemu mir vaš. Ako li ne, vratit će se na vas. 7U toj kući ostanite, jedite i pijte što se kod njih nađe. Ta vrijedan je radnik plaće svoje. Ne prelazite iz kuće u kuću." 8"Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi 9i liječite bolesnike koji su u njemu. I kazujte im: 'Približilo vam se kraljevstvo Božje!'

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

26. SIJEČNJA: Timotej i Tit

Učitelji spremnog djelovanja u korist Crkve

Jučer smo proslavili blagdan Obraćenja svetoga apostola Pavla. Danas slavimo dvojicu njegovih najbližih suradnika: Timoteja i Tita. Njima su upravljene tri poslanice što ih je predaja pripisivala Pavlu. Od njih, dvije su upravljene Timoteju, a jedna Titu.

Timotej je grčko ime, a znači "koji časti Boga" ili “Bogobojazni”. Dok ga Luka u Djelima apostolskim spominje šest puta, Pavao se u svojim poslanicama na njega osvrće čak sedamnaest puta (a spomenut je i u Poslanici Hebrejima). Iz toga se može zaključiti da je u Pavlovim očima on imao veliki ugled, premda Luka nije držao potrebnim ispripovijedati sve što se na njega odnosi. Pavao mu je namijenio važna poslanja te je u njemu prepoznao gotovo svoj alter ego, kao što se to vidi iz velike pohvale koju mu daje u Poslanici Filipljanima: "Nikoga doista nemam tako srodne duše (isopsihon) tko bi se kao on svojski za vas pobrinuo" (2,20).

Timotej se rodio u Listri (oko 200 km sjeverozapadno od Tarza) od majke Židovke i oca poganina (usp. 16,1). Budući da mu je majka sklopila miješani brak te ga nije dala obrezati, može se pretpostaviti da je Timotej odrastao u obitelji koja nije strogo obdržavala zakon, premda je o njemu rečeno da je poznavao Pisma još od djetinjstva (usp. 2 Tim 3,15). Poznato nam je i ime njegove majke Eunike, kao i bake Loide (usp. 2 Tim 1,5). Prolazeći kroz Listru na početku svoga drugoga misijskog putovanja, Pavao je izabrao Timoteja kao svoga suputnika, jer je "uživao dobar glas među braćom u Listri i Ikoniju" (Dj 16,2), no dao ga je obrezati "zbog Židova koji bijahu u onim mjestima" (Dj 16,3). Zajedno s Pavlom i Silom, Timotej je prošao Malom Azijom sve do Troje, odakle je prešao u Makedoniju. Osim toga, znamo i da je u Filipima, gdje su Pavao i Sila bili optuženi kao remetitelji javnog reda i bili zatvoreni jer su se usprotivili zlouporabi jedne djevojke kao gatateljke od strane beskrupuloznih pojedinaca, Timotej bio pošteđen (usp. Dj 16,16-40). Kad je potom Pavao bio prisiljen nastaviti prema Ateni, Timotej ga je sustigao u tome gradu, odakle je poslan mladoj Crkvi u Solunu, da bi od nje donio novosti i utvrdio je u vjeri (usp. 1 Sol 3,1-2). Ponovno se nalazi s Pavlom u Korintu, donoseći mu dobre vijesti o Solunjanima, te surađuje s njime u evangelizaciji toga grada (usp. 2 Kor 1,19).

Timoteja potom nalazimo u Efezu za Pavlova trećega misijskog putovanja. Odande je Pavao vjerojatno napisao poslanice Filemonu i Filipljanima, a u objema se Timotej spominje kao supošiljatelj (usp. Flm 1; Fil 1,1). Iz Efeza ga Pavao, zajedno s nekim Erastom, šalje u Makedoniju (usp. Dj 19,22), a potom i u Korint kamo je imao odnijeti poslanicu u kojoj apostol preporučuje Korinćanima da ga lijepo prime (usp. 1 Kor 4,17; 16,10-11). Timoteja nalazimo i kao supošiljatelja Druge poslanice Korinćanima, a kad Pavao iz Korinta piše Poslanicu Rimljanima, u njoj, zajedno s ostalima, pridodaje i Timotejeve pozdrave (usp. Rim 16,21). Iz Korinta je Timotej otišao za Troju na azijskoj obali Egejskoga mora, gdje dočekuje Pavla na putu prema Jeruzalemu na završetku njegova trećeg misijskog putovanja (usp. Dj 20,4). Od toga trenutka stari nam izvori ne donose ništa o Timotejevu životopisu, osim kratkog spomena u Poslanici Hebrejima, gdje čitamo: "Znajte: naš je brat Timotej oslobođen. Ako uskoro stigne, s njime ću vas pohoditi" (13,23). Zaključno, možemo reći da se Timotej ističe kao lik velikog pastira. Prema kasnijoj Crkvenoj povijesti Euzebija Cezarejskog, Timotej je bio prvi biskup Efeza (usp. 3,4). Nekolicina njegovih relikvija nalazi se od 1239. u Italiji, u katedrali Termolija u Molizeu, kamo su prenijete iz Carigrada.

S obzirom na lik Tita, čije je ime latinskoga porijekla, znamo da je po rođenju bio Grk, to jest poganin (usp. Gal 2,3). Pavao ga je sa sobom poveo u Jeruzalem na takozvani Apostolski sabor, na kojem je svečano prihvaćena mogućnost propovijedanja evanđelja poganima bez uvjetovanja propisima Mojsijeva zakona. U poslanici koja je upravljena Titu, apostol mu odaje hvalu te ga opisuje kao "pravoga sina po zajedničkoj vjeri" (Tit 1,4). Nakon Timotejeva odlaska za Korint, Pavao je onamo poslao Tita, kako bi tu nepoučljivu zajednicu priveo poslušnosti. Tit je ponovno pomirio korintsku Crkvu s apostolom, koji je Korinćanima ovako pisao: "Bog, tješitelj poniznih, utješi nas dolaskom Titovim. Ne samo dolaskom njegovim, nego i utjehom kojom se utješi zbog vas: obavijesti nas o vašoj čežnji, vašem jadikovanju, vašoj žarkoj ljubavi prema meni tako da se još većma obradovah... A povrh te naše utjehe još se mnogo više obradovasmo zbog radosti Titove jer svi vi okrijepiste duh njegov" (2 Kor 7,6-6.13). Pavao je Tita, kojega naziva svojim "drugom i suradnikom" (2 Kor 8,23), još jednom poslao u Korint, kako bi ondje organizirao i priveo dovršetku skupljanje priloga za jeruzalemske kršćane (usp. 2 Kor 8,6). Ostali tekstovi iz pastoralnih poslanica spominju Tita kao biskupa Krete (usp. Tit 1,5), odakle sustiže Pavla, po njegovu pozivu, u Nikopolu u Epiru (usp. 3,12). Potom je otišao i u Dalmaciju (usp. 2 Tim 4,10).

Nisu nam poznati drugi podaci o kasnijim Titovim putovanjima kao ni o njegovoj smrti. Na kraju, pogledamo li zajedno oba ova lika, Timoteja i Tita, postajemo svjesni nekoliko vrlo značajnih podataka. Najvažniji je taj da se Pavao, u obavljanju svoga poslanja, okružio suradnicima. On ostaje u pravom smislu apostol, utemeljitelj i pastir mnogih Crkava. Ipak, postaje jasno da nije sve činio sam, nego se oslanjao na povjerljive osobe koje su dijelile njegove teškoće i njegove odgovornosti. Druga opaska odnosi se na raspoloživost ovih suradnika. Izvori koji govore o Timoteju i Titu ističu njihovu spremnost da prihvate različite zadaće, koje su podrazumijevale nastupanje u Pavlovo ime, počesto i u ne tako lakim situacijama. Jednom riječju, oni nam daju poučak o velikodušnom služenju Evanđelju, sa sviješću da to podrazumijeva i služenje samoj Crkvi. Donosimo na koncu i preporuku što je apostol Pavao upućuje Titu u poslanici naslovljenoj na njega: "Hoću da to uporno tvrdiš te da oni koji su povjerovali Bogu uznastoje prednjačiti dobrim djelima. To je dobro i korisno ljudima" (Tit 3,8). Svojim konkretnim djelovanjem moramo i možemo otkriti istinu ovih riječi, te upravo u ovom vremenu i mi budemo bogati dobrim djelima, čime otvaramo vrata svijeta Kristu, našem Spasitelju.

Apostoli i njihovi učenici bijahu pioniri, krčitelji puta u budućnost. Oni su postavljali tračnice. Ne da bi ostali u sjećanju potonjih naraštaja, nego da bi cijelim svojim bićem podsjećali na onoga za koga su se žrtvovali, tisuće i tisuće kilometara prepješačili, koji su hodili nerijetko veoma opasnim putovima i predjelima. Htjeli su donijeti i u najzabitnije kutke ondašnjega Rimskog carstva poruku spasenja u Isusu Kristu. Htjeli su donijeti u tamu poganstva svjetlo Evanđelja, svjetlo Isusa Krista. Isus je Pavla na putu u Damask prosvijetlio, i sve potonje bijaše samo s jednom nakanom: Donijeti svjetlo Isusa Krista poganima.

      I Timotej i Tit postavljali su tračnice i ostavljali tragove Evanđelja jer su i sami iskusili da je Isus nosivi temelj njihova života. Ni apostoli pak nisu pošteđeni nevolja i patnja, umora i iscrpljenosti, nisu pošteđeni od križeva i obeshrabrenosti, nesigurnosti i mučeničke smrti. I Pavao govori o suzama u svojim pismima. I sam se nalazi u tamnici, tješi svoga sudruga u Evanđelju i njegovim patnjama. Ne obećaje mu blistavu karijeru na ovoj zemlji, nego ga podsjeća iz tamnice na ono što je od njega primio polaganjem ruku: Primio je Duha Božjega, Duh snage, ljubavi, trijeznosti, neustrašivosti. Treba iz toga živjeti, unatoč nevoljama u svijetu. Živimo u dolini suza, koja je povezana s nebom i vječnošću, po Isusu Kristu.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

Treći tjedan kroz godinu

Srijeda, 26. siječnja 2011.

Mk 4,1-20

1I poče opet poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu. 2Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu. Govorio im u pouci: 3"Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. 4I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. 5Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. 6Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijenja, osuši se. 7Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. 8Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razraste se i razmnoži, te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko." 9I doda: "Tko ima uši da čuje, neka čuje!" 10Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. 11I govoraše im: "Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama: 12da gledaju, gledaju - i ne vide, slušaju, slušaju - i ne razumiju, da se ne obrate pa da im se otpusti." 13I kaže im: "Zar ne znate tu prispodobu? Kako ćete onda razumjeti prispodobe uopće? 14Sijač sije Riječ. 15Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu. 16Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime, 17ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne. 18A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ, 19ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda. 20A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

IZIĐE SIJAČ SIJATI

Mk 4,1-20

U svome četvrtom poglavlju Marko je sabrao Isusove prispodobe, usporedbe, slike u kojima opisuje narav Božjega kraljevstva. Smisao i tumač govora u prispodobama Isus nam daje usred ove slike o sijaču. Riječ je o tajni i naravi Božjeg kraljevstva. Narav mu je posve drukčija nego je ljudi zamišljaju, ostvaruje se na posve drugi način. Čovjek može gledati i slušati, a zapravo ne vidjeti pravo i ne čuti što sa sobom nosi Isusova riječ i to kraljevstvo o kome on g ovori. Ono se događa u riječi i činu. Tajna se objavljuje onima koji su ‘unutra’, koji su Isusovoj obitelji. Treba biti u zajedništvu s Isusom, pa stoga treba učiniti u životu zaokret, obratiti se.

Kao što sjeme treba zemlju kako bi oživjelo, izniklo i postalo bogati bremeniti klas, tako i Bog traži čovjeka, čovjekovo srce, dušu koja je spremna prihvatiti ga, otvoriti mu se, dopustiti mu da u nama pusti svoje korijenje. Kao što se zemlja treba preorati oštrim plugom, isplužiti, izbrazdati, kako bi mogla primiti u rahlo tlo zasijano sjeme, tako se i čovjekovo srce treba preorati, prekopati, izbaciti iz njega sve usahlo, atrofirano, svaki korov, kako bi sjeme moglo u njemu uhvatiti korijena, očitovati u njemu svoju djelatnu moć i razvijati se. Isusove riječi naglašavaju nerazdvojivu povezanost neba i zemlje, upravo u njegovoj neponovljivoj zornosti ovih prispodoba.

Ne znamo koji je povod za ovakvu Isusovu riječ. Možda su učenici bili potišteni, deprimirani. Nakon obećavajućeg početka sve je više je i više Isusovih protivnika, mrzitelja njegova djela i osobe. Mnogi su mu već okrenuli leđa, malo ih je voljno prihvatiti i nositi njegovu poruku dalje; pročulo se o njemu do Jeruzalema, gledaju ga sumnjičavo, žele ga ubiti, ukloniti s puta. Čini se da je sve osuđeno na konačni fijasko. Kao da se nad njime i njegovim djelom nadvija tmasti oblak obeshrabrenosti, rezignacije i neuspjeha.

Imamo li danas razloga za optimizam i nadu? Nije li i danas posvuda zahvatila ljude rezignacija, malodušje spram tolikih otpada, izlazaka iz Crkve, manjka duhovnih zvanja? I Isus je imao razloga za rezignaciju. I on sam kaže kako govori, kako ljudi slušaju, a ne čuju, ništa ne razumiju. Mnogi su otpali, mnogi ga žele ukloniti, a ni učenici nisu bogzna kakve velike prijamljivosti i inteligencije. Ipak se Isus ne predaje. Trud nije uzaludan.Zbori to i uprizoruje slika o sijaču i sjemenu. Sijač sije velikodušno, gotovo nerazumno. I dok sije, iza njega se kupe vrane, vrapci i ostale ptice. Toliko toga ugrabe mu gotovo iz ruku, još u zraku. Sam mora promatrati - napose u škrtoj palestinskoj zemlji - kako mnogo toga propade. Čeka li i njega propala žetva? Međutim, Isus se ne da smesti. On sije. I čeka da prođe zima i proljeće. Tek tada vidi da su i sjetva i žetva bile fantastične.

Sve zavisi od motrišta s kojega čovjek promatra i kako promatra. Promatra li samo poteškoće, bit će zarobljen njima kao što zmija očara pticu, jednostavno je sledi. Treba gledati naprijed, ne natrag, ne obazirati se natrag. Tko stavi ruku na plug pa se okreće, reći će poslije Isus u jednoj slici. Treba se usmjeriti prema konačnom ishodu. Pogled naprijed je pogled nade. Isus nam želi uliti vjeru i nadu u konačni sretni ishod, unatoč svim brigama i nevoljama koje nam prijete. I u našem životu može biti promašaja, propusta, grijeha, ali se treba usmjeriti na konačni ishod, žetvu. Do žetve ima vremena. Treba ono što je posijano izrasti. Bog nam daje dovoljno vremena na raspolaganje.

Unatoč svim mogućim zaprekama i prijetnjama spram samoga sjemena i postupka jednoga sijača, Isus se očituje kao osoba koja se ne da smesti, koja ima dugi dah i neslomljivu nadu. Kao da nam Isus želi poručiti: Ma možete vi cijeli svijet promatrati crnim naočalama. Možete stalno paziti, koliko što košta, koliko utrošene muke i napora, koliko promašaja i tragike u samome životu, koliko bezdana i provalija. Ali posvuda ćete susresti Očevu ruku. Sijač zna što čini. Isto tako i nebeski Otac zna što čini. On je sijač vječnosti, i njemu, takvu sijaču, smijemo se prepustiti, povjeriti svoj život. On je znao što je činio kad nas je poslao na ovaj svijet; kod njega ima moj i tvoj život svoju cijenu i vrijednost, dostojanstvo i konačni plod. Mi smo svi sjeme besmrtnosti, sjeme neba koje se treba vratiti u Očevo krilo.

Opasno je prepustiti se melankoliji, rezignaciji, potištenosti, depresiji, ponavlja Isus stalno. Promatraj svijet Božjim očima! U svakome čovjeku, Isus to dobro zna, ima toliko sasušena, uništena, razorena, kamenita, trnovita, zatrovana, ukradena, zla, ugušena, nasilno nametnuta odgojem, svakodnevnim nalijevanjem i protokom istih misli, utjecaja okoline. Isus želi ohrabriti: Zadnja je uvijek Božja!

U svakome ima korova, sebeljublja, samoisticanja, nečasnih motiva. Ali sve natkriljuje jedna misao i ponuda: Jesam li voljan biti prostorom na kome Bog zasijava svoju riječ? Jesam li voljan prepustiti Bogu da čini u mome životu ono što on hoće i što je uplanio sa svakim čovjekom? To je nutarnja poruka Isusove usporedbe o sijaču.

Isusova je riječ istina. On govori riječi koje oslobađaju, koje čovjeka čupaju iz njegove rezignacije, slomljenosti. Isus je ikona Boga, on je objava ljubavi i istine, pa se stoga i ne boji umrijeti, uzimajući na sebe siromaštvo nemoćnih i prezrenih. U Isusu je istina njegove riječi zasjala u punini na križu. Božja poniznost su dveri kroz koje dolazi istina u ovaj svijet.

      Vjerojatno je i rana Crkva gledala u ovoj Isusovoj slici i svoju sudbinu. Bilo je vremena beznađa, progona, obeshrabrenja. I zato je uzimala i čitala ove Isusove riječi i tumačila ih na sebi svojstven način. Bilo je u Crkvi onih koji su upravo kao i spomenuto sjeme otpadali, koji su se zanosili, ali su u trenutcima kušnje popustili. Nisu imali dubine, nije se riječ u njima ukorijenila.