BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

SV. JAKOV APOSTOL

Ponedjeljak, 25. srpnja 2011.

 

Mt 20,20-28

20Tada mu pristupi mati sinova Zebedejevih zajedno sa sinovima, pade ničice da od njega nešto zaište. 21A on će joj: "Što želiš?" Kaže mu: "Reci da ova moja dva sina u tvome kraljevstvu sjednu uza te, jedan tebi zdesna, drugi slijeva." 22Isus odgovori: "Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ću ja piti?" Kažu mu: "Možemo!" 23A on im reče: "Čašu ćete moju doduše piti, ali sjesti meni zdesna ili slijeva - to nisam ja vlastan dati, to je onih kojima je pripravio moj Otac." 24Kada su to čula ostala desetorica, razgnjeve se na dva brata. 25Zato ih Isus dozva i reče: "Znate da vladari gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. 26Neće tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj. 27I tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga." 28"Tako i Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge."

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

25. srpnja – Sv, Jakov Apostol - Stariji

zaštitnik župe Međugorje

 

Slušajući ovo Jakovljevo i Ivanovo "možemo" i nehotice nam pada na um ono što je stalno ponavljao i stalno ponavlja aktualni američki predsjednik: "Yes, we can!" On je postao nešto kao nada Zapada i mladoga naraštaja okružuje ga aura nade koju ljudi polažu u njega. Nova nada za svjetsku politiku, za nekakvo bolje društvo i to snagom samo jednoga jedinoga pojedinca. Nismo naviknuli na takvu egofaniju, egomaniju, naglašavajući stalno: Ameriko, ovo je tvoje vrijeme; Narodi svijeta, ovo je vaše vrijeme! Imamo pred sobom izraziti kult pojedinca. Pojedinac može, pojedinac, pojedina osoba može ostvariti.

“Dok su bili na putu prema Jeruzalemu, Isus je išao ispred njih...” Najavljuje što ga čeka... Dvanaestorica uopće ne shvaćaju, nemaju pojma o čemu to im govori. Dotle je tri puta najavio svoju smrt, nasilnu smrt u Jeruzalemu. Očekuju da će ondje doći kraljevstvo Božje te da će zapasti njih izvrsna mjesta pri raspodjeli fotelja. Sve je napeto, sve je neizvjesno.

Pristupa majka dvojice Zebedejevih sinova, Zebedejevića. U Marka nastupaju njih dvojica osobno, nema majke. Impulzivni, nestrpljivi kakvi su već bili, traže za sebe prva mjesta. Prethodno su u Samariji htjeli da oganj s neba spali samarijansko selo i zato ih je Isus prozvao Boanerges - Sinovi groma!

Žele već sada predujam – isplatu unaprijed, avans: Žele biti zdesna i slijeva! Zar upravo zdesna i slijeva, ni manje ni više! Zdesna i slijeva: Pa znamo tko je bio Isusu na križu zdesna i slijeva! Prelistajmo samo pet poglavlja naprijed, i pronaći ćemo tko bijaše Isusu zdesna i slijeva!

Bolni ispravak njihova mišljenja, njihovih želja. Piti kalež - riječ poznata iz Staroga zavjeta kao pojam gorčine, čemera, patnje, bola. I njihov odgovor u jedan glas: Možemo.

Potom je uslijedila temeljna lekcija: Trokratno “među vama”! Kao da im želi za vijeke vjekova usaditi u glavu kakvi odnosi moraju vladati među učenicima. Čak i u dvorani Posljednje večere imamo žalosni primjer prijepora i svađe među učenicima, tko je od njih najveći. A da im pokaže Isus tko je najveći, uzima onda ubrus i praonik, pripasuje se i pere svima noge. Odreda!

Učenici moraju biti alternativa društvu, alternativna zajednica! Prisjetimo se samo prve zajednice u Jeruzalemu, prisjetimo se samo odnosa u Korintu! Prisjetimo se samo što su bili kršćani u rano doba, u rimskom carstvu. Čista i prava alternativa postojećemu društvu.

Znamo što su bili toliki sveci kroz cijelu povijest. Oni su istinska alternativa postojećemu koje se stalno prsi, izdiže, druge ponižava. Svatko želi gospodariti, biti nad drugima, nitko ne bi htio služiti!

Stranica prije: Također svađa među njima tko je najveći! - I opet lekcija o posljednjima i prvima. Zatim uzima dijete i daje očitu lekciju - prema predaji veli se da je to dijete bilo potonji sv. Ignacije Antiohijski koji je tako divno pisao na svome putu u Rim o Isusu Kristu... Sad postajem učenik Kristov, sad učim pravu lekciju: Smisao života je kristofilija, kristomathija – prijateljevati s Isusom, ljubiti Isusa, učiti kod Isusa i od Isusa....

“Ja, Biskup Rima, pastir sveopće Crkve, odavle, iz Santiaga, upućujem tebi, stara Europo, zov prepun ljubavi: Pronađi, otkrij samu sebe! Budi ti ponovno ti! Otkrij svoje korijene, svoje iskone! Neka ponovno zažive tvoje žilje, tvoje korijenje! Neka ponovno u tebi zažive one istinske vrijednosti koje su učinile tvoju povijest slavnom, a tvoju nazočnost na ostalim kontinentima blagotvornom! Sagradi ponovno svoje duhovno jedinstvo, u ozračju poštivanja drugih religija i nekrivotvorenih sloboda. Daj caru što njemu pripada, ali i Bogu što njemu pripada. Ne budi ponosna na svoje uspjehe do zaborava njihovih mogućih negativnih posljedica. Ne budi potištena zbog količinskoga gubitka tvoje moći u svijetu ili zbog društvenih i kulturoloških kriza koje te danas muče. Ti si još uvijek kadra biti svjetionikom civilizacije u svijetu! Drugi kontinenti podižu svoj pogled prema tebi i očekuju i od tebe isti odgovor koji je dao sv. Jakov Kristu: ‘Da, mogu’!” (Naime, piti kalež muke Gospodnje!)

(Ivan Pavao II., 9. studenoga 1982. u Santiago da Compostela, za svoga desetodnevnog pohoda Španjolskoj, u povodu svečanoga Dana Europe)

 

 

 

 

 

 

 

 
 

BIBLIJSKA PORUKA DANA

 

SEDAMNAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Ponedjeljak, 25. srpnja 2011.

 

Mt 13,31-35

31I drugu im prispodobu iznese: "Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. 32Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama." 33I drugu im kaza prispodobu: "Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne." 34Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba - 35da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta.

 

 

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

 

Ponedjeljak - 17. tjedan kroz godinu

SNAGA RASTA U KAKVOĆI I NUTARNJOJ ENERGIJI

Mt 13,31-35

Ljudi obično misle da se moraju događati silne, neobične i zastrašujuće stvari kad dolazi Bog na ovaj svijet, kad uspostavlja svoje kraljevstvo, svoju vlast među ljudima. Ali što se i kako se to zbiva, kako se to odvija? Nečujno! Tiho, neopazice, upravo kao kad sjeme klija, raste, nečujno. Vidiš samo kako se nešto promalja i izbija, ali ne možeš mjeriti ni ocijeniti svojim očima koliko je za dan ili za noć naraslo. Isus naviješta, on liječi bolesnike. Skuplja nešto učenika oko sebe, ni po čemu značajnih ili uglednih. Zapravo, nekako usput ih poziva. Od svakodnevnoga posla. I svijet ostaje onakav kakav je uvijek i bio, ide svojim tijekom, bavi se svojim poslovima.

Usporedbe o gorušičnom zrnu i kvascu žele nam pojasniti proces i tijek rasta. Isus ih ne tumači, slike same po sebi i za sebe govore. Tko bi samo mogao povjerovati da iz sićušna zrnca gorušice naraste veliko stablo? Ili od žira veliki hrast? Ima li ono mogućnost i priliku rasti, sazrijevati, davati sjenu, biti zavičaj pticama? I kod gorušice i kod kvasca imamo na samome početku nezamjetljivo, nečujno i nevidljivo, ali je rezultat golem. Sitno zrno - golemo stablo, nešto malo kvasca - a potom nabujalo tijesto, veliki kruh. U zrnu je pohranjena silna energija rasta, a ni kvasac ne miruje. U Isusovu djelovanju nazočno je Božje djelovanje, Božja snaga koja je jamac konačnoga uspjeha. Kad evanđelist piše, već imamo razgranatu Crkvu po cijelom Rimskom carstvu. Grane se šire, a kvasac djeluje u tijestu svijeta.

Kvasac ima preobrazbenu snagu. Neukvasano, tromo tijesto se mijenja. Kvasac sam po sebi i iz sebe nema potencijal promjene iznutra, on se sam ne mijenja, ali je u kvascu pohranjena nekakva čudna subverzivna snaga. Prispodobe o gorušičnu zrnu i kvascu žele uprizoriti nutarnji nerazmjer između zrna i stabla, male količine i goleme mase tijesta. Dakle, dvije suprotnosti, malo i veliko, sjeme i rast, sve se odvija u iznenađujućem, neprotumačivu i čudesnom procesu. Kraljevstvo Božje nosi u sebi značajku nepredvidivosti, nade, preobrazbe svijeta. Isus ne spominje ljudski čimbenik, nema pojedinaca kao posrednika. Kraljevstvo ima svoju nutarnju, imanentnu snagu.

Isus govori o kraljevstvu Božjem u slikama. Kraljevstvo Božje - to je slika, to je osvjedočenje i uvjerenje da je Bog Stvoritelj, da on želi ovaj svijet bez ratova, bez iskorištavanja, bez gospodarenja čovjeka nad čovjekom. Isus je s velikim pedagoškim osjetilom i ćutilom iznosio učenicima svoje slike kraljevstva Božjega. On govori o kvaliteti života, želi probuditi u nama zapretane vrijednosti koje ne podnose i koje su najveći neprijatelj omasovljivanju. Kvaliteta je povrat iz rasijanosti u sabranost, od senzacije prema promišljanju, od napuhana snobizma prema skromnosti, od neumjerenosti prema mjeri i smjernosti. Što je pak s tim danas? Potrebom za hodom u dubinu? Pavao veli, ako je korijen svet, svete su i grane.

Nitko nije nastupao bez toliko pompe i vanjskih uprizorenja kao Isus. Proroci su grmjeli, p(r)otresali svoje suvremenike, bili u trajnom nemiru i sporu s kraljevskim dvorovima i običajima koji su ondje vladali. Nitko od njih nije govorio u ovakvim slikama. Pa ni suvremeni proroci ne govore ovako. Mi bismo htjeli sve u superlativima, u globalnim i kozmičkim kategorijama. Dočim je kod Isusa sve nekako strpljivo, blago, bez žurbe, bez našeg nemira. Bog tiho raste u čovjekovu duhu i srcu.

Ne želi Isus hvalisanja, čudesa, nego čudo sitnih koraka i početaka, čudo onoga biti kao maleno dijete. Veličina u malenosti, neznatnosti, sićušnosti. Nigdje prisile, nigdje novih okova, nego početak slobode, nigdje ponižavanja drugih, nego strpljivost u organskom rastu i sazrijevanju. Isus ne moralizira, ne prisiljava da netko mora prihvatiti njegov nauk (kao što je to činio Muhamed). On je krajnje nenasilan. Ne govori Isus: "Moraš! Čini! To je tako! - Moraš biti velik!"

Zacijelo je kroz povijest bilo vremena silnih uspjeha, moćne Crkve, čija je hijerarhija nastupala na pozornici svijeta, bila u mnogočemu mjerodavna, bila sugovornik za stolom svjetskih moćnika. Ali se ne smijemo dati zavarati. Sve to bijaše privid, izrastao u ‘plastenicima’ ovoga svijeta, hranjeno krivim predodžbama koje nemaju nikakve poveznice ni dodira s Isusom.

      U konačnici je važno ne to kako se neka stvar čini ili pričinja, nego koja energija počiva u riječi, koja ljepota, nepotrošenost, koji stupnjevi razvitka. Rilke je govorio o krugovima koji se povećavaju i šire u našem životu. I kad je Crkva bila na vrhuncu svoje crkvene i svjetovne moći, kad je nastupala i govorila rječnikom i jezikom sile, morala je spoznati da je to zabluda u odnosu na ono što je Isus htio. Isus ne želi 'plastenike' u kojima sve brzo raste i sazrijeva, ali nema ukusa. Želi da naučimo kako u malenosti počiva veličina. Nije veliko ono što je veliko u očima svijeta, što ima svjetsko značenje i cijenu. Isus nas ohrabruje spoznati sjaj malenoga i neupadnoga. Radovati se gorušičnu zrnu na kome počiva veliko obećanje. I u kome je dinamika rasta dana time što je u njemu energija koju je stavio Tvorac u sve. Tako i u Isusovo djelo u svijetu.