BIBLIJSKA PORUKA DANA

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DVANAESTI TJEDAN KROZ GODINU

Subota, 25. lipnja 2011.

Mt 8,5-17

5Kad uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: 6"Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama." 7Kaže mu: "Ja ću doći izliječiti ga." 8Odgovori satnik: "Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. 9Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: 'Idi!' - i ode, drugomu: 'Dođi!' - i dođe, a sluzi svomu: 'Učini to' - i učini." 10Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: "Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. 11A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, 12a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi." 13I reče Isus satniku: "Idi, neka ti bude kako si vjerovao!" I ozdravi sluga u taj čas. 14Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. 15Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu. 16A uvečer mu doniješe mnoge opsjednute. On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi - 17da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

ISUS RUŠI GRANICE MEĐU LJUDIMA

Mt 8,5-17

Koji je smisao i značenje Isusovih čudesa? Prisjetimo se završetka Govora na gori, gdje svi jednoglasno zaključuju kako je to novi, snažni nauk, naviješten u snazi i Duhu. Isus dokazuje svoju moć na Židovima i poganima. Padaju granice među ljudima. Isus stvara novo društvo, novi poredak, gdje nema bolesti i patnje, gdje zapravo on sam naše boli i križeve na sebe uzima. O tome veli završetak odsječka koji upravo čusmo: "Tako se ispuni riječ proroka Izaije: On slabosti naše uze i ponese bolesti!" Vjera ovoga poganina, potom iscjeljenje njegova sluge smjeraju prema ispunjenju mesijanskih obećanja i naspram pogana. Svi su dionici Božjega smilovanja. "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš u moju kuću!" Zapravo Isus kao vjerni Židov i nije smio stupiti u pogansku kuću, jer je bi se time onečistio.

Kao da mu taj rimski stotnik, koga Židovi nasmrt mrze, veli: “Kao nežidov nisam dostojan da uniđeš pod krov moj, makar je tvoja nakana da se zaputiš. Ne želim da kršiš propise svoga Zakona”. Sjetimo se da su Židovi strahovito prezirali sve pogansko, rimsko, kao okupacijsku i neprijateljsku silu. I namjesto da Isus širi mržnju, nepodnošljivost među ljudima, nastupa on kao pomiritelj. Stoga mu Isus veli: “Doći ću i izliječiti ga”. Isus se divi vjeri tog čovjeka i hvali ga pred svim slušateljstvom. Isus se očituje kao gospodar ljudske povijesti, kao sudac koji govori o vjeri poganina, i nevjeri svojih suvremenika.

Zgoda sa stotnikovim slugom je jednostavna i zorna u svojim protegama. Isus ruši zidove i predrasude koje dijele ljude. Nema više podjela, kako će reći poslije Pavao, svi su djeca Božja. Nema više slobodna ili roba, Grka ili Židova, vjernika ili nevjernika. Isus veli kako je moguć život i suživot, kako je moguće zajednički živjeti. Moj bližnji nije moj suparnik, zatornik, koga moram uništiti, inače će on mene prije srediti, nego smo svi djeca Božja, koje isto Božje sunce grije, isti Božji dažd rashlađuje i oplođuje. Isus veli kako je nemoguće i nedopustivo u ime Boga mobilizirati ljude na mržnju i ubijanje.

Isus u svakome čovjeku vidi potrebu za Bogom. Svaki je čovjek paraliziran, uzet, leži i treba tuđe pomoći. Sve je to bitno za tijek obične ljudske i svjetske povijesti. A u susretu s ovim rimskim stotnikom susreće se s čovjekom koji je naučio hijerarhijski misliti i zapovijedati, koji je naviknuo na sustav nadređenosti i podređenosti, zapovijedanja i posluha. I koji je istodobno svjestan da je onaj gore odgovoran na stanovit način za one dolje, nad kojima vrši vlast. Mora se brinuti za njihovo dobro, za zdravlje. Odgovornost i služba, služba i odgovornost se podudaraju. Nema samovolje. Nije li tako do dana današnjega u svakoj vojsci, pa ako hoćemo, i u cijelom svijetu, i u našoj Crkvi?

Cijelim svojim ponašanjem Isus nam želi posvijestiti kako postoji drugi svijet i poredak u kome nema zapovijedanja, nema naredaba, nema nadređenih ni podređenih, nema nadležnih ni podložnih, podčinjenih ni nadčinjenih, nego svijet razumijevanja i ljubavi, sućuti i pomoći, braće i sestara. On ga u svojoj osobi utjelovljuje. Želi nas povesti i prenijeti u taj drugi svijet iz koga on dolazi, svijet koji nas okružuje, božanski zrak koji udišemo. Stotnik je u svojoj krajnjoj nemoći dodirnuo upravo taj svijet Božji, božansku nadmoć u Isusovoj osobi, i to bijaše početak njegova ozdravljenja, ali isto tako i ozdravljenja njegova sluge, momka. Spoznaje kako ne može zauvijek imati nad drugima vlast zapovijedanja, kako i on sam mora naučiti slušati, osluškivati, a ne gospodariti. Nitko ne pripada drugome, nitko nije vlasnik ni nad čijim životom, svi se moramo uključiti u Božji ustroj kao sinovi istoga Oca.

Gdje bi bilo naše osobno mjesto u cijeloj ovoj zgodi? Često smo i sami nemoćni i ne slutimo koliko snage i istine leži u našoj uzetosti, nemoći, samo kad bismo bili svjesni. Čekamo na pomoć. Ponekad smo poput stotnika, očekujemo riječ. Reci samo jednu riječ... Riječ je obično ona koja podiže, liječi, koja približava čovjeka. Pogotovo ako onaj tko izgovara riječ nosi u sebi živodajnu riječ, ako je bogat riječima i životom. Isus je riznica prave riječi, pravoga života, njegova je riječ uvijek učinkovita. Isusova je riječ sposobna sići u dubine srca, bića, ona stvara novi svijet i novu nadu. Izreći pravu riječ nerijetko znači spasiti čovjeka, spasiti brata pored sebe, koji je u nevolji. Čovjek stanuje u riječi. Riječ je kuća bitka, tako se izrazio Heidegger. U riječi se priopćuje sami Bog, u riječi stanujemo, riječ je najmoćnije sredstvo koje čovjek posjeduje. Ona je snaga i bogatstvo. S riječju počinje sve, s riječima svršava sve. Reci samo jednu riječ, pravu riječ, ljekovitu riječ, riječ koja je pjesma i melem.

Budimo služitelji i poslužnici prave Riječi, a da bismo to mogli biti, potrebno je jedno čudesno osjetilo, a to je sluh, slušanje, posluh. Htio bih tako duboko voljeti riječi da svaka od njih postane molitvom, tako se netko prelijepo izrazio. Neka nam riječi budu poput melema i lijeka. dobno spasa. Koža boli, koža je bolesna, a poglavito pak u vjerskom smislu.

OBLJETNICA GOSPINIH UKAZANJA U MEĐUGORJU

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

OBLJETNICA GOSPINIH UKAZANJA - 25. LIPNJA 2011.

Svjedoci smo kako se punih trideset godina ovamo sliježu - u Međugorje - milijuni hodočasnika. Godišnje u prosjeku više od milijuna, k tomu na godinu više od 10 tisuća svećenika iz cijeloga svijeta. Kako, zašto, s kojim ciljem, nakanom? Koji je smisao svih tih dolazaka u Međugorje? Radoznalost, žudnja za neobičnim, za senzacijama, ili te ljude ipak nešto iznutra duboko pokreće? Rekao bih: Oni su poput ptica selica koje traže toplinu doma, toplinu i ugodu za vlastito nemirno srce. A gdje je najljepše? Pa uvijek pored Majčina srca - pored Marije i uz Mariju. Iskustvo topline, blizine, Boga, tjera ljude na zapućivanje u Međugorje.

Kako je sve započelo? Svjedočanstvom preplašenih šestero mladih iz zaseoka Podbrdo u Bijakovićima, kako su na Crnici - na obronku toga brda - ugledali prelijepu Gospođu koja ih je pozivala i željela razgovor s njima. Bili su zaprepašteni i iznenađeni, ali su se drugoga dana, 25. lipnja 1981. ipak odvažili, tjerani nutarnjom silom, popeti se do mjesta gdje su vidjeli prethodnoga dana prelijepu Gospođu. I na njihovu radost, ona se ponovno ukazala hrabreći ih da se ne boje. Predstavila se kao Blažena Djevica Marija - i prve riječi bijahu: Ovdje sam da vam kažem kako Bog opostoji. Boga ima.

Bijaše to u vremenu teškoga komunizma, nakon Titove smrti, kad je država pucala po svojim šavovima. Vrijeme bezboštva, teške nevjere, kad bijaše oko dva milijuna onih s partijskom knjižicom. Komunisti zbijali redove, kleli se na vjernost svome putu, s kojega ni pod koju cijenu ne žele skrenuti, a s druge strane Nebo šalje posve druge signale. Ono se ne da isključiti.

Ono što je tih dana tako neznatno započelo, odmah je odjeknulo u župi, u cijeloj okolici, i ljudi su počeli dolaziti u veliku broju. Već na Petrovdan bilo je preko 15 tisuća osoba na Podbrdu-Crnici. Bijaše to međugorski "veliki prasak" koji je odjeknuo u cijelom svijetu.

Komunističke represije, odvođenje vidjelaca u milicijsku postaju u Čitluk, zatim liječnicima u Čitluk i Mostar, potom prijetnje mještanima, uhićenje njih nekoliko, nervoza u partijskim krugovima, strahovita medijska kampanja, sustavne zabrane. Svi mediji govore protiv Međugorja, zazivaju se duhovi prošlosti, slavi se 40 godina komunističkoga ustanka i revolucije, na sve strane ozloglašuju vidioce, župljane, župnika, fratre, hrvatski 'ustaški', katolički puk. Ali ništa ne pomaže! Svijet ne vjeruje starim lažovima, njega vuče srce u Međugorje, gdje doživljavamo upravo pravi procvat vjere.

Večernje mise prepune, crkva pretijesna, dugi redovi pred ispovjednicima, urušava se carstvo Sotone. Padaju jerihonski zidovi komunizma na molitvene trublje i zazive. Gospa se uključuje aktivno u rušenje bezbožnoga komunizma koji pada 1989. Sve su to povijesne i metapovijesne činjenice koje su duboko zasjekle u biće svijeta i Crkve.

Moleća Crkva, ona na koljenima, koja Boga traži, ne da se smesti. Dolazi i ne prestaje dolaziti svim prijetnjama i progonima unatoč. Kroz dvije godine nitko ne smije na okolna brda, jer je to ravno kontrarevoluciji. Ljudi su ponosni što su mogli nešto pretrpjeti za Isusa i Gospu. Kad bi sve ovo bilo djelo samo njih nekolicine mladih, vidjelaca, koji odonda nemaju privatnoga života, onda bi to bilo ravno nadljudskome čudu.

Međugorje ima svoje gorljive pobornike i vatrene protivnike. Do dana današnjega. Stanoviti embargo stoji nad njim godinama što se tiče crkvenoga tiska na ovim ozemljima. Međugorje se naprosto prešućuje ili ignorira, velika okupljanja su također prešućena u crkvenoj javnosti, primjerice, svećeničke duhovne vježbe, velika saborišta mladih također. Ono u službenoj Crkvi nema pravo javnosti, a vjernici neumorni u dolaženju i traganju za smislom i istinom. Djevica dolazi kako bi nas podsjetila na istine evanđelja koje mogu i danas biti vrelom nade u svijetu bez nade i ljubavi, bešćutnom i sve protubožnijem. Naša nada ima svoju horizontalnu i vertikalnu protežnicu, i Marija uporno naglašava tu okomicu - vertikalu, odnos prema Bogu u molitvi i poniznosti. Za čovjeka je bitno biti u dodiru s Bogom, on je iz Boga potekao, k njemu se vraća. To je sržna poruka svih Marijinih ukazanja kroz povijest.

U konačnici ono ne zavisi od nas, od ljudskih autoriteta. Ljudski autoriteti nisu ti koji su promicali ili stvorili Međugorje, nego se Međugorje samo dokazalo u Crkvi kao mjesto molitve, obraćenja, novih obzora i nade za svijet. Ono je zauzelo svoje mjesto, čvrsto i sigurno, u svijesti katoličkih vjernika. Međugorje nisu stvorili fratri ni kler, svojim umijećem ili znanjem, nego ga je stvorilo i započelo Nebo s vjernim pukom, vjerničkom bazom, laicima. Da je zavisilo o ljudskim čimbenicima, davno bi ga nestalo s lica zemlje, a svjedoci smo kako Međugorje danomice raste i zahvaća cijelu Crkvu. Nisu to mogli zanemariti ni crkveni vrhovi u Vatikanu.

To je i razlog zašto je na najvišoj crkvenoj razini uspostavljeno povjerenstvo koje će proučavati Međugorje i donijeti svoj sud o događajima koji su među nama već skoro tri desetljeća. Dolazak bečkoga kardinala Christopha Schönborna za Novu 2010. nešto je kao prijelomna točka u povijesti ovoga molitvenoga mjesta. Ulazak u novo desetljeće obilježen je padom nevidljivoga zida koji je podizan desetljećima oko Međugorja. Dok su Europa i svijet slavili dvadesetu obljetnicu pada Berlinskoga zida, još se jedan zid srušio koji su pojedinci uporno u svome prijeporu podizali u svijetu spram Međugorja. Dolazak kardinala Schönborna izbija iz ruku adut svima koji su se 'vadili' kako ovo nije od Crkve priznato, kako će čekati na konačni sud. Konačnoga suda nema bez osobnoga iskoraka prema Gospodinu i bez osobnoga obraćenja.

Međugorje se u međuvremenu dokazalo kao mjesto molitve i obraćanja, mjesto temeljitih životnih zaokreta i iscjeljenja, mjesto gdje su nebrojeni pronašli put do Boga i vlastita srca. Ono je postalo škola molitve i klanjanja, poticaj da se i drugdje počne s ovdašnjom praksom. Ako je Sabor imao za cilj obnoviti Crkvu u glavi i udovima, slobodno možemo reći kako je upravo Međugorje najljepši izdanak te pokoncilske obnove. U obraćenju, na koljenima, u dubokoj predanoj molitvi pred Presvetim, u slavlju sakramenata, u navještaju Radosne vijesti koja je najbolji lijek za posrnuli i bolesni svijet. Nikome Međugorje nije naudilo, a nebrojenima je bilo od životne koristi. Pavao je svojima poručivao: Duha ne trnite! Uvjereni smo da se ne će naći onih koji bi ovo htjeli ugušiti. Jasno da treba stablo obrezivati, ponešto čak i okresati, čupati korov koji zna izrasti. Stoga treba prema Apostolovoj Duha raspirivati, jer Gospodin nam nije dao duha bojažljivosti, strašljivosti, nego Duha svjedočenja, odvažnosti, snage, ljubavi i razbora.

Mi vjerujemo da su oni bili samo instrument, sredstvo s kojim se Marija poslužila da upozori svijet na hitnost obraćenja, na aktualnost Evanđelja, pa i svega onoga što je govorila u svojim ukazanjima od 1830. pa do Kibeha u Africi, osamdesetih godina - kad je u genocidu pobijeno više od milijun ljudi. Oni su kao ključ koji se stavlja u bravu i onda pokreće vozilo. Kad motor krene, ključ se mora ispustiti. Tako je i vidiocima. Oni su bili ono inicijalno paljenje, a danas motor treba samo naše molitve, zazive, suze, da kreće naprijed, treba naše gorivo. Marija je znak podignuti koji nas poziva da prihvatimo ozbiljno vrijeme u kome živimo i da ne idemo bez kompasa kroz život. Ona je Zvijezda mora, ona je Zvijezda zornica - Danica koja mornaru i putniku pokazuje put. Neka i nama svijetli na našem životnom putovanju. Hvala joj!