BIBLIJSKA PORUKA DANA

NAVJEŠTENJE GOSPODINOVO – BLAGOVIJEST

DRUGI KORIZMENI TJEDAN

Petak, 25. ožujka 2011.

Lk 1,26-38

26U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret 27k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. 28Anđeo uđe k njoj i reče: "Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!" 29Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. 30No anđeo joj reče: "Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. 31Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. 32On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, 33i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja." 34Nato će Marija anđelu: "Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?" 35Anđeo joj odgovori: "Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. 36A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. 37Ta Bogu ništa nije nemoguće!" 38Nato Marija reče: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" I anđeo otiđe od nje.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

TAJNA PRED KOJOM SE PADA NA KOLJENA

BLAGOVIJEST, 25. OŽUJKA

Kršćanske su zemlje u srednjem vijeku započinjale građansku godinu na Blagovijest, 25.ožujka, na svetkovinu Gospodnjega utjelovljenja. “Utjelovio se po Duhu Svetome. Rođen od Djevice Marije i postao čovjekom”. Hic genuflectitur - Ovdje se pokloni, stajalo je u starome rimskom misalu na odnosnome mjestu misnoga vjerovanja. Onodobno se čitao redovito i Proslov Ivanova Evanđelja na kraju svete Mise, i na riječi Et Verbum caro factum est - I Riječ je tijelom postala, stajalo je također crvenim slovima hic genuflectitur - ovdje se pokloni. Ovdje se prigne koljeno do zemlje. U novome misalu to je predviđeno samo za današnji dan, za Blagovijest i za svetkovinu Gospodnjega rođenja - na sami Božić. Svetkovinu Blagovijesti od Božića dijeli punih devet mjeseci - vrijeme jedne trudnoće. Svetkovina pada u rano proljeće kad se priroda budi, kad ptice počinju svoj poj, kad se ševa diže u visine, sa svojim pjevom, sve zanosnijim, u većim tonalitetima, idući u visine.

I utjelovio se - i postao čovjekom. Slušamo li bilo koju od uglazbljenih misnih djelova - Kyrie, Gloria, Credo, Sanctus i Agnus Dei - u gotovo svakoj kod tih riječi zamuknu riječi, staje dah, glazbala prelaze u jedan pianissimo. Ljudski se glas pretvara u umilnu pastoralu, idilu, a glazba u predivnu uspavanku uz kolijevku. Glazbenici su suočeni s Tajnom nad tajnama. I kao da ne znaju kako bi tu Tajnu izrazili. I veliki klasici i veliki romantici, i jedan Mozart i Beethoven, Schubert i Gounod. Dojmljiv je tu napose jedan Franz Schubert. Na smrtnoj postelji sklada svoju veličanstvenu Misu u Es-duru i svjestan blizoga kraja ostavlja čovječanstvu svoju duhovnu oporuku, sklada uspavanku Isusu u jaslicama - u 12/8 taktu. Ta lirska duša čovječanstvu je podarila nevjerojatno velik broj uglazbljenih pjesama. U ovoj Misi ostaio je besmrtni trag i poruku svakomu od nas: Čovjek nije izgubljen, čovječanstvo ima svoju nadu u Isusu Kristu. Bog je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa i postao čovjekom. U strahoti umiranja, neizbježivosti smrti i neumitnosti skoroga kraja poručuje svima: Život je lijep, ima smisla, Bog je tu u Isusu Kristu, među nama, nudi nam nadu i spas onkraj patnje i groba. Došao je podariti nam nadu.

Hic genuflectitur - Ovdje se pokloni! Pred Tajnom preostaje nam samo jedno, pokloniti se. Upravo kao što veli i ranokršćanski himan iz Poslanice Filipljanima, da se na ime Isusovo pokloni svako koljeno - na nebu, na zemlji i pod zemljom te da svaki jezik prizna: Isus Krist je Gospodin.  Marija je kazala svoj fiat - neka bude. Taj Marijin fiat nešto je poput novoga stvaranja. Na početku svijeta izgovara Bog svoju riječ i sve postaje, sve biva na riječ. Neka bude i na Božju se riječ sve stvara. Marija izgovara tu stvarateljsku riječ, svoj životni ‘da’, svoj ‘genoito - neka mi bude’, svoj ‘amen’. Na Marijin amen Riječ postaje snagom Duha Svetoga čovjekom u Djevici Mariji.

Mariji nije bilo gotovo ništa jasno, ali je vjerovala Anđelu i dala svoj pristanak Bogu. Cijeli je život živjela s Tajnom, napajala se na Tajni, podarila dio same sebe, svoga srca, Tajni - Isusu, upravo kao što svaka majka pri rađanju daruje sebe svom djetetu. Budući da Isus nije imao ljudskoga oca, vjerujemo da je bio daleko više nalik svojoj Majci nego su to druga djeca. To je zacijelo i razlog zašto Mariju toliko ljubimo, toliko je zazivamo, njoj se utječemo.

Tajna Utjelovljenja prisutna je u Isusovim riječima i djelima upravo kao što je i svaka osoba, svatko od nas u biti jedna velika tajna. Nitko se od nas ne može do te mjere uživjeti u drugu osobu da bi mogao ili znao opisati nečiju tugu ili radost, sreću ili žalost. Znanost je kadra samo ustanoviti pravilnost u postupcima i procesima, ali ne može dovidjeti smisao, svrhu, kreativnost. Puke pojedinačne činjenice trebaju svrstavanje i tumač, a to onda iziskuje stvarateljski intelekt. Pojavnost vidimo, a bitno ostaje skriveno pogledu i ljudskim osjetilima. Tako i s Isusom.

Tajna Isusove osobe ne započinje u Nazaretu, Betlehemu ili pak za krštenja na Jordanu ili za čudesa koja prate njegovo djelovanje. Njegova Tajna započinje u vječnosti, potom se spušta u Marijino krilo, i ne postoji primjereniji stav pred tim misterijem od onoga što piše u rimskom misalu: hic genuflectitur - ovdje se pokloni. Jedino je poklonstveni stav i nama primjeren pred Isusom, pred Marijinim likom, pred tajnom spasenja, otkupljenja, pred tajnom smrti i uskrsnuća Gospodinova. Tu staje misao i predodžbena moć. Nama je na raspolaganju samo ljudsko umovanje i pojmovi, nudi nam se znak ili znamen, u prostoru i vremenu, dok je tajna izvan prostora i vremena. Možemo samo tumačiti, opisivati, ali ne možemo prodrijeti u bit Tajne.

Postao čovjekom - ima svoj klimaks u Isusovoj muci pred Pilatom, kad taj rimski namjesnik izvodi Isusa svjetini govoreći: Ecce Homo - Evo Čovjeka! Svi smo dužni dopisivati u svojim životima knjigu Božjih tajna. Marijin poziv u Međugorju na ustrajnu molitvu nije poziv na bijeg u samoću, od svijeta, nego poziv na proživljavanje i nasljedovanje Isusova i Marijina puta, od utjelovljenja do uskrsnuća, upravo u ovoj korizmi. Moliti nam je kao što je Isus molio, povlačiti se u šutnju kao što je on bio u šutnji pred svojim Ocem. Slijediti Mariju na njezinu putu. Živjeti kao što je Isus živio, biti aktivan nakon što smo proveli vrijeme u molitvi. Na nama je izgovoriti poput Marije svoje da Gospodinovoj volji, biti u Marijinoj i Isusovoj školi, biti do Isusovih nogu, dati se od njega poučiti, voditi, a potom naviještati i svjedočiti drugima vlastita iskustva. Isus je došao k nama da bi nam dao u ruke ključeve života i smrti, da bi nam pokazao put iz životnih bespuća. Tomu služi i Međugorje od samih početaka.

BIBLIJSKA PORUKA DANA

DRUGI KORIZMENI TJEDAN

Petak, 25. ožujka 2011.

Mt 21,33-43.45-46

33"Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. 34Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. 35A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. 36I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako." 37"Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: 'Poštovat će mog sina.' 38Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: 'Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!' 39I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju." 40"Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?" 41Kažu mu: "Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme." 42Kaže im Isus: "Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni. Gospodnje je to djelo - kakvo čudo u očima našim! 43Zato će se - kažem vam - oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!

45Kad su glavari svećenički i farizeji čuli te njegove prispodobe, razumjeli su da govori o njima. 46I tražili su da ga uhvate, ali se pobojaše mnoštva jer ga je smatralo prorokom.

Tumačenje:

Fra Tomislav Pervan

Petak -  2. korizmeni tjedan

ŽIVOT KAO VINOGRAD ZA KOJI SAM ODGOVORAN

Mt 21,33-43.45-46

Postoje u evanđeljima izričaji iz Isusovih usta koje bismo tako rado izbrisali jer su otužni, sumorni, pesimistični, odveć nabijeni tragičnošću ljudskog neposluha, lutanja. Najradije ih se ne bismo ni spominjali. Nu, unatoč tome toliko su zbiljski, istiniti, do te mjere odražavaju 'condition humaine', da su neizbrisivi iz Božje povijesti s ljudima. I moramo ih prepričavati jer tvore neotuđivi isječak svačijeg života.

Uzmemo li jednom sinoptički, panoramski Isusove prispodobe, zamijetit ćemo jednu neobičnost. Kad god Isus zbori u prispodobama o prirodi, o pticama nebeskim, ljiljanima poljskim, pastirima i njihovim stadima, o divnom Božjem stvorenju, za koje sam Gospodin u izvješću o stvaranju (usp. Post 1) veli da bijaše 'dobro', štoviše i 'vrlo dobro', osjećamo nepomućeni dašak mira i reda, nutarnje harmonije i zaštićenosti te udomljenosti u Božjoj ruci.  A je li u Isusovim ustima riječ o čovjeku koji uzima 'stvar u svoje ruke', koji kroji svoju pravdu, želi svoju neovisnost, autonomiju, slobodu od svega i svakoga, koji prema svojim mjerilima radi  tobož odgovorno, a u biti krajnje neodgovorno i prema sebi i prema onima s kojima živi, onda je sve dramatično, zapetljano, nabijeno sukobima i na kraju sve svršava u posvemašnjoj katastrofi: i po njega i po one za koje je odgovoran i u čije ime radi.

U današnjim misnim čitanjima dominira tematika i misao patnje i smrti. Četiri nas tjedna dijele od Velikoga petka, i već sada se naslućuje i pretkazuje Isusova patnja i smrt. Onaj starozavjetni Josip - prodan, izdan od braće, ali čudesno spašen - slika je i lik Isusa Krista u Starom zavjetu. Nijedan zemaljski otac ne bi postupao kao ovaj u Isusovoj prispodobi. Ali nebeski je Otac odlučio ići do kraja, do ludosti križa, kako će se izraziti Pavao. Ne preže ni pred zadnjim, izručuje svoga Sina osudi, izrugivanju, križu, sramotnoj smrti.

Možda ćemo se zapitati: "Što se to tiče nas, to se odnosi na Izrael od prije 2000 godina?" Pitanje je, što smo naučili iz Isusove smrti, što smo spoznali o istinskom 'zaglavnom kamenu', na kojemu se sve temelji? Mislim da bismo morali ovu Isusovu prispodobu pročitati kao povijest svakoga pojedinoga od nas, a ne samo pod uopćenim vidikom ljudske povijesti, dakle, kao osobni upitnik svakomu od nas. Nije li svako ljudsko srce, svaka ljudska duša predivni Božji perivoj, vinograd, krasno oblikovan Božjom rukom, povjeren nama kao onim najamnicima, da ga obrađuju. U svakom trenutku morali bismo znati da nam je povjereno iznajmljeno blago koje treba izrasti, dozrjeti do punine, ljepote, i donijeti plod u svoje vrijeme.

   Isusova prispodoba započinje upravo s krivom pretpostavkom na ljudskoj strani. Čovjek se ne osjeća radnikom koji je poslan u Božje ime obrađivati Božje stvorenje, nego gospodarom i stvoriteljem. Kao da se kroz cijelu povijest ponavlja Adamov pad, istočni grijeh: Ne želim služiti, želim biti poput Boga. Prometejsko nastojanje koje svršava u propasti i katastrofi. Kroz povijest se čovjek ponaša neodgovorno, sebično, misli samo na svoj vlastiti probitak i korist, provodi život u potiranju prava drugih. A zaboravlja da će odlučno pitanje na kraju života glasiti, ne što je kao čovjek učinio dobra ili zla, kao da se život sastoji u nabrajanju pogrešaka ili krjeposti, nego će odlučno pitanje glasiti glede naših životnih plodova: Prema plodovima ćete ih prepoznati! Gospodin povjerava vinograd onima koji donose plod u svoje vrijeme, a to će reći, koliko smo dopustili da u nama pusti život i žilje Isus i njegov Duh Sveti, odnosno koliko smo prilika prokockali i uništili? Jer, sve što nije učinjeno u našemu životu u skladu s Isusovom riječju i osobom, ispast će na kraju bezvrijedno, pisano po vodi.

Nad nama vreba opasnost ili pak mogućnost da nam se oduzme povlastica, biti Božja djeca, biti Božji narod, te da se prenese na one koji će donositi plodove u svoje vrijeme. Pogledajmo samo u povijest Crkve,zamislimo se nad svim onim nekoć kršćanskim narodima koji su danas daleko od Krista. Što je bilo s tako bujnim kršćanstvom u sjevernoj Africi, što je bilo od kršćana u Siriji, cijeloj Maloj Aziji? Danas im ondje nema ni traga. Što se zbiva danas na Zapadu? Sve manje je vjernika jer se odbijaju Božji poslanici. Sve više pustoši i pustinje. Sve više krštenih pogana, onih koji su tek poliveni vodom na krštenju, ali od svega toga u životu nema ništa.

Nije li sav Božji govor kroz našu povijest bio govor utaman? I je li sama Božja strpljivost na izmaku? Što nam svima predstoji? Bog je kroz cijelu povijest slao svoje sinove, proroke, svece, putokaze u novu budućnost. U posljednjih stoljeće i pol kao da je došao do krajnjih granica svojih mogućnosti te nam namjesto pojedinih svetaca šalje zadnje što ima, svoju Majku, da nas upozori na opasnosti koje nam prijete i da nam posvijesti kolika je odgovornost na čovječanstvu, udalji li se od Boga. Tolika su njezina ukazanja samo završni Božji pozivi čovječanstvu na premišljanje vlastitih stavova. Inače prijeti svijetu i čovječanstvu katastrofa i propast. I što ako čovječanstvo u svome odbijanju Neba postane također čovječanstvo majkoubojica? Upravo bi to možda bio onaj eshatološki trenutak kad je i sama Božja strpljivost na samom kraju. Jer i ona ima svoje jasne granice.

     Današnje je vrijeme posvemašnje sekularizacije, razvlašćivanja Boga. Ljudi, političari, znanstvenici pokušavaju na sve moguće načine Boga ukloniti, zanijekati,  otjerati ga s njegova posjeda. Postalo je gotovo suvišno slati poslanike i proroke. I kakve plodove ubiremo? Gorke plodove nezadovoljstva i nesreće. Molimo da nas ne zadesi sudbina kakva snađe Isusove suvremenike